DOK TRAJE LJUBAV

BETOVENOV ZVIŽDUK

Rado se sjećam velikog Zuke Džumhura koji sjedi u ležaljki za plažu i kaže:

»U Atini 12 stepeni, na Hvaru 35 stepeni a ja sjedim u baru i pušim cigaru, u vrelom Hvaru, a zamislite Atina je kvaru.«

Jedne davne, ljetnje večeri putovao sam trajektom prema Hvaru. Bilo je prekrasno vrijeme, bez daška vjetra; umirujuća tišina i samo se čuo blagi zvuk moćnih motora koji su tjerali grdosiju od pedeset metara da probija more. Čuo se samo šum broda koji se borio s vodom, i vidjela pjena koja je bila posledica te borbe. Kao da se more borilo protiv ogromnog trajekta koje je nemilosrdno tražio svoj put ka pučini. Udisao sam punim plućima svježi, morski vazduh i osjećao neobičnu nirvanu koja nije svojstvena mladićima od dvadesetak godina. Ni sam ne znam zašto, počeo sam da zviždim. Zviždao sam iz glave, ne razmišljajući. Melodija je bila kao stvorena za taj trenutak: Eliza – Betoven.

Ko zna koliko je to trajalo, jer su moje misli bile pored neke, kamene ograde, gdje su se sušile smokve, a zamišljao sam i čašicu ljekovite loze i debeli hlad pored voljene osobe. Sve ovo je mene čekalo po dolasku na Hvar. Poželio sam da trajekt poleti, da što prije dođe na željeno mjesto. Nirvana je trebalo da nema kraj. Naglo sam prestao da zviždim i potražio sam vodu za moja osušena usta. U tom momentu sam čuo da neko sa gornje palube zviždi moju melodiju. Okrenuo sam glavu i pogledom tražio ljubitelja klasične muzike koji je volio Betovena. Kad sam podigao glavu zvižduci su prestali i ja sam shvatio da se neko dobro zabavlja. Spustio sam glavu i ponovo su se začuli prijatni zvuci. Nisam se micao jer muzika nije prestajala. Ja sam se samo smješkao lukavo. Naglo sam okrenuo glavu. Zvižduk je nestao ali sam uspio da vidim glavu plavuše, kojoj se duga kosa, vijorila na vjetru. Ubrzo je nestala iza ograde. Spustio sam glavu i počeo ponovo da zviždim. Sa gornje palube oglasio se zvižduk koji pratio mene. Zviždali smo zajedno neka, nepoznata žena i ja. Ni lice joj nisam dobro vidio a imali smo nešto zajedničko. Nisam znao ni kako se zove ta osoba, ni odakle je. Postoje čudni momenti kad osjećate isto s nekom osobom a nikad ga niste vidjeli i ne znate ništa o njemu. Ovo se događalo prije četrdesetak godina, ali i danas se to isto događa, nekim drugim generacijama, na internetu. Ko zna koliko bi dugo nas dvoje naizmjenično zviždali, da se nisu pojavili radnici koji su pripremali brod za pristajanje u hvarskoj luci. Pogledao sam gore prema palubi, odakle se čula muzika, i nisam vidio ništa osim vedro nebo i trag aviona koji je ko zna kad prošao svojim putem. Odlučio sam da se popnem na gornju palubu i da potražim zagonetnu sviračicu. Paluba je bila prazna, samo je pored ograde stajala stolica za plažu, malo nakrivljena, na kojoj je očito neko do maloprije sjedio. Ušao sam u salon koji bio poluprazan i pogledom tražio zagonetnu ženu o kojoj sam samo znao sa lijepo zviždi i da ima dugu, plavu kosu. Takva osoba nije sjedila ni na jednoj od fotelja u polupraznom salonu. Znao sam da nije mogla sići, jer samo jedne stepenice su vodile na donju palubu a pored njih sam sjedio ja. Sjeo sam na udobnu fotelju, u suprotnom dijelu od ulaza u salon, da bih imao dobar pregled ako se neko pojavi iz nekih drugih prostorija koje nisu pripadale gostima.

Ugledao sam dvojicu mornara i zapanjio sam se morbidnoj igri koju su oni igrali. Toliko je bila morbidna da je se i danas, posle toliko godina, jasno sjećam kao da je sad gledam. Napravili su stalak od kutije za šibice i u njega zabili čačkalicu, koja je virila kao stub iz te kutije. Uhvatili su neku veliku muhu zunzaru i pažljivo nabijali je na čačkalicu i bili su oduševljeni, kako muha nabijena na kolac od čačkalice, miče noga u uzaludnoj borbi za svoj život. Izgleda da im je takva morbidnost bila mala, pa su uzeli parče drvceta do šibice i stavili je muhi u noge a ona je vrtila komad šibice nogama i povremeno bi bacila drvce. Tada su oni bili veoma ljuti na nju, zbog toga što im kvari igru, ali u momentu kad bi, jadna muha prihvatila šibicu i počela da okreće sumanuto komadić drveta, počeli bi mornari da aplaudiraju, valjda sebi, a možda i jadnoj muhi koja je umirala kao klovn zahvaljujući morbidnoj igri dvojice ludaka. Mnogo godina kasnije, kad je u zemlji u kojoj sam rođen bio rat, često su mi padali na pamet ovi mornari:

Šta bi oni bili u stanju da smisle protivničkim vojnicima? Možda i ne bi ništa. Možda su bili samo hrabri prema nemoćnoj muhi.

