Za našeg Nobelovca Ivu Andrića povijest nikada ne završava. Ona se ponavlja oikotipski.. Kada nam se čini da pisac govori o povijesti on istovremeno govori o sadašnjosti. Povijest je bila i za njega ostaje horizontala – oikotip. Veliki pisac u svojim lirskokazima i prozama, među kojima je znakovita priča »Aska i vuk«, ispoljava se kao sublimist pa njega i njegovo djelo trebamo motriti kao preteču nove epohe koju zovemo sublimizam.
Problem vremena i njegove dvije razine: ispripovijedano vrijeme naspram vremena pripovijedanja u poetici i naraciji Ive Andrića još nisu znannstveno relevantno obuhvaćene i dorađene. Ideologijski zasićene i obojene tekstove koji se javljaju u svezi sa ovim piscom i njegovim djelom najbolje je ostaviti po strani. Neprijeporna je znanstvena datost Radovana Vučkovića da biografski elementi prožimaju gotovo sva Andrićeva djela. Andrićeve priče kao svjedoci zrače mnogim aspektima. Označnice za Nobelovčev prostor »između« i »drugost« nije dobro zaobilaziti i treba ih stalno imati na umu. Ivo Andrić je svoj ispripovijedani svijet promišljeno smjestio u »međuprostor« različitih identitetski zadanih obrazaca i na tome je mnogo dobio. Time je izbjegao nasrtljivost različitih kategoriziranja i atributive koji mu ne bi donosili dobro. Danas ga u tom smjeru slijede mnogi živući pisci iz ex YU u tuzemstvu i inozemstvu. Za nove generacije i njihovo pozicioniranje »između« odgovor daje duh nove epohe koju imenujemo – sublimizam.
Mi koji smo genski i genetski, korjenima i srcem vezani za Bosnu i Hercegovinu ona za vijeke vjekova ostaje naše Megido i naš Armagedon. A da ona postane i opstane vječna Nobelovac Ivo Andrić nam je dostojan i ponosan putokaz.
U godini smo 2011. u kojoj jedno od čvorišnih mjesta zauzima 50 –ta obljetnica od dodjele Nobelove nsgrsdr Ivi Andriću koja se poklapa s njegovom pojavom u književnosti kada je u časopisu »Bosanska vila« i malo kasnije u zborniku »Hrvatska mlada lirika« u kojemu je zastupljeno desetak autora. Što nam se u obljetničkoj godini s jedinim nam književnim Nobelovcem događa? Vlada Srbije istupa sa sloganom »nema para« Srpski obrazovaniji seljak to gura u »srpska posla« gdje je mjesto za sve šuć-muć stvari i događanja. Srpski pisci već oguglali na okolnost da slušaju »poteze« politike - šute, a oni drugi se bune jer im poštenje to nalaže. Bune se što za tako ozbiljne stvari nema para, a ima ih za druge od kojih neke naginju beznačajnim. Oni preživaju istinu pa gdje je malo srca, malo je i para, a gdje se naginje manjku srca, događa se to što se događa. Naspram Srbije u Hrvatskoj odavna vlada hrvatska anemija i kroz hrvatsku šutnju kategoriziraju se intelektualci koji nisu anemičari, a ništa ne mogu poduzetii jer oni drugi režimski pisci koji ošamućeni vladajućom naci strankom ili samo fingiraju ošamućenost poslušnički žive provlačeći se kroz rašomon života stalno okrenuti sebi i svom što boljem zemaljskom životu prema onoj i vuk sit i ovce na broju. Kao da ih ne dodiruje ponižavajući položaj i nametnuta atmosfera nekažnjavanja u kojoj žive. Hrvatska anemija i anemičari sami za sebe posebna su priča pa ih u ovom radu dodiirujemo tek natuknički. O Nobelovcu Ivi Andriću u posljednjih dvadeset godina na tlu Hrvatske uživo pratim sva događanja i za njih nemam baš nekih lijepih riječi a trebalo bi ih biti u izobilju. Šutnja i potiskivanje Nobelovca i njegovog djela ovdje već postaju konstanta prema kojoj bi odgovarajuće strukture morale shvatiti posrtanje, pročistiti uši i oči pa nastupati kako to jedini književni Nobelovac zaslužuje. A Bosna i Hercegovina, gdje je ona? Vrludanje i uspavanost na kulturnom polju u svezi sa ovim piscem i njegovim djelom u jednom trenutku je s polja znanosti skrenula u trač »ćakulanja« pa su se množile zle silnice koje su išle dotle da proglašavaju Andrića za dokazanog neprijatelja »Muslimana« sada Bošnjaka što je dno dna na koje sam morao reagirati tekstovima u č. »Mostariensija« Sveučilišta u Mostaru pa su laži, podmetnja i insinuacije naglo utihnuli, a ja preko noći izgubio svoje najbolje prijatelje iz reda Bošnjaka. (1)
Pisac sam kojega mafijaške strukture njegove druge države progone kao zvijer, pa ma koliko u sebi tiho nosio znamenje Andrićevog posinka i njegovu dobro odvaganu i pogođenu misao kao zakletvu »Urami se u Rami i Bog i Bosna bit će na tvojoj strani« prisiljeno djelujem posljednja tri desetljeća gotovo u nemogućim uvjetima, ali otimam se, ne dam se padanju na koljena i činim nadljudske napore (svi kažu hrabro) da u naci obojenoj svojoj drugoj državi u kojoj Nobelovca ćuškaju, izbacuju iz obrazovnih programa, ne priznaju kao Hrvata jer to ne paše naci vrhu policijsko-političkih silnica, prešućuju i proskribiraju, a posinak mora da stvari vrati na pravo mjesto, da laži, podvale, insinuacije i obmane uporno i postupno razobličava. Biti u tranzicijskoj državi prepunoj lopova i kriminala preteško je i pisac-posinak stalni je nepodobnjak da bi se onda našao na »crnoj listi« što svu bijedu i jad dodatno potvrđuje.
