Na jednom od zagorskih brežuljaka, u kuriji iz Stroßmayerova vremena, na imanju koje je slavni biskup nazvao Njeguš, dočekala me jednog ožujskog poslijepodneva ljupka domaćica. U palači obloženoj knjigama, starim slikama, skulpturama i ogledalima pogostila me toplim štruklima i čašom vina. Kad su štrukli maknuti sa stola na red je došao osebujan desert: domaćica je donijela na stol naramak knjiga i pokazala mi »Čudnovate zgode šegrta Hlapića« na bengalskom, perzijskom, vijetnamskom i kineskom jeziku, kojeg su s esperanta na svoje jezike preveli azijski esperantisti. S nevjericom sam prvi put u rukama držao perzijsku i japansku knjigu koje se čitaju »naopačke« – početna stranica nama je zadnja. Potom je s teškim starinskim ključem u desnoj ruci najavila otključavanje podruma i oslobađanje dvoje preljubnika za ljubav kakva se ne pamti. U podrumu preuređenom za kulturne priredbe ispričala je i uz pomoć video-projektora te popratnih dokumenata zorno dočarala najljepšu ljubavnu priču 19. stoljeća o belgijskoj princezi Lujzi i njenom odabraniku, zagorskom plemiću Gezi pl. Matačiću.
U ljubaznoj sugovornici imao sam čast upoznati Spomenku Štimec, uglednu spisateljicu koja svoje pripovijetke, putopise, predavanja i udžbenike piše i objavljuje prvenstveno na međunarodnom jeziku esperantu. Razgovor o tome kako esperanto nije samo jezik, već istovremeno i pokret koji u sebi sadrži humanu poruku mira i ravnopravnosti, pobudio je u meni želju za učenjem tog jezika i upoznavanjem esperantskog pokreta. Tako sam poslije marljivog učenja i dvogodišnjeg prijateljevanja odlučio potkraj srpnja 2016. sudjelovati na osmodnevnom Univerzalnom esperantskom kongresu koji se održavao u slovačkom gradu Nitri.
Na put smo krenuli rano ujutro. Moj mali auto bio je krcat. Nosio je veliku kutiju esperantskih knjiga i stripova zagrebačkih izdavača. Bio je natovaren esperantskim prospektima Zagrebačke turističke zajednice. Na zadnja sjedala jedva smo smjestili ogroman uokviren plakat za pekinšku predstavu glumice Vide Jerman »Žena koja je šaptala u uraganu«. Taj je plakat Nenada Dogana 1987. u Parizu uvršten u sto najljepših plakata svijeta, a u Nitri ga treba preuzeti predstavnik Muzeja planskih jezika, smještenog u renoviranoj palači Mollard u Beču.
Na schengenskoj granici Goričan-Letenye dočekalo nas je ljubazno osoblje. Mađarski policajac upozorio me na vinjetu i pokazao mi bijelu kućicu pedesetak metara dalje. Nastavili smo autocestom prema Nagykanizsi i Siofoku, gradu noćnih zabava na Balatonu. Nismo se zaustavljali, već smo nesmanjenom brzinom jurili dalje prema Szekesfehervaru, krunidbenom gradu mađarskih (dakle i naših) kraljeva. Tu smo skrenuli s autoceste i nastavili vožnju državnom cestom prema Moru, gradu u kojem se svake godine održava manifestacija »Dani vina i kulinarskih specijaliteta«. Ja o vinu i kuhinji, a moja suputnica spomenula je esperantski naslov knjige Knaboj de Mor. Dok se uzalud prisjećala autora, misao joj ode do mađarskog književnika Ferenca Molnara, slavnog po »Junacima iz Pavlove ulice«, ulice u kojoj je jednom i sama stanovala u Budimpešti. Ferenc je za vrijeme Prvog svjetskog rata djelovao kao ratni dopisnik i ostao zapamćen kao velik zagovornik tadašnje Austro-Ugarske. Zbog svog djelovanja dobio je priznanje od Habsburgovaca, ali i mnogo kritika od kolega koji su za razliku od njega bili pacifistički orijentirani.
