Nenad Turk prstima steže ključ ali nikako da ga okrene i upali motor auta na čijim staklima tog dana u Rožnoj Dolini oktobarska kiša neprestano stvara jedva prozirni zastor. Na sjedištu suvozača je vrećica sa namirnicama koje je kupio u ovom mjestašcu na granici Slovenije i Italije. Iz vrećice dopire miris hljeba. Polubijelog, koji se zove Matjažev hlebec. I tako, on sjedi u autu, bez imalo volje da upali motor automobila i vrati se u onaj borgo pored mjesta San Giovanni al Natisone, gdje ga očekuje ponovni susret sa signorom koja se, u želji da sazna kako se odvijalo sve tamo-tamo, dakle u onom gradiću u Bosni, prošle jeseni, sva pretvorila u jedno živo iščekivanje. Da, on sjedi i osluškuje vlastiti šapat.
Koliko dugo nisam ni pomislio na njega?
Nikome u kući starac nije dopuštao da ijedna jedina mrvica hljeba završi u smeću. (Kao rezervni podoficir Kraljevske Jugoslavije Nenadov djed je proveo četiri godine zarobljeništva u Njemačkoj. Njegove godine u vojnim logorima nikad nisu bile predmet njegovih priča o vremenima u kojem njegovog unuka, jedinog, još nije bilo na svijetu. Samo je hljeb na stolu, čiju prvu krišku bi uvijek poljubio prije svakog objeda, bio ogledalce tog perioda o kojem je, na pitanja drugih, odgovarao kratko ali odlučno. Njegov glas i lice u takvim prilikama nisu iskazivali ni tračak mrzovolje, ni osjenka ljutnje na pitaoca.
O tome, dragoviću dragi, nećemo ni jedne!
Mrvice sa stolnjaka završavale su u kljunovima golubova i vrabaca, ispod stepeništa pred kućom. Nenadova baka, samo jednom – dok je njen muž hvataljkom od tri prsta polako, jednu po jednu, prikupljao mrvice na gomilicu - usudila se da mu kaže kako bi bilo bolje da stolnjak jednostavno istrese napolju. Ptice će doletjeti, mrvice će naći – nisu ćorave! Njoj se žurilo, očekivali su električara, koji, kao i svi drugi posjetioci, nije trebalo da zatekne nikakav znak nereda u kući. U špajzu već dugo nije bilo svjetla a dani na početku zime su posve kratki. U kotlinama bosanskih gradova prvo ih odgurne sumrak. Naglo, već oko dva-pola tri. Potom ih obvije noć, čija mjesečina, ma koliko – kako stoji u pjesmicama školskih čitanki - čarobna bila po krovovima, ulicama, voćnjacima i baštama pokrivenim napanulim snijegom, baki nije bila od pomoći u razaznavanju tegli turšije od paprika, krastavaca, zelenog paradajza i šarene salate, pekmeza od šljiva, jabuka, krušaka i kajsija.
Špajz je srce kuće!
Meni se čini da je prije njen trbuh, odgovarao bi djed na to njeno ubjeđenje o neophodnosti ostave.
Ali, onog dana, samo je poćutao. Ona hvataljka, odustala od svojih pokreta, zgrčila se na površi stola, zatim je nastavila svoj rad brže nego prije, u taktu djedovih riječi koje je samo jednom propratio njegov ljutiti pogled, iskričav – kao nikad prije - između načas suženih kapaka.
Ne, dragovićko draga, tako bi se mrvice raspršile, kojekuda.
Djedov pogled, odjednom pun neke svijetle blagosti, govorio je jasno da bi, u tom slučaju, neko mogao stati nogom na mrvice pale u prhki snijeg. Mogle bi to učiniti električareve, poštareve, mljekadžijine čizme? I da se na njihov đon prilijepi pokoja mrvica. I završi zgažena? Ne, nije to morala biti čizma drugih, mogla je biti i nekog od nas, iz kuće – majčina ili moja? Djedova kaloša? Ili nanula, bakina? (Ona se ni zimi ne odriče te čudnovate obuće, drvene).