Snažni motori ogromnog broda su,odjednom, skoro utihnuli. Ja sam mahinalno pogledao kroz okrugli prozor salona i ugledao moju zviždačicu, kako naslonjena na ogradu, gleda u kuće koje su se nazirale u daljini. Izašao sam iz salona i počeo da zviždim približavajući se stepenicama. Odjednom, žena se okrenula i nasmijala se, klimajući glavom a ja sam pomislio da sam vidio anđela. Bila je izuzetno zgodna žena, tridesetih godina, na čijem tijelu je sve bilo pravilno raspoređeno. Bila je u sva u bijelom, baš kao ja, koji sam se ponosio time što me je neki putnik prije pola sata upitao:

»Barba, za koliko stižemo?«

Mislio je čovjek da sam oficir na brodu. Bio sam ponosan na moje, bijelo odijelo i svijetlu, krem košulju, na čijoj prednjoj strani je stajala diskretno izvezena zastava Jugoslavije a iznad nje olimpijski krugovi. Takve košulje su nosili naši sportisti na Olimpijadi u Moskvi 1980 a ja sam dobio na poklon.

»Izgleda da nisam ni ja za bacanje.«

Pomislio sam. I ja sam prelijepoj plavuši klimnuo glavom i sišao niz stepenicu po svoje stvari jer je brod skoro pristigao u luku. Bio sam veseo i zadovoljan. Lijep je osjećaj da me tamo na kopnu čeka neka žena kojoj je do mene stalo a ovdje na brodu neko ko me i ne zna ima slična osjećanja. Lijepo je imati osjećaj da prema vama imaju jaka osjećanja dvije žene: Jedna stvarna koja me čeka u luci i druga živa, a skoro virtualna, jer o njoj ne znam ništa osim da voli istu melodiju kao i ja. Takvi su osjećaji danas česti, jer imamo internet i sve virtualno a socijalno, ali postoje osobe za koje osjetimo da imaju nešto zajedničko s nama.

Kamena ograda kuće u kojoj smo odsjeli, moja djevojka Azra i ja, je bila na samom početku plaže i s nje se pružao prekrasan pogled na more i brda, a naravno, i na posjetioce plaže. Jednom, posle nekoliko dana od mog dolaska na Hvar, sam pijuckao, taman onako kako sam i zamišljao, hladnu lozu i jeo napola osušene smokve, dok mi je pogled lutao na sve strane bez nekog cilja. Ja sam samo uživao u blagodetima ljeta. Odjednom sam osjetio ledenu vodu na leđima. Skočio sam sa ograde i opsovao žestoko. Mokra kosa moje Azre i svjetlucave crne oči, Moje Garave, (Tako sam je zvao.) su me spriječile da nastavim da psujem:

»Hajde u vodu, sanjaru vječiti!«

Ja sam kao bajagi bio i dalje ljut i skupljenih vijeđa smišljao šta da kažem. Nisam ništa rekao ali imao sam opaki plan za osvetu koju sam odlučio da sačekam. U kasno predvečerje, kad je najljepše vrijeme za kupanje i boravak na plaži, Azra se spremala za večeru u nekoj, bezličnoj konobi koja je imala odličnu hranu, kao da idemo na Novogodišnji koncert u Beč. Kad je sam vidio da je napola obučena, našminkana ukusno i pažljivo, kako to rade žene koje su po prirodi pedantne, zamolio sam je naivnim glasom da mi donese rakiju iz frižidera ili da mi naspe čašicu. Sišao niz stepenice i sjeo na pijesak nedaleko od vode. Bila je začuđena što sam sišao dole ali nije ništa pitala, samo je veselo sišla niz stepenice noseći rakiju a nije jadnica ima pojma šta je čeka. Sačekao sam da mi priđe i naglim pokretom je uhvatio ispod koljena jednom rukom a drugom pridržao je da joj tijelo ne padne na pijesak. Bila u mom naručju i smijala se, a i dalje jer nije imala pojma kakvu joj pakost spremam. Prihvatio sam je malo čvršće i smješkao sam se. Odjednom je shvatila šta ću uraditi:

