HOMEROVA BUBICA

Večeras, kad sam čitao Homera,
bubica jedna na knjigu mi sleti.

Dobriša Cesarić, Bubica

1

»Monsi...«

Jednog februarskog jutra osamdeset treće tako mi ga je predstavio, u svom sarajevskom uredu, sekretar jedne revije za umjetnost i kulturu.

»Ne laži, Smrdipero! Zovem se Monstrum!« izgrdi sekretara glasom pomalo šuškavim zbog prorijedjenih zuba, pa se obrati meni. »Ono Monsi, druže Čita-Sve-Redom, zvuči previše mekano? Kao Nessi, iz Loch Nessa, a svi kažu da je čudoviste i ništa drugo!«

Smrdipero - taj je nadimak Monsi dao sekretaru, već prije. Zbog njegovog ponavljajućeg uredskog života? Ili zbog njegove neubjedljive poezije? Moj je smislio čim je čuo moje ime, aludirajući na moje brojne recenzije knjiga na radiju i u novinama. Uspio je da me zbuni nadimcima, ali i svojom pojavom: zamislite burence iz čijeg dna vire dvije tanke, duge nožice a na gornjem dijelu vrat i trouglasto lice rijetke brade uokvireno dugim uvojcima prosijede kose. Džepovi zimskog kaputa ove kreature koja je, čini se, uspjela u jednom tijelu pomiriti nepomirivo- Sancha i Don Quijotea - bili su puni knjiga i novina.

Promrmljah nešto u odbranu moje recenzentske aktivnosti.

»Ah, mladiću, ne misli da si najgori!« reče. Stavivši povjerljivo ruku na moje rame, šapnu: »Pogotovo ako nisi pisao o Smrdiperovoj poeziji!?«

I to je trebalo da bude utješno?

Monsi se približi električnoj pećici i, trljajući promrzle ruke, baci pogled prema prozoru na čijem vanjskom pervazu su bila šćućurena dva goluba.

»Danas ti je rodjendan?« upita sekretara na čijem čelu se u tom času ukazaše dvije duboke bore.

»Ne, nije...«

»Godišnjica braka?«

»Već je prošla...«

»Dobitak na sportskoj?«

»Ni to!«

»Hm... Zašto si se najednom toliko prodobrio?«

»Prodobrio? Reci na što misliš!«

»Na ona dva goluba, kojim si danas dopustio da se odmaraju na pervazu...«

»Nisam im dopustio... Zauzet sam: došao mi saradnik u posjetu, telefon ne prestaje zvoniti, nepročitanih pisama koliko hoćeš...«

»Dakle, dobar si kad si zauzet!«

»Teško je biti dobar ako ti neko stalno kaki na pervaz i prlja stakla! Krovova koliko hoćeš! A oni? Kod mene! Čistačica dolazi jednom sedmično, a ja svaki dan čistim iza ovih nebeskih pacova! I, da znaš, ovdje ponekad navrate i veoma značajne ličnosti kulturnog života...«

»Koje, naravno, ne podnose golubove!«

»To ne znam!«

»Kad ne znaš, zašto o tome govoriš...« mirno će Monsi na već uzrujani sekretarev glas pa izadje, brzo kao što se i pojavio.

Sekretar othuknu s olakšanjem, zapali cigaretu, odškrinu prozor. Golubovi prhnuše.

»Da li ti je jasno zašto ima takav nadimak?«

»Monsi?« upitah. »To možda dolazi od..?«

»Od Monstrum!« požuri da mi objasni porijeklo onog naizgled slatkog Monsi. »A.P.,na predstavljanjima knjiga proze ili poezije, slikarskih izložbi, na tribinama prije teatarskih ili filmskih premijera postavlja pitanja ili komentariše sadržaje. Ne samo u Sarajevu, već i u Mostaru, Banjaluci, Beogradu, Zagrebu - dakle posvuda gdje ga upućuju njegove antene, po pravilu da bude neugodan. Kao da ga sam vrag šalje! Jednom će neki od autora, razljućen, reći da A.P. nije samo provokativan već i monstruozan u svojim pitanjima. Ako sam monstrum, neka sam! - on će na to, kao da se ne radi o njemu. Svoj nadimak nosi lako, bez ljutnje...«

Sekretar ugasi cigaretu i zatvori prozor. Golubovi opet doletješe.

»Njegov otac je jedan od bogatijih mesara u Sarajevu. Ima dvije velike radnje u novom dijelu grada. Rade porodično: njegova supruga, dva sina, kćerka, dva najstarija unuka. Svi osim Monsija! I on je, dok je bio mladić, neko vrijeme pomagao svojima. Onda mu je nešto dunulo u glavu, pa se otisnuo putovati svijetom. Prvo kao mornar, zatim kao obični putnik, a neki kažu i kao klošar koji se nije ustručavao pružiti ruku za milostinju ili hraniti se u sirotinjskim menzama u Riju, Aleksandriji, Kalkuti, Parisu, Chikagu... Kad se vratio, imao je dvadeset osam godina. Upisao se na studij filozofije koji je odmah napustio. Pokušao je da se upiše na Likovnu akademiju u Sarajevu. Bezuspješno. Isto je prošao i na prijemnim u Beogradu i u Zagrebu. Jednako i s pokušajima na akademijama dramskih umjetnosti, te za film i režiju. Od tada vrijeme provodi u čitaonicama biblioteka, u šetnjama, pješačenju planinama, putovanjima od grada do grada - gdje već sazna da ima neki litetarni susret, neka izložba ili da daju neku dramsku ili filmsku premijeru. Ode on i do Pule i do Venecije. Govori engleski, dosta dobro, i neke druge jezike, pa se uplete medju novinare. Kažu da je razgovarao s Woodijem Allenom i Stanlijem Kubrickom. Zuko Džumhur, čim stigne u Sarajevo, odmah pita za njega. Monsi se tim ne hvali, čak ni činjenicom da je Ivo Andrić pristao, prije mnogo, godina da s njim razgovara. Bio je i kod Krleže,on tvrdi i kod Crnjanskog. S Mešom Selimovićem je, kažu, razmijenio pisma, a Kiša može zvati telefonom kad hoće. A na drugoj strani - strašno je provokativan u odnosu prema nekim našim gradskim veličinama umjetničkog života!« reče, ne skrivajući više zavist zbog Monstrumovih poznanstava.

»U Sarajevu ima toliko značajnih ljudi koji nisu nikada uspjeli doći na red za prijem kod tako famoznih osoba, a on - bez vijuganja, kao da im je školski drug!«

»Vjerovatno im je bio zanimljiv...« rekoh.

Sekretar nakosi pogled. U očima mu zaiskri ljutnja.

»Ipak, Monsi ima jedan problem...« reče, skoro likujući i, kad primijeti da ga ne upitah koji je to problem, sam odgovori. »Žene! Nikad ga niko nije vidio sa nekom ženom. Kažu, ipak, nije ni homić!«

»Zar to nije njegova lična stvar?«

»Možda bi bila, da ne odredjuje njegovo ponašanje prema drugima... Maločas si se mogao uvjeriti koliko zna biti nesimpatičan!«

»Nesimpatičan? Zašto?«

Sekretareve oči natrenutak sijevnuše negodovanjem: zar u svom uredu da čuje riječi u Monstrumovu odbranu? On odjednom zamlatara rukama prema prozoru, da otjera golubove.

»Iš, iš! Isti ste kao i Monsi!«

Golubovi odletješe. Istina, bez žurbe. Znao sam - odnosilo se i na mene, da podjem. Ali meni se nije polazilo. Želio sam da saznam još ponešto o Monsiju.

»Šta kažu njegovi?« upitah.

On poćuta, pa mi odgovori, preko volje.

»Pomirili su se, već odavno, s Monstrumovim načinom života. Zato i nema problema za novac, iako, govori se, uzima manje nego što mu daju njegovi već ostarjeli roditelji, te braća i sestra. Ipak, nit pije, nit puši, što je čudno za ljude njegove fele!«

»Koje fele?« zapitah, sasvim provokativno.

»Zna se koje...« reče on. »Istina, ovaj polemičar i svadjalica i sam ponešto zaradi: čevabdžijama isječe i samelje meso, koji dan provede kao pomoćnik najboljih kuhara u Sarajevu (to je neko vrijeme radio i na brodovima). Kažu da radi nevjerovatno brzo. Stanuje u jednom potkrovlju, u centru. Ljeti portretiše turiste na jadranskoj obali, zimi ponekad pozira studentima likovne akademije. A mnogo čita, svaki dan. Šta reći na sve to?«

»Ne znam, ali na posljednje bih mogao nesto reći!«

»Reci!«

»Kad već kod nas ima tako mnogo pisaca koji ne čitaju ništa da ne bi uništili vlastitu maštu, onda neko mora i da čita...«

On ovo kao da preču.

»Šta reći za čovjeka koji svima ima nešto reći, koji tako često zna pokvariti literarne večeri, a nije uspio završiti niti jedan jedini studij?« reče sekretar, više za sebe.

»Njega zaista ne poznajem, ali sam upoznao mnoge koji su završili studije a ćute, kao mrtvaci u mrtvačnici!« rekoh, ne skrivajući ironiju.

»Ima i takvih, naravno...« pomirljivo će sekretar.

»Ali to nismo nikada mi...« rekoh, sa smiješkom.

»Naravno, a zašto bismo bili?« ozbiljno reče sekretar pa opet zamlatara rukama prema prozoru.

2

Monsija sam sreo nakon dvije godine kasnije, u Biogradu na moru. Fabrika u kojoj je radila moja supruga imala je tamo svoj hotel, pa smo tokom osamdesetih skoro svake godine tamo išli na odmor. Budući da mi nije prijalo kupanje i sunčanje, dane sam provodio na hladovitim mjestima, u čitanju i pisanju. Najčešće u boriku pored plaže, na jednoj od klupa, improvizujući moj, očito lažan, prijepodnevni pustinjački život u ponavljajućoj orkestraciji zrikavaca i nimalo udaljenom žamoru kupaca. Ujutro pretposljednjeg dana u Biogradu primijetih da se nedaleko od mene smjestio jedan od slikara portretista. Bio mi je okrenut ledjima, imao je veliki slamnati šešir, bijelu majicu, bermude od jeansa. Crtao je portret jedne plavokose djevojčice koja - budući da je sjedila na suncu a slikar na rubu hladovine - nemirno se vrpoljila na stoličici. Čim je završio portret, djevojčica otrča prema moru. Majka, očito zadovoljna radom, plati slikarev trud i ode. On široko protegnu ruke, kao neko ko se svojim radom dosadjuje, glasno zijevnu, prekrsti nogu preko noge pa iz široke platnene torbe izvadi neku knjigu i poče da čita. Upravo kad prestadoh obračati pažnju na njega, on najednom ustade, zatvori knjigu, nervozno prošeta oko svoje stolice i pogleda prema meni. Tako zagledan ostade nekoliko minuta.

»Drug Čita-Sve-Redom?« upita glasno.

»Monsi?«

»Nego ko drugi!«

Pridje mi i odmah uze knjigu koju sam čitao tog jutra. »Poetika prostora, Gaston Bachelard...« prošaputa. Zažmuri, jezikom obliznu usne kao da je kušao neko ukusno jelo pa ožarena lica stavi dlan na neotvorenu knjigu. »Prvo poglavlje: Kuća od podruma do tavana. Smisao kolibe... Bachelard ga najavljuje Birotovim stihovima:

A la porte de ma maison qui vendra frapper? Une porte ouverte on entre Une porte fermée un antre Le monde bat de l'autre cňté de ma porte. (Ko će da zakuca na vrata moje kuće? Jedna otvorena vrata ulazi se Jedna zatvorena vrata skrovište Svijet bije s one strane mojih vrata)

On otvori oči, ostavi knjigu i vrati se na mjesto svoje male pokretne slikarske radnje pod otvorenim nebom.

Ostadoh neko vrijeme stojeći, radosno iznenadjen susretom i njegovim recitovanjem na francuskom. Zatim odoh do njegovog mjesta i sjedoh na pijesak.

»Zašto si sjeo pored mojih nogu?« upita on, s nekom lijenom ravnodušnošću perući kistove terpentinom u konzervi od djuveća.

»Da improvizujemo upanishade!« rekoh, odjednom voljan za šalu.

