DOGOVOR ZVIJEZDA

POZAJMICA

Hvala
za san
i svako jutro
kad se umijem
i pogledam Te
u svoje oko

hvala za vrijeme
pozajmljeno

hvala za kafu jutarnju
hvala za osmijeh na licu
za obraz, i gaće na gujicu
isto mi je i jedno i drugo,
dato u vrijeme pozajmljeno

Hvala
što me Matica nosi Tebi
i što ne mahnitam i pokušavam
uzvodno plivati

iako od pamtivjeka
poneki trag se na vodi mreška
ipak je sve to zajam
i nema ništa da
traje duže od Čovjeka

zalud se od nastanka Roda povijest trudi
da zasadi pomen u prolaznosti
ništa se ne može pomladiti

ono što nam se pozajmi
moramo potrošiti

kada sada
postane juče
sve se razvodni
u Vječnosti

zato
hvala
na Pozajmici

(dok Ti se sve ne vrati)

OKRENO

ovaj dan naglavačke
i istreso iz njega, i iz glavuše
pametovanje
i svo smeće

i zakleo se (sa dva jajeta,
na oko, njeno, u kojem liječim sve,
svoje zablude i hirove)
da me više nikad neće

smrskati snovi
prije nego se ispilim iz ljuske
i strašni pjevac klikne zorom
da čitavu heftu odjekuje
bosnom i hercegovinom

eho sevdaha, meraka i skičanja
lampiona svitanja, egonaciona
pa svijetu rasutom
u pređu i vezivo
koje klima sjemenom i figurama
ma, vascijelom dijasporom

dok se ne spusti zavjesa
svjetla i mraka
na očnim kapcima

draga moja
evo ti ova jedna jedina čupava sudbina
pa ti biraj
do sljedećih izbora
(ko zna - zna, možda u vreći punoj kukuruza
neka nježna ruka i nešto ko korisno i plodno
napipa ..... rima mi presjela daBogda)

I ŽIVI BILI ADEMOVI SINOVI

i naši su preci zabadali
nos u vječnost
i zidovi pećina se stide
krvave golotinje bježanja
od sebe

kamen je trpio sve
nježnosti i hirove, stvorenja od gline
lice, naličje i licemjerje
utetovirano u podkoženu dušu
i stećke - svjedoke
da lovci su ginuli za svoje želje
nabiti sebi rogove, kralja jelena
(i leći junački pod zemlju
za domovinu il za ženu)

vikinzi pravili bumerange
i njima se, na morskim valovima
vraćali kolijevci
u africi
gdje su ih plastičnim smećem
budućnosti gađali nasmijani bušmani

stari egipćani dozivali sa vrh piramida
maje u andama
a i mi se danas upinjemo da se do neba
uzdižemo
i s visoka, avionski odozgo gledamo
kako je Sve u Amanet Mrežu upleteno

i duh i materija
i oblaci i promaha
i kamen i maternice žena
(su pod Komandom
Gena)

bez prašine u očima
ne vidimo vrh nosa
zaturenog u golotinju
tuđih života

(hebeš poeziju, daljinski u ruku
i sejri televiziju,
pusti zanesenjake i pjesnike
nek im se dvogledi na očima
tamte-vamte navlače)

E ČUJ, ČUDO!

zar nije čudo što je sunce jutros zasjalo
i čitavo u tvoje oko stalo
zar nije čudo

što kiša i suze kruže
kroz naše živote
zar nije

sve što te po glavi mlatne
(il pomiluje)
čudo Božije
i u čudu susret glave
sa tvrdim predmetom
u čudu zalutalom Amanet Mrežom
baš do tvoje glavuše, il sudbine

zar
nije sve čuda Dar
rodiš se nepitan
živiš – praviš se važan
(a zajebunjeno bitaninebitan)
a mnogi i umru na kraju, u čudu

zar nije sve
haman pjesničko čuđenje
dok ti ne dođe glave (iz .... petne žile)
dok se ne natrapa (neko i napipa)
do Spoznaje, s One Strane
granice

gdje se ne čude košpice iz lubenice
kako su iz nje izašle, i u zemlju zakopane,
da bi proklijale

(duše su čudesne sjemenke čudotvorne,
moj Zemljače)

TEBI, KOJA ZNAŠ KOJA SI

Fali ti
(Bog ti dao)
A ne znaš ni sama

Kako bi ga tražila
(I gdje ..... kulja
Vulkan pod mojim rebrima)

Jeste, sve je Sve
(I Jednoća je)
Sreće i nesreće
( i u naše sudbine uzamčene)

Plod i jalovina kroz živote
Koji zovu upomoć
Otrgli bi se robovanja
Iza rešetaka tijela i nagona

Nije lahko ni zlatokosoj ribici
Previše je Dato i teret je nositi
A opet fali, bar iskra
( u Jednoći)

Ne brini, ako se nismo razumjeli
Od Izvora do Ušća
Kad se osaburi
I munja će sred srca
Jednom pogoditi

