U Italiji, zemlji mog već dugogodišnjeg utočišta, više puta su me pitali o Aleksandru Hemonu, da li ga poznajem i da li sam čitao njegove knjige. Kažu mi da živi u Chicagu, piše na engleskom. Čitan je, veoma. I preveden, na mnoge jezike. Ponekad, kažu, navrača i u rodno Sarajevo. U godinama u kojim jesam teško mi je slijediti baš sve što se objavljuje koliko u ex Jugoslaviji, toliko izvan nje; naravno, na temu o bivšoj, mojoj i stotina hiljada onih koji već godinama ne žive ni u jednoj od novih država. Dugo sam već, dodajem, napolju. Kad se vraćam, unutra, tokom mog slučajnog turizma u Sarajevu, Banjaluci, Subotici ili Zagrebu, ne snalazim se ponajbolje u knjižarama. Mnogo je novih imena, jos više literature koja bi da tako bude shvaćena. Tako velim, u odgovor. A vec dugo obečavam da ću i ja, jednog dana, pročitati neku od knjiga tog mladog pisca.
Hemonovu knjigu priča (u originalu »The question of Bruno«, u italijanskom prevodu »Spie di Dio«, »Božji špijuni«, u izdanju torinskog izdavaca »Einaudi«, godina 2000), pozajmio u decembru prošle godine, u jednoj od biblioteka u Udinama. Slučaj je htio da sam tamo otišao zbog nekih djela Ive Andrića i Danila Kiša, na italijanskom. Hemonove »Božje špijune« počeo sam ćitati u vozu Udine-Padova, jednog zimskog jutra na izmaku prošle godine. U trenutku kad se voz zaustavio zbog kvara, u gustoj magli, bio sam stigao do 33 stranice, tj. do kraja druge priče u knjizi, »Život i djela Alfonsa Kaudersa«. Na toj stranici je ova fusnota o Ivi Andriću:
»Ivo Andrić, bosanac, jedini jugoslavenski autor dobitnik Nobelove nagrade. Godine ’41, kada je radio u ambasadi Jugoslavije u Berlinu, doprinosio je organizovanju susreta izmedju Hitlera i jugoslovenskih. političara kolaboracionista. Bio je džentlmen koji je napisao nekoliko romana o naćinima na koje ljudi ostaju zarobljenici historije. Na ceremoniji dodjele nagrade govorio je o važnosti mostova. U mladosti je bio medju organizatorim atentata na nadvojvodu.«
Tako, sa sedmogodišnjim zakašnjenjem, pročitao sam kako u »Božji špijunima«. Hemon ćitaocima, prije svega američkim, predstavlja ko je Andrić. Ne bih o pomenu Andrića u istoj priči. I mnogo ko medju onim koji sebe smatraju samo-i-samo čitaocima vjerujem da bi pomislio da je riječ isključivo o vulgarizaciji. Svejedno, ostaviću to pjesničkoj slobodi, u kojoj su našli mjesto, izmedju ostalih, Tito, Gavrilo Princip, Rosa Luksemburg... O onoj fusnoti je riječ. (A biće, već sam natuknuo, i o magli, kroz koju se voz kretao kao kroz neki gusti pamuk.) Čudi me, ako je čudjenje još uvijek neko svojstvo i dvonošca koji se naziva čitalac, da je ta fusnota prošla nezapažena koliko kritičarima, toliko poznavaocima naše literature u ex Jugoslaviji i u svijetu. (U zemlji mog stranstvovanja upoznao sam i poneke univerzitetske mandarine koji, na sam pomen Andrića, počnu govoriti u petoj brzini.) Svakako, onima koji nisu pročitali ovu Hemonovu priču, opraštam lako. A nadam se da će oprošteno biti i autoru ovog teksta, ako se dokaže suprotno. Dakle, da je reakcija bilo.