Moja studija »Domoljublje i ‘otpadništvo’ Ive Andrića«(2) izišla je dobrim dijelom kao odgovor zagrebačkoj ratnoj i poratnoj atmosferi u kojoj sam svako malo spotican i upozoravan (uz jaku asistenciju i penetriranje tajnih službi) kako je Ivo Andrić Srbin i srpski pisac. To mi je s jedne strane dosadilo, a sa druge zgotovljenu studiju nemam gdje dati u tisak jer politički nepodobnog pisca svi izbjegavaju pa sam to nekako dovijajući se uspio u Rijeci zalaganjem poznatog jezikoslovca i mog zemljaka dr. Milana Nosića koji je izmještanjem pred usmjerenim dejstvom silnica zla stigao u taj grad i u njemu se održao i postao poznato filološko ime.
SVOJATANJA – KULUK NEZRELOSTI
Odavna smo svjedoci i dijelom sudionici koji se sami »pobrinu« da im na polju kulture osobito na čvorišnim točkama među kojima je i ova manifestacija ne usfali dimenzija čemera i jada pa se tu i tamo grudamo političkim ili politikantskim ( čitaj idiotskim) opcijama i iza njih nedostojnim ciljevima. U razdrobljenost interesnih sfera kapaju tu i tamo manje-više otrovne balkanske boje koje naše Megido guraju prema dnu pred našim očima a mi se zateknemo nespremni i nedovoljno činimo da kontriramo virusnim stanjima. Zato u kolopletu kakav imamo ova manifestacija doima se kao biser jedne čamotinje i za nju još jednom kapa gore HKD Napredak koje je poput Ive Andrića znalo naći svoj put i svoje pozicioniranje »između« potvrđujući svoju duhovnu, kulturnu i kulturološku veličinu kao uvijek i naglašeno izraženu »drugost«.
Podivljale naci-silnice brzo zaborave na činjničnu datost da je nabujali nacionalizam samo korak do fašizma. Što iz nehata, što iz neznanja, što oslanjanjem na tamo neke druge, obljetničkoj 2011. godini djelovanjem destruktivnih i anemičnih silnica na naše Megido kao da se želi navući aura niske, ili u najboljem slučaju osrednje značajnosti, a riječ je o vrlo važnoj i značajnoj obljetnici jedinog nam Nobelovca.
Naklapanja kojih na našim prostorima ima u izobilju ponižavaju znanost i uglavnom joj se nasilno u auri osionosti nameću. Ako čovjek kroz znanstvene tekstove malo-malo pa doživljava gorak okus apsurda, onda nešto ne štima. Sve su brojniji znanstvenici na polju humanističkih znanosti ( ima ih i na poljima drugih znanosti) koji napuhani sebeljubivošću preferiraju neregularno laktanje i potiskivanje u zonu anonimnosti časnih i poštenih znanstvenih osobnosti sa kojima se po jakosti uopće ne mogu uspoređivati. A odavna je znano da tamo gdje je nazočan vazalni odnos najčešće ga prate mršavi znanstveni dosezi.
Zaziremo na subjekte retrogradnih snaga uprti prstom po imenu i prezimenu čime pothranjujemo liniju nezamjeranja i manjeg otpora koja nikome i nigdje ne donosi dobra. Bosna i Hercegovina igra uhodanu igru svojim klikerima. Moramo se složiti da joj čast u dobrom dijelu čuva i gura uvis HKD Napredak na polju kulture od svog osnivanja do dana današnjega. Ako mi i dalje na prostorima Bosne i Hercegovine budemo stvarali, oblikovali i održavali atmosferu dvostrukosti i trostrukosti, od rata još zaraženu virusom atmosfere nekažnjivosti, onda nam paše bolesno stanje rogova u vreći i mi ne možemo dalje. I nakon gotovo stotinu godina jednako stravično upozorava Andrićevo »Pismo iz 1920« kao i u vremenu njegovog nastajanja. Kada sam našeg Nobelovca u sedmom desetljeću prošloga stoljeća pismom zamolio da mi u Prozor pošalje kratki isječak o njemu i njegovom djelu u dnevnom listu »Politika« jer je bio nužan mojim sada rahmetli prijateljima dip.ing. arh. Hasanu Subašiću i njegovoj curi studentici Filozofskog fakulteta u Sarajevu Elbisi Ustamujić-Subašić za dovršenje diplomskog rada, Andrić mi je na dopisnici odgovorio kako uopće ne čita kritike o njemu i njegovom djelu, ali će se potruditi da nam to osigura preko svojih prijatelja i poznanika. Odradio je on to korektno, ali meni je sve do mojih šezdesetih godina ostalo nejasno zašto on ne čita kritike o sebi i svom djelu. Jasno mi je postalo tijekom rada na doktorskoj dizertaciji o njemu i njegovom djelu, a danas potpuno jasno. Niskokalorični znanstven-stručni tekstovi čine pravu poplavu u našoj svakodnevici. Uzimaju čovjeku mnogo vremena, a daju zanemarivo malo i gotovo ništa.
Kaloričnost znanstvenog teksta zavisi od jakosti autorskog intelekta. O tvrdim znanstvenim istinama nije primjereno voditi rasprave kao što se to do dana današnjega događa na prostorima bivše ex Yu. Iz toga često proizilazi manipuliranje znanstvenim istinama što je nedopustivo i u biti mizerno, ali se kao uinat uporno ponavlja i ponavljanjem održava.. Srpska književna kritika o Ivi Andriću najdalje je otišla, ali je u njoj sve prisutnija upitnost uz koju onda idu procjene i ocjene kao nakit koji se doima suvišnim i svojom suvišnošću joj umanjuje znanstvenu jakost.. Relativiziranje znanstvenih činjenica kao neporecivih istina o jednom autoru i njegovom djelu više govori o osobi relativiziranja kao subjektu nego o znanstvenoj istini koju on zajaši kao objekt opservacije. Svako relativiziranje u sebi manje-više nosi skrivene bolesne namjere. Hrvatska anemija garnirana virusom upitne podnošljivosti u Andrićevom i drugim slučajevima ponavlja se po tko zna koji put, ali uvijek ispada kontraproduktinom. Kada joj se pridruži hrvatska šutnja praćena odmakom i potiskivanjem na marginu datosti iz stvarnosti koje po svom karakteru inače idu centru kulturne animacije onda je zlo još veće i naginje prema nemjerljivosti. Mafijašku dimenziju jedne politike i vlasti koja se iz stranke »zna se« prenijela i prekopirala na državu shvatila je i u Glibinom slučaju na svoj način ignorirala mr. Marica Kordić kao nakladnik kuće »K. Kordić« kojoj daje početno slovo imena Krešimir, a on je njezin sin jedinac. Rođenjem Slavonka Marica živi i radi u Vatrogasnoj ulici u Zagrebu.
