da li ćemo se jednom
sretati kao duge sjenke
u predgrađima
bez pitanja bez pozdrava
da li ćemo se jednom
pod verandama ljubavi
tražiti i začuđeni brati
svenulo vrijeme u herbariju
da li ćemo se jednom
buditi u snu lipâ
krikom snage između svjetova
da li će se u trenu
ako se pomaknem
ovi glasovi krajolika
ovi cvjetovi noćni
samo sasuti
po putu do tebe
po bespuću do mene
u žednim alejama jasenova
u kojima smo nekoć tražili
bît svih stvari
ili će nas samo
iz sna dizati
recitali mladih pjesnika
i mi ćemo napokon znati
da postoje stvari koje neće biti
ni u drhtaju cvjetova
ni u priviđenjima
ni u žeđi na usnama
ni u nespokoju dugih sjenki
u predgrađima
ODJEK
netko je prošao stepeništem
nevidljiv
oku skrit
kao topot u daljini
kao plimni val
kao sjena zastala
u grimasama moga lica
i dugo odbrojavao
znane korake
tamo
gdje siluete iščezavaju
NESANICA
Sestro, zašto taj nemir?
Brate, zašto zvijezde umiru?
Šūtimo
Nešto u meni sluša kako
Kosti zemlje pucaju i rijeke se neke vraćaju
Izvorima svijeta
Kovitlaju se nevidljivi koraci, troši se
Kreda noći, mjesečina zvjezdani sasipa prah
Prah u koji dugo gledam, mada ne znam
Što to u njemu neprebolno boli...
Umjesto sna sa snom razgovaram
Drhtava kap nad ugarkom se poput aveti
Rasipa u iluziju vremena
Hoće li izblijedjeti sjenke u ravnici zimskoj
Prostrte kroz noć ovu, u dnu svijeta
Već jednom?
Brate, zagrli mûk sazviježđâ, blāgo
Pusti membrane noćne... neka rijeke
Teku, neka se praiskonske vode
Uvirima svojim vraćaju...
DI NOTTE
niz neke vode
pospane
teče noć, zrikavci
čekam te
snen je lahor u travi
čekam
žedan
kao trešnja kiše
obrisi ti u tami
nevidljiv eros
samo se zidom
tvoja sjena primiče
ne dišu morski horizonti
sve je u tvom koraku
lakom
i srna, i pantera
žmarci u kičmi svemira
koja li misterija bijaše
stvaranje žene
možda izgovorih
ne znam
jer već se začinju
usne i krik prigušen
zatalasan po tijelu mi
raspletena kosa zvijezdâ
hūk mora u noći srpnja
zrikavci, glazba i daljine
umijeće voljenja
TIHO, U SJEĆANJU
zastadoh u tvojem vrtu
zaraslom u tamu i mir
dolazi li snova lahor uz rijeku
ili tvoje prve pjesme urezuje
u koru brezâ
nevjerica dodiruje
tvoje srce
malo i toplo poput grlice
dok recitiraš izmišljene pjesnike
pretvaraš ih u šuškanje lišća
u sanjajuće tajanstvo daljinâ
ljubiš me
prvi put
dodirom neizrečene priče
zastale na slikama
bešumnih leptira što svijetle
u rosi moga lica
PAMTIM
Njene male ruke
tople u snijegu
pamtim…
Gledali smo se zanjihani
s našom zvijezdom
nad Igmanom
ogrnuti
dahom inja
Vraćali smo se
rubom daljine
šuteći
Njen šal je lepršao
bojom naranče
Na usnama joj
se topio prah pahulja
Opet sniježi
na kraju naših proljećâ
Gledamo se
kao prvi put
Ona pita:
Gdje je sada
naša zvijezda?