Zašto je Aleksandar Hemon posegnuo za metodom redukcije Andrićevog života i djela na komponente izdvojene i protumaćene na naćin njegove fusnote? To je učinio njegov editor a pisac je prihvatio njegov prijedlog? Ista pitanja uputio sam autoru, putem elektronske pošte. Nisam dobio odgovor. (Istina, u Italiji vec dugo živim i situacije kulture neodgovaranja, uslovljene postojanjem kasta i u kulturi, pa mi to nije neobično.) Možda se autor zastidio? Ne znam, ali dok to ne učini rado bih ga podsjetio da su o Andriću kod nas ostvarene i ozbiljne studije, napisani odlični eseji koji, izmedju ostalog, pružaju podatke i o autorovom životu. Niko od ozbiljnih autora koji su se bavili i bave se Andrićem (Karaulac, Lovrenović, da pomene samo neke) nije opservirao Andrića kao ikonu, niti lik koji treba biti pod nekom zaštitom. U »Znakovima pored puta« Andrić i o tome govori, na nekim mjestima čak eksplicitno. Da je Hemon, nekim slučajem, konsultovao barem Dedijera, ne bi napisao ni ono o atentatu. Tako bi saznao, i ne samo kod ovog istoričara, da je Andrić bio u pokretu Mlade Bosne, ali niti medju atentatorima, niti u najužem krugu organizatora. A da je Hemon samo zavirio, ako ne u knjige a ono barem u internet stranice, saznao bi da Andrić na dodjeli primanja Nobelove nagrade nije govorio o mostovima već »O priči i pričanju«. (Kažu mi da Hemon piše i predgovore za neka izdanja naših pisaca u Americi. I o Kišu, ćujem, da je pisao. O onom istom Kišu koji pred smrt piše vanrednu priču »Dug«,hommage Andriću. O onom istom Kišu koji je govorio o Adriću kao učitelju. No, možda je tajna i u činjenici da zapadni izdavači nerijetko traže samo turban ispod kojeg nema hodže. Koga se tiče da li je neko čitao i studirao Kiša, Andrića, Krležu, Crnjanskog, Selimovića? Knjiga je, u toj optici, prvenstveno za prodaju. Mušterije, izvolite! Sada, evo, imamo i friškog Andrića iz Hemonove radionice za američko i druga tržišta!)
Što se tiče Andrićeve uloge u Berlinu materijala ima dovoljno da opovrgne i onu komponentu, (kao slučajno) uvrh Hemonove fusnote. U toj story of Berlin, kako bi autor želio da je naglasi, može se naći i fakat da je Andrić, 25. marta 1941. bio službenik u ostavci. O humanitetu Andrića ćovjeka govore i istraživanja koja su pokazala da je nakon pada Poljske uticao na njemačke vlasti da budu spasene stotine poljskih intelektualaca. Treba li se podsječati svetih riječi o onima koji spasu jednog čovjeka? Što je, da se podsjetimo, isto kao da su spasili cijelo čovječanstvo. Ne vjerujem da je suvisno reći: Andrić nije bio Hamsun. Bio je, kažu, i džentlmen. O tome Hemon ne dvoji, ali ne spominje da je taj džentlmen, 1962. polovinu iznosa Nobelove nagrade polonio Bibliotečkom fondu BiH, a tri godine kasnije ostatak.
Vjerujem da bi samo autor »Božjih špijuna« mogao objasniti prave motive one fusnote o Andriću. Isto tako i svi oni eksperti koji su čitali ovu knjigu razloge svog ćutanja. (A možda bi nam sve ponajbolje objasnio Crnjanski? Upitan jednom zašto je za protagoniste Romana o Londonu izabrao Ruse, odgovorio je da je naša emigracija bila najbednija.) Mene začudjuje i sto je takva fusnota prošla kod izdavača koji nije bilo koji italijanski izdavač, vec Einaudi, kuća izuzetne povijesti. Ako je riječ o omašci, ni sve omaške nisu iste. No, da se vratim Hemonu. Znano mu je da, kako mi veli jedan moj prijatelj iz Milana, vrstan poznavalac skandinavskih literatura, da na Ibzena i Strindberga niko ne baca blato? Možemo li zamisliti pljuvanje faslifikatima po Geteu ili, recimo, Dostojevskom? Kritike svakako! Ali blato? Ko zna, možda se oko pisca na vrhu brda prodatih knjiga uhvati neka magla gušća od one u kojoj sam bio onog jutra? Poneko, u podnožju, plaši se da ne bi s tog vrha bio popljuvan? Istina, to bi trebalo da znaju bolje oni koji bolje poznaju takva brda. Utješilo me, na trenutak, kad je voz krenuo, da je barem magla padanske ravnice bila prirodna.