Koji časak kasnije on je kroz napol zaleđeni prozor posmatrao starca kako na jedan, od snijega i leda očišćeni stepenik stavlja one mrvice. Oko njega se jate golubovi, promrzli kao i plašljivi vrapci, a iz prikrajka, pod grmom šimšira, svoj trenutak očekuju dvije-tri čavke. Dovoljno je da se starac udalji, eto ih – da rastjeraju slabije od sebe i pojedu ostatak mrvica.
Zagledan u onaj jedva prozirni zastor kiše Nenad Turk se pita koje godine je bila Svjetska izložba u Briselu.
Hiljadu devetsto šezdeset i… Pete? Možda sedme? Nije važo, nije važno! To prošaptavši, on vidi, istina ne baš posve jasno, djeda koji drijema na otomanu i sebe za stolom dok starcu glasno čita članak sa prve stranice Oslobođenja pored kojeg je fotografija jedne ogromne kugle. Nešto kasnije on tu kuglu pokazuje djedu. Starac, zagledan u onu kuglu kroz sužene očne kapke, zapitkuje unuka čega će sve biti u tom građevinskom čudu napravljenom za tu, kako je već zovu, izložbu. Unuk, zbunjen pitanjem a svjestan da je zbrzao sa čitanjem – društvo ga čeka napolju, da igraju fudbal – kaže da nema stvari na svijetu koje neće biti tamo, u toj kugli. Tako znači, ah, tako znači! Starac to ponavlja pa, sklopivši oči, vajka se što je sa godinama koje teku zaboravio tako mnogo francuskih riječi koje je, zna se gdje, bio naučio. A da nije, neka to zna njegov unuk, on bi presavio tabak i napisao jedno pismo, posve kratko, tamo, u tu zemlju Belgiju, koja ima najveće i najdeblje konje na svijetu. Unuk, radoznao, upita starca šta bi napisao u onom pismu.
Ništa posebno, dragi moj dragoviću. Ništa posebno! Samo to da pod vrhom one kugle okače hljebove sa svih strana svijeta. Samo to i ništa više. Eto, neka hljebovi budu nad svim onim, kako ti mladiću veliš, postojećim stvarima. Ah, dragoviću moj, tek tada bi to bila prava izložba!
Iz rokopisa romana Arka
Nenad Turk prstima steže ključ ali nikako da ga okrene i upali motor auta na čijim staklima tog dana u Rožnoj Dolini oktobarska kiša neprestano stvara jedva prozirni zastor. Na sjedištu suvozača je vrećica sa namirnicama koje je kupio u ovom mjestašcu na granici Slovenije i Italije. Iz vrećice dopire miris hljeba. Polubijelog, koji se zove Matjažev hlebec. I tako, on sjedi u autu, bez imalo volje da upali motor automobila i vrati se u onaj borgo pored mjesta San Giovanni al Natisone, gdje ga očekuje ponovni susret sa signorom koja se, u želji da sazna kako se odvijalo sve tamo-tamo, dakle u onom gradiću u Bosni, prošle jeseni, sva pretvorila u jedno živo iščekivanje. Da, on sjedi i osluškuje vlastiti šapat.
Koliko dugo nisam ni pomislio na njega?
Nikome u kući starac nije dopuštao da ijedna jedina mrvica hljeba završi u smeću. (Kao rezervni podoficir Kraljevske Jugoslavije Nenadov djed je proveo četiri godine zarobljeništva u Njemačkoj. Njegove godine u vojnim logorima nikad nisu bile predmet njegovih priča o vremenima u kojem njegovog unuka, jedinog, još nije bilo na svijetu. Samo je hljeb na stolu, čiju prvu krišku bi uvijek poljubio prije svakog objeda, bio ogledalce tog perioda o kojem je, na pitanja drugih, odgovarao kratko ali odlučno. Njegov glas i lice u takvim prilikama nisu iskazivali ni tračak mrzovolje, ni osjenka ljutnje na pitaoca.
O tome, dragoviću dragi, nećemo ni jedne!
