Početkom proljeća 1915. ratne godine pošao sam u Ovčarevo posjetit fra Alojzija Perčinliča. U jesen se trebao održati kapituil Provincije, i , iskreno govoreći, htio sam ga nagovoriti da prihvati kandidaturu za definitora. Ponio sam, tomu učenomu i načitanomu fratru, nešto knjiga jer znadoh njegovu strast za znanjem i saznanjem. Uložio sam truda da nabavim MLADU HRVATSKU LIRIKU, jer kod njega domaćica bijaše majka onoga Ive za kojega držaše da je nadasve darovit pjesnik.
Odmah sam prepoznao Katarinu iako sam je prvi i jedini put vidio prije 23 godine. Teret godina ostavio je traga na licu te tihe osobe, ali smjernost njezine frizure, ostala je ista. Češljala se kao građanka i nije kosu pokrivala maramom koja je seoskim ženama povazdan bila na glavi. Tu jednostavnu, zategnutu kosu sputanu iza glave ugledao sam početkom listopada 1892. godine u Đebića kući. Bio sam župnik u Docu i mene su prvoga obavijestili o neobičnosti pojave da se žena porodi u svratištu. Čim sam saznao da je bila domaćica kod župnika u Busovači, a da joj je muž sudski podvornik Antun Andrić, odmah sam uzjahao konja (tad sam još mogao jahati) i pravo u Travnik. Poznavao sam okružnog sudca, a ovomu je odmah sve bilo jasno. Žurno je poslao službenu obavijest da se državni službenik odmah javi u Travnik. Četiri dana poslije u Dolac je stigao suhonjav brko u odori sudskog policajca. Sutradan je došao s furmanom iz Travnika. Zahvalio je staroj Đebićki, platio kiriju i odvezao ženu s djetetom u naručju na Zenjak kod svoga prijatelja Tadije Antunovića, koji također bijaše sudski dvoritelj.
I ona je njega prepoznala. Čim je otvorila vrata odmah se okrenula i viknula:
- Stigao je fra Jako.
Te večeri pričali smo o mladome pjesniku. Mene je najviše zanimao njegov dnevnik, jer smo iz pouzdanih izvora saznali, da ga policija najviše tereti upravo na temelju njegovih bilješki.
- Reci mi Kate od kada bi on mogao pisati dnevnik?
- Nisam sigurna, ali čini mi se da je to od onda kada je ponavljao šesti razred gimnazije. Onda kada im je za profesora jezika došao Tugomir Alaupović. Tad se promijenio. Teško mi ga je bilo gledati kako raste bez oca, a muška djeca bez oca izmetnu se. Bio je nestalan, šutljiv. Sve je slabije učio, a i pobolijevao je. U četvrtom razredu je imao 119 propuštenih sati. No, kada je morao ponavljati razred, a izgubio je potporu, bilo nam je naročito teško. Tad je u školu stigao Alaupović i tada se i on najednom premetnuo u drugu osobu. Postao je ozbiljan, zainteresiran, angažiran. Biće da je tada počeo i dnevnik voditi.
- A veliš, muška djeca bez oca izmetnu se?! - prekidoh je jer me njezino realno sagledavanje sinove naravi naprosto isprovociralo.
- Nije on ni prvi ni jedini koji je odrastao bez oca, ali da zbog nekih ideja dospije zatvora, to mi nikako nije jasno - umjesto odgovora na moju provokaciju nastavi ona sa iznošenjem svoje muke i svojih nedoumica. - A tuberkuloza, ne smijem ni misliti. Ako je na Andriće... Ma neće valjda s njime... sva loza. Pejići su zdravi i dugovječni... - pokušavala je grozničavo dokučiti neumitnost usuda hvatajući se za slamku nade da je dragi Bog milostivo propisao njezinu sinu Ivi dugovječnost siromašnih Pejića, umjesto kratkovjekosti tmurnih i oholih Andrića.
- Nemoj se ti Kate toliko brinuti. Nemaju oni nikakvih dokaza protiv njega, a svi znaju da je bio na studijama izvan zemlje. Naši izvori nam javljaju da bi mogao biti oslobođen.
- Iz vaših usta ujače, u Božje uši - reče Katarina i ode oprati suđe.
