Vlašićke grudi
podojila,
i sita
sive stijene
razmaknula;
u dolinu skočila.
K’o cvijet na dlanu
u plavetnilo
se stisnula.
ZVIJEZDA U PLAVOJ VODI
Slika
Starog grada
i jedna
sićušna zvijezda
nasred
crnog ogledala.
Drhtulji osamljena.
Drhtulji prestrašena.
JUTRO U PLAVOJ VODI
Zlaćane zrake
zagrlila
još omamljena
od sna.
Gle!
Otvara se
cvijet plavi
sa tamnoga dna.
MAJKINA SEĆIJA
Ispod pendžera,
od ćoška do ćoška,
sećija drvena.
Na njoj brdo
vezenih jastuka
i stara majka,
od pamtivjeka.
Na sećiji kahvu pije,
goste dočekuje
i, kroz pendžer, bdije
nad dunjom žutom,
k’o nad unukom.
A s prvim mrakom
petrolejku gasi
i na sećiju liježe;
dok se sokakom
mrmolj noći razliježe,
ona, sićušne oči
baščom neba prošeće,
pa polako u san tone,
a molitva,
kao eho s usana,
šapuće li, šapuće...
sećija ž (t.) - oblazinjena klop
KAKO E ŽIVJELA MAJKA
Živio je djeda život bekrije.
Volio sve što po adetu nije,
kockanje i birtije,
rakiju meku i ženu svaku;
a majka je stara, šutke,
priglavke mu skidala
i kao vodu iz ibrika,
krišom, suze sipala.
Djeda je vazda im’o u čakširama
po pola džepa šećerlama
za konja, dragog mu Zekana;
a majka je, tiho kao sjena,
crveno-bijele mrve brala
pa jedinku, k’o ptiče kljukala,
a sa gorkom kahvom je,
k’o pelin trpke, suze gutala.
Umro je djeda, još u snazi,
za njim Zekan, od žalosti.
Zalud su prosci kucali,
zalud su vrance nudili;
na majkinom basamaku
muške stope više ne bi,
a ni u pojati niti sijena, nit’ zobi.
Majka je stara godinama
samo postekiju prostirala
i sa tespihom u ruci je
u samotnu postelju lijegala.
IDILA
Pod sepetom suhe trave,
šamijom pokriveno lice,
žuri svoje nanulice
niz kamene sokake.
Nit’ vidi procvale ruže,
nit’ čuje žubor vodice,
nit’ joj mirišu dunje,
žute kao sunce.
Sićušno lice, ispod šamije,
samo tjera lepršave dimije,
a pod sepetom suhe trave
klepeću li, klepeću nanule.
SVILENI KLJUČ
Tražim riječi prave,
u šuštanju lišća,
valovanju trave,
za pjesme tanane.
Tražim riječi prave
u strunama harfe,
plaču gitare,
za pjesme ljubavne.
A kad hoću pjesmu majčinu,
sjednem na mehku mahovinu.
Kroz prozor neba mi ruka nevidna
u krilo spusti bogatstvo uspomena.
Pa otvaram biserne skrinje
da izmilujem riječi majčine.
Svileni ključ ostavit ću sinu,
da se ne izgube u vremenu.
A SAMO JEDNOG VOLIM
U pogledu
moga oca
- ravnica.
Nigdje ni brda,
ni kamena,
samo kafana
i prolaznih žena.
U moga oca
život - kao rijeka;
vali bistri,
struna harfe
i žubori
pjesma...
Oko mene puno očeva.
Pun je svijet
mojih očeva.
ZBOGOM
Sestri
Nije jednostavno reći »zbogom«,
osim kad izlaziš na vrata,
kroz koja ćeš se,
bez kucanja,
vratiti za pet minuta.
I nije važno
da li u tih pet minuta
stanu desetljeća.
Važna je sreća,
što i preko devet gora
i sedam jezera
vidiš,
da su ljubeća vrata otvorena
i da te čeka ruka,
koja će satima, čežnjivo,
željni obraz milovati.
Ne plači!
U toj riječi,
što u ovom trenutku
kao dovršenost zvuči,
vječnost
baš ništa ne znači.
