Svake noći car je sa vrha svoje kule promatrao Staklenu Goru, sjajniju od zvijezda i mjeseca. I svake noći rasla je u njemu čežnja za njom. A, opet, nešto mu je govorilo da će za njega ona ostati nedostižan san.
Ipak car razglasi po cijeloj carevini da će ga naslijediti samo onaj tko se popne na vrh Staklene Gore.
I mnogi krenuše... Svaki s nadom da će baš njemu uspjeti.
Ali tko god da je otišao, više se nije vratio. Broj onih koji odlaziše stalno se smanjivao, sve dok svi ne napustiše nadu i više nitko ne krenu na neizvjestan put.
Car se ražalosti. Više se nije penjao na kulu jer omrznu Staklenu Goru.
Ali jedan putnik se ipak vrati i car ga, sav presretan, proglasi za novog cara, da bi, nedugo potom, umro.
A novi car nikome ne reče da nije bio ni stigao do Staklene Gore, već se vratio s pola puta.
A ONI PJEVAJU
Gore, u dvorcu, car je ležao teško bolestan, a dolje, na trgu, narod je pjevao.
- Ta pjesma!... Od nje sam još bolesniji. Zar im niste naredili da umuknu?
Najstariji mandarin priđe postelji.
- Vojnici, poslani da ih razjure, sada pjevaju zajedno s njima!
- Zar sam ja to zaslužio? Ja, Sin Neba? Zašto me ti bijednici ne vole? Ja sam njihov dobrotvor!
Pjevanje ga nadjača.
- Dosta, dosta!... Prekinite, poludjet ću...
Mandarini mrmljaše molitve.
Car pokuša da se pridigne iz postelje. Mandarini protrčaše. Ali bilo je prekasno.
Pjevanje utihne.
Najstariji mandarin priđe prozoru. Pjesma se zaori.
- Kakvog li naroda! Car im umro, a oni pjevaju!
OGLEDALO
Vladao je cijelim poznatim svijetom. Jake straže čuvale su granice od barbara.
Jedne noći usnio je san i kome je ugledao - sebe. Sutradan pozva dvorske mudrace da san protumače. Ni jedno tumačenje nije ga zadovoljilo.
Kada raspusti graničare Sjevera i barbari otud nahrliše, greška se vrlo brzo mogla ispraviti.
Nakon raspuštanja granica Juga za najviše jednu godinu sve je moglo biti kao prije.
Čin raspuštanja Zapadne granice narod proglasi suludim, da bi, raspuštanjem straže Istoka, sva obrana postala uzaludna.
Svemoćni car posta jedan iz gomile prosjaka, koji se nisu mogli prilagoditi novome poretku. Noću je lutao gradovima i virio kroz prozore. Uzbuđivalo ga svlačenje žena.
Jedne noći ugleda mršavog odrpanca, istog kojeg je nekada vidio u snu. Bila je to staklena ploča koju su barbari zvali - ogledalo.
PRINC I VITEZ
Zašto su mladi princ i iskusni vitez lutalica odlučili živjeti zajedno u planini?
Da nisu u pitanju, do sada neotkrivene, homoseksualne sklonosti?
Zašto je Princ, budući kralj, pobjegao iz dvorca?
Hoće li Vitez biti prvi koji nije skončao od mača?
I čemu ova pitanja?
DRUGO LICE
Približio sam se gradu i vidio kako se pokretni most spušta.
S nataknutim vizirima uspravili smo svoja koplja.
Pred svratištem zaustavih konja i privezah ga, za ogradu, uz ostale. Samo je moj bio bijeli.
Bili smo zauzeli svoje stolove. On je prišao šanku i naručio »crno vino«!
Vino koje dobih bilo je bijelo. Bez ukusa. Kao voda. Odlučih da ne platim.
Viknusmo mu:
– Viteže!
On se okrenu. Isplazismo mu jezik.
Prijeđoh pogledom sva lica. Blizanci. Svi za glavu niži od mene.
Teturao se.
Kakvo je ovo vino? Pozlilo mi. Izaći ću. Na svjež zrak.
Drugomu licu podmetnusmo nogu. Ubismo ga kao i prethodna.
KRALJ, VOJVODA, KRALJICA
Bio jedan kralj. Imao kraljicu. Sina ili kćerku je tek trebao imati.
Bio jedan vojvoda. I on imao kraljicu. Kralja je trebalo nemati.
Bila jedna kraljica. Imala Kralja. Povremeno i Vojvodu.
Bila jedna bajka. Imala Kralja. Kraljicu. I, sve do pred kraj, Vojvodu.
Kraljica Kraljeva. Kraljičin sin. I Vojvodin.
VITEZ
Od svog dolaska u naše selo Vitez nije podizao vizir, a kamoli skinuo svoj oklop. Po građi njegovog tijela ne možemo zaključiti radi li se o mladiću ili starcu, muškarcu ili ženi... Djeci je zamijenio seosku ludu, pjesnicima oholu draganu, neshvaćenim prorocima mesiju...
A svi znamo, da će jednom osvanuti jutro bez Njega. Sa starim nama.
DJEČACI
A kada prvi put razgledaše unutrašnjost Dvorca Mračnog Pročišćenja spaziše slike dječaka na lepezama, vazama, jastucima... I spaziše dječake od porculana, žada, šljivova drveta... Ugledaše kositrene vojnike, male bubnjeve, trube...