»Zašto?«

»Zato što to u prijevodu znači: sjediti kraj učiteljevih nogu!«

»Znači - ja ti dodjem kao neki učitelj?« obrecnu se, energično. »Ako si došao da me testerišeš, znaš gdje su vrata!«

On pokaza rukom prema moru.

»Zašto ne pišeš pjesme?« upitah ga.

»Ne budali, mladiću!«

Mladić? Bachelardova knjiga je učinila da on izbriše nadimak koji mi je dao onog jutra u Sarajevu? Svejedno, bio sam neobično raspoložen da nastavim naš dijalog.

»Ili poetske drame u kojim će vrata biti more, a prozori oblaci!«

»Stiže mušterija, sad mi nije do zafrkancije!«

Vratih se čitanju. Oko podneva dodjoše po mene moja supruga i sinčić, da idemo na ručak.

»Komfor prija!?« dobaci on prije nego što podjosmo.

Samo mu mahnuh rukom. On ponovi isto pitanje.

»Ko je on?« upita me supruga.

»Monstrum!« odgovorih, na što će ona, poluozbiljno, da imam talenta za stvaranje poznanstava sa čudacima. Možda i neki magnet posebne vrste, za sve što mnogo ko misli da nije normalno?

Ona reče da ga je već nekoliko puta vidjela kako dugo stoji pred ulazom u naš hotel, kao da nekog iščekuje. Tvrdio sam da je to nemoguće. Šta bi tamo imao da radi? Koga da čeka? Možda je to bio neko drugi? Kako to da ga i ja nisam vidio? Ona je tvrdila, u šali, da je ovo posljednje problem moje a ne njene percepcije.

Poslijepodne se vratih na moju klupu. Monstrum je završavao portret jednog dječaka. Nakon nekoliko minuta pozva me da mu pridjem.

»Laž je isplativa...« reče stavljajući novac u džep.

»Zašto?«

»Lažem ove ljude... Lažem ih portretima njihove djece!«

»Zar ih oni ne žele?«

»Svejedno, lažem ih sličnošću sa stvarnim licima, mehanikom mojih pokreta, otprilike odabranim bojama očiju, usana, pokušajem da liče na fotos...«

»Kada bi željeli suprotno, ne bi se zaustavljali i tražili portret!«

»Budalaštine!« reče i oštro me pogleda. »I ti sada lažeš! Bestidno!«

»Zar je laž da će oni sutra-prekosutra, kad se vrate kući, uokviriti te portrete, okačiti ih na zid trpezarije ili dnevne sobe?«

»Pa, to nije laž...« reče on, nešto pomirljivije. »Ipak, vraćam se sutra u Sarajevo. Ovo je sve skupa neizdrživo!«

»Vrati se, ako hoćeš, odmah. Sutra će na tvom mjestu sjediti neki drugi...«

»Neki drugi lažov!« reče on, hitro prikupi svoj pribor. U znak pozdrava samo klimnu glavom.

Ostadoh sam pitajući se da li je i s Krležom, Andrićem, Crnjanskim, Kišom i drugima raspravljao na tu temu. S njima, kao sa mnom?

3

U jesen iste godine odveo sam u Sarajevo moje maglajske učenike na izložbu ruskog slikara Rjepina. Kustos Galerije umjetnosti nam je detaljno objašnjavao slike ovog ruskog realiste. U jednom trenutku, zaostavši iza grupe učenika koji su slijedili kustosa, kako bih nasamo bolje pogledao sliku Burlaci sa Volge, iza sebe začuh kako neko govori polušapatom, kao što bi se govorilo u crkvi ili u teatarskom gledalištu.

Iza mene je stajao Monsi. Imao je u ruci neveliki blok u koji je nešto zapisivao i istovremeno, koliko sam uspio vidjeti, skicirao.

A šaputao je da je teško vući ladje uz vodu. To je ponavljao uporno, kao molitvu. Ko je morao da je čuje? Burlaci sa slike?

Nisam mu se javio. Ne vjerujem da me je prepoznao. Kako bi to mogao čovjek koji tako se našao izvan svakog kopna svakodnevnice?

4

Jedne aprilske subote, osamdeset šeste, sa Srećkom, mojim drugom iz gimnazije, pješačio sam od Visokog, preko Peruna i Zvijezde, do Vareša. U godinama mladosti, koju, kad je na izmaku, često nazivamo pravom, to smo činili bar tri-četiri puta godišnje. Kad smo postali takozvani porodični ljudi, samo jedamput smo se uspjeli vratiti našim dugim planinskim stazama, pa smo se željeli okušati još jednom.

Vrijeme izjutra nije obečavalo ništa osim oblaka i kiše, ali kad se nadjosmo u srcu planine Perun sivila nestade, sunce se razli širokim pašnjacima, šumama podari boje zvonkog zelenila i otvori vidik na sve strane. Nismo žurili, a često smo se zaustavljali da se odmorimo, osvježimo vodom, razgovaramo i posmatramo vrhove planina iznad Sarajeva i onih na jugu, sivkastoplavih, iza kojih je Jadransko more.

Kad stupismo na stazu koja je prema Zvijezdi vodila kroz jednu šumu visokih stoljetnih stabala hrasta i bukve, na jednom proplanku opazismo nekog čovjeka. Sjedio je na jednom panju i čitao neku knjigu, okružen svojim stvarima: rancem, vrećom za spavanje i štapom pobodenim u zemlju. Vidjeti nekog da čita usred jedne planinske šume, to je ipak čudnovato? Kad pridjosmo bliže, prepoznah ko je čitač i pozdravih ga.

»Dobar dan, Monsi!«

On me samo jednom pogleda i vrati se čitanju. Natrenutak pomislih da sam možda pogriješio, da to nije on već neko njemu sličan, ali se odmah uvjerih, prišavši bliže, tako da sam čak mogao vidjeti naslov na koricama knjige, da je to on i niko drugi osim njega ne može biti.

Slegnuh ramenima i dadoh znak mom drugu da krenemo dalje.

»Taj tvoj... Kako reče da se zove? Monsi... Sjedi na onom panju kao na prijestolju!« našali se Srećko.

»Baš tako!« rekoh. »Čita Montaigneove Eseje... Dosad nisam vidio nekog u dokolici autentičnijoj od njegove! Zar Montaigne nije veličao dokolicu? Bez koje, po njemu, ne postoji bolji uslov za razmišljanje!«

(To je bilo naše posljednje pješačenje tim planinskim putevima. Danas, i kad bismo to poželjeli, morala bi nas pratiti i sreća: u tlu Bosne još uvijek su milioni mina. Ponekad razmišljam o rukama onih koji su ih postavili, ali i rukama onih koji su ih proizveli - širom svijeta.)

5

Moja knjiga priča za djecu Fijaker najbrži na svijetu, objavljena je osamdeset devete. U jesen te godine u Sarajevu sam nekoliko puta bio gost Dječije biblioteke Vlatko Foht u Sarajevu. Tokom jednog od popodnevnih dijaloga sa najmladjim čitaocima primijetih Monsija. Stajao je pored ulaza u salu biblioteke. Svaki čas sam očekivao da nešto kaže. Nešto neugodno, provokativno? Zbog čega drugog je mogao doći, nakon svih godina nevidjanja? Bio sam uznemiren, što su osjetili i mali čitaoci. Kad se susret završio, Monsi mi pridje.

»Veoma je važno ne lagati djeci...«

Ostadoh u nedoumici zbog koje kao da mu bi krivo.

»Tvoja knjiga nije lažljiva!«

(Ni danas, kad o komplimentima svake vrste imam sasvim odbojan stav, čini se da je malo ko o mojim knjigama izrekao nešto tako iskreno).

Uze me pod ruku i upita da li znam da je Danilo Kiš teško bolestan. Rekoh mu da sam o tome čitao u novinama.On na to samo reče da mu je žao i što Kiš nije uspio napisati sve knjige koje je želio.

Pomislih da je, dakle, zaista istina da je Monsi imao sve one susrete o kojim mnogi značajni ljudi našeg kulturnog života mogu samo da sanjaju. Odjednom sam u tome vidio neku pravdu, veoma čudnovatu, ali pravdu u svom pročišćenom obliku: Monsi je razgovarao s Andrićem, Crnjanskim, Krležom...

Kad izadjosmo iz biblioteke, poče padati kiša. On raširi kišobran i reče da me želi otpratiti do željezničke stanice. Kad udjosmo u tramvaj, on me, glasom punim neke treperave zagonetnosti, upita da li još uvijek živim u Maglaju. Odgovorih potvrdno i to je bilo sve od riječi koje smo razmijenili do posljednjeg tramvajskog stajališta.

Vidjeli smo se nakon desetak dana: Radnički univerzitet iz Maglaja je pozvao Ćamila Sijarića. Bio sam voditelj tog literarnog susreta. U sali je bilo mnogo svijeta. Vladala je neka skoro pobožna tišina, kao pred početak neke mise ili liturgije (tako je uvijek bivalo u našim malim mjestima u koje su rijetko dolazili ljudi od pera ili kista, sa pozorišnih dasaka ili sa filmskog platna). Sijarić, već u godinama ali bodrog držanja, rječit na način ljudi koji znaju koliko je prazno proizvoditi riječi samo zbog njihovog zvuka, učinio je atmosferu ugodnom, bliskom, ne želeći nikakvu distancu od svojih čitalaca kojih u Maglaju, očito, nije bilo malo. Govorio je s lakoćom a iz neke dubine koju su u publici bez teškoća prepoznali kao mostić prema autoru pripovijedaka i romana ostvarenih kao platno što se tka: nit uz nit, nit uz nit. Kad se završilo literarno veče, odjednom opazih da Monsi razgovara sa Sijarićem. Činilo se da su se srela dva prijatelja koji jedan drugom imaju mnogo što reći. Pisac me upita da li poznajem A.P-a. Rekoh jedno kako da ne, pokušah da nešto upitam Monsija, na što me on odjednom odsutno pogleda. U tom času neko me oslovi po imenu. Kad se osvrnuh put mjesta na kom je maločas stajao, vidjeh da ga nema.

Sutradan ujutro, kad odoh u hotel Galeb da se pozdravim sa Sijarićem, recepcioner mi reče da me pisac ocekuje u svojoj sobi. Stajao je licem prema prozoru koji je gledao prema visokoj litici iznad rijeke Bosne, na kojoj se uzdižu zidine tvrdjave Starog grada.

»Od zore ne spavam i svaki čas gledam tamo...« reče mi i pokaza rukom prema prizoru preko rijeke nad kojom je lebdjela plavičasta jutarnja izmaglica.

Prevarih se: starac nije posmatrao ni liticu, ni tvrdjavu. Njegov pogled kao da je začaralo jedino stabalce (graba ili hrasta - ni danas ne znam), niklo usred golemog i mrkog stijenja litice.

»Čudo, čudo...« on prošapta s nekom čudnovatom a jasnom milinom u glasu.

»Niklo, onako, čudom života, na teškom mjestu! Kao i ime ovom hotelu, Galeb. Takva je i umjetnost pričanja i umjetnost uopšte... Pojavi se tamo gdje se najmanje ili nikako očekuje! Ti si ono stabalce već vidio?«

»Ne, sad ga vidim prvi put...« rekoh i odmah se zacrvenjeh.

»Sigurno je vrijeme da podjemo na stanicu?« upita me kao da želi presjeći nit našeg dosadašnjeg razgovora.

Na peronu, čekajući isti voz, stajao je Monsi. Lice mu je bilo neispavano, mantil pogužvan. Osim papirne vrečice iz koje je uzimao kifle i neke debele knjižurine, nije imao ništa od prtljaga. Čak ni neku običnu putnu torbicu. Ponudi nas kiflama. Bile su jos tople. Znao sam po mirisu da ih je uzeo u Miminoj pekari. I noć je proveo negdje u starom dijelu grada? Ali to ga ne upitah. Ni zašto je onako nestao, ni zašto mi se nije obratio, za noćenje kod mene. Sijarić ga odmah upita da li je vidio ono stabalce. Monsi reče da ga je opazio juče, u popodnevnoj šetnji gradićem. Zatim me pogleda. Pomislih da mi je želio nešto reći. Ili me upitati?

Utom stiže voz.

