Kuća moje ljubavi
puna je bregova i pašnjaka satkanih od smilja
njen krov je kupola neba a svetiljke zvezda Severnjača
njena su vrata od vetra a prozori od pljuska kiše
kuća moje ljubavi puna je velikih planina
i otoka na koje sleću ptice senice.
Ketlin Rein, Kuća moje ljubavi*
jutro opet jutro u drugom kraju
onog jutra sjećam se hljeba doručkovah
hljeba iz pekare mog prijatelja (on je čitao knjige
ah knjige slabašne saputnike stvarnosti
njegove bile čudnovate sjenovitim
koprenama zaborava obvijene
a sanjao i snove nimalo tamošnje
u gradu koji tamo i sada podnosi ime magle
što obrise razmekšava svemu i isčezlom čak)
onog jutra
hljeb rumeno topal rskao ili reći mi htio
nešto (to nije nemoguće jer na predmetima
i na licima jos uvijek bilo prašine divne svjetlucave
prašine što varljivu čar davala
golotinji imenica i ponekom sporijem glagolu)
sa maslacem
(od mlijeka normalnih krava
mukale i zvono pod vratom nosile jadnice
cin-cin na okrajku evrope što na jedno staro
unakrst i poprijeko oplovljeno more gleda
na rubu ovovjekovnog ubrzanog vremena)
tada još uvijek stanovah u prošlosti
bješe li ili ne bješe pomalo tijesno u takvom stanu
to vam sad ne bih znao reći sad kad slike iz mog prije
vidim u crno-bijeloj tehnici nečeg-kao-memorija
i nepokretne u višebojnoj raskoši mog poslije i još uvijek ne znam koliko nas zbunjuje
savremena istorija
tog jutra imadoh zaista mnogo godina manje
vjerujte mi
možda hiljadu ili dvije sada se zaista više ne sjećam
(u mom poslije ne uspijevam izbrojati
sve ne-ljubavi sve ne-sastanke ne-riječi ne-pisma
lakše bi mi bilo vodu u rešetu nositi
i go i obučen hoditi zemljom
zvijezde ko svice loviti
mrežama od mjesečine i modrih glasova
nego u naprstak moje prije u kojem vjerovah
savršenstvu mrežnjace tvrdo)
vjerujte mi
lakše je doticati ne-preobraženja
stablu reci dobar dan stablo ti si stablo još uvijek
ako me oko ne vara hvala ti stablo što korijenje
u zemlji imaš gnijezda i neba u granama
ptici reći dobro je što te vidim lakokrila
dobro je što ploviti umiješ nebeskim predjelima
mjesecu jedno anahrono laku noć
i čitao novine (sjećam se obećavale su izvjesno danas
i bolje sutra)
jutro bješe magleno usamljeno
pritisnuto sanjivim zidovima od brda
suženo medj glasovima neizrečenim
knjigama nepročitanim ćutanjima neprepoznatim
ono jutro (danas čestica ovog prisjećanja
slučajnog vjerujte mi u jednom drugom kraju)
u Bosni
nesumnjivo na snijeg mirisalo tih jutara
iz daljina tamo gdje planine ćute
visoko nebotično
čist vazuh blago zaobljeni vrhunci
azur neba pramenje oblaka
harmonija rekao bi neupućen putnik
onog jutra sat zakucao neodmjereno
(ima i takvih jutara kad se predmeti vraćaju
sami sebi ah da ne zaboravim dovršavah rukopis
jedne knjige za djecu
mornar papirne ladje takav bješe naslov)
o svemu što se ne vraća ali zvuči lako
(težina valjda bješe unutar nečeg tad nadolazećeg neslućena
ne ne reci valjda
u larvi naše godine nulte protezala se
hiljadoruka pod muklom lakoćom obrisa
sve bljedjih svijeta nekad znana meni)
ona
težina
i ne samo u pamćenju kažem
zazvoni telefon
ah
znači tako
treba uključiti te-ve saznati sve o dogadjaju
pada jedan zid ruši se zid zar samo jedan
glas s druge strane ćuti (iz slušalice
kao da šumi vaseljena u spirali školjke)
Berlinski zid kako ne razumiješ pa me kori
ja ti javljam o onom što jeste
ti uprežeš konje ironije u zapregu drugima nevidljivu
ništa zato kažem dobro je što pada zid
jeste veli glas dobro je da misliš drugačije
nego čas prije naravno da mislim kažem
(a čekala me ladja moja od papira)
ekran me prenese u pokretne slike
u masu u pokretu prema Zidu i preko Zida
u pad Zida (bješe to zid bez vrata bez prozora
čak i bez pukotina za poruke onih
koji bi da zaplaču) osjetih prašinu betona na jeziku
historija mnogi se ljube zaista kao što ljubi se
u životu ne samo na filmu
jedan istočni policajac daruje ružu
djevojci nekoj (rekao bih zapadnoj)
u povorci i maske i harlekin sa kapom
dvorogom višebojnom pozdravlja svijet
u velikom pokretu prema zapadu
dogovoreni Zapad plamtio od radosti pjenušavo
dogovoreni Istok nestajao i na način prenesenih slika
i na način prenesenog jezika kako ste (kratka pauza jedan otac baca
dijete uvis) nikada bolje znate li
kako je u snu (kratka pauza jedna žena kleči)
čemu se nadate (sasvim kratka pauza
nebo nad Berlinom bezbojno ili ekran načas posta
crno-bijel) slobodi ah njoj slobodi (u ekran se ubacuje neko neupitan) hoću na Zapad
jer tamo ima sexy-shop (nova kratka pauza
ekran pun tijela u pokretu) čemu jos se nadate
recite svijet nas sluša (jedno dijete
u krupnom planu ručicom pozdravlja Planetu)
ah sada (intervjuisani diše duboko)
sada ćemo moći kupiti sve
p.s. naivni ovog svijeta kad spavaju zaista spavaju
kad se probude zaista misle da su budni
tada nisam znao ni da zidovi jedamput srušeni
imaju moć letenja ni da zemlja pod čijim nebom
ugledah svijet može postati toliko važna
tako strašno važna strah božji da osjetiš na koži
i ispod kože
ni da tijesna može da postane ona
zemlja ni da može da se suzi na promjer cigaret-papira ono
nebo ni da ću izbliza vidjeti smrt atributa
njihove omirisati krljušti u raspadanju
i golotinju svijeta kojem bijahu profilaksa
nemoj o tužnom ni o besmislenom nemoj
jutro opet jutro vrijeme se preliva iz naprstka
(to proljeća ljeta jeseni i zime prolaze)
i dalje u tvom zapadnom prozoru budi se
prizor
(neka bude istinit)
planine zelenkasta svjetlost nad bjelinama
sanjiva (usamljeni a laki snjegovi Piancavalla
u novembru) ti si u drugom kraju
ne zamjeri ništa istini zadatih kalendara
živi ovo jutro živi ovaj pogled
ne pitaj se kako ni zašto razvaline
zidova nekadašnjih lete
nove nalazeći patriae a nit su ptice nit sanjari
(ah kad bih mogao zapitati
Ketlin Rein jedno malo-malecno
nešto o bregovima pašnjacima nebu Sjevernjači
vjetru pljusku planinama i otocima
na koje sleću ptice senice)
kad bih mogao
onog jutra nisi ispljunuo prašinu iz sebe
sada te iznutra iz lavirinta grebucka
ipak
zemlja nebo
i dalje prizor
Zugliano, novembar 1997
*Prevod: Vojka Smiljanić-Djikić (u »1001 noć«, Radio-Zid, Sarajevo 1993.)