Slijedećeg dana stiže poštar pred župni ured. Fra Alojz primi brzoglas, otvori ga i preleti pogledom.
- Dobre vijesti, Kate! Slušajte šta piše!? "Danas mi je javljeno da državno odvjetništvo odustaje od svakog postupke protiv mene. Još ne znam gdje će mi odrediti mjesto boravka. Ivo Andrić."
Katarina sklopi ruke i s majčinskom zahvalnošću što joj se vraća njezin zabludjeli sin pogleda u nebo. Život prema njoj bijaše toliko surov, ali ona je skrušeno podnosila sve nedaće. Podredila ga je jednom cilju: da jedinorođenomu sinu osigura takvo odrastanje u kojemu ga nedostatak oca neće učiniti neobuzdanim više nego što je to normalno. Primijetivši da je upitno promatram kao da hoću prodrijeti u njezinu dušu ona spusti glavu, duboko uzdahnu i udovolji mojim prikrivenim pitanjima.
- Kako god okrenete muška djeca bez oca uvijek prave čuda. Nekad dobra, češće loša...
Nikada me za mojega dugog života nitko nije tako ukopao u mjestu i natjerao da se zamislim.
* * *
- Dobra stvar je taj telegraf - pokušavao je fra Alojzije zapodjenuti razgovor dok smo stajali na kamenom peronu željezničkog kolodvora u Travniku.
No, meni se nije dalo razgovarati o telegrafu i tehničkim dostignućima kada su tisuće ljudi ginule na raznim frontama. Gledao sam u kočiju i konje ostavljene iza stanice, pod kestenovima pokraj bolničkog parka. Bilo je to jednino mjesto gdje kotači nisu duboko uranjali u blato što je kipilo od ožujskog sunca te ratne godine. Čitave zime Austrougarske snage nisu provodile nikakvu ofenzivu na istoku tako da vlakovi s ranjenicima nisu remetili vozni red. Stoga je odmah po prestanku zvonjave na crkvi svetog Ivana i svetog Alojzija u isusovačkoj gimnaziji, te utihnuća glasa mujezina sa munare Hadži Ali-begove džamije bilo za očekivati da se vlak pojavi. Fra Alojz je bacao pogled niz Lašvu odakle se najprije morao pojaviti izdajnički dim, a tek onda čuti brektavo čučutanje ćire kroz sutjesku rijeke s kojom se provlačio ispod stare tvrđave. Podne je već odavno bilo prošlo i meni se učini da je postao nervozan.
Mogao sam osjetiti karakter te neuroze. Nije ona zbog toga što je on morao čekati, već zbog njegove domaćice Katarine, udove Antuna Andrića, koja je sva brižna nestrpljivo čekala da napokon, poslije tri godine, vidi svoga jedinorođenoga sina Ivana. Osjećajući da ga pokušavam razumjeti on opet progovori.
- Od prošloga kolovoza, kada smo saznali da je Ivo uhićen i osuđen kao pripadnik "terorističke organizacije Mlada Bosna" ta tiha žena je postala još stišanija i naprosto kopnila od briga. Nastojala je svoju zabrinutost nositi sama na svojim krhkim ženskim plećima. Ma koliko pokušao prikriti da je bolestan iz njegovih pisama se naprosto osjetilo da nije "malko slab".
- Njegovo stanje bi i najtvrđim debelokošcima probila oklop ravnodušnosti, a kako ne bi tako senzibilnima kao ti koji si svaki dan sa tom jadnicom - pokušam mu dati do znanja kako ga razumijem.
Ponovo je svaki od nas utonuo u svoje misli. Mladića nisam nikada vidio, osim jedan tren kada je tek rođen, ali od kada sam pročitao, antologiju Hrvatska mlada lirika u kojoj su objavili šest Andrićevih pjesama nije mi izlazio iz glave. Naročito mi se u sjećanje urezao tekst koji je priređivač napisao u bilješci o autoru: "Najčudesniji Sarajlija: bez i najmanjeg turskog atavizma: nježan, bijel i bolno-tanko mirisave duše kao oni bijeli njegovi cvjetovi što zare slatku tugu njegovih ženstveno čežnjivih snova. Odviše bez energije da bi pisao duge članke. Kratak kao prolaznost avanturističke ljubavi. Princ bez dvora, paževa i princeza...Nesretan kao svi artisti. Ambiciozan. Osjetljiv. Ukratko: ima budućnost." Te dvije zadnje riječi često bi me bocnule i taman sam htio o tomu zapodjenut razgovor s fra Alojzijem kada ugledasmo dim.