Umrljane krvlju carice nerotkinje.
NASLJEDNICI
3
Dvojica su bili pametni. Najmlađi - budala. Poslije ispade obrnuto.
2
Najstariji je bio previše dobar. Najmlađi previše zao. Srednji zato najpogodniji.
1
Najstariji se ni po čemu nije razlikovao od druge dvojice. Ali po pravu najstarijeg...
0
Cara nije naslijedio nitko. Ali to je druga priča...
VAGO I AVARO
Avaro zateče Vaga u svom vinogradu.
- Lopove, kako se usuđuješ uzeti ono što nije tvoje?!
- Prolazio sam, ubrao grozd i ti se me vidio...
- Nemaš sreće!
- ... a kako činim sve što poželim...
- Što god poželiš?
- Da.
- Ispij ovo more!
- Preslano je.
- A ovo grožđe je gorko!
- Nisam osjetio.
- Rekao si da činiš sve što poželiš?
- Rekao sam.
- Dohvati nebo!
- To sada ne želim.
- Zar možeš?
- Kad god hoću.
- Lažeš!
- Kada to želim.
- Što sada želiš?
- Otići.
- Ja ću ti zabraniti!
Vago pođe. Avaro za njim. Vago potrča. I Avaro, ali se spotače o kamen i pade. Kada se diže, više ne vidje Vaga. Pitao se:
– Zašto jesti grožđe, kada se može prodati?
ŠAH
U svratištu je bio samo jedan gost. Sjedio je za središnjim stolom i igrao šah sam sa sobom. Kad bi nevidljivi protivnik trebao povući potez, šahist bi se premjestio na suprotni stolac.
Vago sjedne za stol do prozora.
Šahist pokupi figure. Prenese ploču za Vagov stol.
- Je li slobodno?
Vago je gledao kroz prozor. Pogleda i šahist, ali ne vidje ništa.
- Igraš li šah?… Ja sam Grando… Tvoje je potez!
Vago izbaci skakača.
Grando povuče pješaka ispred desnog lovca za dva polja.
Vago vrati skakača na početno polje.
- Ali…
Grando povuče lijevog skakača ulijevo.
Vago povuče pješaka ispred kralja za dva polja. Njegovog pješaka mogao je pojesti i Grandov pješak i skakač.
- Ti si lud! – zaključi Grando.
Grando pogleda krčmara:
- Izbaci ga!
Ali Vago je i dalje gledao kroz prozor.
RADŽA I MUDRAC
Jedne noći Radža, koji je patio od nesanice, pozva dvorskog Mudraca da igraju šah.
Dugo su pozicije bile izjednačene. Izgledalo je da će Radža, najbolji igrač šaha u zemlji, pobijediti. Ali zbog samo jednog loše odigranog poteza Mudrac posta nadmoćniji.
Skrivajući ljutnju Radža pogleda kroz prozor:
- Ova je igra nesavršena. Ograničena je prostorom i vremenom. Može li se načiniti savršenija igra?
Mudrac je šutio.
- Što je savršenije od svega drugoga?
I ovo pitanje osta bez odgovora.
Nedugo potom Mudrac otiđe u planinu da sam, daleko od svih, provede ostatak života.
A Radža krene u novi osvajački pohod.
ALADINOVE ZLATNE ČINIJE
Aladin protrlja lampu. Duh se nakloni:
- Što gospodar želi?
- Jednu zlatnu činiju.
Aladin je činiju prodao najbližem zlataru za deset zlatnika. Od toga se moglo živjeti cijeli tjedan.
Drugu, istu takvu činiju, prodao je drugom zlataru za dvadeset zlatnika.
Treću trećem za trideset.
Četvrtu je odnio sultanu.
- Gospodaru, zanima me vrijednost ove činije.
Sultan pozva dvorskog rizničara.
Ovaj reče:
- Sto zlatnika.
- Ali…
- Dat ću ti dvjesto zlatnika – reče sultan. – To je nešto jedinstveno!
Po povratku kući Aladin upita Duha:
- Kolika je vrijednost ove činije?
- Gospodaru, ta činija nema za mene nikakvu vrijednost. Ja ih mogu načiniti bezbroj!
Kažu da je Aladin nakon toga lampu razbio.
RUŽE
- Vrtlaru, kakvu su to ruže?
- Sasvim obične, stranče.
- Podsjećaju na ljude.
- Zovemo ih traljudi.
- Trave-ljudi?
- Traljudi... Više trave.
- Meni više sliče na ljude. Zijevaju, mršte se, plaze jezik...
- Imaju korijen, stablo, trn...
- Nema niti jedne muške.
- Ruža je ženskog roda.
- Ove ruže su samo za ukras?
- I za provod.
- Vi ste bogati?
- Sjeme ovih ruža je vrlo skupo.
- Nečovječno je to prema njima.
- Zašto bi bilo? Zalijevam ih, gnojim, plijevim korov...
- Ne mogu se kretati.
- Ne krećem se ni ja izvan svoga vrta.
- Ipak, čudno je sve to.
- Zašto bi bilo? Ja sam običan vrtlar. Uzgajam obične ruže.
ČAJ
Krvnik dolazi po mene, upravo, kada sjedam za vrtni stol.