U Italiji, zemlji mog već dugogodišnjeg utočišta, više puta su me pitali o Aleksandru Hemonu, da li ga poznajem i da li sam čitao njegove knjige. Kažu mi da živi u Chicagu, piše na engleskom. Čitan je, veoma. I preveden, na mnoge jezike. Ponekad, kažu, navrača i u rodno Sarajevo. U godinama u kojim jesam teško mi je slijediti baš sve što se objavljuje koliko u ex Jugoslaviji, toliko izvan nje; naravno, na temu o bivšoj, mojoj i stotina hiljada onih koji već godinama ne žive ni u jednoj od novih država. Dugo sam već, dodajem, napolju. Kad se vraćam, unutra, tokom mog slučajnog turizma u Sarajevu, Banjaluci, Subotici ili Zagrebu, ne snalazim se ponajbolje u knjižarama. Mnogo je novih imena, jos više literature koja bi da tako bude shvaćena. Tako velim, u odgovor. A vec dugo obečavam da ću i ja, jednog dana, pročitati neku od knjiga tog mladog pisca.
Hemonovu knjigu priča (u originalu »The question of Bruno«, u italijanskom prevodu »Spie di Dio«, »Božji špijuni«, u izdanju torinskog izdavaca »Einaudi«, godina 2000), pozajmio u decembru prošle godine, u jednoj od biblioteka u Udinama. Slučaj je htio da sam tamo otišao zbog nekih djela Ive Andrića i Danila Kiša, na italijanskom. Hemonove »Božje špijune« počeo sam ćitati u vozu Udine-Padova, jednog zimskog jutra na izmaku prošle godine. U trenutku kad se voz zaustavio zbog kvara, u gustoj magli, bio sam stigao do 33 stranice, tj. do kraja druge priče u knjizi, »Život i djela Alfonsa Kaudersa«. Na toj stranici je ova fusnota o Ivi Andriću:
»Ivo Andrić, bosanac, jedini jugoslavenski autor dobitnik Nobelove nagrade. Godine ’41, kada je radio u ambasadi Jugoslavije u Berlinu, doprinosio je organizovanju susreta izmedju Hitlera i jugoslovenskih. političara kolaboracionista. Bio je džentlmen koji je napisao nekoliko romana o naćinima na koje ljudi ostaju zarobljenici historije. Na ceremoniji dodjele nagrade govorio je o važnosti mostova. U mladosti je bio medju organizatorim atentata na nadvojvodu.«
Tako, sa sedmogodišnjim zakašnjenjem, pročitao sam kako u »Božji špijunima«. Hemon ćitaocima, prije svega američkim, predstavlja ko je Andrić. Ne bih o pomenu Andrića u istoj priči. I mnogo ko medju onim koji sebe smatraju samo-i-samo čitaocima vjerujem da bi pomislio da je riječ isključivo o vulgarizaciji. Svejedno, ostaviću to pjesničkoj slobodi, u kojoj su našli mjesto, izmedju ostalih, Tito, Gavrilo Princip, Rosa Luksemburg... O onoj fusnoti je riječ. (A biće, već sam natuknuo, i o magli, kroz koju se voz kretao kao kroz neki gusti pamuk.) Čudi me, ako je čudjenje još uvijek neko svojstvo i dvonošca koji se naziva čitalac, da je ta fusnota prošla nezapažena koliko kritičarima, toliko poznavaocima naše literature u ex Jugoslaviji i u svijetu. (U zemlji mog stranstvovanja upoznao sam i poneke univerzitetske mandarine koji, na sam pomen Andrića, počnu govoriti u petoj brzini.) Svakako, onima koji nisu pročitali ovu Hemonovu priču, opraštam lako. A nadam se da će oprošteno biti i autoru ovog teksta, ako se dokaže suprotno. Dakle, da je reakcija bilo.
