POVRATAK

ATANAZIJA

I suza što goli život kanu,
kliznuvši preko kamenog lista,
trenutak vječnosti što u njoj biva,
zauvjek u nebo na suncu zablista.

Trenutak vječnosti nosi u sebi,
hladnoču kamena i miris ruža,
nije to bajka ni sjaj u očima,
nit ruka majke koju nam pruža.

Zašto nas tako rodiše kasno,
dok vječnost ostaje negdje za nama,
ima li nečeg još u toj kaplji
osim što je ponor, zločut i tama.

Hočemo natrag vratiti vrijeme!
Nije to sunce koje smo snili.
Život zemaljski nije za nas.
Zašto ste našu sudbinu skrili ?

Vratite nas opet u naše nebo.
Utišajte glasbo da čujete glas,
ne probudite nikada naše duše,
jer mi živimo za vječnost i za sve nas.

POVRATAK

Sidim i gledan zemlju čudesnu,
nekad mi je mila bila,
a sad dušu izmučenu,
neka čežnja zahvatila.

Neki sneni glas me zove,
da se vratin rodnom kraju,
ovdi stari prijatelji
kada me i ne poznaju.

Nekad nam je lipo bilo,
puno tog se lipo zbilo,
a sad nekim čudnin činom,
sve odjednom izvitrilo.

Zato skočim in otvorin,
na široko svoja krila,
da se vratin Dalmaciji,
dok me ni zaboravila.

Plovin tiho s oblacima,
gledan zemlju izrovanu,
tražin brda, da ih vidin,
Sva tri skupa u jednom danu.

Vidin Ošljak i Gradinu,
srce mi se glasno smije,
Srdašce me glasno zove,
ponos moje simpatije.

Pa se spuštan niz Gradinu,
sve do dvora mog kolina,
di su mater i moj ćaća,
divanili kraj komina.

Al su dvori opustili,
sve zamorno i tišina,
a srce mi preuzele,
skupa, tuga i milina.

Na temelju stare kuće,
ostale su smo stine,
na loparu i naćvama,
zadnje suze materine.

Sidnen tako u kužinu,
šta smo je sa ćaćom digli,
Srdašce i smrike gledan,
da mi nebi sad pobigli.

Na komoštra bacin peku
I pozoven prijatelje,
da pivamo stare pisme
I ispunin srcu želje.

Obnovit ću naše dvore,
Ponos ćaće i matere,
da sićanje na njih dvoje,
nikad bura ne izdere.

To su dvori moga Jale
I matere Ane moje,
Ikačini, nek se zovu
I do vika taki stoje.

I za ponos roda moga,
napisa san pismu ovu,
u ponos naši babi Iki,
da nas pamte i tako zovu.