Na izvoru najdubljeg neznanja pristaneš na sve.
Ne razlikuješ se od sebe, sazviježđe od zvijezde,
ne razlikuješ dar od dara, svjetlo od tame, vatru
od vode, zemlju od neba ... ne razlikuješ, samo
rasteš, rasteš i ne znaš ništa o vremenu, ništa
o prostoru i nehotice istišćeš mater iz kolijevke
u krik rascvjetane ruže. Da ispuniš želju ocu?
Pristaneš. U najdubljem neznanju pristaneš na sve.
Na plač, na vlastiti glas. Tuđi. Na skalpel svjetlosti
što u tmini oka rađa sopstveni vid. Tuđi. Na vatru
što ti dlanovima izvana kuša kožu, a iznutra tinja
u nejasnom bolu. U najdubljem neznanju pristaneš
na golo tjeme, na slap što te ispire u bakrene potoke.
Pristaneš i zijevaš kao riba što guta vlastitu ikru, gutaš.
Gutaš, materinu krv, vlastitu krv. Pristaneš na klokot,
na šumor, na žamor. Pristaneš na miris. Vlastiti. Tuđi.
Pristaneš na ime. Vlastito. Tuđe. Na jezik. Vlastiti. Tuđi.
Prihvaćaš, u najdubljem neznanju prihvaćaš sve. Još ne
razlikuješ dar od dara. Ne znaš za moje, tvoje. Vlastito,
tuđe. I prihvaćaš sve. I kolijevku. I zastavu. I pelenu.
Jer ne možeš birati. Izabran si. Nisi zaslužan. Nisi kriv.
TRANZICIJA
Evo ti svih pet prstiju ljevice i desnice,
još silnije stisni mi jagodice
da i zadnja vijuga otiska nestane,
kad bijeli nokti pomodre i sami se otpuče
pusti s lanca divlje čopore,
zvizni kroz zube
da se probude i ostale zvijeri krvoločne,
baci im moje mesnate krpe s kostiju odvaljene,
nek’ se žilavom kožom zabave,
krvlju ih napoji, ako bistre vode nemaš,
evo ti i mangala
s bakrenim odsjajem mojih prsa, čuj,
unutra još vrijucka kajmakli ambrozija,
božanska mana,
izlij je, ne boj se očnjaka mojih kuja iza rebara,
krhki su k’o talašika kraj starog ognjišta,
evo ti i krila mojih stopala, očerupaj
paperje i obloži kolijevke, stvrdnute
peruške iščupaj do golih članaka, da zorom
nikad više ne poletim u zenit sunovrata
do ramena,
koja ti ne pamte očaj čela,
zavuci ruke do dna moje duše, izvuci je naopako
i tresni snažno da uvis prhne
i sama se prostre kao staza ispred hrama
pred kojim se izuva Onaj što zna
da su i tri slova, a_u_m, dovoljna za melodiju sve-
mira.
Pod tabanima
oćuti srce, ako još tuče
raščereči mu komore, istresi iz njih gomile,
škrbotine prastarim lozama obrasle,
ne bi l’ se razbježale i pocrkale guje
koje se svako malo presvlače
iz jedne u drugu i odbacuju kožu
u bakreno mutnu vodu,
tu možeš slobodno stati, z(a)gazi
i ne boj se moje Crvene močvare,
pripitomile su me pijavice,
nesmrtnošću
ahilove pete napipaj zakržljale zametke, tu negdje
mora biti i pup lotosa
(kruna vilinskog konjica)
u čijem korijenu raste gomolj sunca.
razgrni mulj, da ti odozdo sine,
da vidiš
gdje su mi najžilavije žile,
zabij sjekutiće i pregrizi mi postojanje,
slobodno.
Evo ti i zadnja kap ljubavi, zalij zemlju,
crnicom mi napuni kosti
da mi iz jagodica žito nikne,
da mi se zdjelice pretvore u vaze:
iz desne će ti zamirisati livadsko cvijeće
(kojem ni marva odoljeti neće)
a iz lijeve pitome ruže
da suncu daruju noćnog neba suze,
samo ne daj zvijerima
da mi pogane grbu na leđima
sav svijet mi je i ne diraj,
nek’ se sama slegne
u široko polje za tvoje,
moje dijete.
