Leptirima ne pripadam,
cvijetovi znaju da nisam
njihov, u ludim snovima
dešavaju se čuda,
žaba hvali svoj kreket,
kudi slavujeve pjesme,
ptice se čude gušteru
što ne može letjeti,
oblak je rođen
pod okriljem sunca,
uzbuđeno
ustreperi
pred
vjetrom,
kameni sve vide,
znaju i pamte,
voda se
mijenja
u rosu,
u maglu,
u kišu,
sve,
i svašta se dešava
u prostoru,
a vrijeme određuje i putokaže.
* * *
Znaš,
da sam onaj dan,
kada je vjetar pirio,
drugačije
zamislio scenarij,
dogodilo se tako brzo,
nisam uspio trepnuti,
nisam se poistovjetio
sa filmom,
kada je bio kraj,
ućutao sam,
za ništa poljubac,
za rodovitniju rast,
produžavam, slutim
požar u tvojim njedrima.
* * *
Iz zvijezda
crpaš privlačnost,
iz tame, među njima,
svoju dubinu,
budiš,
i uvijek
ponovo zaspiš,
sve one svjetlosti
i sjenke
prepustiš
zabranjenim mislima,
ponekad se praviš
da si to što si,
ponekad zaboraviš,
neustavljiv
izvor poželjenja
vratiš use,
za sobom pustiš bijele slijedi,
ponekad
spereš ponos,
pipajući prstima u pravcu neba.
* * *
Dublje u vrijeme govore rečeno,
ko zna koliko puta,
pogrešno, kao obično,
mjesec srebri snove, vrijeme kosu,
magla poželi dobro jutro,
prašina zamuti vodu,
ljetni vjetar šapuće
u krošnji breze, i ptice,
nevidna ruka iscrta simbol ljubavi,
bukva se, ponekad, zaljubi u hrast,
bolje da bjelina papira guta riječi,
nego zaborav,
život mijenja, ne uzima,
začuđen sam,
kao da lipu nikad nisam vidio,
ne lovim, a skupljam fosile.
* * *
Kada je gorio,
Rim je bio ozbiljan,
Neron se blazno smijao,
ne znam zašto, tako kažu.
Uozbilji se Drava ponekad,
zamuti i udeblja,
uništi mravinjak,
zato mravi ne vole vodu,
ni prašina ne voli vodu,
(ponekad) zagazim do koljena,
zaplivao sam, moram preplivati,
svugdje smeće i poneka vrana,
vjetar ne duva, bježi da ga ne stignem,
kao raspukle balone maslačka,
nosi me, ne znam kuda idem,
kada znam, ne znam zašto,
kada padam, e, to znam zašto
nikada ne padnem na koljena.
JESEN I PRAŠINA
* * *
Tragove sam
duboko utisnuo,
da ih staze ne izgube.
* * *
Jesen i prašina,
na putu,
podiže vjetar palo lišće.