Zahuktalu grdosiju vidio sam tek na Zenjaku, upravo kada je naišla iznad kuće obitelji Tadije Antunovića, kuma studenta iz Krakova, mladog buntovnika koji je po svemu sudeći obolio u mariborskom zatvoru od iste bolesti kao i njegov prerano preminuli otac. Vlak je uz nesnosnu škripu točkova i kočnica napokon stao. Iz vagona poče izlaziti šarena rulja među kojom bijaše naviše ljudi u vojničkim odorama. Fra Alojz je znao da će Ivana dopratiti carsko-kraljevski žandar i pogledom tražio odoru zatvorskoga službenika, ali ona se nije dala uočiti sve dok se oni putnici, koji su točno znali kamo idu, nisu udaljili od vagona. Tak tada ugleda dvije figure koje su tvorile očekivani par. Žandar i suhonjavi mladić koji se klatio na nogama kao da je pijan.
- Je li to mladi gospodin Ivo Andrić? - upita fra Alojz prilazeći paru putnika koji nikoga drugoga nije zanimao.
- Jeste. - odgovori žandar. - A vi ste sigurno fra Alojzije?!
- Jesam. Daleko je Maribor. Kako ste putovali?. - upita fratar pružajući ruku mladiću koji se nekako uspio ispraviti i čvršće stati na rodno tlo.
- Trajalo je to beskonačno dugo. Hvala Bogu da smo stigli. Sav sam kao otrovan od te buke i dima, tvrdih klupa i suhe hrane - odgovori blijedi zatvorenik dok je pokušavao baciti pogled po kolodvoru kao da je očekivao još nekoga.
- Idemo odmah u Ovčarevo. Majka te nestrpljivo čeka - predloži fra Alojz.
Da malo predočim situaciju blijedom mladiću i rumenom žandaru iz Like ja dodah: - S kolima će mo brzo stići, a ručak je već odavno spreman.
- Može, može - odgovori žandar i krenu za fratrom i Ivom.
Pasažera je polagano klizila kroz blato uz Kalibunar. Na vrhu brda kočijaš Lovro pucnu bičem i konji pođoše kasom. Mladi Ivo je zatvorio oči a otvorio usta pokušavajući što dublje udahnuti zrak svojega djetinjstva. Dalo se zamijetiti kako se mlado zatvorom i bolešću iscrpljeno tijelo muči u naporu da se privikne na čist zrak, ali kada kočija stiže do uspona u mladićevim obrazima se pojavi malo rumeni. Zatvorio je usta i nastojao uravnotežiti disanje.
- Kako je majka? - upita tiho, kao da ga je uhvatio stid za svu bol koju joj je nanio.
- Dobro se drži. Plače kada misli da je nitko ne vidi... U zadnje vrijeme je bila zabrinutija nego obično... Nikako joj nije jasno što se s tobom događa, kuda stranjaš... Nije joj jasno zašto su te uhitili i sudili - brzo, kao da je davno naučio govor izdeklamira fra Alojz.
- Nije ni meni samom puno toga jasno, ali sve je to Božja volja. Ako je njegov naum da se ja promijenim onda mi je doista dao vremena da razmislim. Već osjećam da je moj dosadašnji način življenja prošlo svršeno vrijeme, samo da nekako prebrodimo ovu tmurnu ratnu, zatvoreničku sadašnjost jer se moje misli okreću budućnosti...
- Čudni su putovi Gospodnji - promrmlja fra Alojz na spomen riječi budućnost koja je iz beznadne ratne stvarnosti i boležljivih usta mladog pjesnika doista bila maglovita i o njoj je mogao pričati samo netko tko ima snažnu vjeru u Božju nepogrešivost.