Za pisanje tekstića, a pogotovo ozbiljnijih tekstova o Ivi Andriću i njegovom djelu treba duga priprema i mnogo čitanja. Iz Andrićeve zadužbine koja se transformirala u firmu kojoj je biznis čelna kategorija prošle godine tajnica me obavjesti kako je u tijeku digitalizacija literature o našem Nobelovcu i kako je broj bibliografskih jedinica o tom piscu i njegovom djelu prešao cifru deset tisuća bibliografskih jedinica. Ako bismo im pridružili online tekstove u posljednje godinu-dvije taj broj zabilježio bi skok koji uz čuđenje pojačava naše poštovanje. Međutim, online tekstovi su u velikom postotku škart tekstovi. U moru škart tekstova čovjeka iritira izgubljeno dragocjeno vrijeme. S druge strane bocka ga nada da će i u niskokaloričnim tekstovima naići na neki novi dragulj za koji do čitanja nije znao. Dolijevanje prljavština ne prestaje ni 36 godina nakon Nobelovčeve smrti. Gdje smo i dokle smo spali, zorno govori jedan online naslov za Andrićevu pjesničku i ljudsku veličini »Nobelovac ili nitkov«. Ovo je samo još jedna od brojnih potvrda da naše svojatanje svjetski priznatog i poznatog pisca potiskuje prema ruglu i sve uvjerljivije se oblikuje dimenzija našeg kulučenja vlastitoj nezrelosti.
Za oblikovanje ovog rada učinila mi se, između ostalih, najprimjerenija studija koju nađoh na internetu pod linkom s mojim imenom i prezimenom. Kalorična vrijednost njezinog znanstvenog teksta kreće se od srednje do visokokalorične. Daje nešto novo što se ne bi smjelo zaobilaziti u izučavanju Andrića i njegovog djela. Nebojša Lujanović i Boris Škvorc, Filozofski fakultet u Splitu: Andrić kao model izmještenog pisca (ili kako je otvoren prostor za ‘pozicioniranje između’ korpusa i kulturalnih paradigmi.(3) Uvod u studiju nosi naslov: Kako je Andrić otvorio prostor za ‘pozicioniranje između’. Tu imamo:
»U kontekstu proučavanja bilo koje književnosti uvijek postoje dodiri s drugima, problemi pripadanja i nepripadanja i izlaska u drugo, s obzirom na matičnost dominirajućeg korpusa. To je naročito izraženo na područjima bivše jugoslavenske države, područjima koja vežu kolonijalne i postkolonijalne kulturne veze te ideološki zasnovane i interkulturalno prenošene sličnosti, gdje se otvaraju brojni problemi u pokušaju znanstvenog proučavanja i sistematiziranja književno-kulturnih pojava. Zbog brojnih djela i autora koji izmiču standardnim pokušajima klasifikacije (bilo nacionalne ili povijesne), neki znanstvenici kao što je Zvonko Kovač (4) predlažu nove načine proučavanja književnosti. Iz tradicionalne filološke perspektive povijest književnosti se
tijekom svog razvoja tako formirala da je postala sinonim za povijest nacionalne književnosti. Na prostorima dodira između različitih kultura i preplitanja identitetskih ...
Pitanje prostora između, kako je napisao Bhabha(5) u svojoj glasovitoj knjizi The Location of Culture (1994), otvara prostor ‘otpadnika’, odnosno autsajdera (u Mayerovu smislu riječi, v. Mayer, H. (1981) Autsajderi, Zagreb, BibliotekaTeka.) (6) bez razvidne identitetske esencijelističke zadanosti i ideološke konstruiranosti. To na razinama artikulacije agensa i čitanja predstavlja drugost a na razini uokviravanja identiteskih obrazaca predstavlja problem svrstavanja u matični korpus i to u dvostrukom smislu: i u odnosu na prostornu zadanost, ali i u odnosu na vremenski slijed ‘uokviravanja’ naracije (v. Paula M. L. Moya, P.M.L. i Hames-Garcia, M.R. (2000) Reclaiming Identity, Barkeley, University of California Press).(7)
Prije svakoga pristupa Andriću i njegovom djelu nužno je trenirati vježbe iz strpljivosti i dobrote namjera.. Naime, moramo polako naše iskustveno čitanje pripremiti i na mogućnost čitanja u prazno što nam se događa kod mnogih novinsko-beletrističkih tekstova pa onda niskokaloričnih i tek rudimentarno iskoristivih znanstveno-stručnih tekstova da ne nabrajamo. Taktiziranje sa zaobliaženjem ili preskakanjem nepouzdanih znanstveno stručnih persona često zna postati dvosjeklim mačem i vraćati se kao bumerang.
Suočavamo se sa postojanjem identitetskih obrazaca i postojanjem onog.«što Butler naziva ‘nedovršenim identitetima’ unutar hegemonije drugog koda, pristup koji, opet iz filološke perspektive, predlaže Kovač –interkulturna povijest književnosti mogla bi neke probleme osvijetliti iz novog kuta gledanja (Kovač, 2001:121). Naime, upravo na postkolonijalnim prostorima prijelaza iz kulture u kulturu, iz tradicije u tradiciju, sve su brojniji autori koji stvaraju svojevrsne inter-književne zajednice i procese, gradeći strpljivo svoju poziciju nepripadanja, tj. prava da se osjećaju jednako dobro i poželjno u različitim kulturama i književnostima. Prvi su na ovaj problem pozornost skrenuli engleski i američki postkolonijalni kritičari, gdje prije svega mislimo na Roberta J. C. Younga (Young, 2004). U književnosti engleskoga govornog područja počinje se postavljati pitanje koje je, Salman Rushdie, na primjer, nazvao imaginarnim prostorom ‘dislociranih’ domovina koje se protežu između Pakistana i Engleske, Indije i Sjedinjenih Država, Australije i Kine. Takvo pitanje dislocira čvrsto mjesto jakog agensa ‘bijele’ mitologije, odnosno tradicionalnoga nacionalnog korpusa kao zatvorene imaginarne zajednice (Anderson, 1990; Rushdie, 1992)« (8) .
