Kazivao si biranim riječima:
Da sjednemo u sjenu trešnje u cvatu,
oslonjene glave na ruci i da
oslušnemo samoću lijevim uhom,a
desnim tišinu i zavirimo s oba oka
nutrinu svoju.
Kazivao si: »Čitajte suvremenike,
umne knjige o pismenosti« i
da izbrušene misli postrojimo
u zakonitost pisane riječi
tad će se pretočiti u stihove...
Čula sam dobro naputke tvoje
I otad se stalno pitam:
Što da radim bez trešnje u cvatu?
Iz dvorišta moga,
Izrezana je za potpalu zajedno s korijenjem,
neznanjem o planskoj urbanizaciji i
nalogu suludog arhitekte...
U ludilu i kaosu samoće i tišine,
duša ne stanuje više na dlanu,
skrivena je u stisnutoj pesti,
stoga su i stihovi škrti,nedorečeni,
možda čak i s greškom.
Umjesto samoće i tišine, noćas
Ušima odzvanjaju kazivanja tvoja.
Stoga ću k tebi doći
Kad trešnje procvatu kraj tvoje kuće,
miomirisom i ljepotom svojom da
izmame čulnost tišine i samoće.
Moći ću tada ispisati stihove nove i
Podastrijeti pred tebe, po mom sudu,
Izbrušene misli svoje.
POKUŠAVAM
Pokušavam zaustaviti
Nemilosrdno vrijeme i dane
Što cure poput pijeska u pješčanom satu
I baciti u udaljeni kutak svemira
Da ne dopre do nas.
Pokušavam zaustaviti vrijeme, i
Zamrznuti naše zajedničke trenutke,
Jer neumitni rastanak
Ostaviti će velike praznine
Neizmjernu tugu, i
Dane osame…
Pokušavam…
* * *
Na prostirci od bijelih oblaka,
Obnaženog, uz
Zvuke melodija, nama znanih.
Cjelivala sam te,
Cijele noći,
Dok je titrava svijetlost svijeća
Plesala zavodljivi ples
Svjetlosti i sjena.
* * *
Rastrgana jutra
Nestrpljivo i izluđeno
Nestaju u
Vremenu
Umišljaja.
NA IZVORU
Na izvoru rijeke znane,
Gledali smo siluete naše,
U brzacima razbibane, koje su
U dijagonali
Mreškajući nestajale, i u
Neprekinutom ritualu
Ponavljanja, iznova
Od izvorišta.
STRAHOPOŠTOVANJE I LJUBAV…
Spram vode gajim
I ne znam
Da li zato, što
Si rođen u
Znaku Vode, ili
Zbog boje
Očiju tvojih, ili
Imena, što
Majka ti dade, ili
Zbog izvora Krke, u
Kojem se ogleda
Duša tvoja.
Strahopoštovanje i ljubav
Spram vode gajim.
ODAT ĆU TI
Odat ću ti
Malu tajnu, da
Me srsi prožimaju, dok
Mi pričaš, dok
Te gledam, a
Proljetni povjetarac
Milujući,
Vješto mreška, bistru
Površinu Krke.
Na svom putu,
Kroz dolinu, lapćući,
Krka priča priču.
* * *
u škrinju staru
pohranit ću vrijeme
i miris majke.
AKO ZNADEŠ
Ako znadeš priču
Mjesečevih mijena, na
Obali rijeke, tada
Me odvedi, u
Krašku jamu, kod
Postojne, u
Svibanjsko veče,
Ispričaj mi priču, o
Stradanju duše, na
Prvoj razini, gdje
Snivaju tisućljetne vode Slovenije.
Donesi i butelju vina,
Ptujskih podrumara, da
Nazdravimo priči,
Mjesečevih mijena, na
Drugoj razini, a na
Trećoj razini
Osedlat ćemo konje vrane,
Sjedinjeni, i u
Laganom kasu,
Otići u nepoznato.
PONEKAD
Ponekad poželim, da
Podijeliš sa mnom, svoje
šetnje u praskozorja, u
kućnom ogrtaču, dok te
polu snenog
pozdravljaju srne, i
onaj mali medvjedić, što s
majkom na pojilo ide, a
znatiželjni pogledi susjeda, ne
dosežu.
Ponekad…
* * *
Da li si noćas,
Bezbrižno usnuo, i
Uhvatio neodređenost
Vremena koje nestaje,
Dosljedno u noći,
Kao što je ova?
* * *
Crna vrana je
Noćas sletjela, na
Tvoje rame, gračući
Glasno i resko,
Ometajući tvoj san, a na
Ulici pustoj,
Zavezan o drvo, tužan
Pas zavija, na
Mjesec.
* * *
Sunce nad dolinom D…
Razmeće se blještavilom
Tvoje mi ruke nedostaju.
* * *
Tvoj osmjeh
Odzvanja u besanoj
Noći, poput bisera
Slučajno ispuštenih
Iz ruku
Po parketu.
* * *
Bez riječi,
i oproštaja,
Izšuljao si se
Iz života znanog.
* * *
Dani se lijeno nižu
Na kalendaru prolaznosti
I u niski satkanoj
Od snova, tek
Poneka riječ izrečena.
