Zarobljen ljepotom otočića Krapnja, ljepotom koja prelazi dosege najbujnije mašte, bilo da gazite po suhoj slanoj škrapi škoja ili uživate u zavjetrinama vala, miru lučica i kaleta... Prije naselja, otočić je bio sav, zelena, kao smaragd, šuma.
Godine 1402. otok spominju stari prašnjavi spisi, za čudo, sačuvane knjige, kao vlasništvo šibenskog kaptola, koji je otok prodao 1436. godine Tomi Juriću, šibenskom plemiću. Vuče svoju lozu Jurić od birbirskih knezova Šubića i neprikrivenu ljubav prema Bosni... Svojim sinovima on je ostavio u zadaću očinsku, na samrti riječ, da izgrade crkvu i samostan za franjevce Bosanske vikarije, koju im je dopustio papa Eugen IV. Gradnju su započeli 1446. godine, a trajala je mnogo dulje od planiranih šest godina propitivana nedaćama kušnje. Prema izvorima fra Ivana Lelasa, dana petog svibnja godine Gospodnje 1523. posvećena je crkva Svetog Križa, koja ujedno postaje i župna crkva. Plemići Jurići franjevcima su prepustili cijeli otok i odredili da se na njemu ne smije naseljavati nitko osim njih. Iako to od njih ni jednom rječju nije tražio otac.
Bosanski franjevci nakon kratkog vremena su otok prepustili franjevcima provincije Sv. Jerolima iz Zadra, na zagovor »višega crkvenoga uredovanja“, koji su na njemu ostali do dana današnjega. Unatoč pokušajima da se spriječi naseljavanje otoka, stalna opasnost od turskih nasrtaja, nepregledne i neprekidne kolone zbijegova iz Bosne, natjerani bijesom neprijatelja, a i ljubavlju prema svojima, učinile su Krapanj utočištem. Tako je nedugo nakon dolaska franjevaca započelo naseljavanje, a oko 1500. godine na otoku bilo oko 500. duša.
Na ulazu u staro groblje stoji veliki kameni križ s uklesanom godinom 1678. i franjevačkim grobom, kao spomen na Krapljanske vitezove i veliku pobjedu nad Turcima, koji se samo jednom na mješinama iskrcaše na otok. Branitelji su s čim su stigli i stizali, još u kanalu koji neki tristo metara odvaja otočić od kopna, probijali te mješine i mjehove, u nekim spisima stoji da se ne zna koliki se broj Turaka utopio u kanalu... Samo se zna da su se dugo danima poslije boja sakupljali leševi.
Bitku je sa sabljom u ruci vodio, zazivajući Boga, gvardijan samostana fra Petar Masalinić, Zadranin. Odlučujuća bitka odigrala se u samome dvoru crkve. U vezi s tom borbom pjeva naš narodni pjesnik fra Andrija Kačić-Miočić o junaku Šimunu Dobrojeviću u borbi s begom Jeretom 1570. godine, i odzivom na pomoć Krapnju, domaćega puka i prebjega iz Bosne: U busiji Turke dočekaše / Na njih živi oganj oboriše / Mnoge Turke odsikoše glave / Ter se i sad od junaka slave/ Otalen se natrag povratiše / Pivajući i popivajući...
Fratri su Krapljanima mnogo značili i pozitivno utjecali na razvitak zajednice, od početaka kad su ih primili na otok kao prebjege. Mještani su dali veliki broj fratara, a najistaknutiji je bio fra Frane Jurić, profesor i spisatelj na službi u Rimu.
Od davnih davnina franjevci su podučavali krapanjsku djecu čitanju i pisanju, dok nije 1. siječnja 1881. godine mještanin fra Ante Vilica otvorio osnovnu školu u samostanskoj » Skularici“, koja je od godine 1888. prerasla u pokrajinsku školu, pa je tom prilikom izgrađena školska zgrada koju su nazvali »Bratska škola“. Tih godina Krapanj je dobio poštanski ured i izgrađena je lučica s kamenim lukobranom, a 1905. godine izgrađena je velika cisterna za vodu s naplavnom površinom, prije toga Krapljani su uzimali vodu iz fratarske cisterne.