Splitski autori u svojoj studiji kao i svi drugi prije njih prešućuju tajne službe u narodu zvane Udba i retrogradne društvene silnice koje se vuku i nakon ex Yu s jednakim intenzitetom sve do dana današnjega. Zaključuju kako je Ivo Andrić »do kraja života ostao neizjašnjen zadržavši status pisca koji se osjeća stanovnikom svijeta.« Oni, čini se, ne znaju pa nema naznaka da Andrić uopće ne čita književnokritičke tekstove o njemu i njegovom djelu. Nemaju odgovora na pitanje zašto se Andrić nevoljko izjašnjavao o etničkoj pripadnosti, a kada ga novinari stegnu u bezizlaz, onda odgovara izjašnjavajući se kao Jugosloven. Kod analize Andrićevih izjava, zapisa i intervjua nemaju u vidu da on to radi prema smjernicama tajnih službi, a dokle god ne shvatimo da je veliki pisac bio žrtva tih službi cijeloga života, da je u njima leglo muljanjqa i dvojbi, da je pod prismotrom i mjesto Andrićeva rođenja javnosti servirano kao dvojbeno (rođenje u vlaku), da je rodna kuća Andrićeva cijelo vrijeme ex Yu gurana na marginu i stavljana pod tepih, da je tijekom drugog svjetskog rata planom tih službi Andrić u tajnosti iz Beograda prebačen u Sokobanju gdje i nastaju njegovi čuveni romani, da sam platio osobno danak kao »oštro pero« u ex Yu dijelomn i zbog Andrića, pogotovo nakon izlaska moje studije o njemu, pojačano sam progonjen kao divlja zvijer itd.
Udbaškim virusom zagađene sfere, posebno polja znanosti i obrazovanja uzrokuju odavna pojavu kusastih profila pisaca, njihovih umotvorina i naših znanja o njima, stavljanje pod tepih značajnih spisateljskih imena itd. Glasine i siktanje crnih anđela i njihovih centrala na prostorima ex Yu svojim neprmjerenim bojama boje ozbiljne stvari u polju humanističkih znanosti, ali i u drugim poljima i sferama života.. Naš Nobelovac i njegovo djelo još aktivno pulsira i u tuzemstvu i u inozemstvu. Neminovno je i ozbiljni znanstvenik ne može to mimoići da u pripremi znanstveno-stručnog uratka na tu temu izgubi mnogo vremena na čitanju tekstova niskokalorične znanstvene vrijednosti što ga ljuti zbog usporavanja u završetku rada na temi. Mene je to svako malo ljutilo i iritiralo tijekom rada na doktorskoj dizertaciji na temu: »Strukturne osobitosti narodne književnosti i književno djelo Ive Andrića« i malo kasnije na studiji »Domoljublje i »otpadništvo« Ive Andrića«. Oni koji vole visokokalorične znanstvene tekstove o našem Nobelovcu i njegovom djelu neće zaobići studiju splitskih znanstvenika koju ovdje citiramo.
ANDRIĆEV ZAVIČAJNI TRAVNIK
Imajmo na umu da je Ivo Andrić pred kraj života na pritisak izvana i medijsku upornost više gradova proglasio onima koji su ostavili dubok trag na njegovom duhovnom razvoju. Među njima je Travnik koji je, iako mali grad, ušao na mapu Andrićeva stvaralačkog sazrijevanja. Čitatelji i dio književne kritike ne ustručavaju se dati prednost Višegradu, Beogradu, Sarajevu, te nekim drugim boravištima velikog pisca što oslanjaju na čitanje Andrićevih tekstova i prema njima »otkrivaju« identitetsko polazište našeg pisca, ali to ne pije vode.
Sin Antuna Andrića i Katarine Pejić svijet je ugledao 1892. godine. Glasine kako mu je otac neki fratar, kako je rođen u Docu kod Travnika, ili kako je rođen u vlaku na putu u Travnik iz Sarajeva i druge treba pripisati djelovanju crnih anđela i njihovih centrala koje su strpljivo i polako prema svojoj odavna isprobanoj matrici i sredstvima imali za cilj da veliki pisac bude etnički »čisti« Srbin što pothranjuje muljava nastojanja da priznato i poznato ime bude iskorišteno kao dio potvrde naci dominacije nad drugim entitetima.. Ništa ne umanjuje značaj i neporecivost Andrićevog zavičajnog Travnika. Ne pije vode ni činjenica kako je u Travniku proveo prve dvije godine života, a nakon toga dio života s roditeljima u Sarajevu, odakle se ubrzo morao odseliti u Višegrad tetki i tetku koji su skrbili o njemu i njegovom odgoju dok je majka radila u Sarajevu. Mnogi vole konstatirati i do iznemoglosti ponavljati kako je Andrić Travnik praktično upoznao samo kroz knjige, iako je u njemu rođen. To ne pije vode i ta »istina« u manipulaciji samo šteti i Andriću, i Travniku jer je Andrić svojim djelom demantira i čini neodrživom. Pišući i oblikujući svoj roman »Travnička hronika« većim dijelom tijekom Drugog svjetskog raata ( ne u Beogradu) već u Sokobanji, on se za vječnost srodio sa Travnikom, a što ga je dugo nedovoljno pamtio i poznavao to je njegova ljubav prema tome gradu dobivala na jakosti. Postao je za vazda njegovim vjernim sugrađaninom u svojim mislima, svom srcu i svom povijesno-imaginarnom realnom i stvaralačkom svijetu.