(Nekoliko dana kasnije umrijet će Danilo Kiš. Na Sajmu knjiga u Beogradu bit će predstavljena knjiga Slobodana Miloševića, s predgovorom pjesnikinje Desanke Maksimović. Kasnije ću, sasvim slučajno, saznati da je Monsi upitao staricu zašto je to učinila, a da je ona odgovorila da uopšte ne razumije njegovo pitanje. Na to je Monsi rekao da ima tako mnogo ljudi koji umru prije svoje smrti, na razne načine, a način na koji je umrla pjesnikinja - iako još korača po zemaljskom tlu - jedan je od tih, u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu - aludirajući na tu veliku Desankinu pjesmu. Početkom decembra umrijet će Ćamil Sijarić, nesretnim slučajem. Iste godine umro je Zuko Džumhur, pjesnik puta i putovanja. Kiš, Sijarić i Džumhur umrli su prirodnom smrću. U cijeloj ex Jugoslaviji ima mnogo njihovih drugova po peru, koji žive i danas, a ne znaju da su umrli).

Ah, da ne zaboravim: Monsi je proveo jedan dio noći u svojoj tajanstvenoj šetnji Maglajem, a pred zoru je ušao u Miminu pekaru i upitao ga da li je on Mimo iz moje priče za djecu Cvrčak u pekari. Ako jeste, baš on koji zna da razgovara sa cvrčima, pecivu svira na gitari da bolje nadodje u peči, onda će mu dopustiti da malo odspava. Mimi je od iznenadjenja iz ruku skoro ispala vreća s brašnom. Ipak, ubrzo se snašavši, reče mu: »Spavaj, ima mjesta taman da nas je dvjesta!« Legao je na vreće s brašnom, iako mu je Mimo nudio svoju ležaljku. Pod glavu, umjesto jastučića, stavio je onu knjižurinu. Kad se probudio, upitao je gdje se nalazi. Mimo mu odgovori da se nalazi u pekari i da je doručak spreman: jaja ispečena u somunu. Za putovanje do Sarajeva spremio mu je vrećicu kifli koje smo onog jutra jeli na peronu.

»Nije sav svoj, ali sta bi bilo da smo svi isti?« zaključi Mimo svoje pripovijedanje o susretu sa Monsijem.

6

Naša inicijativa se zasnivala na prijedlogu jednog opšteg poznavanja svih religija, bez izravnog upražnjavanja vjerskih rituala u školi, pogotovo bez odvajanja učenika prema vjerskoj pripadnosti, te da prisustvo na nastavi ne bude obaveznog već fakultativnog karaktera. Sve to sam izložio ukratko, nadajući se debati barem medju prisutnima, kojih, uprkos nasim sumnjama da će konferencija biti slabo posjećena, nije bilo malo. Onda ustade onaj jedini predstavnik islamske zajednice i reče da sve vjerske zajednice u Bosni I Hercegovini već imaju svoje programe, školuju svoje kadrove za nastavu kakvu oni žele pa tako i njegova, a da mi ovdje možemo govoriti koliko hoćemo i o čemu hoćemo, to ništa ne mijenja na stvari; uostalom, i sam Bog zna da su oni, koji tako misle a trpjeli su u komunizmu svašta, u pravu. Pokazavši rukom uvis, sjede.

Začu se žamor negodovanja.

Udno sale ustade jedan čovjek i zatrazi riječ. Kad pridje bliže stolu i uze mikrofon (koji odmah ostavi kao da ga se gadi), vidjeh da je to Monsi. Stigao u Maglaj samo zbog naše konferencije?

Započe govoriti svojim šuškavim glasom, ali mirno, pribran kao da je na sceni.

»Bog nije nigdje. Nit je gore, nit je dolje, nit je sprijeda nit je straga, nit je lijevo nit je desno....«

Pogleda po sali kao da je želio provjeriti pažnju prisutnih i nastavi.

»On nit je rodjen nit može roditi, kao što ne može ni umrijeti. Nema lika ni izgleda. On je sve. Ko izgovori: Bože moj! i pri tom samo pokaže rukom put neba kao da je izišao iz vjere...«

Kad završi, vrati se na svoje mjesto, praćen nekom čudnom tišinom koja se uvukla medju prisutne poput jesenje vlage u zidove kuća. To je njegova misao? Ne, ne bi me iznenadilo i da je njegova!

Tišina je bila potpuna sve dok onaj predstavnik islamske zajednice ne ustade i reče da ovdje nije došao da ga bilo ko poučava pa tako smatra da su pravoslavci i katolici odlično učinili što nisu nikog poslali.

»Nije vama do Boga, već do vlasti!« zagrmi Monsi. »Ko je mojoj majci branio da ide u crkvu i moli se svetom Anti?«

Onaj predstavnik ljutito mahnu rukama i ode bez pozdrava ispraćen žagorom negodovanja prisutnih.

Monsija, na završetku konferencije, nije bilo medju publikom. Jedna djevojka mi pridje i, predavši mi komadić papira, reče da joj je to dao onaj čovjek koji je govorio onako čudno, o Bogu.

»Vraćam se u Maglaj iduće sedmice, čim budem imao protezu! Monsi.«

7

Iako nije ostao jasan u vezi s danom svoje posjete, održao je obećanje. Prethodno, dan nakon završetka one konferencije, telefonirao mi je, iz Sarajeva.

Monsi: »Ti predaješ u srednjoj školi?«

Ja: »Da, predajem!«

Monsi: »Ako predaješ, onda imaš i imao si mnogo učenika! Dakle, poznaješ i njihove roditelje...«

Ja: »Uglavnom...«

Monsi: »Poznaješ više njihovih očeva ili majki?«

Ja: »Tom računicom se nisam bavio!«

Monsi: »Hm... Da li poznaješ slučajno izvjesnu N.?«

Ja: »N.? To mi ne govori mnogo... Trenutak, moram pitati moju suprugu...«

U prvom času moja supruga se ne može sjetiti ko bi to mogao biti: N., ima dvije kćerke?

Ja: »Monsi, nedostaje još podataka!«

Monsi: »Kad sam bio sasvim mlad, upoznao sam je u Gradcu. Samo ja sam je zvao Neli...«

Ja: »Ako je tako, reci nam kako se N. preziva?«

Monsi, konačno, izgovara prezime svoje Neli iz mladosti.

»Ah, mogao je odmah reći!« kaže moja supruga dosjetivši se o kome je riječ. Pita me kako se ne mogu sjetiti da sam prije nekolikogodina predavao njenoj mladjoj kćerki. Kako sam mogao ako ta moja bivša učenica ima očevo prezime!

Ja: »Da, radi kao službenica u fabrici. Stanuje u Maglaju...«

Monsi: »Istina je da je razvedena?«

Pitam opet moju suprugu. Ona kaže da jeste.

Ja: »Istina je... Ima dvije odrasle kćerke?«

Monsi: »Ima li koga?«

Ja: »Koga bi trebala imati?«

Monsi: »O, Bože! Nije ti jasno? Pitaj odmah tvoju ženu, ona bolje kapira!«

Ja: »Naravno!«

Ona misli da nema, ali kako bi to mogla sa sigurnošću znati?

Monsi: »Misli da nema?«

Ja:«Pa... Tako...«

Monsi: »Vi znate čuvati tajnu?«

Ja: »Mislim da znamo...«

Monsi: »Misliš ili znate zaista?«

Ja: »Zaboga, Monsi!«

Monsi: »Nikom ni riječi! Posebno ne njoj! Ona ništa ne zna...«

Ja: »Neka bude tako! Haugh!«

Monsi: »Tebi je do budalaština!«

Ja: »Nije, majke mi!«

Monsi: »Dobro! Nadam se da je tako!«

Mislili smo da će doći u petak naveče, ali nije došao ni u subotu u podne, ni naveče, tako da smo već mislili da je odustao od dolaska u Maglaj.

Nedjeljom prijepodne obično sam ja pripremao ručak. Kad se na vratima oglasilo zvonce, izašao sam u predsoblje pitajući se ko bi mogao biti. U jednoj ruci sam imao nož, u drugoj neočišćenu mrkvu, na sebi pregaču.

Pred vratima je stajao Monsi.

»Lijepo, bogami! Tako se dočekuju gosti!« kliknu on. »Nož u jednoj, mrkva u drugoj ruci! Prvo ćeš isjeckati mene ili mrkvu?«

Uspio je da me zbuni. Promucah nešto nesuvislo i pozvah ga da udje. Tek tada primijetih da u ruci ima dva buketa cvijeća. Karamfili i ruže. I da je sav drugačiji, neobičan: tamne, ispeglane pantalone; pulover na ve izrez, mladalački crvene boje s leptir-mašnom iste boje; nove i k tome čiste cipele. Pa naklon mojoj supruzi, uz karamfile i teatralni rukoljub - sve to, od Monstruma? Kao da se bio i fizički promijenio. Šta je ostalo od onog tjelesnog spoja besmrtnog viteza od La Manche i njegovog pratioca na magarcu? Izbrijanog lica, činilo mi se bez ijedne bore (ljubav, dakle, zaista podmladjuje!), uredno podšišane kose - više je ličio na nekog bankarskog činovnika spremnog za službeno putovanje negoli na Monsija kakvog sam poznavao. I glas je imao drugačiji, zbog proteze: zvonak i čist.

»Moram završiti pripremanje jela,« rekoh.

»Naravno!« reče i podje za mnom u kuhinju. »Pripremaš bosanski lonac?«

»Ne!«

»Onda prsulju?«

»Ne!« odgovorih. »Prevarilo te što vidiš zemljanu činiju, isjeckano povrće i što se osjeti miris dinstanog mesa!«

Na pomen mirisa mesa on zabrinuto omirisa rukav svog pulovera. Reče da će biti bolje da ode u dnevnu sobu. Tamo se svojom željeznicom već cijelo jutro igrao naš sin. Kad pripremih jelo, imao sam šta da vidim: Monsi je postao otpravnik vozova. Imao je na glavi željezničarsku kapu mog punca i zviždao je svaki put kad je vozić polazio sa stanice, na veliko zadovoljstvo mog sina.

»Ne zanima te kako se zove jelo koje sam pripremio?« upitah ga.

»Ne, više me zanima da li da podjem... Znaš već gdje... Prije ili poslije ručka?«

Šta sam mu mogao odgovoriti?

»Odluči sam...« rekoh.

»Možda će biti bolje da odem poslije ručka?« reče neodlučno, kao neko ko se dvoumi zbog nekih izuzetno važnih stvari, koje su postale neodgodive ali se izmedju posljednjeg časa za njihovo ostvarenje i te osobe najednom ukazala mogućnost za rastezanje vremena. »Kako ti želiš!« reče moja supruga i kao da tim riječima dodade uteg na jednom tasu vage Monsijevih dvoumljenja.

»Dobro, poslije ručka...« reče a licem mu načas predje talas neke čudnovato ružičaste svjetlosti.

Rekosmo mu adresu njegove Neli. On je zapisa u svoj minijaturni adresar.

Bio je nov novcat. Kupio ga je samo za ovu priliku?

Kad iznesoh tagaricu na sto i moja supruga mu nasu u tanjir, on ga prinese licu, kao da želi da bolje omiriše i bolje vidi posluženo jelo.

»Kako se zove ovo jelo?« upita me s tajanstvenim izrazom lica.

»Tagarica...«

»Gdje si saznao recept?«

»U Maglaju...«

»Od koga?«

»Kad sam bio podstanar, moje gazde, Sena i Mustafa, često su je imali na trpezi i pozivali me da jedem s njima.«

Poslije prvog zalogaja, uz komadić hljeba iz Mimine pekare, on zažmiri pa reče glasno: »Ovo je najtagarastija tagarica!«

»Govoriš kao kuhar koji zna pripremiti tagaricu?« upitah ga.

»Ne!«

»Onda si je nekad prije već okusio!« rekoh na što on zanijeka glavom.

»Važno je da je gost pohvalio kuhara!« dobaci moja supruga. »Sad se prihvatimo jela!«

»Nije stvar u pohvali, ni što prije nisam jeo to jelo... Stvar je u ... u ... u ...«

»U čemu?« kliknuh radoznalo.