ŠUTI, DUŠO, NEMA ME
Sve -
mir u rasulu gurnuh u ladicu
za nes(a)vršenu poeziju, u žurbi
prevrnuh svetu knjigu
spotaknuh se o maskirnu uniformu
i zaboravih te, dušo, zaključati;
šuti,
šuti, srce moje, da te ne čuju,
ugasi televiziju, stišaj himnodiju
pod bravu podmetni stolicu
(znaš, da provaljuju!)
i diši tiše od škrgašice
zavuci se pod metalno ležište
samo pazi glavu, skvrči se,
dušo,
ne turaj prste kroz rešetke
(članak pukne dok zineš)
kosom stegni uši uz lubanju,
do tebe moj strah za tebe ionako ne dopire,
umotaj se u moj hefel jorgan,
zadrži toplinu,
bodyfit šavove prilagodi tijelu i miruj,
diši tiše od škrgašice,
ne daj da ti cvokot zubima škrguće,
začuješ li lupetanje
u sebi se spasu svome pomoli,
na ćutila svoja se osloni i šćućuri se
da te ne otkriju,
kad provaljuju, znaš da ne biraju
(španski seljaci sve odkupljuju)
i bojim se, strpat će te u istu vreću,
urezat će ti se juta u kožu,
ostat će ti mladež na očevom nožu,
mogla bi ti igla opasača
s pramajkinog bijelog šlafroka
proći kroz usne i stegnuti jezik,
mogao bi ti vrisnuti
i pupak u kućištu medaljona
s izlizanom slikom ko zna čijeg lika,
kojem smo, ubijajući vrijeme beznađa
izmišljali imena, da bi opravdali postojanje
i svrhu glancanja hrđe u karikama lanca,
mogao bi ti majčin prsten pustiti pečat na čelu,
mogao bi... o, svašta bi moglo biti!
Šuti,
šuti, srce moje, da te ne čuju,
gasi televiziju, ne slušaj himnodiju
pod bravu podmetni stolicu
(vjeruj, sve više provaljuju!)
i diši, dušo, diši tiše od škrgašice
zavuci se pod metalno ležište
(samo pazi glavu, skvrči se)
i ne dozivaj me
nema me, od jučer
podzemnom preskačem pragove
i dočekujem velike smrti
da sastavim kosti za naš mali život.
NAPREDUJEMO, NEMA GOVORA
Zaključavamo vrata i srce, majstorski
zatvaramo prozore
i oštrim rubovima žaluzine
siječemo bogom dane svjetline
na uske šine
za unutrašnje mrkline.
Prostor između
je taman
i upravo toliko širok,
koliko nam treba
da se, gledajući izvana,
jedva još naslućujemo.
ĆUTEĆI
preći granicu niktofobije
i ići dalje
iz jedne u drugu
iz druge u treću
iz treće u nesagledivu
svjetlost iza svijetlosti
svekolikog svijeta
na mračnom putu
bez čuđenja
bez zgražanja
bez čežnje i nadanja
ići samo ići
razgrćući zračnu vodu
svome strahu
zaglavljenom dahu
u žličici između
nebeskog cvrkutanja
i hadskog cvrčanja
ići samo ići
pružajući ruku
čovjeku u prolazu
otvarajući oči lijesu
u gordom čempresu
putokazu
i vještičjem udarcu
iza vrata
ispod lopatica
u dubini zakržljalih
planetoida kičmenog stuba
na koljenima
ako treba ići
i kroz kost prvog rebra
i kroz meso prvog grijeha
i kroz sedru stvrdnutog mlijeka
preko polja preko rijeka
preko mora mora
i kristalnih gora ići
svome sutonu stići
ući
u sebe leći i reći:
Mir,
svojoj zvijeri.
NIKO NIKOM NE DUGUJE VIŠE
Nas su bogovi zadužili
samo toliko koliko su nam dali
za siguran povratak
iz sebe u sebe,
niko nikom ne duguje više.
Kanonsko srce kamena,
koje će nam braniti ime
od zaborava, pulsira
u našim venama,
brodi riječima
kroz kičmu sjećanja,
klizi kao glina,
teška lenta
preko jezika iz krvi
i mlijeka nijemog krika;
sestro, dušo moja,
u Letu padaju ptice, ljudi
i jesensko lišće.
Ispraćam se
iz prve kapi kiše,
tvoje zadnje suze?
Moje prve izgubljene?
Niko nikom ne duguje više,
nas su bogovi zadužili
samo toliko koliko su nam dali.
MA NE,
ne smiješ mrtvima uzeti
pravo na život,
jer će te grob izdati
čim svijeća dogori
i jao tebi bez žalosti
u očima drugih
živima smiješ,
jer dok mrtvi hodaju,
ni grobari ne kopaju
i nema svijeće,
nema groba
i nema te smrti
koja bi te mogla izdati.