Logično j, s obzirom na uzrast i činjenicu da je u Višegradu doživio puno sazrijevanje pa je taj grad izvorište mnogih njegovih semantički motiviranih »mekih« dječačkih uspomena. Pozitivistički nastrojeni kritičari ovdje smještaju njima poželjne podatke na svoj način. Nije dobro zlorabiti Andrićevu rečenicu: »Da, ja sam rođen u Travniku ali svi znaju da se ja osjećam Višegrađaninom.« Zlorabljenje je kontraproduktivno i ne doprinosi nobelovčevoj utemeljenosti u grad svog rođenja jer rođenje je sinonim za zavičaj. Pitanje motivacije (Anika i Ćorkan su iz Višegrada) treba se motriti kroz prizmu kroz koju svaki pisac crta likove i kompoziciju djela, a ne prema de facto i de jure jer te odrednice ne pripadaju književnoj , već nekoj drugoj znanosti i metodologiji. Poslom izazvane promjene gradova kod mnogih književnih kritičara sve su bliže mehaničkom, a sve dalje osjećajnom tonu. Neprekidno raste pritisak i hegemonija crnih anđela i njihovih centrala koje konspirativno nameću pravila igre. O ovom zorno svjedoči sigurnost prognanstva kod travničkih franjevaca u Prvom svjetskom ratu. U Travniku sazrijeva Andrićevo sublimiranje i on iz tog sazrijevanja kreće odvažno i sigurno prema finalu – Nobelovoj nagradi. Napuhavanje podatka kako je u Travniku proveo tek dvije godine Andrića nije zanimalo i to mi je potvrdio dva-tri puta u većim razmacima. O Andrićevim mukama s jezikom dosta se pisalo. Andrićeva prva tri romana nisu napisana za rata u Beogradu, već u Sokobanji gdje su ga internirale tajne službe zbog sigurnosti od bombardiranja Beograda Danas bez dvojbe možemo zaključiti da je roman »Prokleta avlija« ( neki ga nazivaju »ključni tekst«) najbolji Andrićev roman. U ovom romanu narator govori ekavicom, likovi bosanskih fratara ijekavicom ( koju je Andrić od njih tako autentičnu naučio), a to se iz ideoloških i drugih nesklonih silnica gura na marginu čime pisac ne komplicira impostaciju autorskoga glasa u odnosu na prostor koji se koristi. Pri tome on nije pisac »između«, već je afirmirani pisac koji pojačano vodi računa o životnoj uvjerljivosti svojih umjetničkih tekstova. Destruktivno je svojatanje gradova iz ex Yu koji od njih ima više prava zvati ga svojim. Andrić je, logično je, za života odbijao dati prednost bilo kojem od gradova. Bosna i njezina različitost kultura i vjera bila mu je u srce urezana što jako potvrđuje doniranje novca iz Nobelove nagrade BiH za unapređenje bibliotekarsta u njoj. Bosna se u njegovom djelu pokazala kao primjer autentične i cjelovite smješe srca i intelekta miješanog pučanstva koje u sebi nosi osebujnu dinamiku, bosansku zanimljivost i dirljivo zajedništvo raskošnih bosanskih duša na koje svako malo nasrću zle silnice koje onda na tim prostorima pale baklje zla i nepodnošljivosti kao što se to događalo u posljednjem sumanutom ratu. Na ponos nam služi Andrićevo uvjerenje da pisac mora zbližavati, a ne dijeliti ili braniti neke gradove, još manje narode, od onih drugih i drugačijih. Kako mu gradovi uzvraćaju najbolje govori podatak da do danas u njima uopće nemamo ni ulice našeg Nobelovca, a da se o spomenicima i ne govori.
Pred kraj života Andriću je slobodno dolazio Miodrag Bogičević. Sa zida u Andrićevom domu dojmljivo je bola oči i nije mogla ostati nezamijećena trošna bosanska kuća sa svojim stilom gradnje. Pisac mi je kod prvog posjeta rekao kako ga ta kuća »podsjeća na zavičaj#. To isto ponovio mi je poslije dvije godine. Ja sam kasnije, nakon njegove smrti, prema slici pronašao njegovu kuću ovdje u Travniku. Raspitao sam se i ljudi su potvrdili moje indicije. Zašto se i sa rodnom kućom muljalo prema matrici crnih anđela shvatio sam tek radom na doktorskoj dizertaciji /1985-1989). Andrić je pokopan u blizini groba supruge Milice i u grob je stavljena urna sa njegovim ostacima. Ne treba skidati sa uma da je po njegovoj želji urna napravljena od bosanhske zemlje donesene iz njegovog zavičaja. Ne prestaje da zadivljuje Andrića kao čovjeka koji se uspješno nosio s hajkama i hajkačima, sa crnim anđelima i njihovim centralama, s retrogradnim ideologijama. Rama mu se nametnula kao intrigantni nomen. U nju je došao osobno i bio na grobu Kasum bega Kopčića između sela Varvara i Rumboci i sve je išlo po redu da Rama postane najznačajnija tema Andriću kao povjesničaru i Andrića kao pisca. Do toga nije došlo. Čudio se s obzirom na moje radno mjesto u općini Prozor- Rama da me »učo« Nikola Budimir spremio na teren upravo kada je naš Nobelovac u Rami mogao doći sa mnom u kontakt. Odvratile su ga od Rame silnice zla. Puno lošeg od krilatice kako je Rama »opasno ustaško gnezdo« pa do buketa laži, obmana i insinuacija o Rami i njezinim ljudima odvratili su Andrića od Rame što on do smrti nije prežalio o čemu, između ostalog, govori i njegova savjetodavna poruka meni da se uramim u Rami. I danas na samom kraju života čudim se kako je proročki predvidio do u tančine sadržaj moga života i neprilike na koje ću nailaziti (znao je da sam raspop), a posebno iskustvo dao mi je o odnosima prema tajnim službama i njihovoj mreži. Slušao sam ga i danas ga slušam, jer su mi njegovi savjeti bili i ostali podrškom u kovitlacu života prosipanog kroz šugava vremena i kapu crvene ideologije. Mi i danas imamo zapravo borbu između naci ideologija s temeljnom crvenom bojom sada još prošaranu naci bojama koje, same po sebi vuku nazad. Mi tek danas uviđamo kako se Andrić nije dao svrstati između granica uskih kultura, malih naroda i njihovh republika u ex Yu, sada država. Baš u tom ambijentu na njega se i posmrtno nasrće, drpaju ga i svojataju uglavnom na aznanstvene i neprimjerene načine.
