Milan Jakšić: Crni dani za bele konje. Beograd: Medijska knjižara Krug, 2006.
Karlovčanin Milan Jakšić (Glogovo, Gračac, 1947) novo je ime srpske, ali i hrvatske, a možda još točnije one nepostojeće i teorijski nedozvoljive hrvatsko-srpske i srpsko-hrvatske književnosti jer svojim romanom Crni dani za bele konje (Beograd, Medijska knjižara Krug, 2006) upravo to paradoksalno potvrđuje. Uz dodatak da se svoj toj hibridnoj klasifikaciji može dodati i slovenska atribucija, pošto se najveći dio romana zbiva u Sloveniji.
Jakšić je bio poznati novinar zagrebačkog Vjesnika u kojem je surađivao još od 1969, dakle već prigodom studija na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, kojeg je završio 1972. Od te je medijske kuće 1978. dobio Vjesnikovu I. nagradu »Zvonimir Kristl«, a 1991. i službeni otkaz. Potom je, uz barnumovski prosvjed Tanje Torbarine, trbuhom za zasekom, otišao raditi kao dopisnik Politike u Ljubljanu, da bi 2006. i od te beogradske kuće također dobio otkaz. Što za jednog novinara može predstavljati jači kredibilitet?
Roman nastaje literarizacijom vlastitih autorovih iskustava i to mu je glavna mana, budući da su i slovenska književnica i srbijanska redaktorica, kao njegove predčitačice, erotske dijelove romana ocijenile kao najbolje – a oni su, prema skrušenom priznanju samog autora, plod čiste imaginacije! Drugim riječima, da se manje držao svoje zadane životne fabule, Jakšić bi bez sumnje ostavio veći umjetnički dojam. Po mom neskromnom mišljenju, Jakšić bi kao vrsni reporter postigao mnogo više da je krenuo Goldstenovom linijom neposrednog svjedočenja s lica i naličja događaja pa umjesto romana napisao analizu djelovanja raspada Jugoslavije na Srbe u Hrvatskoj. Posebice stoga što uistinu ima vrijedna svjedočenja. Umjesto historiografije, odlučio se, međutim, za beletristiku gdje je, u maniri sekundarne politizacije, rekao doduše sve što bi rekao i u svojoj povjesnici.
Glavni je junak Nikola Mandić, zbog zametanja fakcionalnih tragova iz Karlovca premješten u Zagreb, zadržana mu je novinarska profesija, ali mu je hrvatski ili srpski ijekavski govor, kao i svim, osim slovenskim, likovima, za potrebe beogradskih izdavača, zamijenjen srpskim ekavskim jezikom. Roman počinje opisom potrage za snajperistima u zagrebačkim srpskim stanovima, koji iščezavaju zajedno s njihovim stvarima. Ozbiljnije stvari nastaju kad Nikola osobno prati oficire JNA i njihove stvari pri njihovom iseljavanju iz Hrvatske s pulskog aerodroma, gdje mu na povratku nestaje parkiran automobil, kojeg i u životu i romanu ipak nakon niza perturbacija pronalazi. Međutim, sredinom lipnja 1992. mu ga mineri, uz cjelodnevni monitoring policije, ipak miniraju: i u romanu i u životu.
Budući da su kao bivši borci NOB-a, Nikolini roditelji, Milutin i Dušanka, vezani za antifašizam a otac je bio i tzv. vojno lice u JNA, roman na momente poprima razinu ozbiljne i iskrene politološke problematizacije i elaboracije pogrešaka i pogodaka, dilema i bilanci srpskih partizana koji su odabrali – komunističku i hrvatsku stranu. Je li za njih nastankom ekskluzivne hrvatske države nastupilo vrijeme kajanja?
Potrebe za rekapitulacijom svog životnog puta i izbora nisu im dolazile iz nekih apstraktnih psiholoških razloga već iz svakodnevnog socijalnog i materijalnog marginaliziranja, zbog službene revizije prošlosti i devalorizacije sadašnjosti. Milutin se zdravorazumski pita zašto mu nisu godinu dana davali mirovinu, zašto ga kažnjavaju ako je bio vojnik pobjedničke vojske u Drugom svjetskom ratu i zašto, ako su pobijedili, njihovi negatori imaju podršku država koje su bile partizanske ratne saveznice!? Dušanka odbacuje teze što bi bilo da je bilo, odnosno da su svi Hrvati otišli u ustaše a svi Srbi u četnike čime bi onda ishod bio mnogo jasniji – Hrvati bi kao fašisti izgubili a Srbi kao antifašisti pobijedili – jer se tome ishodu suprotstavljaju »samo« povijesne činjenice. Koga okriviti za slom vrijednosnog sustava?
