Doći ću
Brati jabuke,
Što sazrješe kraj tvoje kuće
Crvene, crvenije
Od obraza djevojčica,
Što na nedjeljnumisu
Žure.
Opijati ću se
Nektarom,
Dok se
Misli pretaču,
Iz očiju
U oči.
NEMJERLJIVO JE…
Mjerljivo je vrijeme
Tvojeg ostanka,
Tu na dohvat ruke
U rajskoj ljepoti
Naših krajolika,
Gdje su misli
Isprepletene poput
Paukove mreže.
Mjerljivo je vrijeme
Usamljenosti i tuge
Mjerljive daljine
Studenog Sjevera
Gdje britki vjetrovi
Zavijaju poput vukova.
Mjerljivo je vrijeme
Dolazaka i odlazaka tvojih
Samo ljubav, misli,
Palete boja osunčanih
Naših krajolika
Nemjerljiva je.
PITAM SE…
Pitam se,
Čuješ li vjetar noću,
U granama obasjanim mjesečinom,
Dok se kroz prozor probija
Mliječna svijetlost iz radne sobe,
A akordi znani lagano se
Razliježu brijegom i kućom
Na osami, ovijeni noćnom
Sumaglicom u smiraj.
Čuješ li korake svoje iz doline,
Dok si u usamljenim jutarnjim šetnjama,
Upijao mirise i boje, svoga krajolika
I cvrkutanje ptica, koje su te,
U rana jutra pozdravljale.
Pitam se,
Da li vidiš i druge ljepote,
U čvrstoj simbiozi sa svojim krajolikom,
Tamo daleko, na Sjeveru
NAPISATI MOŽEŠ
Napisati možeš
Riječ, neko ime.
Možeš pisati riječi, svašta,
I riječi je mnogo:
O ljubavi,
Pobjedama,
Poraženima,
O pticama i njihovom pjevu,
I o rodnoj grudi,
Riječi je mnogo.
Pjesnička je sloboda
Da se njima služe,
Pazeći da nikad,
Nikad ne zaborave
Na istinu
I čovjeka.
MALO TOGA ZADRŽATI MOŽEŠ!
Malo toga zadržati možeš
(nakon sumornih godina)
Hladan i tajni plamen
Snenih snova
I igre mjesečevih mijena.
U tajnom otkrovenju
Nošen vjetrom beskrajne lakoće,
Izlijeva se u vremenu
Bezličan zaborav.
Malo zadržati možeš
Neuhvatljiv osmijeh
Skrovitih sjena
Neostvarene rituale.
Bljesak otkrovenja
Kadence gluhih riječi,
Migoljenje i laži
Predaleko vrijeme!
KAMENA TIŠINA
Utihle su
Raspojasane noći.
Opet se borim
S demonima svojim
Kroz izmaglicu
Nadolazećeg jutra.
Konjanici znani
Jure na krilima vjetra.
I njisak, i vrisak, i miris znoja
Jahača i konja
U nemilosrdnoj potrazi
Za zaboravom,
Davnim srećama
I ožiljcima.
Prelama se život
Utkan u plamene grive,
Eksplozije strahova
I euforije
Trijumfa i poraza.
Samozaborav zatamnjen,
Zgusnuto satkan,
Vještinom i lukavošću
U minulom vremenu
Životinjskih nagona,
Strasti i otrova,
Izlomljenog krajolika
I zanosne igre.
Kamena tišina
Zatomila mržnju
Iznjedrila konjanika.
RUKOVET STIHOVA
Ne žali mrtva proljeća,
Jesenje oluje odnijet će ti sve.
Nisam od onih što plaču,
Ja idem dalje…
Nestani tiho,
Nečujno.
Ponesi sve uspomene:
Naša snena jutra,
Dušu ovladanu tugom,
Nestani tiho,
Nečujno.
Danas sam tu,
Sutra tamo.
Noćas nečija
Sutra ničija.
Opet na početku
Svog lutanja kroz maglu.
Ne plačem,
Idem dalje…
TI JEDINI ZNADEŠ…
Ti jedini znadeš istinu o meni,
O Demonima starim i novim.
Iz prikrajka rastrgane duše
vrebaju priliku da zaskoče.
I nikad ne možeš
sa sigurnošću reći
kada i koji će,
u napad da krene...
Slagalicu praviš,
analizu radiš
o stradanju duše.
Zaboravi priče!
Ti jedini znadeš,
istinu o meni...
SA MNOM SE PROBUDI
Da li si me noćas
prizivao u svoje snove –
slušajući korake neke,
na vjetrometini života što traje?
Na distanci jesmo,
padova mnogo ima.
Ništa se ne mijenja!
Ista vatra tinja!
U heliksu našem,
urisani kodovi,
ljubavi naše,
i poljupci drugi,
zagrljaji znani
i ukradeno vrijeme.