»Nemoj da ti to padne na pamet. Ne bih te pogledala više.«

Ja sam se smiješio i odgovorio zagonetno:

»Naravno, da neću. Šta tebi pada na pamet?«

Više nije vjerovala mom lažnom osmijehu. Povikala je:

»Puštaj me manijače. Da se nisi usudio.«

Pokušala je da se otme ali moje ruke su bile zauzele dobru poziciju, baš kako sam planirao. Krenuo sam prema vodi laganim korakom i veselim osmijehom praćen njenom cikom koja je bila ispunjenom grubim psovkama. Kad mi je voda bila iznad koljena jednostavno sam, zajedno sa Azrom, njenom divnom frizurom i prelijepom šminkom, se spustio u more. Pazio sam , naravno, da prije nego što joj zagnjurim glavu u vodu, uzme vazduha i opominjao sam je na to, ali ona je samo vikala i psovala mada sam na krajičku njenih usana vidio osmijeh.

Mnogo me je voljela ta jednostavna i pametna djevojka a ako ćemo pošteno i ja sam volio nju. Ali mladost, kao i svaka druga, odvela nas je različitim putevima, jer se ona odselila iz grada u kom smo živjeli. Čim sam je pustio u vodi pokušao sam da je uhvatim u vodi za poneki dio tijela za koga ne treba opis da bi, vi poštovani čitaoci, shvatili o čemu pišem, a ona je samo ljutita, bijesna i nasmijana stiskala moju kosu i psovala. Ne sjećam se da li smo se ljubili u vodi. Vjerovatno jesmo, a i sve ostalo što radili nije ni važno za ovu priču, jer je ovo priča, ako niste zaboravili, o zvižducima neke nepoznate žene i mene.

Sutradan, dok sam se lijeno premještao sa mjesta na mjesto, u kasnim popodnevnim časovima, i pogledom pratio trome posjetioce plaže koji su kao usnuli mravi napuštali plažu dok se u vazduhu osjećala nesnosna sparina, jer kiša nije padala nekoliko dana, odjednom, mi se pogled zaledio na poznatom licu. Bila je moja, stvarna a virtualna zviždačica - plavokosa. Nije me primjetila jer je kamena ograda bila malo dalje od mjesta na kom je počinjala plaža. Kada se približila stepenicama koje su vodile prema hotelu i koje su bile nadomak kamene ograde ja sam počeo da zviždim. Naglo se trgla i pogledala u mom pravcu. Pogledali smo se za trenutak koji prekinuo glas koji je nju dozivao:

»Helga, bist du meine Brille gesehen?«*

Kad je okrenula glavu u pravcu glasa ugledao sam muškarca u najboljim godinama, koji je za ruku vodio djevojčicu, vjernu kopiju moje zviždačice. Prestao sam da zviždim i bio zbunjen, nisam ne znam zašto, baš kao i plavuša kojoj sam maloprije saznao ime. Tek kada je muškarac ponovo postavio pitanje, odgovorila mu je, i nevoljnim ali izazovnim koracima krenula prema čovjeku i djevojčici koja očito bila njena kćerka. Nastavio da zviždim i jedva sam primjetio Azru koja izašla na terasu i stavila kafu na kamenu ogradu:

»Volim kad si veseo. Nikad te ranije nisam čula da zviždiš.«

»Nisam ni ja.«

Pomislio sam.

»Nisam često zviždao ali ovih dana me krenulo.«

Nasmijao sam se i nastavio da zviždim a moja draga je samo klimnula glavom i smješkala se. Mnogo godina kasnije, saznao sam od nekih prijatelja da se Azra udala za nekog oficira i da živi u Sloveniji i da nije srećna u braku. Zamišljao sam kako izgleda čovjek s kojim je ova vrijedna i vesela žena nesrećna. Nisam ga zamislio. Ja budale nikad nisam mogao da zamislim a još manje da smislim. Jedno je sigurno, ona se nije mogla promijeniti. Ona je bila sva prirodna. Takve žene su uvijek iste bez obzira koliko godina imaju.

Sutradan i nekoliko sledećih dana sam dežurao pored stepenica kojim je moja plavuša, koja je umjela lijepo da zviždi, otišla ali od nje nije bilo ni traga ni glasa. Sledećeg jutra, dok smo Azra i ja kupovali namirnice u lokalnoj radnji, iza nekog dalekog ugla te povelike radnje se čuo poznati zvižduk: Eliza – Betoven. Tražio sam pogledom kao žedan što traži vodu, lijepu, plavušu Helgu, jer sam već poznavao boju tona koju je imao njen zvižduk. Nisam je vidio mada sam gledao u pravcu odakle je dolazio zvižduk. Pojavila se iza nekog paravana i prošla pored mene i Azre ponosno, uzdignutog čela kao da je dobila neku nagradu. Po njenom izrazu se vidjelo da se nečim ponosi. Azra je nju primijetila i odmah rekla:

