Skoro sam zaboravila kazati, da sam preksinoć, sjedeći na klupi s našom Marom, doživjela nešto neobično.
Bilo je oko pola osam kad je naišao čika Tuna ... tako ga je Mara oslovila. A on, ni pet, ni šest, sjede izmedu nas na klupu i kao navijen započe:
- O, dvi golubice, ljepotice ... što čovjeka može više razveseliti i zagrijati, do li mladost! Teško onom tko ispred nje mora bježati. Jajoš ne moram.
I odjednom mi se približi licem u lice: - Što ste vi lipa, curo ... a čija ste?
- To je naše tete Ane nećaka - objasni mu Mara. - O, mladosti ti, gdje si samo rasla? ...
- Pa iz Zagreba je.
- Iz Zagreba, iz Zagreba? Pa jesu l’ svi tamo tako lipi? Srce Isusovo! - c, c, c, ... mljackao je čika Tuna kao stričev bravac i nadovezivao:
- Ta, ja bih ti dao ... ma sve. E, sad istom vidim da čovjek može poluditi zbog take ljepote!
- I zatim se osmjeli, a oči mu velike, volovski razlivene.
- Ta, da te malo dodirnem i uvjerim se da je to java!
I privuče me »nježno« na prsa, pa uzdahnu kao daje ispustio dušu, ali se namah prene i pogleda na sat:
- Sanjat ću te, i laku noć ... sad moram brže bolje, već sam zakasnio ali Bog će mi oprostiti, jer i on zna što je ljubav do ... ma objesio bi se za ...
Jedva sam došla k sebi od šoka zbog čike Tune i nadovezala:
- Bože daj, da se objesi ...
- Sad će se on za koji tren stvarno objesiti - prozbori Mara.
- Objesiti?
- Pa da, za zvono, čika Tuna je zvonar.
- Onda nek mu odzvoni u ludoj glavi, a mi dvije hajdemo na spavanje dok nije došao i kakav ...