CVIJET NA DLANU
Vlašićke grudi
podojila,
i sita
sive stijene
razmaknula;
u dolinu skočila.
K’o cvijet na dlanu
u plavetnilo
se stisnula.
ZVIJEZDA U PLAVOJ VODI
Slika
Starog grada
i jedna
sićušna zvijezda
nasred
crnog ogledala.
Drhtulji osamljena.
Drhtulji prestrašena.
JUTRO U PLAVOJ VODI
Zlaćane zrake
zagrlila
još omamljena
od sna.
Gle!
Otvara se
cvijet plavi
sa tamnoga dna.
MAJKINA SEĆIJA
Ispod pendžera,
od ćoška do ćoška,
sećija drvena.
Na njoj brdo
vezenih jastuka
i stara majka,
od pamtivjeka.
Na sećiji kahvu pije,
goste dočekuje
i, kroz pendžer, bdije
nad dunjom žutom,
k’o nad unukom.
A s prvim mrakom
petrolejku gasi
i na sećiju liježe;
dok se sokakom
mrmolj noći razliježe,
ona, sićušne oči
baščom neba prošeće,
pa polako u san tone,
a molitva,
kao eho s usana,
šapuće li, šapuće...
sećija ž (t.) - oblazinjena klop
KAKO E ŽIVJELA MAJKA
Živio je djeda život bekrije.
Volio sve što po adetu nije,
kockanje i birtije,
rakiju meku i ženu svaku;
a majka je stara, šutke,
priglavke mu skidala
i kao vodu iz ibrika,
krišom, suze sipala.
Djeda je vazda im’o u čakširama
po pola džepa šećerlama
za konja, dragog mu Zekana;
a majka je, tiho kao sjena,
crveno-bijele mrve brala
pa jedinku, k’o ptiče kljukala,
a sa gorkom kahvom je,
k’o pelin trpke, suze gutala.
Umro je djeda, još u snazi,
za njim Zekan, od žalosti.
Zalud su prosci kucali,
zalud su vrance nudili;
na majkinom basamaku
muške stope više ne bi,
a ni u pojati niti sijena, nit’ zobi.
Majka je stara godinama
samo postekiju prostirala
i sa tespihom u ruci je
u samotnu postelju lijegala.
IDILA
Pod sepetom suhe trave,
šamijom pokriveno lice,
žuri svoje nanulice
niz kamene sokake.
Nit’ vidi procvale ruže,
nit’ čuje žubor vodice,
nit’ joj mirišu dunje,
žute kao sunce.
Sićušno lice, ispod šamije,
samo tjera lepršave dimije,
a pod sepetom suhe trave
klepeću li, klepeću nanule.
SVILENI KLJUČ
Tražim riječi prave,
u šuštanju lišća,
valovanju trave,
za pjesme tanane.
Tražim riječi prave
u strunama harfe,
plaču gitare,
za pjesme ljubavne.
A kad hoću pjesmu majčinu,
sjednem na mehku mahovinu.
Kroz prozor neba mi ruka nevidna
u krilo spusti bogatstvo uspomena.
Pa otvaram biserne skrinje
da izmilujem riječi majčine.
Svileni ključ ostavit ću sinu,
da se ne izgube u vremenu.
A SAMO JEDNOG VOLIM
U pogledu
moga oca
- ravnica.
Nigdje ni brda,
ni kamena,
samo kafana
i prolaznih žena.
U moga oca
život - kao rijeka;
vali bistri,
struna harfe
i žubori
pjesma...
Oko mene puno očeva.
Pun je svijet
mojih očeva.
ZBOGOM
Sestri
Nije jednostavno reći »zbogom«,
osim kad izlaziš na vrata,
kroz koja ćeš se,
bez kucanja,
vratiti za pet minuta.
I nije važno
da li u tih pet minuta
stanu desetljeća.
Važna je sreća,
što i preko devet gora
i sedam jezera
vidiš,
da su ljubeća vrata otvorena
i da te čeka ruka,
koja će satima, čežnjivo,
željni obraz milovati.
Ne plači!
U toj riječi,
što u ovom trenutku
kao dovršenost zvuči,
vječnost
baš ništa ne znači.