Godine 1774. franjevci ističu svoje isključivo pravo na otoćić, škojić, škoj, kameni vapor, kome se nikako ne da da koštava, pristane, veže uz obalu, kojoj je prišao toliko blizu, da do nje može dobaciti brodske konope.
- Mila mati gre vapor, mila mati ka di će pasati!?
Ističući svoje pravo na škoj, franjevci ozakonjuju, propisiju odredbama, nalažu izrijekom, da na otoćiću, škojiću, nitko ne smije, bez dozvole gvardijana, niti graditi, niti popravljati kuće. Silom prilika fratri popuštaju, od svojih prava, odredba, propisa.
Na nekoj mapi iz 1770. godine, vidi se da su dva dijela pošumljenog otoćića u vlasti samostana. Ali do pred 1920-te, jedva osta franjevcima i onaj dio s gajem koji je sada zidom opasan.
Sve je na ovome škoju, kamenome plitkome pijatu, u znaku Franjevaca. Iziskuje to osebujnu i osobitu franjevačku kroniku, Crkve u Hrvata u onoj njenoj istinitoj i istinskoj domoljubnoj ljepoti, zabilježiti svaki od tih zrnca domoljubnoga sunca... Ali, mene se u toj samostanskoj galeriji likova, svetaca i svetosti, ljudi i ljudskosti posebno dojmio lik Ambroza Janeza Trstene.
Na moje upite, propitivanja, uznastojanja, saznati više, od ono malo što sazna, a što me zaokupi, mnogi od mještana uputiše na barba Antu Bačelića.
Pitam se što bih ja to mogao reći o našem pok. Ambrozu, tako smo ga svi zvali, kada se ima na umu da je on bio na Krapnju od 1939. do 1961. godine, dakle u razdoblju mojeg djetinjstva. Međutim , bez obzira na protok vremena i djetinstvo, čovjek se ipak najviše i sjeća događaja iz najranije mladosti, pa ću ja u kratkim crtama opisati moje viđenje našega Ambroza. Odmah u početku napomenut ću da on nije bio svećenik na Krapnju, nego laik (od grčke riječi - onaj koji ne pripada svećenićkom staležu). Mnogi su ga čak i tako zvali, za razliku od fra Ilarija (za one koji ne znaju ‘o vremenu’ Ambroza svećenik na Krapnju) kojeg smo zvali Poštovani.
Naš Ambroz bio je jako simpatičan i drag čovjek te mi i sada dolaze u sjećanje njegov simpatičan govor i dozivanje Anto, kako je on mene zvao. U vrijeme dok smo bili minstranti puno vremena mi djeca provodili smo u samostanu, a u to vrijeme ministranti su bili Mile Nanin, Frane Furkin, Svetin Bumbaćev i ja. Svatko od nas imao je svoje zaduženje za mise, a da sve protekne u redu predhodno se brinuo Ambroz. I prije i poslije mise dugo smo stajali u samostanu, a naročito ja i Frane, jer smo u prostoru gdje je sada muzej igrali stolni tenis ili nabijali loptu. Kako je Ambroz obavljao sve poslove u samostanu (kuhanje, uređenje vrta, pritakanje vina, uređenje samostana i crkve), imao je jako malo vremena za svoje hobije, a to su bili crtanje i bacanje tunje ispred Baze (danas Hotel Spongiola, na Krapnju).
Svaki slobodni trenutak slikao je, pa je često znao slikati i na obali, držeći kist u ruci, a ujedno i krajičkom oka promatrati što se događas bačenom tunjom na orade. Ambroz je uz svojua slikarska umijeća, bio i specijalisti za lov na orade, i to samo ispred Baze. To je bilo njegovo područje lova, njegova pošta i svi su se tog običajnog prava pridržavali. Često smo mi djeca pozirali našem Ambrozu, pa kada je on otkriven kao priznati i poznati slikar, na vidjelo su došle slike Krapanjskih dječaka. Koliko je samo slika on napravio. Slikao je na drvu, lesonitu, običnom papiru. Mnoge od tih slika nastalih upravo na Krapnju navodno je propalo i uništeno kada se uređivao samostan.