Ovo su naši prostori u kojima živimo i naš specifični lokalno identifikacijski model koji je odavna naše »pravilo« u prostorima u kojimna živimo i multikulturalno se ispreplićemo. Može se to naše pravilo interpretirati i oponašati, ali nam ga nitko s njegovim bosanskim bojama otimati, ili obezvrijeđivati ne smije.
Tortura nad Andrićem da se nipošto ne izjašnjava kao Hrvat dolazila je od crnih anđela i njihovih centrala. Samo takvi praznoglavci imaju recept za potiranje istine i nametanje laži i namještaljki da vremenom zažive i postanu neporecive istine. On je formalno pristajao na sve, ali neke stvari je držao u sebi i tajio. Tako novinarima, niti bilo kome nikada se nije izjasnio kao Srbin, a kada ga oni stisnu pitanjima da nema kuda, onda im on odgovori da je Jugosloven.. U nobelovčevim riječima i djelu pošto- poto traženi su podaci (kao dokazi) o njegovom izjašnjavanju za jednu ili drugu naciju /Hrvat ili Srbin). Povremeno je ta tortura poprimala najekstremnije oblike prebrojavanja krvnih zrnaca kod čega zastranjuju mnogi autori do dana današnjega a boje trivijalnosti sporo uzmiču.
Prvi sam proučio Andrićeva pisma udovici Eugeniji Gojmerac iz Zagreba i njegovim drugim prijateljima u Hrvatskoj i BiH. U statusu ozbiljnog znanstvenika ne paše mi konstrukcija rečenice: »Rajko Glibo smatra da je Andrić na taj način, metaforički način govorio o domovini Hrvatskoj« (Glibo,1997,. Str.53-82) (8). Ovdje na scenu stupa mješavina ideologije i politike. Rečenica je krivo shvaćena i namjerno je znanstvena neporeciva istina podvrgnuta i potcijenjena pa ponižena spuštanjem na razinu »Rajko Glibo smatra«. Znanstvena istina ne trpi nikakvu relativizaciju. Ona je cjelovita, autohtona i neporeciva. O njoj se ne može govoriti s nekakve autorske visine koje nema ili je kod nekih znanstvenika osiono i prepootentno napuhana. Onda se u nemoći osporavanja dodaje još kao dobronamjerna opaska kako nije dobro, niti uputno zadirati u nečiju intimu. Ovdje je više nego očito da splitski autori nisu još okušali život u tamnici, nisu bili utamničeni pa zato ne znaju šta sve pogubno znači zatvorska cenzura pisama, pogotovo pisama intelektualaca Andrićeva formata, ali on se prokušanom metaforom u pismima služio svo vrijeme svoga tamnovanja u Mariboru, a i vrapci više znaju kako se ime »Hrvatska« tada nije smjelo spomenuti ni izvan zatvora, a kamo li u zatvorskim uvjetima. Pisma su autentična i nose sadržaje koji su oduvijek neporcivi znanstveni dokazi, a jednako tako i sudski dokazi, Glibo ne misli. On je mislio i argumentima potvrdio najsporniju činjenicu kod Andrića za sva vremena. Glibin okidač istine uvijek je spreman na »gotovs« i uvijek okida na prvu. Da nije bilo pritiska crnih anđela na distribuciju moje studije i istina u njoj, čitatelji, te kulturna i javna djelatnosti ne bi činili to što upravo čine dok se ispisuje ovaj rad. U tijeku je nova hajka online portala i drugih medija na prostoru Srbije kako »Hrvati kradu srpskog pisca«. Do nje ne bi došlo da je bilo malo više čitanja suvremenih tekstova. Pojam »taktiziranje« ne paše znanstvenim tekstovima.. Ni »što bi – kad bi« tu ne ide. Jer »ako se odmaknemo od izravnog izjašnjavanja«, onda otvaramo put hajci neistina koje onda za određene stupnjeve naobrazbe i za nedovoljno upućene postaju, ne više virtualne, već stvarne-životne istine, ali krive i na krivom mjestu Pojmovi »taktika«, »rekonstrukcija« pa besmisleno vaganje Andrićevih izjava i uopće izjava koje se neizravno daju o nečem ne doprinosi stabilnosti i čvrstoći znanstvenih istina i njihove neporecivosti.
Nitko tako zorno i uspješno nije svrstao Ivu Andrića kao Radovan Vučković jer prema njemu naš nobelovac spada u »kategoriju liberalnog evropskog intelektualca koji zastupa politiku ravnoteže i tolerancije,« kako navodi u svojoj knjizi »Andrić . historija i ličnost« (9). Govorio sam u više radova o Andrićevom oikotipu. Isječak iz moje doktorske dizertacije preuzeo je i moj pok. profesor Josip Kekez u knjizi »Hrvatski književni oikotip«.(10)
Sve u svemu, ideologemska zasićenost lovi i ulovi mnoge književne kritičare
A Bosna i Hercegovina je bila, jeste, i ostat će nerazmrsivi splet i spoj krvi i kultura, korijena i nadgradnje, gdje su se čudno sukobljavale i pretapale nacije sve do dana današnjega pa vjere i sekte, Bosna koja je i danas najsloženiji amalgam psihološko-etničkih raznovrsnosti i smješa. Andrićeva poetika tek tu i tamo ponegdje ima u naznakama boja politike, ali sve to zajedno sa njegovim filozofskim uvjerenjima dato je konspirativno, ponegdje nagovještajno, ali autorske boje tajnovitosti ipak su konstanta. Andrićeva priča je njegov način objašnjavanja svijeta, a lanac priča s poveznicama (dvije-tri rečenice) čini njegove romane koji se očituju tako što u njima priča traži priču.. Mišljenja sam kako pojam »pozicioniranje« koji književna kritika i kritičari nameću kao nenaručen bilo kojem piscu ili njegovom djelu ima svoju unutarnju i izvanjsku šugu koja zna da iritira jače znanstvene intelekte pogotovo kada se ono ustremi na autorsko pozicioniranje izvan i pored matičnog korpusa. Nezaboravimo Ivo Andrić je sublimist i vrstan preteća sublimizma što će reći. - nove epohe u pjesništvu.