»Prava Švabica. Prepotentna je i misli ako ima malo više para nego mi da je veoma važna.«

Odgovorio sam i sam zbunjen:

»Ili je tačno to što govoriš ili si ti malo ljubomorna na nju. Ipak je vrlo zgodna žena.«

Azra mi je ruku stavila na oči i rekla:

»Ne gledaj tamo. Sve što je tvoje je ovdje. To ovdje sam ja.«

Pokazivala je na sebe i smješkala. Smiješio sam se i ja i čim je Azra okrenula glavu da vidi neku robu, pogledao sam u pravcu u kom je otišla moja, plava zviždačica. Ona je već bila izašla iz radnje a ja sam nastavio da pregledam nezainteresovano robu koju je Azra odabrala, klimajući glavom na sve što se njoj svidjelo. Ona se čudila tome, jer ja sam obično imao primjedbe na njen izbor. Ja bih samo mahnuo ramenima na svako njeno pitanje, i bilo mi je jedino žao što nisam u prilici pa počnem da zviždim. Nikada više nisam vidio prelijepu Helgu, niti čuo njen zvižduk ali sam se dugo godina kasnije, pa i dan danas se pitam, kakva bi bila moja veza s njom da smo se sreli u nekom drugom vremenu i pod drugačijim okolnostima. Pitanje svih pitanja koje mi nameće i danas je:

»Da li je jedan nagluvi, namćorasti genije uspio svojom muzikom da bar za trenutak poveže dvije osobe koje se nisu poznavale. Kasnije mi je pojavom Tvitera i Fejsbuka i njima sličnih mreža, vrijeme dalo odgovor da je to moguće«.

Umjesto pogovora ispričaću priču o nastanku kompozicije »Za Elizu« Ludviga Van Betovena.

Mlada žena koja je bila prosječno talentovana pijanistkinja se žarko zaljubila u svog učitelja. On je već bio doživio najgoru sudbinu koja može zadesiti jednog muzičara i genija. Postao je nagluv. Pokušavao je to na svaki način da sakrije, mada su to svi znali.

Posle jednog časa, kada je klimao glavom jer je bio zadovoljan onim što je mlada djevojka odsvirala, Eliza je skočila na njega i poljubila ga u usta. Začuđeni četrdesetogodišnjak, u koga je bila zaljubljana mlada djevojka, kći lokalnog bakalina, se izmaknuo jedan korak i rekao:

»Vrlo dobro ste ovo odsvirali, gospođice. Čas je završen.«

Sutradan je Elizu čekalo iznađenje. Na klaviru se stajala partitura na kojoj je pisalo:

»Vama, poštovana gospođice Eliza. Ludvig«

Naslov partiture je bio »Za Elizu«. Presrećna djevojka je sjela za klavir i htjela da počne da svira svoju kompoziciju ali Betoven joj je stavio ruku na rame i rekao:

»Draga gospođice, ovo djelo je moj dar našem drugarskom prijateljstvu koje ja ne želim da pređe u ništa drugo. Vi ste divna djevojka koja ne zaslužuje namćorastog, ostarjelog genija. Vi zaslužujete mladog, veselog i običnog čovjeka.«

Legenda kaže da je Eliza uplakana izletjela iz sobe i nikad više nije dolazila na časove klavira kod čuvenog kompozitora.

Ovo je samo jedna od mnogih priča koje sam čuo o nastanku ove kompozicije o kojoj se i danas ispredaju bajke. I zaista, kad god slušam »Za Elizu« ona meni liči na veselu bajku.

Ako vama i moja priča liči na bajku - ne obazirite se na to. Sva djeca vjeruju u bajke kad su mala, pa im to ne smeta kad odrastu.

Ovo su bile dvije priče koje nisu nimalo slične jedna drugoj, ali imaju jednu zajedničku crtu a to je dobrota jednog, neobičnog trenutka koji je spojio neke osobe.

Svaka sličnost sa baka Azrom, ako je vaša supruga i majka, je namjerna jer ja znam da bi se ona ponosila ovom pričom, samo kad bi je pročitala i samo kad bi smjela da to prizna. Želim ti veselu starost, moja Garava.

* Njemački: »Helga, jesi li vidjela moje naočare?«

DOK TRAJE LJUBAV

Život se uređuje brakom samo ako ne može drugačije da se uredi. Ovim riječima počinje ceremonija vjenčanja u jednoj opštini u Beogradu. Ova neobična i poučna rečenica, koja ako ispravno shvati, može poslužiti kao princip života u zajednici bez obzira kako se ona zove.