Nikola je realniji u procjenama da li se trebalo ići u rat zbog srpske ili jugoslavenske države jer, kako je kazao ocu: »Išao si u partizane jer si morao, a ne da Hrvatima praviš državu.«
Čitalac bi očekivao da će se takvi dramatični esencijalno/egzistencijalni dijalozi nastaviti, no oni se zauvijek prekidaju a nastavak romana se pretvara u emigrantski bildungs roman u kojem eros novih odnosa definitivno, potpuno s pravom, zamjenjuje thanatos politike. Redaju se i prepliću događaji iz novog života Nikole (rastavljenog s Natalijom s kojom ga veže strasna briga za sina Uroša i kćerku Milicu) u Sloveniji sa sjećanjima iz starog života u Hrvatskoj na taj način da se dramaturški interioriziraju u scene svakodnevnog života, koje funkcioniraju same za sebe. Puno sočnih dijaloga mnogih srpskih i slovenskih protagonista, na srpskom i slovenskom jeziku, imaju kazališni i filmski potencijal, posebice zbog centrifugalnosti multikulturalizma, budući da se u srazu dviju kultura uvijek jedna osjeća nostalgičnom.
Nekim Karlovčanima, koji su poznavali trgovca Duška iz Standarda, neće biti teško prepoznati ga jer su mu insignije ostale nepromijenjene, ali Crni dani za bele konje je roman s ključem i taj ključ drži Milan Jakšić. Samo on zna da je bosanski slikar Rade koji je iz Hrvatske 1991. najprije otišao u Beograd, a potom u Rim, zapravo slikar Mladen Karan iz Firence, koji kao mačo nad mačoima ipak najviše voli svog bosanskog psa i bosansku mačku jer su mu se djeca potalijančili ili, u romanu, pohrvatili.
Mnogo je svojih likova Jakšić uzeo iz vlastitog karlovačkog i ljubljanskog okruženja, zajedno s njihovim životnim pričama, što romanu daje na dokumentarnosti, ali oduzima na sižeu pa se ponekad čini kao da roman gubi perspektivu, budući da se s vremena na vrijeme koči anegdotama poput Nikolina brata Đure, zaokupljenog ljubavnom zgodom sa Slovenkom Julijom, ali i kulturnim šokom koji proizlazi iz tog odnosa, kako je feministkinja »ženska koja nema dlake na jeziku ako nije od komšinice«. Zatim se razrađuje uvjetovani seksualni refleks prema cicvari, sklonost mladih Slovenki prema crncima i tsl. Svježina romana se suši uvijek kada se cjelina romana derogira u izvanfabularnim pojedinostima.
Premda se roman brzo odvija, razvoj radnje najslabiji je dio romana, osim ukoliko ne tendira da bude roman u nastavcima, budući da se iz nje ne gube samo likovi, nego, pogreškom izdavača, i njihovi nazivi. Ali sve će popraviti ili prepraviti Europska unija, koja će mnoge izbaviti od njihovih nesigurnih identiteta kao što je 1998., u svađi Talijana i Austrijanaca, presudila da slovenski beli konji, lipicaneri – izvorno pripadaju Austriji.
FENOMEN HRVATSKE FENOMENOLOGIJE
Igor Mandić: NOTES. VUS 1968-1972. Zagreb: Matica hrvatska, 2007.
