Doći ću
Brati jabuke,
Što sazrješe kraj tvoje kuće
Crvene, crvenije
Od obraza djevojčica,
Što na nedjeljnumisu
Žure.
Opijati ću se
Nektarom,
Dok se
Misli pretaču,
Iz očiju
U oči.
NEMJERLJIVO JE…
Mjerljivo je vrijeme
Tvojeg ostanka,
Tu na dohvat ruke
U rajskoj ljepoti
Naših krajolika,
Gdje su misli
Isprepletene poput
Paukove mreže.
Mjerljivo je vrijeme
Usamljenosti i tuge
Mjerljive daljine
Studenog Sjevera
Gdje britki vjetrovi
Zavijaju poput vukova.
Mjerljivo je vrijeme
Dolazaka i odlazaka tvojih
Samo ljubav, misli,
Palete boja osunčanih
Naših krajolika
Nemjerljiva je.
PITAM SE…
Pitam se,
Čuješ li vjetar noću,
U granama obasjanim mjesečinom,
Dok se kroz prozor probija
Mliječna svijetlost iz radne sobe,
A akordi znani lagano se
Razliježu brijegom i kućom
Na osami, ovijeni noćnom
Sumaglicom u smiraj.
Čuješ li korake svoje iz doline,
Dok si u usamljenim jutarnjim šetnjama,
Upijao mirise i boje, svoga krajolika
I cvrkutanje ptica, koje su te,
U rana jutra pozdravljale.
Pitam se,
Da li vidiš i druge ljepote,
U čvrstoj simbiozi sa svojim krajolikom,
Tamo daleko, na Sjeveru
NAPISATI MOŽEŠ
Napisati možeš
Riječ, neko ime.
Možeš pisati riječi, svašta,
I riječi je mnogo:
O ljubavi,
Pobjedama,
Poraženima,
O pticama i njihovom pjevu,
I o rodnoj grudi,
Riječi je mnogo.
Pjesnička je sloboda
Da se njima služe,
Pazeći da nikad,
Nikad ne zaborave
Na istinu
I čovjeka.
MALO TOGA ZADRŽATI MOŽEŠ!
Malo toga zadržati možeš
(nakon sumornih godina)
Hladan i tajni plamen
Snenih snova
I igre mjesečevih mijena.
U tajnom otkrovenju
Nošen vjetrom beskrajne lakoće,
Izlijeva se u vremenu
Bezličan zaborav.
Malo zadržati možeš
Neuhvatljiv osmijeh
Skrovitih sjena
Neostvarene rituale.
Bljesak otkrovenja
Kadence gluhih riječi,
Migoljenje i laži
Predaleko vrijeme!
KAMENA TIŠINA
Utihle su
Raspojasane noći.
Opet se borim
S demonima svojim
Kroz izmaglicu
Nadolazećeg jutra.
Konjanici znani
Jure na krilima vjetra.
I njisak, i vrisak, i miris znoja
Jahača i konja
U nemilosrdnoj potrazi
Za zaboravom,
Davnim srećama
I ožiljcima.
Prelama se život
Utkan u plamene grive,
Eksplozije strahova
I euforije
Trijumfa i poraza.
Samozaborav zatamnjen,
Zgusnuto satkan,
Vještinom i lukavošću
U minulom vremenu
Životinjskih nagona,
Strasti i otrova,
Izlomljenog krajolika
I zanosne igre.
Kamena tišina
Zatomila mržnju
Iznjedrila konjanika.
RUKOVET STIHOVA
Ne žali mrtva proljeća,
Jesenje oluje odnijet će ti sve.
Nisam od onih što plaču,
Ja idem dalje…
Nestani tiho,
Nečujno.
Ponesi sve uspomene:
Naša snena jutra,
Dušu ovladanu tugom,
Nestani tiho,
Nečujno.
Danas sam tu,
Sutra tamo.
Noćas nečija
Sutra ničija.
Opet na početku
Svog lutanja kroz maglu.
Ne plačem,
Idem dalje…
TI JEDINI ZNADEŠ…
Ti jedini znadeš istinu o meni,
O Demonima starim i novim.
Iz prikrajka rastrgane duše
vrebaju priliku da zaskoče.
I nikad ne možeš
sa sigurnošću reći
kada i koji će,
u napad da krene...
Slagalicu praviš,
analizu radiš
o stradanju duše.
Zaboravi priče!
Ti jedini znadeš,
istinu o meni...
SA MNOM SE PROBUDI
Da li si me noćas
prizivao u svoje snove –
slušajući korake neke,
na vjetrometini života što traje?
Na distanci jesmo,
padova mnogo ima.
Ništa se ne mijenja!
Ista vatra tinja!
U heliksu našem,
urisani kodovi,
ljubavi naše,
i poljupci drugi,
zagrljaji znani
i ukradeno vrijeme.
Ti sigurno znadeš,
distanca je maska,
sa mnom se probudi!
