SONETI

STRANAC U NOĆI

Na posebnan se način opraštam.
Sa nevjerom, u mutnim večerima.
S mrtvim nebesima i što ja znam.
Predan iskonu i mitskim zvijerima.

To ti dođe iz hlada mojeg bunara,
studen cjelov čist i nag.
Od tuđeg toplog srca stvara
ledeni mi sarkofag.

Na poseban se način opraštam.
Ne pozdravljam čedni stid osjećan u tmini.
Samo nježnost o kojoj maštam.
I nevine, hrabre ljubavne čini …

Po mojim planetima drugi se veru.
Ja sam pješak: kroz noć u drugom smjeru.

KRAJ IGREII

Bit ćeš lijepa i zrela,
kao izronjena iz samoće,
oslobođena patnji nebeskih tijela.
Isto davno, zabranjeno voće…

Striček u kaputu kojeg vole.
Kojeg vole Tvoji klinci.
Svratit će: bio je na putu,
ali šuti: ručak, purica, mlinci …

Miris kave, nestat će iz vrta.
Svi će na stanici dugo mahati.
Za osmjehom Harlekina strta.
Ti usamljeni pjesnici strašno su bahati.

Vide i usred tamne noći.
Osušeno grlo i načas zamagljene oči.

BAJKE

Sve te priče dobro znam.
Prožima ih tuga.
Zbog njih i ja ostajem sam.
Dobro, budi Pepeljuga.

To ti daje čvrsto obećanje,
san i kočije iz bundeve.
Lijepi princ, ni više ni manje.
Zaborav za sve dobre i lijeve.

Moj galeb, moje sidro,
moje snivano, nedoživljeno.
Trebala bi biti, mala vidro.
No ja sam ti pače iskrivljeno…

Koje Andersena vrlo dobro zna.
A neće postat labud na svršetku sna.

SERGEJ I JESENJIN

Pitam te: »Što je ostalo
od Sergeja i Jesenjina?«
Osim stihova, sve je postalo
crni prah i ocvala drenjina.

Tužna grafika na koricama.
U muzeju možda i šal Isadore Duncan.
Eto i njega je glave došla dama.
Ostade prosto nasanjkan.

Obično tako mudrujem u vlaku,
s mišlju o vječnom nepovratu.
Obično u kakvu večer mraku
kad peku neostavljeni otisci na vratu.

Zaborav nosi humusno tlo.
Ništa drugo, baš ništa iz ničego.