Ovih je dana Maribor zaključio program zacrtan u okviru projekta Evropska prijestolnica kulture. Nikada ne bih rekao da će ta izjava zazvučati tako ironično kao uslijed prosvjeda, kojima se još ne nazire kraj. Gradonačelnik je možda odstupio, no uvrijeđen najavljuje da će voditi grad preko gradskog vijeća, u kojem sjede njegovi poslušnici. Takvu ominoznu novogodišnju čestitku građani odbacuju; 7. Siječnja održani su novi prosvjedi, tzv. 5. Mariborski ustanak, na kojem se zahtijevalo da se iz mariborske općine odstrane i preostali kraci dekapitirane hobotnice. I sam sam se, u društvu prijateljice arheologinje (naturalizirane mariborčanke iz Dubrovnika), pridružio prosvjednicima. Pred općinskom zgradom smo, sa kuhanim vinom u ruci, složno skandirali naše mišljenje o njima: «Lopovi!» Time sam, vjerujem, ispunio svoju građansku dužnost, možda i važniju od izbora.
Tih dana, kad je Maribor bio tema i hrvatskih medija, moj sedmogodišnji sin Roko mi je dao na znanje da i djeca itekako prate što se događa oko njih; odrecitirao mi je: »Ringa-ringa raja, Kangler pa nagaja*, radar zagori, Kangler gotof si.« (*nagaja = zajefrkava; postavljanje radara po mariborskim prometnicama, koje je još uvijek u tijeku, kaplja je koja je prelila čašu. Opća je percepcija da je projekt imao za cilj punjenje privatnih džepova na račun ionako osiromašenog građanstva. N.B. regulacija prometa sasvim je legitiman čin svake gradske vlasti; no uslijed nedostatka prometne signalizacije koja bi upozoravala na radar, ipak ostaje sporna neumoljiva naplata svakoga prekoračenja brzine – takovim bi se haračem financirala privatna firma koja je radare postavila.) Dan nakon najžešćih sukoba smo Roko i ja na putu u školu prolazili pokraj općine. Velika, crna mrlja prekrivala je gotovo cijelu zebru na pješačkom prijelazu. Dok smo čekali autobus razmišljao sam hoću li Roku pokazati razbijene prozore i žaluzine, fasadu umazanu jajima i bojom, razvaljeni štand za žurnal ili granitne kocke, koje su uredno poslagane uz žardinjere čekale da ih netko položi natrag u pločnik preko puta. Odlučio sam da ću tom osnovnoškolcu ipak pokazati ono što on u svojoj zaigranosti inače ne bi ni primijetio. Pokušao sam mu objasniti tko bi mogla biti ta osoba koja se odlučila na takav vandalizam. Anarhistički potplaćeni ultraljevičar? Molim vas lijepo! Osuđujući svako nasilje, opisao bih vam prijatelja iz naše mariborske klape Dalmari, koja djeluje unutar Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru, kojem, uzgred budi rečeno, predsjedavam: Grega Potisk je moj prijatelj, Slovenac, tenor, boem - aktivno uključen u prosvjede od njihovih samih početaka. Vidio sam ga na više fotografija u medijima, kako u prvim redovima prkosi policajcima; vjerujem mu da nije jedan od onih koji su čupali granitne kocke iz tla i bacali ih u prozore državne institucije. Protivnik sam svake vulgarne demonstracije nasilja, bilo od huligana ili od policije. Jednako tako sam svjestan činjenice da do tolike mjere ipak nismo uljuđeni, i da ponekad do nasilja, kao manifestacije psihologije mase, mora doći. Grega Potisk je mlad, obrazovan i nezaposlen državljanin; time je socijalno ugrožen i dozlogrdilo mu je biti žrtvom onog tihog i suptilnog nasilja, kojeg već duže vremena i na perfidan način sprovodi kleptokratski sistem koji, u sprezi sa krupnim kapitalom, rastače mukom izgrađenu socijalnu državu.
Poslijepodne sam se istim putem vraćao kući. Jedan je radnik one iste granitne kocke ugrađivao natrag u pločnik preko puta općinske zgrade. Zanimljiv je bio put tih predmeta: prvo je plemenit materijal prikladan za oblikovanje urbanog krajolika izvađen iz zemlje, da bi vještinom kalafata bio oblikovan u kocke; drugi je meštar te kocke ugradio u raster pločnika grada. I zatim, paradoksalno, već formirana gradska čeljad u trenutku kada nikakav verbalni argument ne dopire do ušiju samodovoljnog establišmenta, nađe shodnim da tu istu molekulu urbanosti, taj piksel gradske svakodnevice iščupa iz konteksta i usmjeri u staklo općinske zgrade kao konkretni uskličnik onih koje nitko ionako nije imao namjeru saslušati, u vremenu kada trezvena besjeda nema značenje; autistična nomenklatura je nenadano, uz prasak stakla, doživjela ejakulat orgazma povijesti.
Radnik i ja izmjenismo poglede uzajamnog razumijevanja i uvažavanja, uz neznatno slijeganje ramenima. Njegov je zadatak bio vratiti pločnik u prvobitno stanje; u tom trenutku sam uvidio da je moja dužnost pisati – da širom otvorenih očiju, bez prezervativa na jeziku i sa diktafonom u ruci nastojim dekonstruirati patološke društvene tendence. I kad sam se već poslužio analogijom iz medicine, dopustite da elaboriram: pred nama su uzbudljiva vremena - svjedoci smo tektonskih pomaka u slovenskom društvu; pitanje je hoće li društvene skupine prirođenom inercijom nanovo apsorbirati sveprisutne metastaze korupcije ili će novonastala situacija iznjedriti novu klasu voditelja – kirurga koji neće prezati od toga da iskiretiraju trulež do zdrave jezgre – u očekivanju smo voditelja koji će iz osobnih uvjerenja odbaciti korupciju kao benignu devijaciju ili kao svoj profesionalni izbor. U medicini je cilj homeostaza – svaki pokušaj apologije patologije promašava meritum i vodi k preuranjenoj smrti pacijenta.
Umjetnost je poslužila kao kvas za fermentaciju nezadovoljstva stanovnika Evropske prijestolnice kulture: s jedne smo strane bili bombardirani kreativnom energijom brojnih svjetskih umjetnika koje smo ugostili; s druge smo pak strane svjedočili besramnom podređivanju javnog interesa lokalnoj šerifskoj nomenklaturi, koja je na primitivan način kamuflirala osobni interes kao javni. Kancerogene se stanice na isti način nastoje kamuflirati u zdravom tkivu. Agresivna kulturoterapija kojom smo protekle godine bili ispostavljeni je, međutim, odaslala impuls već fibroznom organizmu i konsolidirala njegov imunski sistem. Trenutno se nalazimo u trenutku uspostavljanja homeostaze društva; nemiri su indikacija.
Vijest o osudi bivšeg hrvatskog premijera odjeknula je i na ovim prostorima; uvjeren sam da je taj hrabar čin hrvatskog pravosuđa poslužio kao katalizator za današnje nerede; kao urbani Mariborčanin usudio bih se reći i to da je - dugoročno gledano – Evropska prijestolnica kulture ispunila svoj cilj.