Gutenberg mi je svjedok da je VUS bio je prvi masovni medij ancien régimea, Igor Mandić prvi autorski kolumnist ili polemist, a njegov Notes medij unutar medija, metanotes nad čime je i sam povremeno stenjao. Ako po Nietzscheu moralizatorska etika izlučuje moralin, onda Mandićeva polemična kritika izlučuje polemin kojeg su morali ispijati svi oni željni javnosti na njegov račun. Fuga ili Figa Mandićiana tjerala je jezik za zube nekompetentnima ili pak provocirala mučko plaženje jezika kompetentnih. Taj uzimatelj slobode htio je svojim pisanjem preokrenuti poglede na svakodnevne stvari. I u tome je uspio, postavši klasik razdražujućeg žanra deklasiranja. Fenomen hrvatske fenomenologije, Mandić je i nakon 40 godina isti, što je i njegova najveća vrlina i najveći porok, ostavši homo bulla, čovjek koji muzira.
I dok su »pravi Hrvati« razvili samorazumljivu disciplinu sjedenja na dvije stolice, ne želeći se, radi održanja karijerističke ravnoteže zamjeriti ni vlasti ni naciji, I.M. je stajao i još uvijek stoji između dvije stolice jer je po duši i tijelu ekshibicionist. Privržen tragediji žrtvovanja književnih i novinarskih prijateljstava, nije se za nagradu dao navlačiti na komediju vječne mudrosti jer ga je sreća uspjeha redovito činila još nesretnijim. Površni su u njemu gledali hedonističkog demona analize, koji je formalnom logikom secirao pismotvorja drugih, ali je on svoj obrambeni hedonizam očitavao nietzscheanski kao simptom iscrpljenosti jer treba pisati zanimljivo o nezanimljivom.
Zbog toga je spas tražio u povećanju one njegove malenkosti što mu nije nikad postalo teretom, već promišljenim marketingom samopromoviranja i stvaranja IM brenda. Takvo je pozicioniranje pratilo i planirano ironiziranje po uzoru na Salvadora Dalija koji je nakon jedne teške željezničke nesreće u Španjolskoj zajokao da žali samo putnike prve klase. I za Mandića, kome je »samo do ironičnosti, a ne do podlosti«, ironija ima metodologijski i spoznajni karakter pa u Notesu piše o njoj kao soli duha i humornoj pronicavosti »što svakome mora biti na umu kako bi njome mogao zaskočiti svoje razmišljanje e da ga bi oslobodio od ‘duha težine’». Sarkastični kalamburi spašavali su ga od patetike pravednosti i od takozvanih sloboda nužnosti službenog svijeta, ali i učvršćivali u iluzionizmu pisanja, čega se nije oslobodio ni do danas, ostajući kreativan pod svaku cijenu, odbacujući ono Cioranovo geslo: »Razumjeti znači opstati slobodan od iluzija, a ne stvarati.« Čitati, pisati, publicirati, oknjižiti, promovirati – to je način života Igora Manića s čime se, bogami, nije igrati.
Ukoliko mu nisu ponudili veći honorar, Igor je Mandić uvijek pisao iz samozadovoljstva, žrtvujući i sebe da bi bolje pisao, a opet odbijajući robovati svom pisanju. Bio je vodeći ateist svoje polemizatorske religije, institucija koja je negirala institucije. Nije nikada htio jesti na tašte, pogotovo ne hostiju ma čije dogme. Svojim je autokratskim vitalizmom opasno svjedočio o tome da je i humani totalitarizam ipak samo totalitarizam – što je izricati u bilo koje totalitarno vrijeme velika građanska hrabrost. U pisanju uvijek drugačiji od drugih, odbacujući pravilo audiatur et altera pars jer je i ta »druga strana« u totalitarnim režimima uvijek bila ona jedna te ista strana, protežirajući pristup audiatur et tertia pars. Pod reflektore javnosti uvodio je, dakle, tu treću, subverzivniju stranu dijaloga, zamjerajući se slijepoj navijačkoj publici koja u pogibiji Radivoja Koraća nije željela vidjeti njegov grijeh. I prema demokraciji stvaralaštva se redovito odnosio kao izraziti demofob.