Živjeti u zajednici sa drugim bićem je umjetnost koju bi svi da probaju. Skladan život je ravnoteža između uzimanja i davanja sebe i drugog. Taj sklad nije lako zadržati. To je kao koncentracija. Morate stalno biti u toku, osjetiti damar srca koje kuca pored vas. Morate reagovati po instinktu. Svaku sitnu pažnju učiniti sa mnogo takta i poštovanja. Svaki drugačiji život u zajednici je trpljenje, prisila ili lična laž. A lagati samog sebe je najgore. Najčešće je to loša navika kao čitanje novina u tramvaju. Život u ugovornoj zajednici je rulet koji se stalno vrti a u kome niko ne dobija, a gube svi, jer život prolazi. To je nijemo posmatranje vremena koje pred nama neumitno nestaje. To je pravljenje već napravljene staze usred lijepo uređenog parka koji se zove običnom rečju: brak. A život se uređuje brakom samo ako ne može drugačije da se uredi.

Živjeli su u nekom, običnom braku, jedna žena sa Čobanije* i jedan čovjek za koga ne znam gdje je rođen, ali znam da je bio porijeklom Crnogorac koji je odrastao putujući po bivšoj nam domovini od grada do grada. Njegovi roditelji nisu radili u cirkusu pa da moraju seliti iz mjesta u mjesto, nego mu je otac bio oficir vojske koja je, kad se raspadala SFRJ, ličila na cirkus ali bez artista na žici, dresera, lavova i ostalih opasnih životinja; ličila je na cirkus koji ima samo klovnove a to su bili oficiri. Sin jednog, takvog oficira bio je običan čovjek koji je imao dobar posao, živio je u dobroj i stabilnoj državi.

Imao je ženu koja ni sama nije znala da li ga je voljela, ali ga Je poštovala kao muža i oca njihovog sina. Čovjek o kome govorim, recimo da se zvao Nebojša, je imao mnogo mana koje se, obično, kad ljudi žive u bez porodičnih, političkih ili ekonomskih trzavica, ne primjećuju. On je bio jedan od mnogih koji- je retrovizer na autu služio da vidi kako mu izgleda frizura, jedan od onih koji je najviše na svijetu volio svoju sliku u ogledalu. Jedinac kod roditelja, oficirski sin naučen na blagostanje, i da je u centru pažnje, prosto je prolazio kroz život neprimjetno jer je bio neambiciozan a interesovalo ga je jedino pivo i ponekad fudbal. Njegovu vjernu ženu sam bolje poznavao. Bila je to obična, jedna od mnogih, žena koje se nisu ničim isticale. Uvijek bi stajala po strani, nekako joj je bilo neprijatno kad bi se povela tema o ljubavi, seksu . Takva je bila kao djevojka, a kad se udala postala je kao kornjača zatvorena u svoj dom posvećena svojoj porodici. Rijetko sam je viđao ali svaki put kad bih s njom o bilo čemu poveo neki razgovor, vidio bih u njenim očima neku iskru, neki čudan sjaj koji je većini muškaraca davao znak da treba da joj se udvaraju. Ona je bila oniska plavuša koja je imala pravilno raspoređene dijelove tijela, što je još više davalo povoda udvaračima, koji kad bi pokušali da joj se udvaraju, naišli bi na stijenu od koje bi se odbili tako da su se kasnije rijetko pojavljivali u njenoj blizini.

Oni su živjeli u dijelu Sarajeva koji je uvijek odisao nečim posebnim. Bar tako su smatrali oni koju su bili odatle. Žene, iz tog kraja Sarajeva, u bile obične kao i sve ostale to vam garantuje pisac ovih redova. Za muškarce, ne znam, jer nemam takvu, kako se to danas kaže, seksualnu orjentaciju.

Nebojša i njegova supruga bi danas bili, vjerovatno, deda i baka koji vode unuke za ruku i šetaju veselo Skenderijom da se nije desio poslednji veliki bosanski rat.