NISI ZASLUŽAN, NISI KRIV
Na izvoru najdubljeg neznanja pristaneš na sve.
Ne razlikuješ se od sebe, sazviježđe od zvijezde,
ne razlikuješ dar od dara, svjetlo od tame, vatru
od vode, zemlju od neba ... ne razlikuješ, samo
rasteš, rasteš i ne znaš ništa o vremenu, ništa
o prostoru i nehotice istišćeš mater iz kolijevke
u krik rascvjetane ruže. Da ispuniš želju ocu?
Pristaneš. U najdubljem neznanju pristaneš na sve.
Na plač, na vlastiti glas. Tuđi. Na skalpel svjetlosti
što u tmini oka rađa sopstveni vid. Tuđi. Na vatru
što ti dlanovima izvana kuša kožu, a iznutra tinja
u nejasnom bolu. U najdubljem neznanju pristaneš
na golo tjeme, na slap što te ispire u bakrene potoke.
Pristaneš i zijevaš kao riba što guta vlastitu ikru, gutaš.
Gutaš, materinu krv, vlastitu krv. Pristaneš na klokot,
na šumor, na žamor. Pristaneš na miris. Vlastiti. Tuđi.
Pristaneš na ime. Vlastito. Tuđe. Na jezik. Vlastiti. Tuđi.
Prihvaćaš, u najdubljem neznanju prihvaćaš sve. Još ne
razlikuješ dar od dara. Ne znaš za moje, tvoje. Vlastito,
tuđe. I prihvaćaš sve. I kolijevku. I zastavu. I pelenu.
Jer ne možeš birati. Izabran si. Nisi zaslužan. Nisi kriv.
TRANZICIJA
Evo ti svih pet prstiju ljevice i desnice,
još silnije stisni mi jagodice
da i zadnja vijuga otiska nestane,
kad bijeli nokti pomodre i sami se otpuče
pusti s lanca divlje čopore,
zvizni kroz zube
da se probude i ostale zvijeri krvoločne,
baci im moje mesnate krpe s kostiju odvaljene,
nek’ se žilavom kožom zabave,
krvlju ih napoji, ako bistre vode nemaš,
evo ti i mangala
s bakrenim odsjajem mojih prsa, čuj,
unutra još vrijucka kajmakli ambrozija,
božanska mana,
izlij je, ne boj se očnjaka mojih kuja iza rebara,
krhki su k’o talašika kraj starog ognjišta,
evo ti i krila mojih stopala, očerupaj
paperje i obloži kolijevke, stvrdnute
peruške iščupaj do golih članaka, da zorom
nikad više ne poletim u zenit sunovrata
do ramena,
koja ti ne pamte očaj čela,
zavuci ruke do dna moje duše, izvuci je naopako
i tresni snažno da uvis prhne
i sama se prostre kao staza ispred hrama
pred kojim se izuva Onaj što zna
da su i tri slova, a_u_m, dovoljna za melodiju sve-
mira.
Pod tabanima
oćuti srce, ako još tuče
raščereči mu komore, istresi iz njih gomile,
škrbotine prastarim lozama obrasle,
ne bi l’ se razbježale i pocrkale guje
koje se svako malo presvlače
iz jedne u drugu i odbacuju kožu
u bakreno mutnu vodu,
tu možeš slobodno stati, z(a)gazi
i ne boj se moje Crvene močvare,
pripitomile su me pijavice,
nesmrtnošću
ahilove pete napipaj zakržljale zametke, tu negdje
mora biti i pup lotosa
(kruna vilinskog konjica)
u čijem korijenu raste gomolj sunca.
razgrni mulj, da ti odozdo sine,
da vidiš
gdje su mi najžilavije žile,
zabij sjekutiće i pregrizi mi postojanje,
slobodno.
Evo ti i zadnja kap ljubavi, zalij zemlju,
crnicom mi napuni kosti
da mi iz jagodica žito nikne,
da mi se zdjelice pretvore u vaze:
iz desne će ti zamirisati livadsko cvijeće
(kojem ni marva odoljeti neće)
a iz lijeve pitome ruže
da suncu daruju noćnog neba suze,
samo ne daj zvijerima
da mi pogane grbu na leđima
sav svijet mi je i ne diraj,
nek’ se sama slegne
u široko polje za tvoje,
moje dijete.