ČEKALA SAM
Kazivao si biranim riječima:
Da sjednemo u sjenu trešnje u cvatu,
oslonjene glave na ruci i da
oslušnemo samoću lijevim uhom,a
desnim tišinu i zavirimo s oba oka
nutrinu svoju.
Kazivao si: »Čitajte suvremenike,
umne knjige o pismenosti« i
da izbrušene misli postrojimo
u zakonitost pisane riječi
tad će se pretočiti u stihove...
Čula sam dobro naputke tvoje
I otad se stalno pitam:
Što da radim bez trešnje u cvatu?
Iz dvorišta moga,
Izrezana je za potpalu zajedno s korijenjem,
neznanjem o planskoj urbanizaciji i
nalogu suludog arhitekte...
U ludilu i kaosu samoće i tišine,
duša ne stanuje više na dlanu,
skrivena je u stisnutoj pesti,
stoga su i stihovi škrti,nedorečeni,
možda čak i s greškom.
Umjesto samoće i tišine, noćas
Ušima odzvanjaju kazivanja tvoja.
Stoga ću k tebi doći
Kad trešnje procvatu kraj tvoje kuće,
miomirisom i ljepotom svojom da
izmame čulnost tišine i samoće.
Moći ću tada ispisati stihove nove i
Podastrijeti pred tebe, po mom sudu,
Izbrušene misli svoje.
POKUŠAVAM
Pokušavam zaustaviti
Nemilosrdno vrijeme i dane
Što cure poput pijeska u pješčanom satu
I baciti u udaljeni kutak svemira
Da ne dopre do nas.
Pokušavam zaustaviti vrijeme, i
Zamrznuti naše zajedničke trenutke,
Jer neumitni rastanak
Ostaviti će velike praznine
Neizmjernu tugu, i
Dane osame…
Pokušavam…
* * *
Na prostirci od bijelih oblaka,
Obnaženog, uz
Zvuke melodija, nama znanih.
Cjelivala sam te,
Cijele noći,
Dok je titrava svijetlost svijeća
Plesala zavodljivi ples
Svjetlosti i sjena.
* * *
Rastrgana jutra
Nestrpljivo i izluđeno
Nestaju u
Vremenu
Umišljaja.
NA IZVORU
Na izvoru rijeke znane,
Gledali smo siluete naše,
U brzacima razbibane, koje su
U dijagonali
Mreškajući nestajale, i u
Neprekinutom ritualu
Ponavljanja, iznova
Od izvorišta.
STRAHOPOŠTOVANJE I LJUBAV…
Spram vode gajim
I ne znam
Da li zato, što
Si rođen u
Znaku Vode, ili
Zbog boje
Očiju tvojih, ili
Imena, što
Majka ti dade, ili
Zbog izvora Krke, u
Kojem se ogleda
Duša tvoja.
Strahopoštovanje i ljubav
Spram vode gajim.
ODAT ĆU TI
Odat ću ti
Malu tajnu, da
Me srsi prožimaju, dok
Mi pričaš, dok
Te gledam, a
Proljetni povjetarac
Milujući,
Vješto mreška, bistru
Površinu Krke.
Na svom putu,
Kroz dolinu, lapćući,
Krka priča priču.
* * *
u škrinju staru
pohranit ću vrijeme
i miris majke.
AKO ZNADEŠ
Ako znadeš priču
Mjesečevih mijena, na
Obali rijeke, tada
Me odvedi, u
Krašku jamu, kod
Postojne, u
Svibanjsko veče,
Ispričaj mi priču, o
Stradanju duše, na
Prvoj razini, gdje
Snivaju tisućljetne vode Slovenije.
Donesi i butelju vina,
Ptujskih podrumara, da
Nazdravimo priči,
Mjesečevih mijena, na
Drugoj razini, a na
Trećoj razini
Osedlat ćemo konje vrane,
Sjedinjeni, i u
Laganom kasu,
Otići u nepoznato.
PONEKAD
Ponekad poželim, da
Podijeliš sa mnom, svoje
šetnje u praskozorja, u
kućnom ogrtaču, dok te
polu snenog
pozdravljaju srne, i
onaj mali medvjedić, što s
majkom na pojilo ide, a
znatiželjni pogledi susjeda, ne
dosežu.
Ponekad…
* * *
Da li si noćas,
Bezbrižno usnuo, i
Uhvatio neodređenost
Vremena koje nestaje,
Dosljedno u noći,
Kao što je ova?
* * *
Crna vrana je
Noćas sletjela, na
Tvoje rame, gračući
Glasno i resko,
Ometajući tvoj san, a na
Ulici pustoj,
Zavezan o drvo, tužan
Pas zavija, na
Mjesec.
* * *
Sunce nad dolinom D…
Razmeće se blještavilom
Tvoje mi ruke nedostaju.
* * *
Tvoj osmjeh
Odzvanja u besanoj
Noći, poput bisera
Slučajno ispuštenih
Iz ruku
Po parketu.
* * *
Bez riječi,
i oproštaja,
Izšuljao si se
Iz života znanog.
* * *
Dani se lijeno nižu
Na kalendaru prolaznosti
I u niski satkanoj
Od snova, tek
Poneka riječ izrečena.