»Vjerovatno u činjenici da svako jelo govori sokovima svojih sastojaka, kao što umjetnička djela govore svojim riječima, bojama, zvucima, formama. To su ona jela putem kojih svi za trpezom se povezuju naročitim vezama. Ali takvih jela je sve manje, danas je više instant jela... Kao i instant umjetnosti, dakle one koja to nije!« reče. »A možda je stvar i u...« »U čemu još?« »U... Ne znam!« reče pa odahnu kao da mu je pao neki teret s duše. »A zašto se mora sve znati? Vidjeti svi filmovi, sve teatarske predstave, pročitati sve knjige? Zašto? Treba li nastaviti čitati Homera ako je na list otvorene knjige sletjela jedna bubica?«

Ostadosmo zatečeni tim pitanjem.

Kad završismo, on pogleda na sat i reče: »Vrijeme je...« Ustade, navuče svoj kaput, uze onaj buket ruža, još jednom zaviri u svoj mali adresar, zamoli da ode u kupatilo odakle izadje počešljan.

Dugo ga nije bilo. Priželjkivali smo da njegov susret sa Neli, nakon mnogih godina, bude uspješan.

»Konačno, složile su se sve kockice...« reče moja supruga.

»Koje kockice?« upitah radoznalo.

»Portretisanje u Biogradu na moru. Tamo je dolazio da bi možda ponovo vidio Neli. Pa svi oni njegovi dolasci u Maglaj, duge šetnje gradom... Zašto nas o njoj nije pitao još ranije?«

»To samo on zna...«

Monsi se vratio predvečer, sam. Pomišljali smo da će doći sa Neli. Sa njegovog lica nismo mogli shvatiti kako je protekao njihov susret. Prvo se obratio našem sinu, koji se već cijeli dan neumorno igrao svojom željeznicom.

»Gdje mora stići ovaj voz?«

»Ne znam...« reče dječak. »Odlazi i vraća se, odlazi i vraća se...«

»Odlazi i vraća se...« ponovi on, kao tihi odjek.

Zatraži kafu. Moja supruga ode u kuhinju. Nas dvojica zaćutasmo, kao da smo očekivali saslušanje u policiji ili vijesti iz bolnice. Čim je popio kafu, zahvali se na gostoprimstvu i reče da mora poći na željezničku stanicu.

»Kako si rekao maločas: voz odlazi i vraća se?« upita mog sina pa izadje ne čekajući njegov odgovor. Ne, nije želio da ga otpratim.

Javio se telefonom, skoro pred ponoć. Pripovijedao mi je dugo.

Da, bio je pred vratima njenog stana, pozvonio i čekao. Vrata se otvoriše, a na vratima se pojavi jedna žena. Ona ga upita koga traži, a on izgovori ime i prezime svoje Neli iz Gradca onog ljeta. Žena se zagleda, veoma pomno, u njegovo lice i upita ko je on. Monsi joj odgovorih da je na proputovanju, da je prijatelj jednog njenog prijatelja iz mladosti, koji želi ostati anoniman. Samo ga je zamolio da uručim onaj buket ruža i njegove pozdrave.

Ona, uznemirena posjetom, ovlaženih očiju, reče mu da je ona osoba koju traži.

U slušalici zašumi Monsijevo ćutanje.

»Vjeruj mi!« on odjednom viknu. »To nije bila ona! Ako ja ne poznajem moju Neli, ko bi je mogao poznavati?«

Uruči joj onaj buket i sidje niz stepenice. U trenutku kad zaustih da to može biti samo ona i nijedna druga, on reče da je poslije dugo koračao ulicama, pa tako ne načinih tu veliku grešku.

»Prvi put u životu poželio sam da imam mačku, psa, barem hrčka ili papagaja, da se oglase kad se vratim i udjem u moju sobu! Makar i samo jednu jedinu bubicu, na bijelom stolnjaku!« reče mi prije nego što nam zaželje laku noć!

Mislio je na onu istu, na listu knjige Homerovih epova?

Te noći dugo nismo mogli zaspati. A Monsi?

8

Posljednji put vidio sam Monsija početkom aprila devedeset druge, na televizijskom ekranu. Bili su to, možda, prelomni dani za Bosnu i Hercegovinu: u Sarajevu je jedna velika grupa protestanata ušla u Parlament i objavila svoj, Opštenarodni, koji je proglasio nelegitimnom vlast tri nacionalističke partije. Tokom pobune, koja će potrajati nekoliko dana i nakon ove sve će se mirno vratiti legitimnosti - kojom će početi trogodišnja opsada Sarajeva i nas sramotni bratoubilački rat - televizija je izravno prenosila sve dogadjaje i govore u osvojenom parlamentu. U jednom trenutku prepoznah Monsijevo lice.

Jedan novinar je intervjuisao neke od pobunjenika, pa tako i njega.

»Zašto si ovdje?« upita ga novinar.

»Žao mi je čovjeka...« odgovori Monsi i nasmiješi se kao onog dana u Maglaju, kad je ušao u naš stan s buketima cvijeća. Nekoliko puta mahnu rukom, ali, tako mi se učini, kao da nije želio da pozdravi nekog koga zna već cijeli svijet.

9

Od svega ispripovijedanog ovim trzavo nanizanim fragmentima prošlo je mnogo godina. Nikad nisam saznao gdje je Monsi, ni da li je još uvijek živ.

Znam da njegova Neli sada živi u Holandiji. Tamo je otišla kod starije kćerke, pa se udala za jednog Holandjanina, mnogo starijeg od nje. Nekim prijateljima je poslala fotose na kojim se vidi da uz veliku kuću u kojoj sada živi ima i teren za golf. Šta bi rekao Monsi kad bi mogao da vidi te fotose? Kao nekih vozova koji odlaze i vraćaju se, ja se često sjetim njegovog lica sa kojeg je, odavno mi se tako čini, onog aprilskog dana zuboravo poteklo njegovo žao mi je čovjeka. Možda mu je čak bilo žao i onih koji su u tom času već bili na Palama - onih pisaca, profesora, naučnika, novinara, uopšte svih koji su prije granata ispaljivanih na grad, pristali, kako bi rekao stari Julian Benda, na izdaju intelektualnog poziva? I onih sto su otišli u Beograd i Zagreb, pa otud i danas pljuckaju na Bosnu? Možda i ruskog pisca Eduarda Limonova koji će, nešto kasnije, doći na Pale da ispali jednu granatu na Sarajevo? I onih koji će srušiti Stari most u Mostaru? I svih onih koji još uvijek koračaju a ne znaju da su mrtvi? I onih koji će zatražiti da se u Bosni i Hercegovini ponište svi mješoviti brakovi? I onih koji i danas razdvajaju omladinu sva tri naroda, da ne uče u istim školskim klupama? Ponekad se zapitam o čemu je mogao razgovarati sa velikim autorima nase književnosti.Da li je možda Crnjanskog pitao da li je istina da niko ne ide kuda hoće i da je naša sudbina zamršena? Andrića o svim motivima koji su naveli na poruku: Treba izdržati do kraja, sa osmejkom stjuardese koja zna da na avionu nešto nije u redu? Džumhura o mnoštvu razloga zbog kojih je u jednom svom putopisu citirao onog persijskog pjesnika koji je rekao: Ti koji si ravnodušan prema bijedi bližnjega, nisi dostojan imena ljudskog? Kiša o stvarnom postojanju djevojčice Julije iz romana Bašta, pepeo? Selimovića o tajni puta prema drugim ljudima? Sijarića da li kuću kućom čine (samo) lastavice? A Krležu o istini i obmani promišljanja ljepote umjetnosti i ozbiljnosti života?

Ah, da ne zaboravim: Smrdipero se prvo našao u Srni, a nakon rata u jednom dnevnom listu. Kažu da ponekad priprema emisije iz kulture na jednoj lokalnoj televiziji. Istina, nije jedini: ima on svoje mrtve sabraće i na drugim stranama.

A tagarica?

Ponekad pripremim tagaricu i ovdje, u Friuliji. Ne znam da li je ista kao nekad, a i ako nije - zar baš to jelo mora ponijeti teret i nekih drugih uspomena? Ipak, kad pripremim tagaricu za prijatelje, čini mi se da ima ukus onih nekadašnjih. Prošlog ljeta s prijateljima smo jeli tagaricu kraj potoka koji teče pored našeg vrta u Zuglianu. Usred ručka kraj mog tanjira pade jedna bubica. Sa lista zove ili smokve? Ili onako, u slobodnom padu iz nebeskog azura? Na bijelom stolnjaku crna, nemirna tačkica kao da je iskala predah, nekoliko trenutaka ostade nepomična pa odletje.

Zugliano, 25 - 30 januar 2006.

Tagarica (za 4 osobe): 800 gr junećeg ili telećeg mesa
3 veće glavice crvenog luka
1 glavica bijelog luka (2-3 česna ostaviti neoljustena)
3-4 paradajza srednje veličine
10 trešnja paradajza
3 paprike (zelena, žuta i crvena)
3-4 mrkve
1 manji ili 1/2 većeg crnog melancana
4-5 većih krompira
1-2 stručka peršuna
(ako želite!) 1 malu svježu ili 2 male suhe ljute papričice
suncokretovo ili kukuruzno ulje
paprika u prahu
biber u zrnu i mljeveni
so
(Po mogućnosti a preporučljivo - koristiti i neki dodatak jelima. Najbolje vegetu ili evo - koje je moguće, kao prehrambene proizvode iz Hrvatske i Slovenije, kupiti u manjim trgovinama ili onim koje prodaju namirnice iz cijelog svijeta.)

Priprema:

U tavi prodinstati na ulju posoljeno meso da porumeni, zatim ga složiti na dno zemljane posude (u nedostatku može dobro doći i obična vatrostalna) te ga preliti njegovim saftom. Isjeckano povrće slagati u slojevima, po vrstama: prvo crveni luk, zatim mrkvu, paradajze skupa s bijelim lukom, ljutom papričicom i zrnima bibera, paprike, melancanu i, na kraju, krompir isječen na kriške i posut peršunom. Svaki sloj sasvim malo posoliti, samo jedan od ovih pobiberiti i dodati mu dvije kafene kašičice vegete ili eva. Na kraju sve preliti uljem, poklopiti i staviti u nezagrijanu pećnicu.

Vrijeme pečenja računati od trenutka kad temperatura dostigne 200°C. Na toj temperaturi peći jelo 20 minuta, sljedećih 20 minuta na 160°C, zatim skinuti poklopac i sljedećih 15 minuta peći na 180°C .

Ugasiti pećnicu, opet poklopiti posudu i ostaviti je tako sljedećih 15-20 minuta. Idealno je peći tagaricu u pekarskoj peći na drva (2-3 sata). Ovo jelo se jede u svim sezonama. Zimi se preporučuje salata od kiselog kupusa, a u ostalim sezonama grčka salata. Ljeti uz tagaricu ide pivo. Vino - u ostalim sezonama. Ako otputujete u Bosnu, pravu tagaricu ćete naći samo u odabranim restoranima u trouglu Maglaj - Tesanj - Gračanica.

Autor ove priče je, sve u svemu, preporučuje kao glavno jelo za ručkove ili večere s prijateljima.

(napomena: mislim da bi bilo bolje ove f.note staviti odmah ispod price? a recept kasnije?

________________________________

Ivo Andrić (1892-1975), pisac
Miroslav Krleža (1893-1981), pisac
Miloš Crnjanski (1893-1977), pisac
Ćamil Sijarić (1913-1989), pisac
Danilo Kiš (1935-1989), pisac
(Zulfikar) Zuko Džumhur (1921-1989), karikaturist i pisac
Pierre Albert-Birot (1876-1967), francuski pjesnik
Upanišade - tekstovi indijske vedske predaje
Ilja Jefimovič Rjepin (1844-1930), ruski slikar
burlak - radnik koji je na Volgi vukao brodove
Visoko i Vareš, gradići u centralnoj Bosni
Perun i Zvijezda, planine u centralnoj Bosni
Iz Znakova pored puta Ive Andrića (u citatu nedostaje početak: »Stara muslimanka govori napamet, kao da čita iz knjige.«)
prsulja - vrsta jela s povrćem i jagnjetinom, dobila ime po istoimenoj zemljanoj posudi
Pale - mjestašce iznad Sarajeva; za vrijeme opsade glavni grad Republike Srpske i sjedište štaba generala Mladića i tadašnjeg predsjednika Karadžića, aktuelno optuženih za ratne zločine
Srna - srpska nacionalna agencija (u Bosni)
Julian Benda (1867-1956), francuski filozof i kritičar; izmedju ostalih, autor djela Izdajstvo klerika
Eduard Limonov, savremeni ruski pisac, aktuelno prevodjen na italijanski

Večeras, kad sam čitao Homera,
bubica jedna na knjigu mi sleti.