Na putu prema drugoj državnoj granici suosjećali smo sa suncokretima pokunjenih glava. Očito su im otežale od dozrelih sjemenki. Usput smo spominjali velikog mađarskog i esperantskog pisca Istvána Nemerea, tako neumorna u pisanju da su se Mađari rado šalili na njegov račun, a jedna od tih šala glasi: »Jesi li čuo najnoviju vijest?« – »Prođe tjedan dana, a Nemere nije objavio knjigu!« Suputnica je nastavila pričati zanimljive anegdote o svom kolegi i prijatelju Nemereu, gostu na književnim susretima u Zagorju. Kad je buknuo Domovinski rat, Nemere nije od zagrebačkog izdavača dobio honorar. Uzalud je zvao i raspitivao se: Je li Mere ili Nemere. Ispalo je Nemere. Tako smo u šaljivom raspoloženju začas stigli do Dunava koji mostom povezuje mađarski Komarom i slovački grad Komarno. Oba imena upućuju na komarce koji nam srećom nisu dosađivali. Komarno je najveća slovačka luka na ušću rijeke Váh u Dunav. Tu smo na prvoj benzinskoj pumpi uzeli gorivo te odsjeli u Čardi Pri Važskem moste. Prizalogajili smo pečenu pastrvu s pikantnim punjenjem i pohanog soma ili sumeca, te slasne zalogaje zalili pivom Zlaty Bažant (Zlatni fazan) iz pivovare u susjednom gradiću Hurbanovo. Taj je gradić nekad nosio naziv po obitelji Gyallay, a današnje ime nosi po slovačkom piscu Jozefu Miloslavu Hurbanu. Obitelj Gyallay podsjeti nas na hrvatskog pisca i zagorskog plemenitaša Ksavera Šandora Gjalskog, na njegove pripovijetke u knjizi Iz varmeđinskih dana u kojima opisuje činovnike mađarskih županija.
Malo iza podneva evo nas pred kongresnim centrom u Nitri, na adresi: Slovenská poľnohospodárska univerzita (Slovačko poljoprivredno sveučilište). Moja suputnica morala je žurno na sjednicu Esperantskog sabora, a meni je valjalo pronaći hotel Zlatý Kľúčik u Svätourbanskoj ulici. Poslije nekoliko kružnih vožnji gradom naletio sam sasvim slučajno na putokaz koji me doveo do željenog cilja. Hotel se nalazi na obronku šumovita i vinorodna brda Zobor na čijem vrhu dominira tv-odašiljač, baš kao na zagrebačkom Sljemenu. S parkirališta ispred hotela pruža se prekrasan pogled na panoramu grada. Samim položajem i visokim standardom usluga te jedinstvenim interijerom ogromno prizemno zdanje pripada najpoznatijim turističko-ugostiteljskim objektima u gradu i okolici. Smjestivši kofere u sobu kakva se samo mogla poželjeti, priuštio sam sebi osvježavajuće tuširanje i odmaranje na prostranom krevetu. Imao sam dovoljno vremena da još jednom pročitam najznačajnije informacije o gradu kojemu smo došli u pohode.
Grad Nitra udaljen je devedeset kilometara od Bratislave, ima nešto više od osamdeset tisuća stanovnika, četvrti je grad po veličini u Slovačkoj, kulturno i poljoprivredno središte u kojem mnogo toga podsjeća na njegovu slavnu prošlost. Nitru se zbog njene starosti i značenja za slovačku povijest naziva majkom slovačkih gradova, kolijevkom slovačkog kršćanstva i pismenosti, a zbog bogatih arheoloških nalazišta i metropolom slovačke arheologije. U pisanoj povijesti taj je grad prvi put zabilježen davne 828. godine, kad je knez Pribina dao sagraditi prvu crkvu. Najslavnije razdoblje u povijesti tog grada vezano je uz Veliku Moravsku, kad je Nitra postala sjedištem najmoćnijeg vladara te države, kneza i kralja Svatopluka, a 880. godine i sjedište biskupije te jedno od središta misijske djelatnosti braće Ćirila i Metoda koji su u taj grad došli 863. iz Soluna u Grčkoj, pozvani da slavenskim žiteljima Moravskog kraljevstva propovijedaju kršćansku vjeru i običaje na pučkom slavenskom jeziku. U tu svrhu sastavili su prvo slavensko pismo, takozvanu glagoljicu.