Ukoričeni Notes brevijar je rekapitulacije o kapitulaciji Mandićevih meta, ali i svojevrsni croceanski »Prilog kritici samoga sebe«. Njime je iz tjedna u tjedan kvario državnu, farizejsku i književnu javnost, držeći distancu jedino prema sebi što ga je u očima zakočene elite klasificiralo kao snoba. Ali, kako kaže Antonius Moonen, snob nema potrebe za sjećanjem, dok su Igorove potrebe slonoidne. Posluhnemo li Paula Valéryja, pravi snob »strahuje priznati da mu je dosadno kada se dosađuje«, a Igor je znao biti poprilično neugodan za onoga tko mu je javno dosađivao. Iz tih, samozabavljačkih razloga je i bio protiv komunizma i nacionalizma, budući da su ta gospodstva od krajnosti, rušila apsolutizam njegova personalizma. Kada je zlovolja lijevih i desnih prema njegovoj malenkosti počela jenjavati, on bi je vješto raspirivao, ležeći na ležalištu da je estetski ogriješiti se o »nepogrješive«.
U nekim osvrtima ovaj je vješto tesani Notes već procijenjen spomenikom hrvatskom novinarstvu, što bi bilo točno da Mandić nije Houdini koji bi se, iako često vezan svim mogućim crnolistaškim lancima, uvijek vraćao na površinu popularnosti. Notes je svjetionik hrvatske publicistike i novinarstva zato jer je ono što je Mandić tada demonstrirao kao novinarstvo postalo trend. Nakon Mandića, koji je desetljećima bio jedini kritičar svega postojećega, sada su to postali gotovo svi. Njegova kolumna od tri dijela, uzor je urednicima svih današnjih kolumni. Razlika je jedino u tome što je Mandić znao pisati književnim jezikom, a mnoge sadašnje zvijezde ni ne znaju da postoji i takav jezik, odani novinarstvu koje je on još 1969. konotirao kao »divljanje nacionalnih trač-baba«.
To i jest razlika između urednika kakav je bio Krešimir Džeba, koji je pred bika partijskog mnijenja gurao takve novinarčine i urednika koji na ponos tržišta i sramotu profesije preferiraju novinarčeke. Igor Mandić je rođeni golub pismonoša i njega se ne može imitirati tako da se golublje junoše uči letjeti prema zemljovidima i kompasima jer onda takvi pismonosci ovise o vremenu, a Mandić se znao vratiti na svoja polazišta ma koliko bila teška ta, u biti olaka, vremena oko nas.
Mandićev Notes sada je i knjiga koja demantira mitove preventivno lansirane njim samim, naime, da se on ne razumije u politiku. Jer se, kako pokazuju kolumne o tadašnjoj politici, Mandić prkosno odupirao hijerarhiji moćne gluposti, zagovarajući njihovo podvrgavanje mnogo legitimnijim, zdravorazumskim odnosima snaga, a zna se kako je bilo i ostalo pogubno služiti se comon sensom pri pisanju o politici, odbijajući lizati tanjure tadanje posne ideologije, bez obzira dolazila ona iz CK ili HKL-a, od žaltave etike Rudija Supeka ili don Jurine teonomije. Svoje vruće čitaoce hladno informira da ne postoji jugoslavenski narod i da ne prihvaćaju jednu jezičnu varijantu saveznog jezika. Napada Žanka i Oljaču, brani Šuvara i Smoju, ćevačiće i ražnjiće. Uvjerava da i hrvatstvo može biti pametno, a Hrvatska europska. Ovdje mladi Mandić prigrljuje mladog Krležu iz 1938., drmajući za ramena akademski izolacionizam tzv. visoke kulture, budeći ga ehom medijskih klasa, otkrivajući prvi svojim komunikološkim studijama sutrašnja značenja McLuhana i Eca.
Nakon ponovnog čitanja Mandićevih podlistaka jasnije je jedno: ne postoje nova ili stara vremena, postoje samo ljudi i njihove naravi, kojima nikakvo vrijeme ne može ništa. Vrijednost Mandićeva strojopisanja je u održivosti sižea kojim su te naravi orisane - što od Notesa čini sočnu literaturu.
Ma koliko se Igor teška srca pravio skromnim, spada među najveće hrvatske tekstualne tajkune. Naime, danas su u svijetu samo dvojca multimilijunaša izradila punu sekvencu svog genetičkog koda, što stoji 350.000 dolara, a ovim je sveskom Mandić zatvorio sekvencu svog tekstualnog koda na korist budućim mandićolozima jer su dobili zadnju kariku njegove opere omniae. Ukoliko se uistinu radi o zadnjoj karici jer njegov eudemonizam iliti »eumandićizam« izgleda ne prestaje cvasti.