U žar-želju se učahuri
I čekaj
Sve u Svemu
Će ti se samo kazati

I zrno pijeska da je bilo pustinja
I miomiris da je bio ružina latica
I naš vid očinji
Da je dio Jednoga

P.S.
(Eto, dobila si što si traćila
a sad mi bježi s očiju
nije mi do belaja, i srčanih promašaja ;)

DOGOVOR ZVIJEZDA

Od velikog Buma
Prapočetka
Velikih i malih carstava
Sve do Dejtona
Sklapanja i razvoda
Brakova

Bijesni ”nebeski” vjetrovi
Tkaju krvave mustre
I crne ćilime
Na koje veliki kockari
Ulažu svoje uloge
»Nevine kurbane«
Plastične živote - žetone
Male i velike postotke
Čišćenja naroda

Vječito natezanje konopca
Između dobra i zla

Sistemsko krojenja
Sudbina
Koje Vrhovni
Pedagoški
Odobrava

GODOVI I VOZOVI

Ko krugovi na vodi, odlaze
Truhnu godovi u protoku i magli
Crvaju se snjegovi, urvaju lavine
Pucaju ledovi i lome se brijegovi
Zalud nade i virkanje u vozne redove
Mora se na put, moj Putniče
Kroz šuplje rešeto vrijeme duranja ističe

Sve što je došlo i ode sa njima
Osigurana mjesta u vagonima

Ode i misao i nur gasne
Čekamo dan ko slijepi putnici
Čekamo na peronu za polazak
Čekamo zeleno na Sirat ćupriji
A nas tamo čekaju naši semafori
Neko će proći a neko pasti
Neko će samo trepnuti a neko zastati
Uglavnom svi smo prolaznici
I čekamo na Stanici

* * *

Čekamo mrak, ili da svane
Možda da kamen u vodu bučne
Il druga djeca da se zapišaju u povoje
Da otplaču i odrastu nove godine

I dok se posljednji krug na pučini gubi
Kroz moje dane šetaju tuđe sudbine
I zovu me
A još mi žao da zavrnem
»U oku ćesmu vremena«
I na škrge bih prodiso
I sunce privio na oko
Samo da razgodim godine
Što ništa do Boga ne nude.

Al opet… zapise pratim
Lakše je stati pred Njega
Neg vjećno živjeti s ljudima
Kotrljaj brate Sizife i moje godine
Životi su dati da prolaze.

Skini mi ovaj život sa ramena
Dušu pusti da prhne iz kaleža ovog kaveza
Umotaj je u modre haljine vječite daljine.

Poplave i potopi ionako sve odnose
I oguljene balvane i izmučene leševe
I dječije lopte i lubanje,
I prazne flaše, i prazne duše
I pomamu i orgijanja i smradove i zadahe
Probušene gume i oči ugašene,
I prazne očne duplje suhim suzama nasoljene
I zlatna zubala i bolove silovane
I sve,
ljudske sudbine i ljudske sudove.

EVO, OVDJE I SADA

Trgam se
Tragam se
Cijedim jagodice
Istiskujem zgasle
I tražim žešće iskre
Iz timusa, iza zanoktice

Pišem po želji sjene
O potrazi na neke sretnije
Smislenije, obećane boje
Koje, vele, s ove strane
Još ne postoje
Ali ih uporni tragači traže svi
U riječi, u prizoru
U nevidljivoj Svjetlosti
Na nebeskom prozoru
U Objavi
U Ljubavi

Nadom zadojeni
Traže nove Oblike i Dimenzije
Izživjeli kocke i krugove,
Trokute i svjetlosne godine
Traže nježnije zvuke
I frekventnije
I dublje duše
I nove ukuse Havine jabuke

Ispod nateklih jagodica
Utisaka i otisaka bolova
Plesao je zanos slova
Prandžikale pjesme
Ljeskala se lica
Plavila se bol
Mrijestila se tuga
Kopitala u grudima čežnja
Zjenica se u nedogled širila
Od preduga čekanja

Tražio se Kod
Duševna azbuka
Uzdaha i krika

I danas me nebeski glas iz Zemlje zove
Traži moj eho, gram duše moje
Traži osmjehe i kodove

Estetičarko,
Perfektno oko,
Ti koja poznaješ
Ovostranu hemiju svjetlosti
Među nama
Znam da te zanima
Koja me boja grije
A koja nadima
I koja je boja bola i ljubavi
U mojim riječima

Reći ću ti, jednom,
Na povratku iz budućnosti
Sa tragom od par kamenčića u mislima
Jer bojim se povratka
Kad me zov odvede tebi
I očara još ne zamješana
I ne dosanjana Boja
Stapanja

CICIJO,

Zaključavaš osmijehe i ztavaraš školjku bisera
Sklanjaš rubine u očima
Što pulsiraju među nama
Onostranim bojama

Evo, u karanteni sam, zražen sanjama,
Zažaren nijansama, neviđene žestine spektra
Jedino misli se trgaju, o tebi, o našoj priči
Ništa drugo ne dopire do mene
Nisu više prijemčive moje antene
Za druge jezike, sem zova (i boja) tvoje sjene

