Valovi nas vode,
Dok oluje pušu odasvud.
Toneš, u more dok gledaš,
Možeš, ali skriti se nedaš.
Osjećaš se živo,
Tek kad te život tuče.
Jadan, bolan i ponižen mrav,
Život se nudi, ti osjećaš se star.
I tako unedogled,
Danas, sutra, uvijek.
Želju gradiš i stijenu od pijeska,
I svakom plimom sve ispočetka.
PROLAZNOST
Poetika ljubavi, pjesništvo nadanja,
Moje pjesme kao tuđe želje,
A moje želje tek dalek čin.
Jednom kazane i zaboravljene,
Riječi luđaka i mudraca,
Jednako vrijede, tek pusti dim.
Tako će i pjesme moje,
Ako već nisu skrite u tami,
Biti čavao, posljednji mi klin.
U lijesu, novom domu mom,
Dok mudrost s ludim dijelim,
I ležim, sa dobrim i sa zlim.
SNOVI
Ispod malog sunca i oblaka naših,
Kao što to već biva i bit će.
Rađaju se snovi nad obronkom starih,
Dok život ih pije i pit će.
Moji snovi teku kao bešumne rijeke,
Niti se skrivaju niti ih ima.
Javljaju se tek kao sjenke neke,
Dok nas sve skupa odnosi plima.
Kao rijeka smo, kao prošlost!
Nošeni valom odlaze nam snovi.
Kao slap su, kao vječnost!
Iskru života poklanja nam svaki novi.
LET U DVOJE
Došla si kao odgovor na molitve,
Jesenje kapi nakon sparnog ljeta.
Razvezala si moja krila,
Postala vodič našeg leta.
I tako lebdimo po nebu,
Ljubeći individue svoje,
Jer nešto se tek može zvati naše,
Ako je prvotno bilo moje i tvoje.
Ali to ne znači kišu među nama,
Niti da je drugim letovima bolje,
Nego da volimo sebe,
Kao i naš let u dvoje.
I zato da bi volio tebe,
Moram sebe obožavati,
I svakodnevno tražiti nove rute leta,
Kojima ćemo oblake kiše izbjegavati.
LJUBAVI MOJA
Volim te ljubavi moja.
Volim te više svakog novog dana,
Mjereći ljubav ljubavlju tvojih mana,
Svakim poljupcem liječiš neku od starih rana.
Ne dam te ljubavi jer ti si moja dama,
Jednako uzvišena, ali prva sretna žena francuskih drama,
Nema sunca, mora ili raja dugom obojana,
Da izmjere ljepotu tvoju, moja izabrana.
Ali molim te voli i mene ovako slabog,
Tužnog, bolnog, sivog, a nadasve malog.
Ne ostavljaj me pustoši, ne ostavljaj me samog,
Život ti poklanjam, a sve drugo dajem u zalog.
VJEČNOST BOJA
Začaraj me bojama,
Kao sunce u sumrak more.
Očaraj me poljupcima,
Zagrljeni dočekajmo plavičaste zore.
Žudimo za svakom kapljicom kiše,
Grlimo šumu i njezine šarene grane.
Jer već sutra tebe više nema,
Već sutra boje ostadoše same.
APATIJA
Odsutnost od Boga,
Mračno stanje svijesti.
Oči pune bola,
Duša traži jesti.
U bezizlaznom tunelu,
Ne vidiš traga svijetlu.
Najgore je što se više,
Ni ne nadaš novom ljetu.
I tako iz dana u dan,
Iz svoje noći u tuđi mrak.
U dominama crnih misli,
Sreći se gubi svaki trag.
Jedno vrijeme se boriš,
Dok ne prepustiš se krugu.
I moliš vlakove da te vode,
Na nikad dovršenu prugu.
TAJNI RAZGOVORI
Danas neprijatelja nema, niti brata,
Međe bez zida, grada bez rata.
Nema ni kuće bez čeljadi bjesne,
Daleko more, samo voda s česme.
Gradimo novi svijet, društvo bez mana,
Plitke uvale, bez oceana.
Jednostavni nismo, kao djed sa lulom,
Još malo do neba babilonskom kulom.
I ovaj moj jezik prepoznao ne bi,
Dok ja pričam svoje, ti pričaš sebi.
Priča bez srži, duša bez niti,
Bezdan ne točiš...nećeš ni piti.
NEDJELJA
Nedjelja, jutro bez mogućnosti tajni
Umanjuje snove, iz dubina iznosi strah.
Okvir mog pogleda na veličinu vječnosti,
Snizuje letvicu, gubi oštrinu, luta u svjetlosti.
Otkrivam novu, moćnu snagu života,
Mnoštvo novog, tek procvalog voća.
Odlazim starom cestom pokraj autoputa,
Putovanje životom bez zadanih ruta.
A na tom putu jesam svjetlost ili mrak,
Bit ću crna kiša ili snježno inje.
Napuštam dom, odlazim ti more sinje,
Otišli u nepoznato, sa visine u daljine.
PADAJU ZVIJEZDE
Želja se u meni lomi,
Pjeni se voda ispod slapa.
Skrušeno ptice stoje u vodi,
Padaju zvijezde,
Ispijen je život do iskapa.
Lomljenje grana u dubini šume,
Niti tuge više niti sjete.
Mladosti glas tek tiho tu je,
Padaju zvijezde,
A ja nisam više dijete.
Otpuhni me vjetre kao i sve prije,
Odnesi me vodo sa ovoga svijeta.
Domu snova i srcu što vrije,
Pala je zvijezda,
Ali moja mladost još uvijek cvijeta.
SVE ZBOG NJEGA, SVE ZBOG EGA
Sve pjesnikove snove, sve pjesnikove tuge,
Ostavljam sebi, ne želeći druge.
Izbjegavajući svijet poput neke kuge,
Hodam nasuprot svoje nevidljive pruge.
Ostavljam tužne i napuštam gladne,
Sve zbog jedne želje, pomalo jadne.
Da ukradem koju misao što sa neba padne,
I nađem svoje mjesto iz prošlosti slavne.
PJESNIK
Priča o pjesmi,
Kroz život boema,
Niti je lagana, niti sretna,
Ponajmanje ekonomski spretna.
Jer dok svakodnevno drugi rastu,
Moje pjesme malčice su pale,
Ne brine me, meni blago,
Su misli moje glave.