Dobriša Cesarić, Bubica

1

»Monsi...«

Jednog februarskog jutra osamdeset treće tako mi ga je predstavio, u svom sarajevskom uredu, sekretar jedne revije za umjetnost i kulturu.

»Ne laži, Smrdipero! Zovem se Monstrum!« izgrdi sekretara glasom pomalo šuškavim zbog prorijedjenih zuba, pa se obrati meni. »Ono Monsi, druže Čita-Sve-Redom, zvuči previše mekano? Kao Nessi, iz Loch Nessa, a svi kažu da je čudoviste i ništa drugo!«

Smrdipero - taj je nadimak Monsi dao sekretaru, već prije. Zbog njegovog ponavljajućeg uredskog života? Ili zbog njegove neubjedljive poezije? Moj je smislio čim je čuo moje ime, aludirajući na moje brojne recenzije knjiga na radiju i u novinama. Uspio je da me zbuni nadimcima, ali i svojom pojavom: zamislite burence iz čijeg dna vire dvije tanke, duge nožice a na gornjem dijelu vrat i trouglasto lice rijetke brade uokvireno dugim uvojcima prosijede kose. Džepovi zimskog kaputa ove kreature koja je, čini se, uspjela u jednom tijelu pomiriti nepomirivo- Sancha i Don Quijotea - bili su puni knjiga i novina.

Promrmljah nešto u odbranu moje recenzentske aktivnosti.

»Ah, mladiću, ne misli da si najgori!« reče. Stavivši povjerljivo ruku na moje rame, šapnu: »Pogotovo ako nisi pisao o Smrdiperovoj poeziji!?«

I to je trebalo da bude utješno?

Monsi se približi električnoj pećici i, trljajući promrzle ruke, baci pogled prema prozoru na čijem vanjskom pervazu su bila šćućurena dva goluba.

»Danas ti je rodjendan?« upita sekretara na čijem čelu se u tom času ukazaše dvije duboke bore.

»Ne, nije...«

»Godišnjica braka?«

»Već je prošla...«

»Dobitak na sportskoj?«

»Ni to!«

»Hm... Zašto si se najednom toliko prodobrio?«

»Prodobrio? Reci na što misliš!«

»Na ona dva goluba, kojim si danas dopustio da se odmaraju na pervazu...«

»Nisam im dopustio... Zauzet sam: došao mi saradnik u posjetu, telefon ne prestaje zvoniti, nepročitanih pisama koliko hoćeš...«

»Dakle, dobar si kad si zauzet!«

»Teško je biti dobar ako ti neko stalno kaki na pervaz i prlja stakla! Krovova koliko hoćeš! A oni? Kod mene! Čistačica dolazi jednom sedmično, a ja svaki dan čistim iza ovih nebeskih pacova! I, da znaš, ovdje ponekad navrate i veoma značajne ličnosti kulturnog života...«

»Koje, naravno, ne podnose golubove!«

»To ne znam!«

»Kad ne znaš, zašto o tome govoriš...« mirno će Monsi na već uzrujani sekretarev glas pa izadje, brzo kao što se i pojavio.

Sekretar othuknu s olakšanjem, zapali cigaretu, odškrinu prozor. Golubovi prhnuše.

»Da li ti je jasno zašto ima takav nadimak?«

»Monsi?« upitah. »To možda dolazi od..?«

»Od Monstrum!« požuri da mi objasni porijeklo onog naizgled slatkog Monsi. »A.P.,na predstavljanjima knjiga proze ili poezije, slikarskih izložbi, na tribinama prije teatarskih ili filmskih premijera postavlja pitanja ili komentariše sadržaje. Ne samo u Sarajevu, već i u Mostaru, Banjaluci, Beogradu, Zagrebu - dakle posvuda gdje ga upućuju njegove antene, po pravilu da bude neugodan. Kao da ga sam vrag šalje! Jednom će neki od autora, razljućen, reći da A.P. nije samo provokativan već i monstruozan u svojim pitanjima. Ako sam monstrum, neka sam! - on će na to, kao da se ne radi o njemu. Svoj nadimak nosi lako, bez ljutnje...«

Sekretar ugasi cigaretu i zatvori prozor. Golubovi opet doletješe.

»Njegov otac je jedan od bogatijih mesara u Sarajevu. Ima dvije velike radnje u novom dijelu grada. Rade porodično: njegova supruga, dva sina, kćerka, dva najstarija unuka. Svi osim Monsija! I on je, dok je bio mladić, neko vrijeme pomagao svojima. Onda mu je nešto dunulo u glavu, pa se otisnuo putovati svijetom. Prvo kao mornar, zatim kao obični putnik, a neki kažu i kao klošar koji se nije ustručavao pružiti ruku za milostinju ili hraniti se u sirotinjskim menzama u Riju, Aleksandriji, Kalkuti, Parisu, Chikagu... Kad se vratio, imao je dvadeset osam godina. Upisao se na studij filozofije koji je odmah napustio. Pokušao je da se upiše na Likovnu akademiju u Sarajevu. Bezuspješno. Isto je prošao i na prijemnim u Beogradu i u Zagrebu. Jednako i s pokušajima na akademijama dramskih umjetnosti, te za film i režiju. Od tada vrijeme provodi u čitaonicama biblioteka, u šetnjama, pješačenju planinama, putovanjima od grada do grada - gdje već sazna da ima neki litetarni susret, neka izložba ili da daju neku dramsku ili filmsku premijeru. Ode on i do Pule i do Venecije. Govori engleski, dosta dobro, i neke druge jezike, pa se uplete medju novinare. Kažu da je razgovarao s Woodijem Allenom i Stanlijem Kubrickom. Zuko Džumhur, čim stigne u Sarajevo, odmah pita za njega. Monsi se tim ne hvali, čak ni činjenicom da je Ivo Andrić pristao, prije mnogo, godina da s njim razgovara. Bio je i kod Krleže,on tvrdi i kod Crnjanskog. S Mešom Selimovićem je, kažu, razmijenio pisma, a Kiša može zvati telefonom kad hoće. A na drugoj strani - strašno je provokativan u odnosu prema nekim našim gradskim veličinama umjetničkog života!« reče, ne skrivajući više zavist zbog Monstrumovih poznanstava.

»U Sarajevu ima toliko značajnih ljudi koji nisu nikada uspjeli doći na red za prijem kod tako famoznih osoba, a on - bez vijuganja, kao da im je školski drug!«

»Vjerovatno im je bio zanimljiv...« rekoh.

Sekretar nakosi pogled. U očima mu zaiskri ljutnja.

»Ipak, Monsi ima jedan problem...« reče, skoro likujući i, kad primijeti da ga ne upitah koji je to problem, sam odgovori. »Žene! Nikad ga niko nije vidio sa nekom ženom. Kažu, ipak, nije ni homić!«

»Zar to nije njegova lična stvar?«

»Možda bi bila, da ne odredjuje njegovo ponašanje prema drugima... Maločas si se mogao uvjeriti koliko zna biti nesimpatičan!«

»Nesimpatičan? Zašto?«

Sekretareve oči natrenutak sijevnuše negodovanjem: zar u svom uredu da čuje riječi u Monstrumovu odbranu? On odjednom zamlatara rukama prema prozoru, da otjera golubove.

»Iš, iš! Isti ste kao i Monsi!«

Golubovi odletješe. Istina, bez žurbe. Znao sam - odnosilo se i na mene, da podjem. Ali meni se nije polazilo. Želio sam da saznam još ponešto o Monsiju.

»Šta kažu njegovi?« upitah.

On poćuta, pa mi odgovori, preko volje.

»Pomirili su se, već odavno, s Monstrumovim načinom života. Zato i nema problema za novac, iako, govori se, uzima manje nego što mu daju njegovi već ostarjeli roditelji, te braća i sestra. Ipak, nit pije, nit puši, što je čudno za ljude njegove fele!«

»Koje fele?« zapitah, sasvim provokativno.

»Zna se koje...« reče on. »Istina, ovaj polemičar i svadjalica i sam ponešto zaradi: čevabdžijama isječe i samelje meso, koji dan provede kao pomoćnik najboljih kuhara u Sarajevu (to je neko vrijeme radio i na brodovima). Kažu da radi nevjerovatno brzo. Stanuje u jednom potkrovlju, u centru. Ljeti portretiše turiste na jadranskoj obali, zimi ponekad pozira studentima likovne akademije. A mnogo čita, svaki dan. Šta reći na sve to?«

»Ne znam, ali na posljednje bih mogao nesto reći!«

»Reci!«

»Kad već kod nas ima tako mnogo pisaca koji ne čitaju ništa da ne bi uništili vlastitu maštu, onda neko mora i da čita...«

On ovo kao da preču.

»Šta reći za čovjeka koji svima ima nešto reći, koji tako često zna pokvariti literarne večeri, a nije uspio završiti niti jedan jedini studij?« reče sekretar, više za sebe.

»Njega zaista ne poznajem, ali sam upoznao mnoge koji su završili studije a ćute, kao mrtvaci u mrtvačnici!« rekoh, ne skrivajući ironiju.

»Ima i takvih, naravno...« pomirljivo će sekretar.

»Ali to nismo nikada mi...« rekoh, sa smiješkom.

»Naravno, a zašto bismo bili?« ozbiljno reče sekretar pa opet zamlatara rukama prema prozoru.

2

Monsija sam sreo nakon dvije godine kasnije, u Biogradu na moru. Fabrika u kojoj je radila moja supruga imala je tamo svoj hotel, pa smo tokom osamdesetih skoro svake godine tamo išli na odmor. Budući da mi nije prijalo kupanje i sunčanje, dane sam provodio na hladovitim mjestima, u čitanju i pisanju. Najčešće u boriku pored plaže, na jednoj od klupa, improvizujući moj, očito lažan, prijepodnevni pustinjački život u ponavljajućoj orkestraciji zrikavaca i nimalo udaljenom žamoru kupaca. Ujutro pretposljednjeg dana u Biogradu primijetih da se nedaleko od mene smjestio jedan od slikara portretista. Bio mi je okrenut ledjima, imao je veliki slamnati šešir, bijelu majicu, bermude od jeansa. Crtao je portret jedne plavokose djevojčice koja - budući da je sjedila na suncu a slikar na rubu hladovine - nemirno se vrpoljila na stoličici. Čim je završio portret, djevojčica otrča prema moru. Majka, očito zadovoljna radom, plati slikarev trud i ode. On široko protegnu ruke, kao neko ko se svojim radom dosadjuje, glasno zijevnu, prekrsti nogu preko noge pa iz široke platnene torbe izvadi neku knjigu i poče da čita. Upravo kad prestadoh obračati pažnju na njega, on najednom ustade, zatvori knjigu, nervozno prošeta oko svoje stolice i pogleda prema meni. Tako zagledan ostade nekoliko minuta.

»Drug Čita-Sve-Redom?« upita glasno.

»Monsi?«

»Nego ko drugi!«

Pridje mi i odmah uze knjigu koju sam čitao tog jutra. »Poetika prostora, Gaston Bachelard...« prošaputa. Zažmuri, jezikom obliznu usne kao da je kušao neko ukusno jelo pa ožarena lica stavi dlan na neotvorenu knjigu. »Prvo poglavlje: Kuća od podruma do tavana. Smisao kolibe... Bachelard ga najavljuje Birotovim stihovima:

A la porte de ma maison qui vendra frapper? Une porte ouverte on entre Une porte fermée un antre Le monde bat de l'autre cňté de ma porte. (Ko će da zakuca na vrata moje kuće? Jedna otvorena vrata ulazi se Jedna zatvorena vrata skrovište Svijet bije s one strane mojih vrata)

On otvori oči, ostavi knjigu i vrati se na mjesto svoje male pokretne slikarske radnje pod otvorenim nebom.

Ostadoh neko vrijeme stojeći, radosno iznenadjen susretom i njegovim recitovanjem na francuskom. Zatim odoh do njegovog mjesta i sjedoh na pijesak.

»Zašto si sjeo pored mojih nogu?« upita on, s nekom lijenom ravnodušnošću perući kistove terpentinom u konzervi od djuveća.

»Da improvizujemo upanishade!« rekoh, odjednom voljan za šalu.