Svjedoci smo ovdje i sada kako kultura financijski klizi na prosjački štap, a u takvoj poziciji kao po pravilu naginje silnicama antikulture koje vode ka potiranju i relsativizaciji već dostignute razvojne razine. Zapravo, vodi svemu samo ne dobru. Uvid u Andrićeva pisma koja je slao Eugeniji Gojmerac i prijateljima u Zagrebu i Sarajevu otkriva golemu brigu mladoga pisca za njegovu mladalačku liriku što je logično i razumljivoi.. Tajne službe zujaju oko njaga i u njemu umnožavaju egziistencijalne i stvaralačke brige. Imponiraju njegova pisma iz tamnice u kojoj ne prestaje stvarati lirskokaze za onim ostvarajima koji su na putu za objavljivanje. Bilo je, kao što uvijek bude oko značajnih književnih pojava, podapinjanja, podmetanja klipova, ponižavajućih bockanja i crtica. Bilo je svega samo dobra ne, jer u općoj bijedi i neimaštini hrvatski pisci Andrićeva zagrebačkog vremena masovno postaju plijenom opasne TBC i raznih bolešćurina. Andriž je među uvrštenim pjesnicima bio najsretniji zbog nesklonih silnica koje ga sa svih strana salijeću u Zagrebu i lošeg zdravlja koje treba liječiti, a para nema ni za liječenje, ni za kakvu-takvu egzistenciju. Retrogadne snage poticane od tajnih službi činile su sve da mu se život u Zagrebu ogadi i da svoju matičnu domovinu i njezin glavni grad što jače zamrzi. Ako jedan štedljiv čovjek dođe u situaciju da mora prodati i dukate koje mu je kao amajliju majka dala da ih može potrošiti samo onda kada niotkle nema slamke spasa, onda je jasno gdje smo. Ti dukati za njegove potvrđene prijatelje nisu bili tajna jer raskošna bosanska duša sa prijateljima dijeli sve, ali su poslužili kao »dokaz« za bockanja koja unižavaju vlasnika kao čovjeka i kao pisca. Otimao se Andrić. Izišle su i dvije značajne zbirke njegove poezije »Ex Ponto« i »Neniri«. Krenuo je u spašavanje kroz pokretanje časopisa »Jug«, ali tajne službe i nesklona stvorena atmosfera djelovali su pogubno pa pisac kao siroče nema kuda, već tetki i tetku u Višegrad. Koji su u datim okolnostima jedina slamka spasa.
Andrićevu mladu liriku volim zvati lirskokazima dijelom zbog njezinog slobodnog stiha, A dijelom zbog stilske jakosti sublimiranja. Kroz nju i iz nje zrači ljupko uvlačenje pod čitateljevu kožu i u srce veličanstvena smješa pjesniukovog srca i intelekta koju malo-malo pa susrećemo i u prozaama.. Andrićevi lirskokazi prepoznatljivo zrače osebujnošću u kojoj su se cjelovitost i autonomnost instalirale i protokom vremena sve više se učvršćuju.
Razumijem one kojima se iz današnje perspektive djelovanje tajnih službi čini nestvarnim, osobito za nadolazeće naraštaje. Starija kćerka kao književnica i zapažena intelektualka desetljećima u moje muke nije vjerovala, a pogotovo u prljavštine koje mi se nameću i podmeću. Tek je prije tri godine počela omekšavati i šutnjom prihvaćati svu tugu i jad koju nesklone mi silnice u svojoj retrogradnosti pletu. U godini u kojoj ovaj rad izlazi na sunce, pisac s »crne liste« u Hrvatskoj doživljava zabranu spominjanja njegovoga imena u sredstvima priopćavanja i čeka presudu Europskog suda u Strazburu. Na pitanje novinarke nakon što sam podnio kaznenu prijavu protiv zlih silnica i kopiju te kaznene prijave podijelio na više od pedeset adresa u Hrvatskoj i inozemstvu, predsjednica vlade odgovara (moje ime se ne smije čuti): »Tko ne prizna državu, ne prizna ni država njega«. Jada i čemera na izvoz, a klizanje države i ljudi u propast nitko ne zna barem da uspori, ako ne može da zapriječi. Novinari ne znaju da je ta stranka i njezina čelnica lagala jer kako da ne prizna državu onaj koji se za tu državu kao dragovoljac borio, a vojnu mu iskaznicu »zagubili« među pet civilnih iskaznica baš na recepciji republičkog MUP-a i tako mu mirovinu bolje reći milostinju prepolovili napola.
Andrićeva poetika osimboljavanja
Priča je sama za sebe. U Andrićevu rukopisnom pismu krije se jedna natuknica iz te poetike, a uloga »ujaka« u njegovom životu veća je nego što i pomisliti možemo, ali ipak do dana današnjeg nije dovoljno izučena baš kao što ni njegova pisma u beogradskom arhivu još nisu klasificirana i uređena.
Kada sam 1988. godine donio prevoditeljima u Sarajevu sažetak moje doktorske dizertacije o Ivi Andriću rekoše mi kako su se namučili sa izrazom »osimboljavanje« jer ga nema u njemačkom jeziku, a nema ni adekvatne zamjenske riječi. Kasnije sam dovršio jedan znanstveni uradak na temu Andrićeva poetika osimboljavanja, (11) i dao sažetak da se prevede na engleski, ali nema ni u tom jeziku adekvatrne niti korisne zamijenske inačice. Prošlo je već 25 godina i nitko da se javi s magistarskim ili doktorskim radom na tu temu. Bilo kako bilo ovo potvrđuje još jednu neistraženu važnu dimenziju Andrićevog djela koja bi puno doiprinijela cjelovitosti književno-kritičkih pogleda na književno djelo jedinog nam Nobelovca.
Izdvojimo tek mali dio koji je splitski znanstveni dvojac citirao iz moje studije Domoljublje i ‘otpadništvo’ Ive Andrića:
Tako se može pronaći dokument iz vremena Andrićevih mladenačkih dana u Poljskoj i Austriji gdje se Andrić prilikom upisivanja na studije izjasnio kao Hrvat. Također, dok je boravio u pritvoru u Mariboru nakon uhićenja zbog povezanosti s organizacijom Mlada Bosna, pisao je pisma ženi koja je prva privukla njegovu pažnju, udovici Eugeniji Gojmerac. U tim je pismima često spominjao ‘svoju dragu Gospodju’ zanimajući se za njeno stanje i zahtijevajući da mu Eugenija piše o njoj. Rajko Glibo smatra da je Andrić na taj način metaforički način govorio o domovini Hrvatskoj (Glibo, 1997:53-82).