Konji su se već počeli sapunati kada iziđoše na stranu ostavljajući Travnik iza leđa. U daljini se počeše pomaljati kuće u selu Ovčarevu. Onda se, kao stidljiva planinska ljepotica sakrivena u zavjetrinu, ukaza velika kamena crkva. Žandar se poče raspitivati. Dok mu je fra Alojz odgovarao ja sam promatrao šutljivog mladića. Živnuo je tek kad ugleda skupinu seljana na putu iznad župne kuće. U toj skupini bila je žena čiji su prsti s obje ruke bili grčevito isprepleteni kao što se sreća i tuga uplela u kolosalnu zbunjenost i radost majke koja sina jedinca čeka na povratku iz pogibeljnoga svijeta.
Pasažera se zaustavila ispred skupine. Fra Alojz polagano siđe i stade pored kola dok je mladi Ivo silazio. Mladić je zbunjeno gledao u zemlju, kao da pazi da ne posrne, a onda polagano ispravi glavu i pođe prema majci. Katarina je raširila ruke i gledala u svoga Ivu kao da joj se ukazao uskrsli Krist. Plakala je, grlila i milovala svoga Ivu a onda se kroz suze poče smijati.
Pogledah u fra Alojza. Njega je prizor toliko dojmio i da je netko mogao zaviriti u njegovu dušu primijetio bi da u nutrini plače od siline majčinske ljubavi.
Da nekako otpustim nategnute strune dirljivosti tražio sam odgovarajuće riječi, ali ništa mi prilično ne pade na pamet te prozborih najprozaičnije što je moguće: - Hajdemo u kuću. Gosti su gladni i umorni.
SAN OD 10 MILIJUNA MARAKA
Možda ima još živih ljudi u Dolini, ili na nekom drugom dijelu Zemlje, koji se mogu sjetiti austrougarskog časnika Nikole Didaka zvanog Pukovnik, probisvijeta kojega se ipak najbolje sjeća njegov stričević Anto. A razlog da ga se i Anto sjeća najviše je sadržan u činjenici da je njemu baštinio banknotu, državnu obveznicu na kojoj je pisalo »Zehn Millionen Mark« izdata 1. listopada 1923.g. u Berlinu. Na njoj je pored dva pečata bilo devet potpisa, svih direktora državnih banaka tog vremena. Tom banknotom država je donositelju garantirala isplatu navedene sume uz odgovarajuću kamatu.
To poslije sedamdesetak godina iznosi doista golemu svotu novca da je ni moćna država kao što je Njemačka, kad bi se dosljedno ponašala prema onome što je na njoj pisalo, nije mogla isplatiti bez problema. Zapravo, ne bi mogla isplatiti nikako.
Ako je Nikola bio časnik Austrougarske vojske, razmišljao je Anto, onda su negdje u vojnim arhivima morali postojati podaci o njemu, a svi tragači su se uzdali u austrijsku pedanteriju i pismenost. Godinu dana je Anto tragao za tim podacima, jer oni nisu bili u kompjutorskim datotekama već starim prašnjavim vojnim arhivima u koje se nije moglo lako prodrijeti. A kad je već prodro onda je trebalo tragati, jer nije imao nikakvih podataka osim imena i prezimena. No trud se isplatio.
Saznao je nešto više o stricu. Nikola Didak je rođen 4. srpnja 1894. godine. U Prvi svjetski rat je ušao kao poručnik. Početak rata, 1914. godine bio je u Srbiji kao časnik u 5. armiji. U travnju 1915. godine borio se na zapadnom frontu s činom natporučnika, a već krajem svibnja 1915. godine, po ulasku Italije u rat, našao se na Soči. U bitkama na Soči tijekom 1916. istaknuo se kao hrabar i odlučan zapovjednik i tu je dva puta promaknut u viši čin. U bici kod Kaporeta krajem listopada 1917., kada su snage Centralnih sila probile talijanski frontu i izbacili Italiju iz rata sve do samog kraja, stekao je čin pukovnika Austrougarske vojske. A pukovnik biti nikada nije bila mala stvar. Poslije toga nalazio se u stožeru feldmaršala Borojevića sve do lipnja 1918. kada mu se pomalo počinje gubiti trag u evidencijama carske vojske, da bi mu se od 24. listopada 1918. za vrijeme bitke kod Vitoria Veneta izgubio svaki trag u vojnim evidencijama.