ŠUTI, DUŠO, NEMA ME
Sve -
mir u rasulu gurnuh u ladicu
za nes(a)vršenu poeziju, u žurbi
prevrnuh svetu knjigu
spotaknuh se o maskirnu uniformu
i zaboravih te, dušo, zaključati;
šuti,
šuti, srce moje, da te ne čuju,
ugasi televiziju, stišaj himnodiju
pod bravu podmetni stolicu
(znaš, da provaljuju!)
i diši tiše od škrgašice
zavuci se pod metalno ležište
samo pazi glavu, skvrči se,
dušo,
ne turaj prste kroz rešetke
(članak pukne dok zineš)
kosom stegni uši uz lubanju,
do tebe moj strah za tebe ionako ne dopire,
umotaj se u moj hefel jorgan,
zadrži toplinu,
bodyfit šavove prilagodi tijelu i miruj,
diši tiše od škrgašice,
ne daj da ti cvokot zubima škrguće,
začuješ li lupetanje
u sebi se spasu svome pomoli,
na ćutila svoja se osloni i šćućuri se
da te ne otkriju,
kad provaljuju, znaš da ne biraju
(španski seljaci sve odkupljuju)
i bojim se, strpat će te u istu vreću,
urezat će ti se juta u kožu,
ostat će ti mladež na očevom nožu,
mogla bi ti igla opasača
s pramajkinog bijelog šlafroka
proći kroz usne i stegnuti jezik,
mogao bi ti vrisnuti
i pupak u kućištu medaljona
s izlizanom slikom ko zna čijeg lika,
kojem smo, ubijajući vrijeme beznađa
izmišljali imena, da bi opravdali postojanje
i svrhu glancanja hrđe u karikama lanca,
mogao bi ti majčin prsten pustiti pečat na čelu,
mogao bi... o, svašta bi moglo biti!
Šuti,
šuti, srce moje, da te ne čuju,
gasi televiziju, ne slušaj himnodiju
pod bravu podmetni stolicu
(vjeruj, sve više provaljuju!)
i diši, dušo, diši tiše od škrgašice
zavuci se pod metalno ležište
(samo pazi glavu, skvrči se)
i ne dozivaj me
nema me, od jučer
podzemnom preskačem pragove
i dočekujem velike smrti
da sastavim kosti za naš mali život.
NAPREDUJEMO, NEMA GOVORA
Zaključavamo vrata i srce, majstorski
zatvaramo prozore
i oštrim rubovima žaluzine
siječemo bogom dane svjetline
na uske šine
za unutrašnje mrkline.
Prostor između
je taman
i upravo toliko širok,
koliko nam treba
da se, gledajući izvana,
jedva još naslućujemo.
ĆUTEĆI
preći granicu niktofobije
i ići dalje
iz jedne u drugu
iz druge u treću
iz treće u nesagledivu
svjetlost iza svijetlosti
svekolikog svijeta
na mračnom putu
bez čuđenja
bez zgražanja
bez čežnje i nadanja
ići samo ići
razgrćući zračnu vodu
svome strahu
zaglavljenom dahu
u žličici između
nebeskog cvrkutanja
i hadskog cvrčanja
ići samo ići
pružajući ruku
čovjeku u prolazu
otvarajući oči lijesu
u gordom čempresu
putokazu
i vještičjem udarcu
iza vrata
ispod lopatica
u dubini zakržljalih
planetoida kičmenog stuba
na koljenima
ako treba ići
i kroz kost prvog rebra
i kroz meso prvog grijeha
i kroz sedru stvrdnutog mlijeka
preko polja preko rijeka
preko mora mora
i kristalnih gora ići
svome sutonu stići
ući
u sebe leći i reći:
Mir,
svojoj zvijeri.
NIKO NIKOM NE DUGUJE VIŠE
Nas su bogovi zadužili
samo toliko koliko su nam dali
za siguran povratak
iz sebe u sebe,
niko nikom ne duguje više.
Kanonsko srce kamena,
koje će nam braniti ime
od zaborava, pulsira
u našim venama,
brodi riječima
kroz kičmu sjećanja,
klizi kao glina,
teška lenta
preko jezika iz krvi
i mlijeka nijemog krika;
sestro, dušo moja,
u Letu padaju ptice, ljudi
i jesensko lišće.
Ispraćam se
iz prve kapi kiše,
tvoje zadnje suze?
Moje prve izgubljene?
Niko nikom ne duguje više,
nas su bogovi zadužili
samo toliko koliko su nam dali.
MA NE,
ne smiješ mrtvima uzeti
pravo na život,
jer će te grob izdati
čim svijeća dogori
i jao tebi bez žalosti
u očima drugih
živima smiješ,
jer dok mrtvi hodaju,
ni grobari ne kopaju
i nema svijeće,
nema groba
i nema te smrti
koja bi te mogla izdati.