DOĆI ĆU…
Doći ću
Brati jabuke,
Što sazrješe kraj tvoje kuće
Crvene, crvenije
Od obraza djevojčica,
Što na nedjeljnumisu
Žure.
Opijati ću se
Nektarom,
Dok se
Misli pretaču,
Iz očiju
U oči.
NEMJERLJIVO JE…
Mjerljivo je vrijeme
Tvojeg ostanka,
Tu na dohvat ruke
U rajskoj ljepoti
Naših krajolika,
Gdje su misli
Isprepletene poput
Paukove mreže.
Mjerljivo je vrijeme
Usamljenosti i tuge
Mjerljive daljine
Studenog Sjevera
Gdje britki vjetrovi
Zavijaju poput vukova.
Mjerljivo je vrijeme
Dolazaka i odlazaka tvojih
Samo ljubav, misli,
Palete boja osunčanih
Naših krajolika
Nemjerljiva je.
PITAM SE…
Pitam se,
Čuješ li vjetar noću,
U granama obasjanim mjesečinom,
Dok se kroz prozor probija
Mliječna svijetlost iz radne sobe,
A akordi znani lagano se
Razliježu brijegom i kućom
Na osami, ovijeni noćnom
Sumaglicom u smiraj.
Čuješ li korake svoje iz doline,
Dok si u usamljenim jutarnjim šetnjama,
Upijao mirise i boje, svoga krajolika
I cvrkutanje ptica, koje su te,
U rana jutra pozdravljale.
Pitam se,
Da li vidiš i druge ljepote,
U čvrstoj simbiozi sa svojim krajolikom,
Tamo daleko, na Sjeveru
NAPISATI MOŽEŠ
Napisati možeš
Riječ, neko ime.
Možeš pisati riječi, svašta,
I riječi je mnogo:
O ljubavi,
Pobjedama,
Poraženima,
O pticama i njihovom pjevu,
I o rodnoj grudi,
Riječi je mnogo.
Pjesnička je sloboda
Da se njima služe,
Pazeći da nikad,
Nikad ne zaborave
Na istinu
I čovjeka.
MALO TOGA ZADRŽATI MOŽEŠ!
Malo toga zadržati možeš
(nakon sumornih godina)
Hladan i tajni plamen
Snenih snova
I igre mjesečevih mijena.
U tajnom otkrovenju
Nošen vjetrom beskrajne lakoće,
Izlijeva se u vremenu
Bezličan zaborav.
Malo zadržati možeš
Neuhvatljiv osmijeh
Skrovitih sjena
Neostvarene rituale.
Bljesak otkrovenja
Kadence gluhih riječi,
Migoljenje i laži
Predaleko vrijeme!
KAMENA TIŠINA
Utihle su
Raspojasane noći.
Opet se borim
S demonima svojim
Kroz izmaglicu
Nadolazećeg jutra.
Konjanici znani
Jure na krilima vjetra.
I njisak, i vrisak, i miris znoja
Jahača i konja
U nemilosrdnoj potrazi
Za zaboravom,
Davnim srećama
I ožiljcima.
Prelama se život
Utkan u plamene grive,
Eksplozije strahova
I euforije
Trijumfa i poraza.
Samozaborav zatamnjen,
Zgusnuto satkan,
Vještinom i lukavošću
U minulom vremenu
Životinjskih nagona,
Strasti i otrova,
Izlomljenog krajolika
I zanosne igre.
Kamena tišina
Zatomila mržnju
Iznjedrila konjanika.
RUKOVET STIHOVA
Ne žali mrtva proljeća,
Jesenje oluje odnijet će ti sve.
Nisam od onih što plaču,
Ja idem dalje…
Nestani tiho,
Nečujno.
Ponesi sve uspomene:
Naša snena jutra,
Dušu ovladanu tugom,
Nestani tiho,
Nečujno.
Danas sam tu,
Sutra tamo.
Noćas nečija
Sutra ničija.
Opet na početku
Svog lutanja kroz maglu.
Ne plačem,
Idem dalje…
TI JEDINI ZNADEŠ…
Ti jedini znadeš istinu o meni,
O Demonima starim i novim.
Iz prikrajka rastrgane duše
vrebaju priliku da zaskoče.
I nikad ne možeš
sa sigurnošću reći
kada i koji će,
u napad da krene...
Slagalicu praviš,
analizu radiš
o stradanju duše.
Zaboravi priče!
Ti jedini znadeš,
istinu o meni...
SA MNOM SE PROBUDI
Da li si me noćas
prizivao u svoje snove –
slušajući korake neke,
na vjetrometini života što traje?
Na distanci jesmo,
padova mnogo ima.
Ništa se ne mijenja!
Ista vatra tinja!
U heliksu našem,
urisani kodovi,
ljubavi naše,
i poljupci drugi,
zagrljaji znani
i ukradeno vrijeme.
Ti sigurno znadeš,
distanca je maska,
sa mnom se probudi!