Po svoj prilici je bio zadužen za dragocjenosti koje su bile ratni plijen časnika stožera 5. armije (sočanske), odnosno stožera grupe armija Borojević, a koje je netko morao sklanjati na sigurno. Nigdje se to nije moglo eksplicitno utvrditi, ali iz dužnosti koju je obnašao od 1917. i često odsustvovanje iz evidencija krajem 1918. godine, moglo se zaključiti da je obavljao neke povjerljive zadatke.
Njegov misteriozni nestanak u metežu raspadnutog carstva također je zanimljiva pojava. Pedantne evidencije Austrougarske vojske nisu bile bez važnih napomena. Bilo je dezertiranja u tom ratu, ali o tome je vođena precizna evidencija do zadnjeg dana. O njemu nije bilo nikakve napomene da je dezertirao, da je ranjen ili poginuo.
Netko od ukućana sjetio se da je Nikola bio u legiji stranaca. Anto je izgubio dosta vremena i novca kako bi saznao samo to da je izvjesni pukovnik austrougarske vojske, rodom iz Bosne, bio od 1923. do 1928.g. u Legiji stranaca. Kodeks Legije stranaca nije dozvoljavao da se kaže ime i nije bilo novca kojim bi se to moglo kupiti, a živih svjedoka već odavno nije bilo. To je imalo logike ako se zna da je banknotu kupio te godine prije stupanja u Legiju stranaca. To je imalo logike jer je njegov povratak padao negdje oko 1928. godine. No, što je bilo između 1918. i 1923. godine to je ostala nepoznanica.
Anto je držao vjerojatnim da je stric živio negdje u Švicarskoj, kao protivnik ideje o ujedinjenju Slovenije, Hrvatske i Bosne u kraljevinu SHS. Još godinu dana je potrošio da bi ustanovio gdje je Nikola Didak živio u Švicarskoj. Zapravo, pronašao je samo podatak da je 1922. godine boravio nekoliko mjeseci u poznatom hotelu Savoy u Zürichu. Zapravo u hotelu je samo spavao, a hranio se u restoranu Kropf, stotinjak metara od hotela, u jednoj uskoj uličici. Vlasnik tog restorana bila je obitelj Huber, ali od tadašnjeg nasljednika nije mogao saznati ništa o vremenu iz 1922. godine. Iz te napomene u knjizi gostiju, koju su pedantni Švicarci čuvali kao muzejsku vrijednost, jer su u te knjige bili upisani mnogi znameniti ljudi, moglo se zaključiti da se Nikola na izvjestan način skrivao. Novca je sigurno imao čim je odsjeo u tako skupom hotelu tako dugo, ali ako se skrivao onda sigurno nije dugo boravio u skupim hotelima. Dalja potraga po knjigama gostiju bila je besmislena. I to što je otkrio bilo je zanimljivo, ali nije našao ništa znakovito.
Anto je angažirao odvjetnike, fratre, mešetare i svi su se tu angažirali, jer je niz ništica iza jedinice bio dugačak. Principijelni Njemci ogovorili su da postoji neka klauzula po kojoj je isplata moguća ako postoje trojica od onih devet direktora državnih banaka. Potraga je potrajala. Našao je dvojicu. Jesu bili stari ali živi. Treći je upravo te godine umro.
Tada je Anto odustao od potražnje cjelokupnog basnoslovnog iznosa, htio se nagoditi. Da mu daju samo deset milijuna. Bez tih silnih kamata. Nijemci su tu principijelno stali na stanovišete: sve ili ništa. Onda je počeo tražiti načina nebi li mu isplatili samo milijun i sanjati menje zahtjevne snove od onih koje je sanjao dok je očekivao moguće višestruko veće sume. Njemački bankarski sustav nije bio za nagodbe, jer je njihov zakon, kojega su oni htjeli ispoštovati, bio jasan.
Tek, kada je potrošio svu ušteđevinu, nadajući se da će naplatiti »barem nešto« od njemačke države, Anto je saznao da je njegov stric Nikola tu banknotu od 10 milijuna maraka kupio za nekoliko zlatnih američkih dolara, jer je tada već počela visoka inflacija pred slom čitavog sustava.
Uto su se na Antinu grbaču natovarile godine pa ga i smrt stiže jedne noći, dok je sanjao kako mu, odjevenom u crni frak, u Frankfurtu isplaćuju deset milijuna maraka. Umro je, kažu, a da ni za sanduka nije imao, nego mu pokop plati centar za socijalni rad.