»Zašto?«

»Zato što to u prijevodu znači: sjediti kraj učiteljevih nogu!«

»Znači - ja ti dodjem kao neki učitelj?« obrecnu se, energično. »Ako si došao da me testerišeš, znaš gdje su vrata!«

On pokaza rukom prema moru.

»Zašto ne pišeš pjesme?« upitah ga.

»Ne budali, mladiću!«

Mladić? Bachelardova knjiga je učinila da on izbriše nadimak koji mi je dao onog jutra u Sarajevu? Svejedno, bio sam neobično raspoložen da nastavim naš dijalog.

»Ili poetske drame u kojim će vrata biti more, a prozori oblaci!«

»Stiže mušterija, sad mi nije do zafrkancije!«

Vratih se čitanju. Oko podneva dodjoše po mene moja supruga i sinčić, da idemo na ručak.

»Komfor prija!?« dobaci on prije nego što podjosmo.

Samo mu mahnuh rukom. On ponovi isto pitanje.

»Ko je on?« upita me supruga.

»Monstrum!« odgovorih, na što će ona, poluozbiljno, da imam talenta za stvaranje poznanstava sa čudacima. Možda i neki magnet posebne vrste, za sve što mnogo ko misli da nije normalno?

Ona reče da ga je već nekoliko puta vidjela kako dugo stoji pred ulazom u naš hotel, kao da nekog iščekuje. Tvrdio sam da je to nemoguće. Šta bi tamo imao da radi? Koga da čeka? Možda je to bio neko drugi? Kako to da ga i ja nisam vidio? Ona je tvrdila, u šali, da je ovo posljednje problem moje a ne njene percepcije.

Poslijepodne se vratih na moju klupu. Monstrum je završavao portret jednog dječaka. Nakon nekoliko minuta pozva me da mu pridjem.

»Laž je isplativa...« reče stavljajući novac u džep.

»Zašto?«

»Lažem ove ljude... Lažem ih portretima njihove djece!«

»Zar ih oni ne žele?«

»Svejedno, lažem ih sličnošću sa stvarnim licima, mehanikom mojih pokreta, otprilike odabranim bojama očiju, usana, pokušajem da liče na fotos...«

»Kada bi željeli suprotno, ne bi se zaustavljali i tražili portret!«

»Budalaštine!« reče i oštro me pogleda. »I ti sada lažeš! Bestidno!«

»Zar je laž da će oni sutra-prekosutra, kad se vrate kući, uokviriti te portrete, okačiti ih na zid trpezarije ili dnevne sobe?«

»Pa, to nije laž...« reče on, nešto pomirljivije. »Ipak, vraćam se sutra u Sarajevo. Ovo je sve skupa neizdrživo!«

»Vrati se, ako hoćeš, odmah. Sutra će na tvom mjestu sjediti neki drugi...«

»Neki drugi lažov!« reče on, hitro prikupi svoj pribor. U znak pozdrava samo klimnu glavom.

Ostadoh sam pitajući se da li je i s Krležom, Andrićem, Crnjanskim, Kišom i drugima raspravljao na tu temu. S njima, kao sa mnom?

3

U jesen iste godine odveo sam u Sarajevo moje maglajske učenike na izložbu ruskog slikara Rjepina. Kustos Galerije umjetnosti nam je detaljno objašnjavao slike ovog ruskog realiste. U jednom trenutku, zaostavši iza grupe učenika koji su slijedili kustosa, kako bih nasamo bolje pogledao sliku Burlaci sa Volge, iza sebe začuh kako neko govori polušapatom, kao što bi se govorilo u crkvi ili u teatarskom gledalištu.

Iza mene je stajao Monsi. Imao je u ruci neveliki blok u koji je nešto zapisivao i istovremeno, koliko sam uspio vidjeti, skicirao.

A šaputao je da je teško vući ladje uz vodu. To je ponavljao uporno, kao molitvu. Ko je morao da je čuje? Burlaci sa slike?

Nisam mu se javio. Ne vjerujem da me je prepoznao. Kako bi to mogao čovjek koji tako se našao izvan svakog kopna svakodnevnice?

4

Jedne aprilske subote, osamdeset šeste, sa Srećkom, mojim drugom iz gimnazije, pješačio sam od Visokog, preko Peruna i Zvijezde, do Vareša. U godinama mladosti, koju, kad je na izmaku, često nazivamo pravom, to smo činili bar tri-četiri puta godišnje. Kad smo postali takozvani porodični ljudi, samo jedamput smo se uspjeli vratiti našim dugim planinskim stazama, pa smo se željeli okušati još jednom.

Vrijeme izjutra nije obečavalo ništa osim oblaka i kiše, ali kad se nadjosmo u srcu planine Perun sivila nestade, sunce se razli širokim pašnjacima, šumama podari boje zvonkog zelenila i otvori vidik na sve strane. Nismo žurili, a često smo se zaustavljali da se odmorimo, osvježimo vodom, razgovaramo i posmatramo vrhove planina iznad Sarajeva i onih na jugu, sivkastoplavih, iza kojih je Jadransko more.

Kad stupismo na stazu koja je prema Zvijezdi vodila kroz jednu šumu visokih stoljetnih stabala hrasta i bukve, na jednom proplanku opazismo nekog čovjeka. Sjedio je na jednom panju i čitao neku knjigu, okružen svojim stvarima: rancem, vrećom za spavanje i štapom pobodenim u zemlju. Vidjeti nekog da čita usred jedne planinske šume, to je ipak čudnovato? Kad pridjosmo bliže, prepoznah ko je čitač i pozdravih ga.

»Dobar dan, Monsi!«

On me samo jednom pogleda i vrati se čitanju. Natrenutak pomislih da sam možda pogriješio, da to nije on već neko njemu sličan, ali se odmah uvjerih, prišavši bliže, tako da sam čak mogao vidjeti naslov na koricama knjige, da je to on i niko drugi osim njega ne može biti.

Slegnuh ramenima i dadoh znak mom drugu da krenemo dalje.

»Taj tvoj... Kako reče da se zove? Monsi... Sjedi na onom panju kao na prijestolju!« našali se Srećko.

»Baš tako!« rekoh. »Čita Montaigneove Eseje... Dosad nisam vidio nekog u dokolici autentičnijoj od njegove! Zar Montaigne nije veličao dokolicu? Bez koje, po njemu, ne postoji bolji uslov za razmišljanje!«

(To je bilo naše posljednje pješačenje tim planinskim putevima. Danas, i kad bismo to poželjeli, morala bi nas pratiti i sreća: u tlu Bosne još uvijek su milioni mina. Ponekad razmišljam o rukama onih koji su ih postavili, ali i rukama onih koji su ih proizveli - širom svijeta.)

5

Moja knjiga priča za djecu Fijaker najbrži na svijetu, objavljena je osamdeset devete. U jesen te godine u Sarajevu sam nekoliko puta bio gost Dječije biblioteke Vlatko Foht u Sarajevu. Tokom jednog od popodnevnih dijaloga sa najmladjim čitaocima primijetih Monsija. Stajao je pored ulaza u salu biblioteke. Svaki čas sam očekivao da nešto kaže. Nešto neugodno, provokativno? Zbog čega drugog je mogao doći, nakon svih godina nevidjanja? Bio sam uznemiren, što su osjetili i mali čitaoci. Kad se susret završio, Monsi mi pridje.

»Veoma je važno ne lagati djeci...«

Ostadoh u nedoumici zbog koje kao da mu bi krivo.

»Tvoja knjiga nije lažljiva!«

(Ni danas, kad o komplimentima svake vrste imam sasvim odbojan stav, čini se da je malo ko o mojim knjigama izrekao nešto tako iskreno).

Uze me pod ruku i upita da li znam da je Danilo Kiš teško bolestan. Rekoh mu da sam o tome čitao u novinama.On na to samo reče da mu je žao i što Kiš nije uspio napisati sve knjige koje je želio.

Pomislih da je, dakle, zaista istina da je Monsi imao sve one susrete o kojim mnogi značajni ljudi našeg kulturnog života mogu samo da sanjaju. Odjednom sam u tome vidio neku pravdu, veoma čudnovatu, ali pravdu u svom pročišćenom obliku: Monsi je razgovarao s Andrićem, Crnjanskim, Krležom...

Kad izadjosmo iz biblioteke, poče padati kiša. On raširi kišobran i reče da me želi otpratiti do željezničke stanice. Kad udjosmo u tramvaj, on me, glasom punim neke treperave zagonetnosti, upita da li još uvijek živim u Maglaju. Odgovorih potvrdno i to je bilo sve od riječi koje smo razmijenili do posljednjeg tramvajskog stajališta.

Vidjeli smo se nakon desetak dana: Radnički univerzitet iz Maglaja je pozvao Ćamila Sijarića. Bio sam voditelj tog literarnog susreta. U sali je bilo mnogo svijeta. Vladala je neka skoro pobožna tišina, kao pred početak neke mise ili liturgije (tako je uvijek bivalo u našim malim mjestima u koje su rijetko dolazili ljudi od pera ili kista, sa pozorišnih dasaka ili sa filmskog platna). Sijarić, već u godinama ali bodrog držanja, rječit na način ljudi koji znaju koliko je prazno proizvoditi riječi samo zbog njihovog zvuka, učinio je atmosferu ugodnom, bliskom, ne želeći nikakvu distancu od svojih čitalaca kojih u Maglaju, očito, nije bilo malo. Govorio je s lakoćom a iz neke dubine koju su u publici bez teškoća prepoznali kao mostić prema autoru pripovijedaka i romana ostvarenih kao platno što se tka: nit uz nit, nit uz nit. Kad se završilo literarno veče, odjednom opazih da Monsi razgovara sa Sijarićem. Činilo se da su se srela dva prijatelja koji jedan drugom imaju mnogo što reći. Pisac me upita da li poznajem A.P-a. Rekoh jedno kako da ne, pokušah da nešto upitam Monsija, na što me on odjednom odsutno pogleda. U tom času neko me oslovi po imenu. Kad se osvrnuh put mjesta na kom je maločas stajao, vidjeh da ga nema.

Sutradan ujutro, kad odoh u hotel Galeb da se pozdravim sa Sijarićem, recepcioner mi reče da me pisac ocekuje u svojoj sobi. Stajao je licem prema prozoru koji je gledao prema visokoj litici iznad rijeke Bosne, na kojoj se uzdižu zidine tvrdjave Starog grada.

»Od zore ne spavam i svaki čas gledam tamo...« reče mi i pokaza rukom prema prizoru preko rijeke nad kojom je lebdjela plavičasta jutarnja izmaglica.

Prevarih se: starac nije posmatrao ni liticu, ni tvrdjavu. Njegov pogled kao da je začaralo jedino stabalce (graba ili hrasta - ni danas ne znam), niklo usred golemog i mrkog stijenja litice.

»Čudo, čudo...« on prošapta s nekom čudnovatom a jasnom milinom u glasu.

»Niklo, onako, čudom života, na teškom mjestu! Kao i ime ovom hotelu, Galeb. Takva je i umjetnost pričanja i umjetnost uopšte... Pojavi se tamo gdje se najmanje ili nikako očekuje! Ti si ono stabalce već vidio?«

»Ne, sad ga vidim prvi put...« rekoh i odmah se zacrvenjeh.

»Sigurno je vrijeme da podjemo na stanicu?« upita me kao da želi presjeći nit našeg dosadašnjeg razgovora.

Na peronu, čekajući isti voz, stajao je Monsi. Lice mu je bilo neispavano, mantil pogužvan. Osim papirne vrečice iz koje je uzimao kifle i neke debele knjižurine, nije imao ništa od prtljaga. Čak ni neku običnu putnu torbicu. Ponudi nas kiflama. Bile su jos tople. Znao sam po mirisu da ih je uzeo u Miminoj pekari. I noć je proveo negdje u starom dijelu grada? Ali to ga ne upitah. Ni zašto je onako nestao, ni zašto mi se nije obratio, za noćenje kod mene. Sijarić ga odmah upita da li je vidio ono stabalce. Monsi reče da ga je opazio juče, u popodnevnoj šetnji gradićem. Zatim me pogleda. Pomislih da mi je želio nešto reći. Ili me upitati?

Utom stiže voz.