Gledamo se
U oku mi piše:
Pamtim samo
tople u snijegu
tvoje male ruke…
SJETI SE…
o tebi više
ništa ne znam
u san dođe
cvijet u plavoj kosi
miris pelargonijâ
uz kameni prozor
naše mladosti
ponekad zalutam
cestom bez imena
u tvoje prve studentske dane
i tiho pored prazne klupe
kažem: pitaš li se
koliko je zaborav izmijenio
moje lice
umjesto odgovora
šumî vrijeme
mirko mirku s mirkom
šutî: reci nas
još jednom
tiho nas izgovori
odloži ogrtač
odloži bibliju
ostavi roman
pogledaj kroz prozor
sjeti se
zadrži u vizurama portrete
naših osamnaest proljeća
sada
dok trajem
dok ranjavam dan
našim nečujnim koracima
dok ne iscuri
ovaj tren
i život
DOĐE TIHO. I ODE
Zađe u naše vrtove.
Na svoje njive.
Motrî.
Gledam sa njim. Sve je blisko.
Opipljivo. Ono što je bilo.
I velika zvijezda
nad Pelješcom.
U tišini.
Onda dolazi
drugo lice nezaborava.
I brzo smo ometeni jekom svijeta.
(Vidimo se, oče,
u jednom novom svibnju.
Ako dođe.)
Otvaram vrata novom danu.
Širom.
Promičem sobom, kupatilom...
dok miris vrijeska ne izdahne.
I ne zatre mu trag
novi kut gledanja
glasno izmišljajući budućnost.
Zaboravimo.
Evo sunca. Stiže tiho novi dan.
Pa jutarnji žamor.
Još bih gledao samo trag
one zvijezde nad Pelješcom.
Dok šumi takt
nad širinom života.
I teče.
HTIO SAM
Tiho su prilazile svijeće.Pucketanje vatre,
pitomost trena, miris večeri, miris kruha.
Netom je minuo južni dan, neku olovku
željno sam oštrio. Htio sam crtati
po zidovima prosinca onu sliku dok je
toplo i mekano padao snijeg, bijel
u noćnoj tami kad ptice umiru.
Majka je unosila svijeću umjesto bajke
za slađi san, a mene je gledala misao
nedostižna: htio sam crtati mračne dolove,
hūk bure, dubok i beskrajan. Ali prozor
me gledao kao svjetionik iz ambisa.
Svi su još spokojni oko ognjišta.Vatra
pucketa u gluhoj noći, u tminama,
kad ptice umiru…
Tiho je odlazila majka sa sjajem i svijećom
ukrašena. Htio sam postati fosil u uglu
i vječno gledati kako svu noć prozor cvjeta
u bijele staze dječjih želja, kako dubina
snjegova zaključava gorje koje zvijezde
na vrancima prelijetaju.
I slušati kako se do jutra prosipa
prah po krovu, po crnim dračama.
Jesam li htio crtati svanuće nad brijegom,
hladno sunce što zatrpava prag,
dok tih svijet šumori u mojim očima…
KAD OTPUTUJEŠ …
uvijek
kad otputuješ
tek poneka struna
odjekne
ne smiješî se
karanfil u prozoru
sunce se pritaji
slušam ga
kako šuti
uvijek kad odeš
vode postaju brže
oštrije kaplju sa zida
latice cvjetova
ususret mi idu
svi krajolici
s putovanja
ne mogu izbrojati
otkucaje sata
njegove metalne suze
koje me zasipaju
odmičem se
da me ne dohvate
da mi se ne osuše
na obrazu
koji se sjaji
od nepomičnosti
uvijek
kad otputuješ
otvaram prozore
da zatomim samotan glas
koji klasa i zori
u zidovima
ZVUK I VRIJEME
Sve je tu, želja pitka u tišini.
U kadar bih. Možda jesam
iza okna usred noći, jek iz šume.
Budan vrbik, mir u lišću.
Napoji ga klorofilom
budnog tijela, damarima.
Tih puteljak, optoči ga
djetelinom, jatom ptica
u visini, probudi ga
smaragdima.