Početkom 1992 godine mijenjali su se odnosi među stanovnicima Sarajeva, ali i odnosi u brakovima koji su se zasnivali na navici; u brakovima čiji su akteri zaboravili da su se nekad voljeli. Onako kako se mijenjao standard, kako je slabila politička stabilnost države u kojoj su živjeli, tako su i odnosi među ljudima, pa i bračnim partnerima, bivali sve zategnutiji. Brak između Nataše ( Tako se zvala junakinja ove priče) i Nebojše je i ranije bio na ivici razvoda, jer je ona znala da se on sastaje sa drugom ženom, što joj je Nebojša i priznao posle jedne od mnogobrojnih i beskrajnih svađa. Ovakva materijalna i politička neizvjesnost je samo još više produbila jaz koji je duboko tinjao u njima. Natašina majka je bila rodom iz Aranđelovca u Srbiji, posle prvih granata, je htjela da povede porodicu na sigurnije mjesto. Htjela je samo da skloni svoje najbliže od mogućeg rata. Njen zet, Nebojša, je odlučno i hladno rekao da njih dvije mogu da idu kad god hoće. On je odlučio da ostane u Sarajevu i brani grad od bilo koga. Nije im dozvolio da povedu ni Mališu, njihovog sina. Nisu pomogle ni suze, ni molitve, ni kletve žena koje su s njim živjele godinama. Nisu pomogli ni razgovori sa njegovim roditeljima. Prvi put u životu Nebojša je se osjećao da vlada situacijom; osjetio je šansu koju nekad čitav život čekaju ljudi koji su zaljubljeni u sebe. Osjetio je da postaje važan. Osjetio je da postaje vlast. U tome mu je obilato savjetima pomagala i žena s kojom se krišom sastajao, čiji brat je bio ugledni član jednog tajnog udruženja koje se spremalo za rat koji je izgleda bio neminovnost . Sve političke opcije su se spremale za rat, a deklarativno su im usta bila puna mira, radosti i prijateljstva kao da je svaki dan Božić. Posle prvih ubistava i prvih granata koje su pale na Sarajevo, Nataša i njena majka su iznenada i bez pozdrava napustile Sarajevo. Posle desetak dana Nataša se vratila i bila je izbačena iz stana u kome je rođena od strane čovjeka kome je rodila sina. Ne znam da li umjesno ali ja moram reći da je stan pripadao njenoj majci. Čudnu snagu i osionost dobijaju ljudi kad dođu na vlast. Istjerao muž ženu iz stana njene majke zato što je osjetio da postaje vlast, zato što se prvi put u životu osjetio važan. Nisu pomogle ni suze njegove majke, ni prijetnje oca, ponosnog Crnogorca, da će ga se odreći, jednostavno im je svima zalupio vrata. Jadna žena nije imala drugog izlaza, nego da se vrati kod majke u Aranđelovac. Prolazili su dani a ona je živjela kao otkinuta grana, bez sina koga je odgojila, bez posla i bez muža koji je bio njen prvi, a ona je mislila i poslednji, muškarac u životu.

Njeni kumovi koji su živjeli u Beogradu su joj pronašli nek privremeni posao i ona je pristala da živi kao biljka koja čeka da je neko posadi. Ostala je sama i nije pomogala ni sva pažnja koju su joj činili kumovi. Postala ćutljiva, nenašminkana, sredovječna žena koja je često bez cilja tumarala velikim gradom. Nije je interesovalo ništa. Ona nije vidjela svjetla velikog grada. Ljude koji su se veselili dolasku novogodišnjih praznika. Njen pogled je bio uvijek tamo negdje daleko od stvarnog života, tamo gdje se rođena, u Sarajevu. Ona bi se na bilo kakvu vijest o ratu u Sarajevu stresla, sklonila u neki mračni ugao svog sjećanja, i dugo bi u noći plakala nad sudbinom koja joj je odnijela jedan naizgled običan porodičan život. Tražila je bezbroj puta mjesto gdje je pogriješila. Ona je bila tip žene koji je uvijek tražio grešku u sebi.

Jednog dana sam ja stajao na Bajlonijevoj pijaci i ugledao sam baš ovu ženu. Odmah sam znao da je iz Sarajeva ali nisam mogao da se sjetim odakle se poznajemo. Kad duže vremena ne srećete neke ljude, ili ne pominjete neke događaje, sjećanja u vama blijede i posle niste sigurni kad se nešto dogodilo ili da li se radi o pravoj osobi. Bila je u društvu ljudi koje sam poznavao i prišao sam im. Pozdravili smo se a ona me je gledala onim istim pogledom koga sam se sjećao. To je onaj trptaj oka na neobičan način. Iskra koju oko baca a mi muškarci uvijek to shvatimo tako kao da se odmah zaljubila u našu ljepotu. Takvu osobinu posjeduje većina muškaraca. Istog momenta sam znao odakle se znamo ali me je ona preduhitrila:

»Vi se Milošev otac. Nevjerovatno je da se ovdje sretnemo.«

Pružio sam joj ruku i mi smo se pozdravili kao da smo stari prijatelji. Ona je, ustvari, bila vaspitačica, mog starijeg sina, u obdaništu. Tako ponekad reaguju Sarajlije kad sretnu, iznenada, nekog poznatog bez obzira što ranije nisu bili prijatelji, nego samo obični poznanici. Prosto bude ljudima drago da su sreli, na nekom mjestu, nekog koga su poznavali. To je bio siguran znak nesigurnosti koju osjećaju ljudi koji su morali protiv svoje volje da sele iz grada u grad, iz države u državu.

