Za vrime Kraljevine Jugoslavije svak je nastoja' priživit kako je zna i moga. Niki su živili rampigajući se, na zemlji od svoje intrade, niki od trgovine, niki od bogastva koje su imali od starine, ritki od ribanja i pomorstva. A niki su bili i siromasi, koji sujedva veživali kraj s krajem. Krešimir Favro Velo sta' je s materon na ono ništo bašćine u Zaglavu. Ali, ta njihova bašćina bilaje jedna velika mizerija od koje se ni dalo pošteno živit, zato je Krešo odluči da gre ća za jedan misec dan fatigat na Lastovo koje je tadara bilo pod Italijon. Materi o temu ni reka ništa, već je parića barku, i kad je učinilo vrime otisne se put Lastova. Došavši na Lastovo, zaposli se kod jednega bogatega težaka da zasluži koju liru.
A buduć je Krešo iša na Lastovo potajno, a nemiga s putnicom, to van, blaženemi Gospe, jednega dana dolampaju jandarmi u Zaglav. Stara jih je oservala di gredu i tvrdo je odlučila da ni za živu glavu na izda sina. Kad sujanarmi došli prid kuću, zapitajuje:
- Gde ti Krešo, stara?
Starajin ravnodušno odgovori, ki da to ne govoru njon:
- Tu mora bit nindi u poju.
Žandari su obuligali svo polje i okolicu, ali Krešota nisu našli. Iščali su ga i po selu i po cilen Zaglavu, ali zaludu.
Kad se je Krešo donapokon vrati s Lastova u Zaglav, govori mu mat:
- Sinko moj, di si do sadara? Jandarmi su nam svaki dan prid kućon. Hodi u selo i javi se njihoven naredniku.
Krešo posluša mater, parića se i gre ća u Blato. Došavši u žandarmerijsku stanicu, pokuca na vrata, ulize unutra i udija se vrati reče:
- Zvali ste me?
Dežurni, koji je sedi za stolon, podigne pogled na došljaka, pa ga zapita:
- Je li, bre! Kako se ono ti beše zvaše?
Krešo mu odgovara:
- Ja san Krešimir Favro Velo.
Dežurni:
- Slušaj, bre, Krešo! Ko tebe otera od Zaglava na Ljestrvo (Lastovo)?
Krešo će njemu:
- Niko, gospodine. Čeka san povoljno vrime i jednega dana s majistrálon i tramunanom doplovi san na Lastovo.
Dežumi sve to zapisuje što mu Krešo govori i daje ga pita:
- Slušaj, bre, Krešo! Ko te dotera iz Ljestrva natrag u Zaglav? Krešo će njemu:
- Jopet san čeka' povolno vrime, i sa šilokon i levanton, jutros rano doša u Zaglav.
Kad je to Krešo izgovori, nastane tajac, muk. Dežurni je misli da se Krešo šnjin ruga, pa će mu osorno:
- Slušaj, bre, Krešo! Sutra u deset časova: ti, tvoj drug majistral, drugovi šiloko i levanat, i ona vaša kurbetina tramuntana, da mi se javite kod gosin narednika. Jasno!
Manje poznate riječi:
- bašćina = poljsko imanje
- bre! = uzvik za skretanje pozornosti na ono što se kaže
- čas, -ova = sat, satova
- daje = dalje
- dolampali, ju = dojure, dojurili, dotrčali
- donapokón = isto što i konačno
- fatigat,-ti = ridot, raditi
- gde = gdje
- gosin = gospodin
- gre ća = ide, ode, odlazi
- intrâda = prihod, ljetina od polja i stabla
- išćali = isto što i iskali, tražili
- jandârmi = oružnici
- levanát = istočni vjetar, općenito u srednjoj Dalmaciji
- majistrál = sjeverac, sjeverozapadni vjetar
- mizérija = neimaština, veliko siromaštvo
- níndi = negdje
- njón = njoj
- obuligali = preiskali, pretražili
- oservala,-ti = vidjela, vidjeti
- parićala = isto što i pripremila
- rampigati se = raditi do iznemoglosti
- sadara = sada
- stanica = postaja
- šiloko = jugoistočni vjetar
- tadara = tada
- tramuntána = sjeverni vjetar, oluja s te strane, puše i u proljeće
- udija = odmah, žurno, brzo
- ulize = udje
- zalúdu = uzalud, uzaludno
ŠPANJULETI
Kad san iša ća iz Blata na skule, iša san se pozdravit s barbon Marinom.
- Bárba! Jan gren na skule, zato san vas doša pozdravit.
- Hodi sinko u miru Božjen. A ako slučajno trefiš na koje naše marinere, nemoj jih zaborabit zapitat jednu škatulu španjuleta. Znaš, oni fumaju armerikanske a nemiga, kako mi, ovu smrdljivu škiju.
- Hoću, barba. Nastojat ću svakako.
I začudo, od jednega san marinera dobi pet praznih škatula od armerikanskih cigareta. Udija san jih stavi u valižu.
Kad san za ferije iša doma, u trafiki san kupi škatulu domaćega »Ibra« i cigarete istresa u jednu armerikansku škatulu koju san malo namušća s kolonjskon vodon da malo vonja po Ameriki.
Čin san doša doma, udijasto san se išajavit barbi.
- Barba Marine! Jeste le doma? - zagrmin iz štrade.
- Jesan, nepute moj. A jesi li mi doni koji španjulet?
- Jesan, barba Marine, punu škatulu pravih armerikanskih što jih fumaju oficijali.
I pružin škatulu barbi. On udijasto izvadi jedan španjulet i stavi ga pod nos, duboko uzdahnuvši:
- Što ti je, nepute moj, Armerika, a!
- Kvaliteta, moj barba Marine! - odgovorinjan.
Ali, Gospe mi, kad san drugo godišće doša brodon u Luku, obada san se, da san zaboravi kupit cigarete i zato, brže boje, gren u trafiku vidit koje imaju. Trafikant mi reče da imaju »Dravu«. Donkle, najgore. I jan vazmen škatulu »Drave«. Izvadin iz nje cigarete i stavin jih u onu armerikansku. I sve bi to bilo u redu da san ima malo mušće za namušćat škatulu. Ali, nisan je ima ni suze.
Kad san doša doma, udija iz štrade zagrmín na glas:
- Barba Marine! Doša san. Jesi li doma?
- Jesan, nepute moj. Ajesi li mi doni španjulete?
- Jesan, barba.
I jan mu pružin škatulu. Čin je je stari vaze u ruke, izvadi iz nje cigaret i stavi ga pod nos. Odjednom nastane tajac, muk, a ondar barba progovori razočarano:
- Ni Armerika više ni Armerika, nepute moj!
Manje poznate riječi:
- donkle = dakle
- fumaju = puše
- gren = idem
- Luka = Pela Luka (na Korčuli)
- obadati se = zamijetiti, opaziti
- oficijâli = časnici na brodu
- štráda= ulica
- škija = najslabija vrst duhana
- španjuleti = ručne i tvorničke cigarete
- trefiš = naidješ (na poznanika, prijatelja)
- udijcísto = odmah
- valíža = ručni kovčeg
- neput = nećak (dijete od brata ili sestre)