(Nekoliko dana kasnije umrijet će Danilo Kiš. Na Sajmu knjiga u Beogradu bit će predstavljena knjiga Slobodana Miloševića, s predgovorom pjesnikinje Desanke Maksimović. Kasnije ću, sasvim slučajno, saznati da je Monsi upitao staricu zašto je to učinila, a da je ona odgovorila da uopšte ne razumije njegovo pitanje. Na to je Monsi rekao da ima tako mnogo ljudi koji umru prije svoje smrti, na razne načine, a način na koji je umrla pjesnikinja - iako još korača po zemaljskom tlu - jedan je od tih, u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu - aludirajući na tu veliku Desankinu pjesmu. Početkom decembra umrijet će Ćamil Sijarić, nesretnim slučajem. Iste godine umro je Zuko Džumhur, pjesnik puta i putovanja. Kiš, Sijarić i Džumhur umrli su prirodnom smrću. U cijeloj ex Jugoslaviji ima mnogo njihovih drugova po peru, koji žive i danas, a ne znaju da su umrli).

Ah, da ne zaboravim: Monsi je proveo jedan dio noći u svojoj tajanstvenoj šetnji Maglajem, a pred zoru je ušao u Miminu pekaru i upitao ga da li je on Mimo iz moje priče za djecu Cvrčak u pekari. Ako jeste, baš on koji zna da razgovara sa cvrčima, pecivu svira na gitari da bolje nadodje u peči, onda će mu dopustiti da malo odspava. Mimi je od iznenadjenja iz ruku skoro ispala vreća s brašnom. Ipak, ubrzo se snašavši, reče mu: »Spavaj, ima mjesta taman da nas je dvjesta!« Legao je na vreće s brašnom, iako mu je Mimo nudio svoju ležaljku. Pod glavu, umjesto jastučića, stavio je onu knjižurinu. Kad se probudio, upitao je gdje se nalazi. Mimo mu odgovori da se nalazi u pekari i da je doručak spreman: jaja ispečena u somunu. Za putovanje do Sarajeva spremio mu je vrećicu kifli koje smo onog jutra jeli na peronu.

»Nije sav svoj, ali sta bi bilo da smo svi isti?« zaključi Mimo svoje pripovijedanje o susretu sa Monsijem.

6

Naša inicijativa se zasnivala na prijedlogu jednog opšteg poznavanja svih religija, bez izravnog upražnjavanja vjerskih rituala u školi, pogotovo bez odvajanja učenika prema vjerskoj pripadnosti, te da prisustvo na nastavi ne bude obaveznog već fakultativnog karaktera. Sve to sam izložio ukratko, nadajući se debati barem medju prisutnima, kojih, uprkos nasim sumnjama da će konferencija biti slabo posjećena, nije bilo malo. Onda ustade onaj jedini predstavnik islamske zajednice i reče da sve vjerske zajednice u Bosni I Hercegovini već imaju svoje programe, školuju svoje kadrove za nastavu kakvu oni žele pa tako i njegova, a da mi ovdje možemo govoriti koliko hoćemo i o čemu hoćemo, to ništa ne mijenja na stvari; uostalom, i sam Bog zna da su oni, koji tako misle a trpjeli su u komunizmu svašta, u pravu. Pokazavši rukom uvis, sjede.

Začu se žamor negodovanja.

Udno sale ustade jedan čovjek i zatrazi riječ. Kad pridje bliže stolu i uze mikrofon (koji odmah ostavi kao da ga se gadi), vidjeh da je to Monsi. Stigao u Maglaj samo zbog naše konferencije?

Započe govoriti svojim šuškavim glasom, ali mirno, pribran kao da je na sceni.

»Bog nije nigdje. Nit je gore, nit je dolje, nit je sprijeda nit je straga, nit je lijevo nit je desno....«

Pogleda po sali kao da je želio provjeriti pažnju prisutnih i nastavi.

»On nit je rodjen nit može roditi, kao što ne može ni umrijeti. Nema lika ni izgleda. On je sve. Ko izgovori: Bože moj! i pri tom samo pokaže rukom put neba kao da je izišao iz vjere...«

Kad završi, vrati se na svoje mjesto, praćen nekom čudnom tišinom koja se uvukla medju prisutne poput jesenje vlage u zidove kuća. To je njegova misao? Ne, ne bi me iznenadilo i da je njegova!

Tišina je bila potpuna sve dok onaj predstavnik islamske zajednice ne ustade i reče da ovdje nije došao da ga bilo ko poučava pa tako smatra da su pravoslavci i katolici odlično učinili što nisu nikog poslali.

»Nije vama do Boga, već do vlasti!« zagrmi Monsi. »Ko je mojoj majci branio da ide u crkvu i moli se svetom Anti?«

Onaj predstavnik ljutito mahnu rukama i ode bez pozdrava ispraćen žagorom negodovanja prisutnih.

Monsija, na završetku konferencije, nije bilo medju publikom. Jedna djevojka mi pridje i, predavši mi komadić papira, reče da joj je to dao onaj čovjek koji je govorio onako čudno, o Bogu.

»Vraćam se u Maglaj iduće sedmice, čim budem imao protezu! Monsi.«

7

Iako nije ostao jasan u vezi s danom svoje posjete, održao je obećanje. Prethodno, dan nakon završetka one konferencije, telefonirao mi je, iz Sarajeva.

Monsi: »Ti predaješ u srednjoj školi?«

Ja: »Da, predajem!«

Monsi: »Ako predaješ, onda imaš i imao si mnogo učenika! Dakle, poznaješ i njihove roditelje...«

Ja: »Uglavnom...«

Monsi: »Poznaješ više njihovih očeva ili majki?«

Ja: »Tom računicom se nisam bavio!«

Monsi: »Hm... Da li poznaješ slučajno izvjesnu N.?«

Ja: »N.? To mi ne govori mnogo... Trenutak, moram pitati moju suprugu...«

U prvom času moja supruga se ne može sjetiti ko bi to mogao biti: N., ima dvije kćerke?

Ja: »Monsi, nedostaje još podataka!«

Monsi: »Kad sam bio sasvim mlad, upoznao sam je u Gradcu. Samo ja sam je zvao Neli...«

Ja: »Ako je tako, reci nam kako se N. preziva?«

Monsi, konačno, izgovara prezime svoje Neli iz mladosti.

»Ah, mogao je odmah reći!« kaže moja supruga dosjetivši se o kome je riječ. Pita me kako se ne mogu sjetiti da sam prije nekolikogodina predavao njenoj mladjoj kćerki. Kako sam mogao ako ta moja bivša učenica ima očevo prezime!

Ja: »Da, radi kao službenica u fabrici. Stanuje u Maglaju...«

Monsi: »Istina je da je razvedena?«

Pitam opet moju suprugu. Ona kaže da jeste.

Ja: »Istina je... Ima dvije odrasle kćerke?«

Monsi: »Ima li koga?«

Ja: »Koga bi trebala imati?«

Monsi: »O, Bože! Nije ti jasno? Pitaj odmah tvoju ženu, ona bolje kapira!«

Ja: »Naravno!«

Ona misli da nema, ali kako bi to mogla sa sigurnošću znati?

Monsi: »Misli da nema?«

Ja:«Pa... Tako...«

Monsi: »Vi znate čuvati tajnu?«

Ja: »Mislim da znamo...«

Monsi: »Misliš ili znate zaista?«

Ja: »Zaboga, Monsi!«

Monsi: »Nikom ni riječi! Posebno ne njoj! Ona ništa ne zna...«

Ja: »Neka bude tako! Haugh!«

Monsi: »Tebi je do budalaština!«

Ja: »Nije, majke mi!«

Monsi: »Dobro! Nadam se da je tako!«

Mislili smo da će doći u petak naveče, ali nije došao ni u subotu u podne, ni naveče, tako da smo već mislili da je odustao od dolaska u Maglaj.

Nedjeljom prijepodne obično sam ja pripremao ručak. Kad se na vratima oglasilo zvonce, izašao sam u predsoblje pitajući se ko bi mogao biti. U jednoj ruci sam imao nož, u drugoj neočišćenu mrkvu, na sebi pregaču.

Pred vratima je stajao Monsi.

»Lijepo, bogami! Tako se dočekuju gosti!« kliknu on. »Nož u jednoj, mrkva u drugoj ruci! Prvo ćeš isjeckati mene ili mrkvu?«

Uspio je da me zbuni. Promucah nešto nesuvislo i pozvah ga da udje. Tek tada primijetih da u ruci ima dva buketa cvijeća. Karamfili i ruže. I da je sav drugačiji, neobičan: tamne, ispeglane pantalone; pulover na ve izrez, mladalački crvene boje s leptir-mašnom iste boje; nove i k tome čiste cipele. Pa naklon mojoj supruzi, uz karamfile i teatralni rukoljub - sve to, od Monstruma? Kao da se bio i fizički promijenio. Šta je ostalo od onog tjelesnog spoja besmrtnog viteza od La Manche i njegovog pratioca na magarcu? Izbrijanog lica, činilo mi se bez ijedne bore (ljubav, dakle, zaista podmladjuje!), uredno podšišane kose - više je ličio na nekog bankarskog činovnika spremnog za službeno putovanje negoli na Monsija kakvog sam poznavao. I glas je imao drugačiji, zbog proteze: zvonak i čist.

»Moram završiti pripremanje jela,« rekoh.

»Naravno!« reče i podje za mnom u kuhinju. »Pripremaš bosanski lonac?«

»Ne!«

»Onda prsulju?«

»Ne!« odgovorih. »Prevarilo te što vidiš zemljanu činiju, isjeckano povrće i što se osjeti miris dinstanog mesa!«

Na pomen mirisa mesa on zabrinuto omirisa rukav svog pulovera. Reče da će biti bolje da ode u dnevnu sobu. Tamo se svojom željeznicom već cijelo jutro igrao naš sin. Kad pripremih jelo, imao sam šta da vidim: Monsi je postao otpravnik vozova. Imao je na glavi željezničarsku kapu mog punca i zviždao je svaki put kad je vozić polazio sa stanice, na veliko zadovoljstvo mog sina.

»Ne zanima te kako se zove jelo koje sam pripremio?« upitah ga.

»Ne, više me zanima da li da podjem... Znaš već gdje... Prije ili poslije ručka?«

Šta sam mu mogao odgovoriti?

»Odluči sam...« rekoh.

»Možda će biti bolje da odem poslije ručka?« reče neodlučno, kao neko ko se dvoumi zbog nekih izuzetno važnih stvari, koje su postale neodgodive ali se izmedju posljednjeg časa za njihovo ostvarenje i te osobe najednom ukazala mogućnost za rastezanje vremena. »Kako ti želiš!« reče moja supruga i kao da tim riječima dodade uteg na jednom tasu vage Monsijevih dvoumljenja.

»Dobro, poslije ručka...« reče a licem mu načas predje talas neke čudnovato ružičaste svjetlosti.

Rekosmo mu adresu njegove Neli. On je zapisa u svoj minijaturni adresar.

Bio je nov novcat. Kupio ga je samo za ovu priliku?

Kad iznesoh tagaricu na sto i moja supruga mu nasu u tanjir, on ga prinese licu, kao da želi da bolje omiriše i bolje vidi posluženo jelo.

»Kako se zove ovo jelo?« upita me s tajanstvenim izrazom lica.

»Tagarica...«

»Gdje si saznao recept?«

»U Maglaju...«

»Od koga?«

»Kad sam bio podstanar, moje gazde, Sena i Mustafa, često su je imali na trpezi i pozivali me da jedem s njima.«

Poslije prvog zalogaja, uz komadić hljeba iz Mimine pekare, on zažmiri pa reče glasno: »Ovo je najtagarastija tagarica!«

»Govoriš kao kuhar koji zna pripremiti tagaricu?« upitah ga.

»Ne!«

»Onda si je nekad prije već okusio!« rekoh na što on zanijeka glavom.

»Važno je da je gost pohvalio kuhara!« dobaci moja supruga. »Sad se prihvatimo jela!«

»Nije stvar u pohvali, ni što prije nisam jeo to jelo... Stvar je u ... u ... u ...«

»U čemu?« kliknuh radoznalo.

»Vjerovatno u činjenici da svako jelo govori sokovima svojih sastojaka, kao što umjetnička djela govore svojim riječima, bojama, zvucima, formama. To su ona jela putem kojih svi za trpezom se povezuju naročitim vezama. Ali takvih jela je sve manje, danas je više instant jela... Kao i instant umjetnosti, dakle one koja to nije!« reče. »A možda je stvar i u...« »U čemu još?« »U... Ne znam!« reče pa odahnu kao da mu je pao neki teret s duše. »A zašto se mora sve znati? Vidjeti svi filmovi, sve teatarske predstave, pročitati sve knjige? Zašto? Treba li nastaviti čitati Homera ako je na list otvorene knjige sletjela jedna bubica?«

Ostadosmo zatečeni tim pitanjem.