Isti autor smatra da je Andrićev odabir između Bosne i Srbije, to jest između hrvatskog i srpskog nacionalnog identiteta, ustvari bio složen i mukotrpan odabir koji bi se mogao svesti na jednostavnu opreku u ono vrijeme često eksploatirana ideologema – krvi (podrijetla) u odnosu na mogućnost ostvarivanja karijere i bijega od bijede (Glibo, 1997:44). Po njemu je Andrić balansirao i birao pogodan trenutak da se izjasni kao Hrvat, kao Jugoslaven ili pak da se uopće ne izjasni. Prema tome, ovo bi isto tako značilo ideologemski zasićeno zauzimanje stava: Andrić se sve manje izjašnjavao o nacionalnoj pripadnosti jer mu je takva pozicija u Beogradu osiguravala brojne privilegije (Glibo, 1997:43). Njegovu su šutnju, život u Beogradu i pisanje ekavicom zatim na pragmatičnoj razini ideologemske pripadnosti određeni krugovi (jer u tim krugovima stalno je prebrojavanje potrebno) iskoristili za svrstavanje u drugu nacionalnost, srpsku.
Protuargument druge strane bi glasio da se nigdje ne mogu pronaći bilo kakvi pisani dokazi u kojima se Andrić izjašnjava kao srpski pisac. To, međutim, nije spriječilo druge da dovedu njegovu ‘čistoću’ u pitanje. Glibo spominje slučaj Krležina sastavljanja natuknice o Andriću u enciklopediji, gdje je dodana sintagma ‘Hrvat po rođenju’. Nakon što je to poslao na autorizaciju samom Andriću, navodno je to ovog duboko pogodilo (Glibo, 1997:106-107)«
U srpskoj književnoj kritici odavna se prakticira loša praksa da se iz znanosti o književnosti izuzima samo ono što paše vladajućoj ideologiji, a ostalo se zaobilazi, ili prešućuje, ili se pak od strane tajnih službi ometa u distribuciji i stavlja pod tepih. Kod Bošnjaka je to i u književnosti i u životu i to ne samo na ovom znanstvenom polju. Kod njih uz ideologiju pod ruku ide religija i jaka težnja zaživljavanja i i učvršćenja naciona. Samo tako mogu se događati apsurdne stvari. Andrić je 1953. godine posjetio Tursku i otada ga Turci za djela u kojima se očituje turska povijest smatraju svojim piscom, a u nedavno nabreklom naci ambijentu Bošnjaci su se ružno ponijeli prema piscu kojega upravo oni moraju smatrati više od Turaka svojim. .
Zaključimo kako je Ivo Andrić svojim sjajnim Pismom iz 1920 bio nepogrješivi prorok na sve što se sa Bosnom događa i događat će se sve dotle dok ne promijenimo i atmosferu življenja i sami sebe.
Literatura
1. Prof.dr.sc. Rajko Glibo, Pedagoški fakultet, Mostar: Uvijek aktualni Andrić; Sveučilište u Mostaru MOSTARIENSIJA, časopis za humanističke znanosti; Broj 13, Mostar, 2003., str. 109 – 151.
Isti autor: Pedagoški fakultet, Mostar; Kraljevina Rama, mitska i povijesna Rama, Sveučilište u Mostaru MOSTARIENSIA- časopis za humanističke znanosti, Broj 21., Mopstar, 2005., str. 123 – 157.
2. Rajko Glibo: Domoljublje i ‘otpadništvo’ Ive Andrića; studija, Hrvatsko filološko društvo Rijeka ( 144.str., Rijeka, 1997.
3. Nebojša Lujanović i Boris Škvorc, Filozofski fakultet u Splitu: Andrić kao model izmještenog pisca / ili kako je otvoren prostor za ‘pozicioniranje između’ korpusa i kulturalnih paradigmi www.ffst./hr/ odsjeci/ hrvatski/ Format datoteke: PDF/Adobe Akrobat – Brzi prikaaz.
4. Kovač, Zvonko: Poredbena i/ili interkulturalna povijest književnosti, Zagreb, Hrvatsko filološko društvo Zagreb, Zagreb 2001., str. 116.
5. Bhabha, Homi K. (1994) The Location of Culture, London, Routlegde TheBridge Literary Magazine, Zagreb, 3-4/1997 Dossier Andrić, str. 3-171.
6. Mayer, Hans (1981) Autsajderi, Zagreb, BibliotekaTeka
7. Moya Paula M. L. i Hames Carera, Michael R. (2000) Reclaiming, Identiti, Barkeley, University of California Press
8. Rajko Glibo: »Domoljublje i otpadništvo Ive Andrića«, Filološko društvo Rijeka, Rijeka, 1997., str. 53-82.
9. Radovan Vučkoić: Andrić – historija i ličnost, Gutenbergova galaksija, Beograd 2002., str. 265.
10. Josip Kekez: »Hrvatski književni oikotip«,
11. Rajko Glibo: Andrićeva poetika osimboljavanja, RIJEČ (časopis za filologiju), God. 4., Sv. 2., broj 2/1998., Hrvatsko filološko društvo – Rijeka, Rijeka, 1998., str. 131-138.
Ovaj rad branjen je i obranjen pod naslovom »Ivo Andrić od lirskokaza do finala« na međunarodnom simpoziju o Ivi Andriću održanom povodom stote obljetnice rođenjqa pisca i 50 obljetnice dodijeljene mu Nobelova nagrade u organizaciji HKD Travnik u Travniku listopada 2012. Pošto je izlazak zbornika tih radova upitan i odgođen zbog besparice autor se odlučio za svoj portal.
Pripomba: Pri srcu me je stisnilo, ko sem zvedel, seveda pozno, da je dr. Rajko Glibo v času, ko sem premišljeval, kam naj umestim njegov tekst, umrl. In v tolažbo sem v Talmudu našel stavek: »Nismo okusili okusa sna, ampak smo samo [včasih] predremali na ramenu svojega bližnjega.«