Stani okom u prozoru
da protrčim kroz maslačke.
Mjesec vreba u granama,
tiho diše, šuma drijema.
Nek prozora nad proplankom.
Listak jedan traži dlane,
mekan oblak u grudima.
Budan jasen, trava tiha.
Možda će me iza uma
samo zenit okrznuti
okom hladnim iz visina,
trenom tuge, moja draga.
Kad će svitat tvoje ruke…
Jer slutim te iza okna
dok se glasa zvuk i vrijeme
iza oka, iz nevida. Zar ne čuješ
ples u travi, u bjelini,
zvuk zanjihan u mom tijelu…
U kadar bih bar u trenu.
Ili snim. Ili samo
sliku gledam,
jer sva je tu, želja pitka u tišini.
DA LI VIDIŠ …
zagonetne su karte
kojima si igrao
duboke su vode
kojima si veslao
daleka su obzorja
za kojima si sezao
visoko je nebo
za kojim si čeznuo
da li vidiš
što je bilo u izvjesnosti
neizvjesnog sutra
koje je preksutra
prestajalo postojati
osim u tragovima
na zidu tvoje sobe
osim u uspomeni
opsjeni ili spoznaji
što presahnut će u oku
okrenutom jugu
zagledanom tamo
odakle se samo
zagonetno smiješe
uvijek nova proljeća
ZAŠTO ISPLOVLJAVAM …
Isplovim i ne znam…
Mora da je bila večer
nad hladnim vodama
Mora da me tiho budila
ljubav tvoja
Mora da se dizao val
na moru zelenom
u tvom oku
što čeznulo je
Ali zašto isplovljavam
u studen oko srca
u hlad modre špilje
u koju nikada
nismo stigli
Isplovim i ne znam
odakle dozivaš:
Možda si mene volio
ili samo dubine plave
u mojim očima
kojih nema
GLOSA DAVNOM PRETKU
Da možeš
skupiti rasuto živčevlje… da možeš oči otvoriti vidio bi lopate poluge, nabrekle vene i znoj homo sapiensa što ti uzglavlje i tisućljetni prah usipa u brektanje jutarnje elipse, u dnevne listove… likujući o uspjehu otkrića još jedne nekropole.
Da mogu
zavapiti: pustite ga nek počiva… najljepše stihove bih pisao o tvom davnom kamenu, o tvojoj hridi, o tvome moru i brodovima.
O da se davno rasuto živčevlje u čulo sluha može sakupiti, zastao bi i zasigurno se usprotivio ljudskoj opravdanosti, skicama koje ti novim cestama kidaju vječnost snova u stručku sutona, ranjavaju spokoj šumskog lahora.
Da možeš
astralnim putem iz praiskona vidio bi indiferentnost ljudsku, hladne objektive-ruke, surov glas potomaka kako bilježe: u prvi plan daj „kamene grudi“, ovamo ossa crani (u drugom planu je pustopoljina).
Da možeš…
Da mogu,
iako ništa, osim faktografskih beznačajnosti ne znam o tebi, jer moja braća iz ljudske rase škrti su na riječima, posebice kad bleje u „dobro očuvane kosti“, u očne duplje…
KAKAV BI BIO DAN…
… da te ponovno ukradu
moje ruke
kao sedamdeset i neke
da te na grani procvaloj
uberem
kakav bi bio dan
tamo gdje samuju
zavičajne ptice
… da ti raspletem dūge
nad jezerskim ogledalima
gdje osviće daleki smijeh
i bajami cvjetaju
… da ponovno mogu
čuti kako nas napaja vrijeme
niz rijeku zelenu
… da te ponovno ukradem
težini pitanja
o veličini univerzuma
… da se u luku našu vrate stare lađe
i pupoljci tvoga tijela rasprsnu
što jednom vapili su
za dodirom i dahom
moga neumora