Slijedim ove nagone poredane u vagone,
U ove redove što me tobom zavode
Pakujem munje ispod kože u tajne poruke
Kružim među riječima u svim stanjima
Pleše u pjesmi paun premetanjima

Čudna je ova igra, i pjesme i plesovi
Su nam dati da dopremo do ljubavi

I zato, proviri kroz prozor, razmakni zevjese
Podmitio sam u bašti cvjetove
Da ti pjevaju serenade
Samo slušaj i smiješi se
Oni to najbolje rade

Jer
Svaka ljubav u pjesmi više voli
Nego u stvarnosti

POSMRTNI INTERVJU …

E moj …… rahmetlijo, (pokajo bi se da nisi preselio)
Vele da se tamo gdje si otišao bolje živi (ko zaradi)
I da to vječno traje
A ne sve u raskoraku, ne staje, ko s ove strane,
One Božije membrane
Koja nam neda da vidimo sve, boje

Samo, neke posebne duše, ženske
Vele da vide više
Od deset nijansi duge

Ma, imaju valjda oči kameleonske

Evo, prvo sam diso na jednu pa na drugu
Nozdrvu
I gutao slinu
Obavljao molitvu
Da ne bih zaboravio
Zašto sam, tu gdje sam
Ušao (I šta tražim još)
Prečesto mi se to dešava
Valjda zbog nerava
Vječitog putnika
Protuhe, tačnije
Koja se sama sebi smije
Il nad sobom jadikuje
Kako mu (ne) dolikuje

Jer ma koliko se trzao, nije sve dokučio
Pa ni šećer na ranu nije stavljao
Češće se to kod nas solilo, i sokolilo
Šućuraj, Šućro!
Šta bi drugo
Hebbo ti sebe šlampava
Makar u šali
U vrh Triglava
Sve do Đevđelije
Da prostite
On menika nema te i te
Ja, hajvana! Šta ti je, ba?!
Ne daj, mali moj, mozgu
Da te svako, drka

Uoči povraćanja
Luči se pljuvačka
Koja potrefi
I stidna mjesta
A usamljenost boli
Da se sve puši
I odranja, gomila sranja
Uduši

U našim crijevima
Mozak caruje, moj izgubljeni
Doušniče
Pa ti gaji u trbi leptiriće
Koji će da kruže
Iznad mantulije
(i u crve se izlegu)

ETo, kad te budu pitali kako je s one strane
Ne reci ništa, jer nemaš šta
Samo se kazuje sve

Najbolje prođe
Ko dijeli osmijehe
Zekjat bogatašima
Fatalnim ženama
I nebu sa zvijezdama
(makar kisele)

I grijeh nije (al ne vjeruj)
Ako se, međunama,
Pošteno opsuje
(Pa kokoga zejebe)

A prava istina, moja draga,
Ne da se još vijugama
Dok Duša ne zduši
I kroz Prozor zaviri
Kod Onog Ko je stvori

I šta se ja tu pitam?
Zašto svaka pjesma
Završi kod Njega?
(Tako je naređeno
Da Mu se sve vraća
A Duša nema većeg
Duga od Povratka

I EKSER

kad iz daske proviri
(kažu da vele Japanci)
masa ga poželi
nazad opet zakucati
(noge mu posjeći
il ga za glavu skratiti,
što bi u Bosni rekli)

... KROZ SNOVE

Zauzlao
Sam
Se
(U iluzije)

U pendžer- prostoru
U vrtešci- vremenu,
Tražim odgovor
Na Veliku Istinu
Pitao sam instikte,
Prekopo sve fosile duše
Rovario poput krtice
Ispod svake pore
I korijena dlačice
Zavirivao u zjene i listine
Pitao znanje i poimanje:
Šta je to...? Šta biva kad…? Zašto...?
Saznaćeš kad umreš,
Dođe odenkud eho
I ja sam umirao, nestajao,
Do nesvjesti se okretao

Odlazio od sebe
Kopirao se u sve
Znane i sanjane dimenzije
I u sebe se vraćao
Ronio kroz srž koštanu
Po blago kod-kutije
U tajni repnjače

Budio se i sanjao

Jednom sam u snu i Knjigu pročitao
Imala je sve odgovore
(Činilo mi se)
Al svaki odgovor je bio upleten u pitanje
(Bistrilo mi se)
Dok nisam do zida (moždanog) došao
Dok lubanjom nisam lupio u svitanje

I tad
I opet

Šiba škola bola
Svog (m)učenika
Iz magareće klupe
Driblaju s(a)mrtna, zemna pitanja
Svoje izgubljene utakmice
Kroz prazne duplje lubanje
Dok na rubu pameti
Svjetlost ne obasja Obećanje
Iz spirale Okanove zjenice

Hajd sad (baš onako poetski):
Osedlaj svjetlosne ćilime,
Upregni dobre duhove,
Okupi svice i duhovnike,
U Božije kočije
I zaputi se, Ademov Aladine,
Miradžom kroz sne,
Do druge obale,
U krilo Praduše,
Po fosile
Prve Iskre