Ti sigurno znadeš,
distanca je maska,
sa mnom se probudi!
PRIŠLA BOM …
Prišla bom
nabirat jabolke,
ki so dozorele pri tvoji hiši.
Rdeče, bolj rdeče
od lic deklic,
ki k nedeljski maši
hitijo.
Opijala se bom
z nektarjem,
ko se
misli pretakajo
iz oči
v oči.
NEMERLJIVO JE
Merljiv je čas
tvojega ostajanja,
tu na dosegu roke
v rajski lepoti
naših krajin,
kjer so misli
prepletene kakor
pajkove mreže.
Merljiv je čas
osamljenosti inžalosti,
merljive so daljave
hladnega Severa,
kjer bridki vetrovi
tulijo kakor volkovi.
Merljiv je čas
prihodov in odhodov tvojih.
Samo ljubezen, misli,
palet barv osončenih
naših krajin
nemerljiva je.
SPRAŠUJEM SE …
Sprašujem se,
ali slišiš ponoči vetere,
v vejah, obsijanih z mesečino,
ko se skozi okno prebija
mlečna svetloba iz delovne sobe,
akordi znani pa se lahno
razlivajo po bregu in hiši
v samoti, oviti z nočno
meglico v pomiritev.
Dlišiš korake svoje iz doline,
ko si v osamljenih jutranjih sprehodih
vpijal vonje in barve svoje krajine
in cvrkutanje ptic, ki so te
ob ranih jutrih pozdravljale.
Sprašujem se,
ali vidiš tudi druge lepote
v čvrsti simbiozo s svojo krajino
tam daleč, na Severu.
NAPIŠEŠ LAHKO
Napišeš lahko
besedo, neko ime.
Lahko pišeš besede, karkoli.
In besed je veliko:
O ljubezni,
zmagah,
premaganih,
o pticah in njihovem petju
in o rodni grudi.
Besed je veliko.
Pesniška svoboda je,
da jih uporabljajo
in pazijo da nikoli
nikoli ne pozabijo
na resnico
in človeka.
LE MALO VSEGA LAHKO ZADRŽIŠ
Le malo vsega lahko zadržiš
(po mračnih letih)
hladen in skrivni plamen
zaspanih sanj
in igre mesečevih men.
V skrivnem razdkritju
se nošena v vetru brezkončne lahkote
izliva v času
brezosebna pozaba.
Le malo lahko zadržiš
neulovljiv nasmeh
skrivnih senc,
neuresničene rituale.
Blisk razkritja
Kadenca gluhih besed,
migljanje in laži
predaljni čas!
KAMNITA TIŠINA
Utihnile so
razuzdane noči.
Spet se bojujem
s svojimi demoni
skozi meglico
prihajajočega jutra.
Konjeniki znani
dirjajo na krilih vetra.
Rezget, krik, vonj znoja
jahalca in konja
v neusmiljenem iskanju
pozabe,
davnih sreč
in brazgotin.
Prelamlja se življenje
vtkano v plamenite grive,
eksplozije strahov
in evforije
triumfa in poraza.
Samopozaba zatemnjena,
zgoščeno stkan
z veščino in zvitostjo
v preteklem času
živalskih nagonov,
strasti in strupov
zlomljene krajine
in zanosne igre.
Kamnita tišina
je zadušila sovraštvo,
ustvarila konjenika.
SNOPIČ STIHOV
Ne žaluj za mrtvimi pomladmi,
jesenske nevihte ti bodo odnesle vse.
Nisem ena od tistih, ki jočejo,
grem naprej …
Izgini tiho,
neslišno.
Odnesi vse spomine:
naša zaspana jutra,
dušo, ki ji žalost gospoduje,
izgini tiho,
neslišno.
Danes sem tu,
jutri tam.
To noč nekogaršnja,
jutri nikogaršnja.
Spet na začetku
svojega tavanja skozi meglo.
Ne jočem,
grem naprej …
TI EDINI POZNAŠ …
Ti edini poznaš resnico o meni,
o demonih starih in novih.
Od strani raztrgane duše
prežijo priložnosat za napad.
In nikoli ne moreš
z gotovostjo reči,
kdaj in kateri bo
krenil v napad …
Zloženko delaš,
analiziraš
trpljene duše.
Pozabi govorice!
Ti edini poznaš
resnico o meni …
Z MENOJ SE PREBUDI
Si me nocoj
klical v svoje sanje,
ko si poslušal neke korake
na odprtem prostoru življenja, ki traja?
Na distanci sva,
veliko je padcev.
Nič se ne spreminja!
Isti ogenj tli!
V heliksu našem
so vrisane kode,
ljubezni naše
in poljubi drugi,
objemi znani
in ukraden čas.
Ti zagotovo veš,
distanca je maska,
z menoj se prebudi.