»Kako je Miloš? »

»Koliko on sada ima godina?«

Ređala su se pitanja više iz sjete nego iz znatiželje. Njeni kumovi su nam priredili divnu večeru i mi se siti o svemu ispričali kao stari prijatelji, samo nismo govorili o njenoj porodici, jer su me, na njenu sudbinu, ranije upozorili kumovi. Ona bi samo, ponekad, sa suzom u očima pomenula neka mjesta na koja je rado izlazila sa porodicom koju više nije imala.

Kasnije se nismo često viđali jer je ona živjela u drugom dijelu grada i rijetko je dolazila na Dorćol gdje sam ja živio, ali su mi njeni kumovi, a moji poznanici, često kad bi je pomenuli rekli da me je pozdravila. Jednog dana su mi saopštili nevjerovatnu vijest.

Nataša je dobila iz Sarajeva, ko zna kojim putem. Sudsko pismo u kome je pisalo da se po tužbi njenog, sada već bivšeg supruga, brak razvodi.

(To je bilo doba dok je još trajao rat, kad se pismo moglo dobiti rijetko, i najčešće, preko Crvenog Krsta.)

U obrazloženju presude stoji da se brak razvodi zato što je supruga napustila bračnu zajednicu. Padaju granate, rat traje, čovjek istjera ženu iz stana koji pripada njenoj majci. Živi sa drugom ženom u tuđem stanu, ne dozvoljava joj da vidi svoje dijete a brak se razvodi zato što je ona napustila bračnu zajednicu. Eto, tako su izgledali ratni zakoni. Bilo dovoljno da neko nosi uniformu vojske na čijoj strani ratuje, i može živjeti u tuđem stanu, u vanbračnoj zajednici a da se brak razvede na štetu žene koja mu je rodila sina i živjela s njim dok mu je to odgovaralo. Svako vrijeme ima svoj moral jer ljudi su promjenjljiva kategorija.

O tempora o mores. Prema vremenima i običaji.

Kakav je to bio šok za ženu, koja se i bez toga teško snalazila u sredini koja nije lako prihvatala drugačiji govor i navike ljudi koji su tu došli u njihove krajeve, prosto sklanjajući se od zla koje je zadesilo njihove gradove i domove, ne morate zamišljati. Pričali su mi njeni kumovi da danima nije izlazila iz kuće. Kad bi izašla oni bi je pratili jer su se bojali da se ne ubije. U njoj je bila ubijena i poslednja nada da će život ponovo jednog dana biti isti kao nekad. Kao što znamo ranije sam napisao da je to bio loš brak. Toga je Nataša bila svjesna, ali je mislila da sve bolje nego nemati porodicu.

Posle nekoliko mjeseci sam saznao opet neke novosti o njoj. Ovog puta su bile pozitivne i vesele. Naime, njena kuma je, u najboljoj namjeri, Natašu upoznala sa svojim bivšim kolegom s posla. Pozvali su me na večeru da i ja upoznam čovjeka koji je tako brzo promjenio njen život. I zaista, tako je izgledalo. Bila je to ponovo ona stara Nataša, uzdignutog čela, diskretno našminkana, ponosna, ali skromna i obična kakva su sam je i poznavao prije rata. Razlog moje posjete je bio da ja upoznam njenog budućem supruga ali to da će se vjenčati su mi saopštili kad sam došao. Nikad nisam volio takve situacije kad ja treba da donesem mišljenje o nekom koja prvi put vidim.

Njen budući suprug je bio neki bezličan i snishodljiv čovjek, koji je svima povlađivao, a Nataši je pretjerano ugađao što je i svojstveno ljudima koji u nekim, kasnim godinama zasnivaju zajednicu. Meni se nije svidio, ali im to, naravno, nisam rekao. Nisam im ni rekao da sam primjetio kako mu podrhtava gornja usna, često kad se pomene riječ alkohol koji smo svi pili osim njega i Nataše. Ona nikad nije trošila alkohol a ni on navodno. Ja u to nisam vjerovao jer se lako moglo primjetiti da kad god mi popijemo neku čašu vina, on sebi sipa nova čašu soka ili pali novu cigaretu što je svojstveno ljudima koji su nekad preko mjere koristili alkohol. Vjenčanje su obavili skromno kako to i priliči njihovim godinama. Živjeli su u njegovom ogromnom stanu u centru grada koji je nasledio od roditelja. Izgledalo je da se sreća osmjehnula nesretnoj ženi koja je htjela samo tihi i mirni dom i običnu, porodičnu atmosferu. Tako je izgledalo nekoliko mjeseci, ali sam jednog dana opet od njenih kumova saznao da ona ima nekih problema ali po riječima njene kume to nisu neke, neobične i strašne stvari, jer dešava se da se muž napije a ni Nataša nije baš prijatna kad se naljuti.