Kad završismo, on pogleda na sat i reče: »Vrijeme je...« Ustade, navuče svoj kaput, uze onaj buket ruža, još jednom zaviri u svoj mali adresar, zamoli da ode u kupatilo odakle izadje počešljan.

Dugo ga nije bilo. Priželjkivali smo da njegov susret sa Neli, nakon mnogih godina, bude uspješan.

»Konačno, složile su se sve kockice...« reče moja supruga.

»Koje kockice?« upitah radoznalo.

»Portretisanje u Biogradu na moru. Tamo je dolazio da bi možda ponovo vidio Neli. Pa svi oni njegovi dolasci u Maglaj, duge šetnje gradom... Zašto nas o njoj nije pitao još ranije?«

»To samo on zna...«

Monsi se vratio predvečer, sam. Pomišljali smo da će doći sa Neli. Sa njegovog lica nismo mogli shvatiti kako je protekao njihov susret. Prvo se obratio našem sinu, koji se već cijeli dan neumorno igrao svojom željeznicom.

»Gdje mora stići ovaj voz?«

»Ne znam...« reče dječak. »Odlazi i vraća se, odlazi i vraća se...«

»Odlazi i vraća se...« ponovi on, kao tihi odjek.

Zatraži kafu. Moja supruga ode u kuhinju. Nas dvojica zaćutasmo, kao da smo očekivali saslušanje u policiji ili vijesti iz bolnice. Čim je popio kafu, zahvali se na gostoprimstvu i reče da mora poći na željezničku stanicu.

»Kako si rekao maločas: voz odlazi i vraća se?« upita mog sina pa izadje ne čekajući njegov odgovor. Ne, nije želio da ga otpratim.

Javio se telefonom, skoro pred ponoć. Pripovijedao mi je dugo.

Da, bio je pred vratima njenog stana, pozvonio i čekao. Vrata se otvoriše, a na vratima se pojavi jedna žena. Ona ga upita koga traži, a on izgovori ime i prezime svoje Neli iz Gradca onog ljeta. Žena se zagleda, veoma pomno, u njegovo lice i upita ko je on. Monsi joj odgovorih da je na proputovanju, da je prijatelj jednog njenog prijatelja iz mladosti, koji želi ostati anoniman. Samo ga je zamolio da uručim onaj buket ruža i njegove pozdrave.

Ona, uznemirena posjetom, ovlaženih očiju, reče mu da je ona osoba koju traži.

U slušalici zašumi Monsijevo ćutanje.

»Vjeruj mi!« on odjednom viknu. »To nije bila ona! Ako ja ne poznajem moju Neli, ko bi je mogao poznavati?«

Uruči joj onaj buket i sidje niz stepenice. U trenutku kad zaustih da to može biti samo ona i nijedna druga, on reče da je poslije dugo koračao ulicama, pa tako ne načinih tu veliku grešku.

»Prvi put u životu poželio sam da imam mačku, psa, barem hrčka ili papagaja, da se oglase kad se vratim i udjem u moju sobu! Makar i samo jednu jedinu bubicu, na bijelom stolnjaku!« reče mi prije nego što nam zaželje laku noć!

Mislio je na onu istu, na listu knjige Homerovih epova?

Te noći dugo nismo mogli zaspati. A Monsi?

8

Posljednji put vidio sam Monsija početkom aprila devedeset druge, na televizijskom ekranu. Bili su to, možda, prelomni dani za Bosnu i Hercegovinu: u Sarajevu je jedna velika grupa protestanata ušla u Parlament i objavila svoj, Opštenarodni, koji je proglasio nelegitimnom vlast tri nacionalističke partije. Tokom pobune, koja će potrajati nekoliko dana i nakon ove sve će se mirno vratiti legitimnosti - kojom će početi trogodišnja opsada Sarajeva i nas sramotni bratoubilački rat - televizija je izravno prenosila sve dogadjaje i govore u osvojenom parlamentu. U jednom trenutku prepoznah Monsijevo lice.

Jedan novinar je intervjuisao neke od pobunjenika, pa tako i njega.

»Zašto si ovdje?« upita ga novinar.

»Žao mi je čovjeka...« odgovori Monsi i nasmiješi se kao onog dana u Maglaju, kad je ušao u naš stan s buketima cvijeća. Nekoliko puta mahnu rukom, ali, tako mi se učini, kao da nije želio da pozdravi nekog koga zna već cijeli svijet.

9

Od svega ispripovijedanog ovim trzavo nanizanim fragmentima prošlo je mnogo godina. Nikad nisam saznao gdje je Monsi, ni da li je još uvijek živ.

Znam da njegova Neli sada živi u Holandiji. Tamo je otišla kod starije kćerke, pa se udala za jednog Holandjanina, mnogo starijeg od nje. Nekim prijateljima je poslala fotose na kojim se vidi da uz veliku kuću u kojoj sada živi ima i teren za golf. Šta bi rekao Monsi kad bi mogao da vidi te fotose? Kao nekih vozova koji odlaze i vraćaju se, ja se često sjetim njegovog lica sa kojeg je, odavno mi se tako čini, onog aprilskog dana zuboravo poteklo njegovo žao mi je čovjeka. Možda mu je čak bilo žao i onih koji su u tom času već bili na Palama - onih pisaca, profesora, naučnika, novinara, uopšte svih koji su prije granata ispaljivanih na grad, pristali, kako bi rekao stari Julian Benda, na izdaju intelektualnog poziva? I onih sto su otišli u Beograd i Zagreb, pa otud i danas pljuckaju na Bosnu? Možda i ruskog pisca Eduarda Limonova koji će, nešto kasnije, doći na Pale da ispali jednu granatu na Sarajevo? I onih koji će srušiti Stari most u Mostaru? I svih onih koji još uvijek koračaju a ne znaju da su mrtvi? I onih koji će zatražiti da se u Bosni i Hercegovini ponište svi mješoviti brakovi? I onih koji i danas razdvajaju omladinu sva tri naroda, da ne uče u istim školskim klupama? Ponekad se zapitam o čemu je mogao razgovarati sa velikim autorima nase književnosti.Da li je možda Crnjanskog pitao da li je istina da niko ne ide kuda hoće i da je naša sudbina zamršena? Andrića o svim motivima koji su naveli na poruku: Treba izdržati do kraja, sa osmejkom stjuardese koja zna da na avionu nešto nije u redu? Džumhura o mnoštvu razloga zbog kojih je u jednom svom putopisu citirao onog persijskog pjesnika koji je rekao: Ti koji si ravnodušan prema bijedi bližnjega, nisi dostojan imena ljudskog? Kiša o stvarnom postojanju djevojčice Julije iz romana Bašta, pepeo? Selimovića o tajni puta prema drugim ljudima? Sijarića da li kuću kućom čine (samo) lastavice? A Krležu o istini i obmani promišljanja ljepote umjetnosti i ozbiljnosti života?

Ah, da ne zaboravim: Smrdipero se prvo našao u Srni, a nakon rata u jednom dnevnom listu. Kažu da ponekad priprema emisije iz kulture na jednoj lokalnoj televiziji. Istina, nije jedini: ima on svoje mrtve sabraće i na drugim stranama.

A tagarica?

Ponekad pripremim tagaricu i ovdje, u Friuliji. Ne znam da li je ista kao nekad, a i ako nije - zar baš to jelo mora ponijeti teret i nekih drugih uspomena? Ipak, kad pripremim tagaricu za prijatelje, čini mi se da ima ukus onih nekadašnjih. Prošlog ljeta s prijateljima smo jeli tagaricu kraj potoka koji teče pored našeg vrta u Zuglianu. Usred ručka kraj mog tanjira pade jedna bubica. Sa lista zove ili smokve? Ili onako, u slobodnom padu iz nebeskog azura? Na bijelom stolnjaku crna, nemirna tačkica kao da je iskala predah, nekoliko trenutaka ostade nepomična pa odletje.

Zugliano, 25 - 30 januar 2006.

Tagarica (za 4 osobe): 800 gr junećeg ili telećeg mesa
3 veće glavice crvenog luka
1 glavica bijelog luka (2-3 česna ostaviti neoljustena)
3-4 paradajza srednje veličine
10 trešnja paradajza
3 paprike (zelena, žuta i crvena)
3-4 mrkve
1 manji ili 1/2 većeg crnog melancana
4-5 većih krompira
1-2 stručka peršuna
(ako želite!) 1 malu svježu ili 2 male suhe ljute papričice
suncokretovo ili kukuruzno ulje
paprika u prahu
biber u zrnu i mljeveni
so
(Po mogućnosti a preporučljivo - koristiti i neki dodatak jelima. Najbolje vegetu ili evo - koje je moguće, kao prehrambene proizvode iz Hrvatske i Slovenije, kupiti u manjim trgovinama ili onim koje prodaju namirnice iz cijelog svijeta.)

Priprema:

U tavi prodinstati na ulju posoljeno meso da porumeni, zatim ga složiti na dno zemljane posude (u nedostatku može dobro doći i obična vatrostalna) te ga preliti njegovim saftom. Isjeckano povrće slagati u slojevima, po vrstama: prvo crveni luk, zatim mrkvu, paradajze skupa s bijelim lukom, ljutom papričicom i zrnima bibera, paprike, melancanu i, na kraju, krompir isječen na kriške i posut peršunom. Svaki sloj sasvim malo posoliti, samo jedan od ovih pobiberiti i dodati mu dvije kafene kašičice vegete ili eva. Na kraju sve preliti uljem, poklopiti i staviti u nezagrijanu pećnicu.

Vrijeme pečenja računati od trenutka kad temperatura dostigne 200°C. Na toj temperaturi peći jelo 20 minuta, sljedećih 20 minuta na 160°C, zatim skinuti poklopac i sljedećih 15 minuta peći na 180°C .

Ugasiti pećnicu, opet poklopiti posudu i ostaviti je tako sljedećih 15-20 minuta. Idealno je peći tagaricu u pekarskoj peći na drva (2-3 sata). Ovo jelo se jede u svim sezonama. Zimi se preporučuje salata od kiselog kupusa, a u ostalim sezonama grčka salata. Ljeti uz tagaricu ide pivo. Vino - u ostalim sezonama. Ako otputujete u Bosnu, pravu tagaricu ćete naći samo u odabranim restoranima u trouglu Maglaj - Tesanj - Gračanica.

Autor ove priče je, sve u svemu, preporučuje kao glavno jelo za ručkove ili večere s prijateljima.

(napomena: mislim da bi bilo bolje ove f.note staviti odmah ispod price? a recept kasnije?

________________________________

Ivo Andrić (1892-1975), pisac
Miroslav Krleža (1893-1981), pisac
Miloš Crnjanski (1893-1977), pisac
Ćamil Sijarić (1913-1989), pisac
Danilo Kiš (1935-1989), pisac
(Zulfikar) Zuko Džumhur (1921-1989), karikaturist i pisac
Pierre Albert-Birot (1876-1967), francuski pjesnik
Upanišade - tekstovi indijske vedske predaje
Ilja Jefimovič Rjepin (1844-1930), ruski slikar
burlak - radnik koji je na Volgi vukao brodove
Visoko i Vareš, gradići u centralnoj Bosni
Perun i Zvijezda, planine u centralnoj Bosni
Iz Znakova pored puta Ive Andrića (u citatu nedostaje početak: »Stara muslimanka govori napamet, kao da čita iz knjige.«)
prsulja - vrsta jela s povrćem i jagnjetinom, dobila ime po istoimenoj zemljanoj posudi
Pale - mjestašce iznad Sarajeva; za vrijeme opsade glavni grad Republike Srpske i sjedište štaba generala Mladića i tadašnjeg predsjednika Karadžića, aktuelno optuženih za ratne zločine
Srna - srpska nacionalna agencija (u Bosni)
Julian Benda (1867-1956), francuski filozof i kritičar; izmedju ostalih, autor djela Izdajstvo klerika
Eduard Limonov, savremeni ruski pisac, aktuelno prevodjen na italijanski