Zašto je Aleksandar Hemon posegnuo za metodom redukcije Andrićevog života i djela na komponente izdvojene i protumaćene na naćin njegove fusnote? To je učinio njegov editor a pisac je prihvatio njegov prijedlog? Ista pitanja uputio sam autoru, putem elektronske pošte. Nisam dobio odgovor. (Istina, u Italiji vec dugo živim i situacije kulture neodgovaranja, uslovljene postojanjem kasta i u kulturi, pa mi to nije neobično.) Možda se autor zastidio? Ne znam, ali dok to ne učini rado bih ga podsjetio da su o Andriću kod nas ostvarene i ozbiljne studije, napisani odlični eseji koji, izmedju ostalog, pružaju podatke i o autorovom životu. Niko od ozbiljnih autora koji su se bavili i bave se Andrićem (Karaulac, Lovrenović, da pomene samo neke) nije opservirao Andrića kao ikonu, niti lik koji treba biti pod nekom zaštitom. U »Znakovima pored puta« Andrić i o tome govori, na nekim mjestima čak eksplicitno. Da je Hemon, nekim slučajem, konsultovao barem Dedijera, ne bi napisao ni ono o atentatu. Tako bi saznao, i ne samo kod ovog istoričara, da je Andrić bio u pokretu Mlade Bosne, ali niti medju atentatorima, niti u najužem krugu organizatora. A da je Hemon samo zavirio, ako ne u knjige a ono barem u internet stranice, saznao bi da Andrić na dodjeli primanja Nobelove nagrade nije govorio o mostovima već »O priči i pričanju«. (Kažu mi da Hemon piše i predgovore za neka izdanja naših pisaca u Americi. I o Kišu, ćujem, da je pisao. O onom istom Kišu koji pred smrt piše vanrednu priču »Dug«,hommage Andriću. O onom istom Kišu koji je govorio o Adriću kao učitelju. No, možda je tajna i u činjenici da zapadni izdavači nerijetko traže samo turban ispod kojeg nema hodže. Koga se tiče da li je neko čitao i studirao Kiša, Andrića, Krležu, Crnjanskog, Selimovića? Knjiga je, u toj optici, prvenstveno za prodaju. Mušterije, izvolite! Sada, evo, imamo i friškog Andrića iz Hemonove radionice za američko i druga tržišta!)
Što se tiče Andrićeve uloge u Berlinu materijala ima dovoljno da opovrgne i onu komponentu, (kao slučajno) uvrh Hemonove fusnote. U toj story of Berlin, kako bi autor želio da je naglasi, može se naći i fakat da je Andrić, 25. marta 1941. bio službenik u ostavci. O humanitetu Andrića ćovjeka govore i istraživanja koja su pokazala da je nakon pada Poljske uticao na njemačke vlasti da budu spasene stotine poljskih intelektualaca. Treba li se podsječati svetih riječi o onima koji spasu jednog čovjeka? Što je, da se podsjetimo, isto kao da su spasili cijelo čovječanstvo. Ne vjerujem da je suvisno reći: Andrić nije bio Hamsun. Bio je, kažu, i džentlmen. O tome Hemon ne dvoji, ali ne spominje da je taj džentlmen, 1962. polovinu iznosa Nobelove nagrade polonio Bibliotečkom fondu BiH, a tri godine kasnije ostatak.
Vjerujem da bi samo autor »Božjih špijuna« mogao objasniti prave motive one fusnote o Andriću. Isto tako i svi oni eksperti koji su čitali ovu knjigu razloge svog ćutanja. (A možda bi nam sve ponajbolje objasnio Crnjanski? Upitan jednom zašto je za protagoniste Romana o Londonu izabrao Ruse, odgovorio je da je naša emigracija bila najbednija.) Mene začudjuje i sto je takva fusnota prošla kod izdavača koji nije bilo koji italijanski izdavač, vec Einaudi, kuća izuzetne povijesti. Ako je riječ o omašci, ni sve omaške nisu iste. No, da se vratim Hemonu. Znano mu je da, kako mi veli jedan moj prijatelj iz Milana, vrstan poznavalac skandinavskih literatura, da na Ibzena i Strindberga niko ne baca blato? Možemo li zamisliti pljuvanje faslifikatima po Geteu ili, recimo, Dostojevskom? Kritike svakako! Ali blato? Ko zna, možda se oko pisca na vrhu brda prodatih knjiga uhvati neka magla gušća od one u kojoj sam bio onog jutra? Poneko, u podnožju, plaši se da ne bi s tog vrha bio popljuvan? Istina, to bi trebalo da znaju bolje oni koji bolje poznaju takva brda. Utješilo me, na trenutak, kad je voz krenuo, da je barem magla padanske ravnice bila prirodna.