»Ne znaš ti nju kakva je ona kad poludi!«

Baš tim riječima se izrazila kuma. Bio sam siguran da želi da umanji nesklad u braku kome je ona bila inicijator, ali nisam ni pomišljao u kakvom paklu ponovo živi žena koja je samo htjela da bude obična supruga koja će imati nekog pored sebe i u dobru i u zlu koje se uvijek lakše podnosi u zajednici.

Jednog dana me je kumin muž pozvao rekavši mi da ga je Nataša zvala i rekla da je muž tuče i ne dozvoljava joj da izalazi iz kuće. Otišli smo u njihov stan i zatekli izbezumljenu, uplakanu ženu i pijanog čovjeka koji je plakao dok je ona pakovala svoje stvari. Ovoga puta mu nisu pomogli snishodljivi osmijesi i lažna ljubaznost. Postoje ljudi koji kad su slabi plaču, a kad su jaki tuku slabije. To je vrsta karaktera o kome je nepotrebno govoriti. Za konja se kaže kad dobar kad ima sto mana, a kad ima samo jednu manu onda je samo jednostavno loš. Za ljude kao što bio čovjek od koga se ubrzo razvela se to nije moglo reći, jer jednu plemenitu životinju, čak i kad je loša, ne treba toliko uvrijediti pa je uporediti sa ovim čovjekom.

Više od godinu dana po završetku najnovijeg, bosanskog rata Nataša je došla u Sarajevo u pratnji nekih organa vlasti, kad je država već bila formirana, i ušla je u svoj stan prvi put posle pet godina. Prvi put posle pet godina je vidjela svoga sina koji više nije bio dječak, nego mladić kome su se nazirali brkovi. Nebojša nije bio onaj nadobudni čovjek, nego tiha sjena koja je pušila cigaretu za cigaretom i za tih pola sata koje su proveli u stanu da pokupe svoje stvari, on je samo jednu rečenicu rekao policajcima uz čiju pratnju je Nataša i došla:

»Zašta smo se mi borili? Da nam oni koji su pobjegli određuju kako ćemo živjeti. Bolje da su nas sve pobili.«

Niko nije progovorio ni jednu riječ više. Do izlaznih vrata ih je otpratila Nebojšina žena. Mršavo i napaćeno čeljade koje je za vrijeme rata rodilo dvoje djece a sad je čekala i treće. Rekla je Nataši tiho da Nebojša ne čuje:

»Dođi po svoje dijete. Nebojša ga mrzi a imamo već dvoje a i treće je evo na putu.«

Nataša, posle toga, danima nije spavala. Njena majka je predala zahtjev za deložaciju i stvarno posle nekoliko mjeseci, koji su izgledali dugi kao godina, Nebojša i njegova žena su dobili od države stan i iselili se. Natašin sin Mališa je uskoro došao kod bake i majke u Aranđelovac i rekao da se više u Sarajevo neće vraćati. Ali nije tako bilo. On je kasnije često odlazio u Sarajevo. Viđao svoje stare drugove i braću po ocu.

Sudbina se po ko zna koji put poigrala sa djecom, a njen krojač ovog puta je bio nerazumni roditelj koji pored toga što je imao loš karakter i bio neodlučan čovjek, nije imao ono što je osnova opstanka, nije imao ljubav prema drugima. Volio je samo sebe i naravno na kraju je ostao sam. Nekoliko godina po završetku rata otišao je iz Sarajeva razočaran odnosom prema njemu. Došao je u Crnu Goru gdje ga je dočekala ostarjela i nesretna majka bez emocija na koje je naučio. Otac mu je bio umro, otprilike baš, kad i je umrla i zemlja čiji je oficir bio. Ubrzo je Nebojša shvatio da je nepoželjan u kući i okolini u koju je stigao. Nestao je jedne večeri bez pozdrava. Pričalo se da je otišao u Ameriku. Tu verziju priče je najviše voljela njegova majka. Valjda je htjela da njen sin bude što dalje od nje. Nataša i njen sin Mališa su do prije nekoliko godina živjeli u Aranđelovcu gdje su zajedno sa bakom napravili novu kuću od novca koji su dobili kad su prodali stan u Sarajevu. Ne znam kako žive danas, ali se nadam da je bar ovaj dio njihove porodice našao mir i dobio, napokon, šansu da živi onako kako su ranije živjeli; da budu obični i smjerni ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, da se raduju običnim stvarima i žive za iskrenu ljubav, za ono što im je oduvijek nedostajalo.

*Čobanija je jedan od mostova u Sarajevu; običan, željezni i neugledan most koji nema nikakvu istorijsku ulogu. U ovoj zemlji se priznaju za velike građevine samo one koje imaju neku istoriju. Ovaj most je najpoznatiji po tome što sam ja preko njega prošao mnogo puta prema kafani koja se zove Dva ribara ili na putu do jedne plavuše koja je živjela na Skenderiji.