Mrvice sa stolnjaka završavale su u kljunovima golubova i vrabaca, ispod stepeništa pred kućom. Nenadova baka, samo jednom – dok je njen muž hvataljkom od tri prsta polako, jednu po jednu, prikupljao mrvice na gomilicu - usudila se da mu kaže kako bi bilo bolje da stolnjak jednostavno istrese napolju. Ptice će doletjeti, mrvice će naći – nisu ćorave! Njoj se žurilo, očekivali su električara, koji, kao i svi drugi posjetioci, nije trebalo da zatekne nikakav znak nereda u kući. U špajzu već dugo nije bilo svjetla a dani na početku zime su posve kratki. U kotlinama bosanskih gradova prvo ih odgurne sumrak. Naglo, već oko dva-pola tri. Potom ih obvije noć, čija mjesečina, ma koliko – kako stoji u pjesmicama školskih čitanki - čarobna bila po krovovima, ulicama, voćnjacima i baštama pokrivenim napanulim snijegom, baki nije bila od pomoći u razaznavanju tegli turšije od paprika, krastavaca, zelenog paradajza i šarene salate, pekmeza od šljiva, jabuka, krušaka i kajsija.
Špajz je srce kuće!
Meni se čini da je prije njen trbuh, odgovarao bi djed na to njeno ubjeđenje o neophodnosti ostave.
Ali, onog dana, samo je poćutao. Ona hvataljka, odustala od svojih pokreta, zgrčila se na površi stola, zatim je nastavila svoj rad brže nego prije, u taktu djedovih riječi koje je samo jednom propratio njegov ljutiti pogled, iskričav – kao nikad prije - između načas suženih kapaka.
Ne, dragovićko draga, tako bi se mrvice raspršile, kojekuda.
Djedov pogled, odjednom pun neke svijetle blagosti, govorio je jasno da bi, u tom slučaju, neko mogao stati nogom na mrvice pale u prhki snijeg. Mogle bi to učiniti električareve, poštareve, mljekadžijine čizme? I da se na njihov đon prilijepi pokoja mrvica. I završi zgažena? Ne, nije to morala biti čizma drugih, mogla je biti i nekog od nas, iz kuće – majčina ili moja? Djedova kaloša? Ili nanula, bakina? (Ona se ni zimi ne odriče te čudnovate obuće, drvene).
Koji časak kasnije on je kroz napol zaleđeni prozor posmatrao starca kako na jedan, od snijega i leda očišćeni stepenik stavlja one mrvice. Oko njega se jate golubovi, promrzli kao i plašljivi vrapci, a iz prikrajka, pod grmom šimšira, svoj trenutak očekuju dvije-tri čavke. Dovoljno je da se starac udalji, eto ih – da rastjeraju slabije od sebe i pojedu ostatak mrvica.
Zagledan u onaj jedva prozirni zastor kiše Nenad Turk se pita koje godine je bila Svjetska izložba u Briselu.
Hiljadu devetsto šezdeset i… Pete? Možda sedme? Nije važo, nije važno! To prošaptavši, on vidi, istina ne baš posve jasno, djeda koji drijema na otomanu i sebe za stolom dok starcu glasno čita članak sa prve stranice Oslobođenja pored kojeg je fotografija jedne ogromne kugle. Nešto kasnije on tu kuglu pokazuje djedu. Starac, zagledan u onu kuglu kroz sužene očne kapke, zapitkuje unuka čega će sve biti u tom građevinskom čudu napravljenom za tu, kako je već zovu, izložbu. Unuk, zbunjen pitanjem a svjestan da je zbrzao sa čitanjem – društvo ga čeka napolju, da igraju fudbal – kaže da nema stvari na svijetu koje neće biti tamo, u toj kugli. Tako znači, ah, tako znači! Starac to ponavlja pa, sklopivši oči, vajka se što je sa godinama koje teku zaboravio tako mnogo francuskih riječi koje je, zna se gdje, bio naučio. A da nije, neka to zna njegov unuk, on bi presavio tabak i napisao jedno pismo, posve kratko, tamo, u tu zemlju Belgiju, koja ima najveće i najdeblje konje na svijetu. Unuk, radoznao, upita starca šta bi napisao u onom pismu.
Ništa posebno, dragi moj dragoviću. Ništa posebno! Samo to da pod vrhom one kugle okače hljebove sa svih strana svijeta. Samo to i ništa više. Eto, neka hljebovi budu nad svim onim, kako ti mladiću veliš, postojećim stvarima. Ah, dragoviću moj, tek tada bi to bila prava izložba!