Za vrijeme boravka na Krapnju Ambroz je oslikao i jedan dio zida naše crkve, i to ispred glavnog oltara. Koliko se sjećam mislim da je prikazao dolazak fratara na Krapanj, svetu obitelj i Sv. Franju. Nažalost crtež je prefarban prilikom farbanja crkve.
Tadašnji fratar Ilarijo nije bio baš oduševljen time što Ambroz svaki slobodan trenutak koristi za slikanje i mislim da nije baš držao do tih njegovih crtarija. Znam da je Ambroz bio jako nesretan kada je doznao da mora napustiti Krapanj, a da nije bilo slikara Dalibora Jelavića i prof. Ive Šimata Banova, koji su njegovim radovima prepoznali vrhunsku i osebujnu slikarsku umjetnost, mi bi smo se Ambroza sjećali kao laika na Krapnju, koji je volio slikati iz vlastite razonode i loviti ribe u slobodno vrijeme. Ali hvala Bogu što je njegova umjetnost otkrivena i što je Krapanj imao čast da u njemu stvara i djeluje umjetnik kojem su Krapanj, njegovi običaji, bili inspiracija, za neke njegove radove (već spomenuti Krapanjski dječaci, narikače, Krapanjski ribari, itd.).
Uz slikanje, moram spomenuti i neke druge detalje, vezane na Ambroza. Bilo mi je jako smiješno kada bi on zvonio. Kako je bio relativno niskoga rasta i mršast, zvono bi ga povlačilo gore dolje i to je, nama djeci, bilo jako smiješno.
Bio je specijalist za kuhanje i za pravljenje kolača, a naročito se sjećam njegovih hroštula. Također je izrađivao i hostije, a nama je davao one koje ne bi dobro uspjele i mi smi ih guštom jeli.
Ambroz je bio uvijek dobre volje i uvijek je pomalo zviždao... i to je bila njegova osobitost...“
Poštovani osta, zadovoljan... Istjerao on po svome, ne obadajući što ga više nitko u mjesto ne zazva tim imenom: “ Poštovani “.
Ambrozije slomljena srca napusti otočić Krapanj... mnoga za njim zaiskri suza i svo poštovanje puka ode s njime.
Fra Ambroz Janez Testen*
Fra Ambroz Janez Testen (Loka pri Mengšu, 31. kolovoza 1897. - Zadar, 7. siječnja 1984.) bio je hrvatski slikar i franjevac slovenskog podrijetla.[1] Bio je slikar samouk, brat laik, kuhar, vrtlar, čuvar muzeja i sakristan.[3]
Rođen je 31. kolovoza 1897. u Loki pri Mengšu blizu Kamnika u Sloveniji. Kao i brojni Slovenci franjevci u to vrijeme, zbog ustroja franjevačkih provincija prve redovničke korake započinje u Hrvatskoj. Tako 1913. godine ulazi u zadarski franjevački samostan u želji da bude redovnik i izuči krojački zanat. Dobio je redovničko ime Benedikt.[4][5]
Prvi svjetski rat zatječe ga u samostanu na Košljunu, a uskoro ga novače i šalju na Talijansko bojište, gdje se borio na području Tirola i Štajerske. Potkraj rata je dezertirao i 1920. ušao u Red male braće u Dubrovniku uzevši ime Ambroz.1[1]
Dvije godine proveo je u samostanu Gospe Snježne u Cavtatu, gdje je zalazio u Bukovčev atelje, a zatim u samostanu Gospe od Anđela u Orebiću na Pelješcu, gdje upoznaje još jednog slikara: Maksimilijana Vanku. Nakon toga je nakratko bio vraćen u Dubrovnik, a 1929. goine poslan je u samostan Gospe od Loreta u Kuni Pelješkoj, gdje se susretao s Celestnom Medovićem.]
Zatim živi i radi u samostanu sv. Križa na otoku Krapnju od 1939. do 1961. te u sv. Eufemiji u Kamporu na Rabu, gdje je 1989. u sklopu Etnografskoga muzeja otvorena Memorijalna zbirka fra Ambroza Testena.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je zbog pomaganja hrvatskim partizanima premješten u Šibenik u samostan sv. Franje, gdje je ostao do kraja 1945. godine.[4][5][6]
Umro je u franjevačkom samostanu sv. Jeronima u Zadru 7. siječnja 1984.
