krive me svi
odmičem ih
jer sam i bez njih
sam sebi kriv
za nezapisana štipanja
za nečitljivost nezapisanog
za mučninu neizgovorenog
za nepodjeljenost
za kusastu cjelovitost
za nepronađenu riječ
za vlastito nepobjegnuće
s prepoznatog gubilišta
koje sve pretače u ništa
2
moćno me svrbi
nepronađena riječ
svrbi me ono „tada“
svaki taj svrbež
samo je pokop
novi pokop
ispraznih nada
mogla je biti
pozlata odbjeglog trena
a nikada je neće biti
na izgubljenom mjstu
ojađenog trebalo
sa kojeg ne silazi
nemoćna dozivka alooo
ono »onda« se kroz doziv
lahorno pretače u »sada«
3
pločaju svoj put prazninom
isprazna čekanja
na tren udavljenog »tada«
tako mali
a tako veliki
trenutak »tada«
taj trenutak
taj trostih
ta kičma pjesme
tvrdoglavom uvjerenošću
o sigurnom zapamćenju
svaki put ostade
na čekanju do jutra
a svako jutro donese
prazno čekanje
prazno od neponovljivosti
svako je čekanje
u nečujnost pobjeglo
u plast neponovljivosti
ni sada ni onda
ne ponavlja se ništa
a lako se opetovano
ponavlja tvrdoglavost
PRETAKANJE
Daleke rumene boje
Iznutra me kroje
Energija krvi
Vuče poteze svoje
Sa srcem u cvijetu
I dušom u djetetu
Vuče mi dojam
Nepronađeni pojam
Lagano ljubavi
Ona rekla nije
Njezina krila sreće
U mladost me nose
Da usisavam miris
Iz njezinecurinske kose
Njezini treptaji
Mojom dušom zvone
Boja dva glasa
Glazba dva srca
Bijegom od nevremena
Sunce u osmijeh pretačemo
11.V. 2011
CRNI ANĐELI
mogao sam opjevati Fušfilologa
a on zaglibio
spasavajući sebe
umjesto ljubavi
odabra potonuće
ode među crne anđele
»službeno lud« sam
za crnog anđela
time odgađa
svoj javni ponor
istinski anđeli proskribiranom
dodjeliše svjetsko ime
bosanskog sublimizma
Fušfilolog se plaši
svoje prošloti
sustižu mu se
gutljaji tišine
životom prevaren
preživa sumorne snove
uz sve jače mirise sjete
a »službeno lud« pjeva
pjeva kao slavuj
i pleter ljubavi plete
07.III.2011
JESENJIN NA MLAVI
Ugušiše jastukom
Neposlušne hirove
Spavaonice nemira
Pa je mrtvu objesiše
O kvaku prozora
Ne znaju irgeti mraka
Da nema te moći
Koja može ubiti
Dobrog i ponosnog pjesnika
A ja sam pola stoljeća
Zrnce istine krivo
U podmladak ureziv’o
Šumove Mlave
Moj dah prepoznaje
U uzdahe mi ugniježdeni
Šume kroz obronke duše
Naprsnućima svojim
I kada kovitlac
U meni utihne
Ja sam na Mlavi u Petrovcu
Na istom mostu stojim
Kolute sreće
Na licu rijeke brojim
U šumovima njezinim
Slušam eho kajde
»Seoskog pjesnika«
Teče voljena Mlava
Niz leđa zaborava
I svoje šumove sklada
U kolute novih nada
Ščučuren do bola
Meljem dirigiranu laž
O suicidu Sergeja Jesenjina
Čežnja mi iz svakog
Koraka pomalja
Dok Jesenjin vrcavi
Šumi rijekama života
Ja ga slušam na Mlavi
