Ne pitajte
zašto ptice,
u krošnjama visokim,
uvijaju gnijezda,
ne pitajte
zašto bezgranično daleko
poziva, da pogledam gore
u plavu zavjesu, zašto
su
pukotine između Neba
i Zemlje,
zašto
malen idem
ispod zvijezda.
Ptice su sigurnije u krošnji,
visoko, kreatora da se sjetim,
plava je zavjesa, pukotine,
da se Nebo sa Zemljom
poveže, centripetalna sila
da me ne proguta,
bez mene, u svemiru,
ostala bi rupa,
i gorko bi, ljudsko, zaplakalo oko.
Život
naoštren sa
dvije strane, bode i reže.
Mjesečev obraz prijateljski
nasmijan, opušten u nevinosti
tišine, gledam kako se drum
sužava, a životna putanja tanji,
u ljudskom vapaju za mirom
i slobodom, davanjem
i primanjem, za
strpljivost,
ljubaznost
i razumijevanje.
Sjedim, potpuna tišina,
jedino obraz mjeseca je okrugao.
T
u izgovorenih
t patnji,
nj stišavaju se,
a odzvanjaju i traju,
v bosonogi oblaci
e tumaraju,
i čujem
vrijeme
kako odlazi
od mene.
Nedužan, stojim
poslednji u redu,
za malo
proljeća,
da život ljubav poveća,
u tebi moju suštinu,
u meni – tebe,
svjetlost
duše.
Volim cvijeće,
i proljeća miris,
ranim jutrom
slavuj da me budi,
(volim) ljeto
kad je vruće,
i jesen kad rudi,
zimu (volim)
kad bjelina
blista,
ispod snijega
visibaba glave,
prvi behar,
zelenilo lista.
Volim ono, nešto,
kad me budi,
u dubini,
zatrepere
grudi.
Huk
vjetra nagovještava
oluju, pauk steže mrežu,
kao da će da zapleše,
prema meni,
tvoja misao
zauvijek,
cvrčci pjevaju
zadnju pjesmu
pred
svitanje,
lutajući
kao oblak, srušio
sam se sa brda
polarne
svjetlosti,
bez zbrke
sam razbio
san,
da ne oborim mjesec,
gdje ima trave, ovce
će se sageti da pasu,
nešto slatko
daj dijetetu,
da ne plače,
dok bubnji
glas oluje.
Bacio sam
kamen
na rub
svemira,
a on
zastade
u jeci sumornih misli,
stotini
pjesama
izlaska sunca,
između
izgubljene
ljubavi, u tuzi
probuđenih očiju.
Glavna jesenja
boja, žuta, u šumskoj paleti zvuči sve
glasnije. Ljetnje cvijeće je završilo
svoju paradu, a ja, iz nekoga razloga,
želim da vjerujem u produžetak ljeta,
iako je smjena neizbiježna,
ali što je najvažnije,
od mene
zahtijeva
samo
pažnju,
pamćenje,
uživanje i upijanje
ljepote koja
nastaje. Pred
očima,
svuda
magija!
Vidim u daljini prašinu koja želi
da te se sjećam, tamo gdje lišće
blijedi na maskiranom kamenu,
čekaš da zagrlim svoju mahovinu.
Odjek se udaljava, poput
plime, u pupku koji si
vidjela na izlazećem
suncu.
Kisela zemlja, ispucala,
vrišti da bude prepoznata, vrisak
zamršen u kosi kao trnje, uklanjam
s tvoga čela, zaštićen zamišljenim
ukusom planine, koju krunišu
naši simboli, i stubovi krečanjaka.
Mislio sam, tebe čekam,
da okrenemo planinu na bok,
da obale povežemo,
promjenimo rijeci tok.
Ljubav strasna, mislio sam,
bez tebe, ni mene nema,
da život, samo, u dvoje,
proljeće u jesen mijenja.
Skupljam
prašinu,
da vjetar
ne oduva
u mrak
i daleke
godine,
bar pregršt
jedna da
ostane za s i
t
a u
r s
o p
s o
t m
e
n
e.
Tajanstvena
je nit
između
tišine
i riječi.
Tajanstveni
koraci
su kratki
Tajanstvena i spori.
je staza,
koja se
Nit, tanji
korak i sužava.
i staza
sudbine
rijeka
bučna,
misterija
započete priče.
K
i
š
a p
o
je n prekrila
o širinu, šta da
v kažem u ovom trenutku,
o mokar kao
bespomoćna ptica,
da pjevam
ili da plešem
kao dijete
pred umirajućom dugom,
u odlazećem danu.
Kiša zna
šta da kaže v
j da me
e oduva,
t
r kao
u, pocijepan
list,
u mračno
nebo.
Bježim u svoju
unutrašnju stvarnost,
preuzimajući odgovornost
za svoj život,
drugi ne mogu
da mi pomognu,
da me spasu
od varljivog jastva.
Postavio sam papir
za pitanja,
ispitujem se,
ocjenjujem
razvučene godine
pune
bora,
i
sebi se pravdam.
Lažno!
Sumrak
se pretvorio
u film o pahuljici,
miris početka
zime se krije
pod hladnim
vjetrom,
daleko iznad,
mjesec
uznese blago
svjetlo,
u bilješku
sam dodao
boju široke
planine,
oskudnu priču
sa desne
strane obale vode,
drvo koje se
uzdiže
prema
zapadu,
gleda u svijet
zamišljeno.
Put me vraća kući.
Govorim svome srcu,
kada mi je glava u pepelu,
jezik me drži za kraj riječi,
ponekad, njegovi patetični
akcenti preuveličaju moje
emocije,
ožive lažnu prošlost,
u drugim vremenima
svaka riječ drži sadašnjost
u neizvjesnosti,
uzdigne se do liričnosti,
kao uragan na kraju svijeta,
prevari srce, da dokaže
svoju vrijednost.
Svakoj riječi, koju kažem,
stavim masku i operem ruke,
a oni, sa kojima razgovaram,
sami su to već uradili.
Sloboda je samo zgodna riječ!
Operem ruke,
a pomisli koje dolaze,
i bol koji nosim ostaje.
Operem ruke,
a desi se što se dešava,
cinizam reži i osuđuje.
Operem ruke
u užarenim zorama,
zabranama bez razloga
i svim nepravdama.
Operem ruke
na nepoznatom kraju,
a masku stavim onom,
ko sa mnom razgovara.
Ruke čiste, a maska prljava!
Računam na ljubav
kao i svaki drugi dan,
u našem komšiluku,
duž obale vijugave
sudbine ili prokletstva!?
Frekvencije duše usklađujem
sa sadašnjim i vječnim vremenom,
u pauzama prebrojavam jabuke,
kruške, šljive i maslačke,
nostalgičan za izborom.
Posljednja bitka uvijek
se gubi, s bojišta otiću sam,
protiv svoje volje da tražim
slobodu, koja je nijema,
a svuda zvuci koraka,
zato ostavih poljubac,
u bašti, na usnama
misteriozne djevojke,
sa šestog sprata.
Pesmi so iz zbirke Varnice u vjetru, ki bo izšla v kratkem.