Umjetnički rad:
Testen je bio samouk, ali ne i »naivan« slikar, a značajnija djela ostvario je u kasnijoj životnoj dobi. Počeo je slikati prije Prvog svjetskog rata te se slikanju posvećivao ovisno o novčanim mogućnostima i vremenu koje bi mu preostalo nakon obavljanja samostanskih dužnosti. Prve značajnije pohvale likovne kritike počeo je dobivati u podmakloj životnoj dobi. Objeručke je bio primljen i uspoređivan s velikim imenima moderne umjetnosti, pa su ga prozvali i »Hrvatski Chagall«2.
Njegovo je slikarsko polazište u smjeloj uporabi boje i bliskosti ekspresionizmu. Veći dio kristoloških i biblijskih kompozicija (Dvije duše razgovaraju, 1981.), oslikao i jedan dio zida crkve u Krapnju, i to ispred glavnog oltara. Prikazao dolazak fratara na Krapanj. Krajolika i mrtvih priroda ostvario je u gvašu, akvarelu i sepiji. Naslikao je Križni put u Orebiću, Kamporu na Rabu i Brodarici kraj Šibenika. Doticao se djelima i svjetovne tematike, ali ipak njegov je veliki literarni izvor bila Danteova Božanstvena komedija.
Između brojnih radova mogu se izdvojiti Raspeće iz 1945. godine, koje je nastalo nakon Bleiburškog pokolja, razvodnjeni akvareli Propovijed sv. Pavla (1954.) i Bič egipatski (1980.). Značajanni su i radovi u tehnici tuša Proždrljivci (1981.), Milosrdni Samaritanac (1976.), Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ (1980.) i Prorok (1979.).3
Ostavio je iza sebe brojne crteže i slike. Crtao je tušem, pastelom i akvarelom. Neštedimice je svoja djela darivao ili ostavljao za sobom u samostanima nakon svakog premještaja. Mnoga su mu djela danas beznadno izgubljena.
Jedan dio njegovih radova nalazi se u osobnim zbirkama i u mnogim dalmatinskim likovnim galerijama.
Smatra se jednim od najvećih hrvatski sakralnih slikara 20. stoljeća.4
Kako se rijetko išta zbiva slučajno, Tau (devetnaesto slovo grčke slovnice) ili crux comissa inicijal je i njegova prezirna s kojim se najčešće potpisivao, bio je simbol uskrsnuća i života, a još ranije bio je nošen kao biljeg od onih koji su oplakivali grijeh.5
Umro je u 87. godini života i 63. godini redovništva. Bio je gotovo u svim samostanima Franjevačke provincije sv. Jeronima – Zadar, Košljun, Dubrovnik, Cavtat, Orebić, Kuna Pelješka, Krapanj, Kampor.6
Izvori:
*Ive Šimat Banov »Sjećanje na slikara samouka fra Janeza Ambroza Testena (1897-1984)«, www.svjetlorijeci.ba, 13. kolovoza 2014.
1Testen, Janez Ambroz, www.enciklopedija.hr.
218.12.2013. u 19 h, Slovenski dom: Izložba slika fra Janka Ambroza Testena, www.slovenci.hr, 18. prosinca 2013.
3 Izložba »Fra Ambroz Testen – Rukopis izvan umjetničkih matrica«, IKA, IKA N - 183996/10, 26. listopada 2016.
4Vladimir Lončarević, Udivljenje vjerom Ambroza Testena, Glas Koncila (tiskovno izdanje), rubrika »Katolički oblikovatelji kulture«, broj 21 (2187), 22. svibnja 2016., str. 21.
5Akademija-art.hr (Arhivirano 10. kolovoza 2016.), »Slikar Ambrozi galerija Testen«, objavljeno 2011. godine (nepoznat točan nadnevak).
6 Margarita Sveštarov Šimat, »Fra J. Ambroz Testen - Pasionski crteži« www.port.hr, 30. ožujka 2013