I upravo na tu temu, sukladno središnjem motu kongresa »Socijalna pravednost – jezična pravednost«, pripremio sam poseban prilog javnoj raspravi. Htio sam na temelju glagoljice istaknuti veliko značenje solunske braće za hrvatski jezik, a istovremeno na neki način povezati značenje sveslavenskog jezika i međunarodnog jezika esperanta. Naime, Nitra je za Slavene isto što i Bjalistok za esperantiste. Glagoljica je vrlo brzo postala svojevrsnim univerzalnim pismom slavenskih naroda i stoljećima se njegovala u dva oblika, kao uglata i okrugla glagoljica. Uglata je u doba renesanse primjenjivana kao oblik hrvatskog nacionalnog pisma. Tim pismom napisana je i 1483. objavljena prva hrvatska knjiga pod naslovom Misal po zakonu rimskog dvora. To je pismo itekako značajno za hrvatski jezik. Ćiril i Metod imaju velike zasluge za Hrvatsku, zato u njihovu čast djeluju mnoga društva u Hrvatskoj, a posvećene su im i brojne crkve i ulice u hrvatskim gradovima.
Svečano otvaranje kongresa održano je u gradskoj sportskoj dvorani. Kongres su organizirali amateri esperantisti pod vodstvom Petra Balasza. Okupilo se preko 1300 učesnika iz šezdesetak zemalja, te neuobičajeno velik broj časnih uzvanika, veleposlanika, kulturnih atašea (iz Japana, Ukrajine, Kenije, Koreje, Rusije), zatim Jozef Dvonč, gradonačelnik Nitre, te Jan Figel, povjerenik Europske komisije za obrazovanje, stručno usavršavanje, kulturu i višejezičnost. Sve nazočne u dvorani pozdravio je Mark Fettes, sveučilišni profesor iz Kanade, predsjednik Svjetske esperantske organizacije, a svoje pozdrave izgovorili su u jednoj ili dvije rečenice predstavnici pojedinih zemalja, među kojima je bio i hrvatski predstavnik Filip Šeatović, srednjoškolac iz Zaprešića. Nakon pozdravnih riječi uslijedilo je nekoliko glazbenih točaka i slovačkih popijevki. Prvi put čuo sam slovačke nacionalne instrumente poput fujare, drvenog puhačkog glazbala jedinstvenog dizajna koje je upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine. Predstavnik Slovačke pošte informirao nas je o prigodnoj esperantskoj poštanskoj marki koja se mogla kupiti u kongresnom centru.
Nedjeljno poslijepodne posvetili smo razgledavanju Gornjeg grada (Horne mesto). Radi se o slojevitom tisućljetnom zdanju unutar kojeg se danas nalazi poznata gotička katedrala sv. Emeramusa, malo sjemenište i bogoslovija, umjetnički muzej Nitrijanska galerija, nekoliko secesijskih zgrada za kanonike, ogroman kip kneza Pribina, franjevački samostan, kip legendarnog junaka Corgona, kipovi svete braće Ćirila i Metoda, te nedavno podignut kip Pape Ivana Pavla II. U Dijecezanskom muzeju zastali smo pred zelenom geografskom kartom iz 9. stoljeća na kojoj je pored Nitre i Ptuja naznačen jedino još Sisak. Umorni od višesatnog razgledavanja i bogatiji za čitav niz utisaka iz tisućljetne povijesti i raznih umjetničkih epoha predahnuli smo na terasi restorana Maretti. Navečer smo na glavnom gradskom trgu (Svätoplukovo námestie) uživali u pjesmama i plesovima najpoznatijeg i ponajboljeg slovačkog folklornog ansambla Lúčnica iz Bratislave, koji djeluje od 1948. godine, a sastoji se od pjevačkog kora i nekoliko plesačkih grupa. Njihovo lebdenje u zraku ostavilo nas je bez daha.
U donjem dijelu grada, kojeg smo imali priliku upoznati narednih dana, nalazi se impozantna kazališna zgrada (Divadlo Andrej Bagar), stara vijećnica (Mestský dom) podignuta 1882. u stilu neorenesanse, sinagoga iz 1911. u maursko-bizantinskom stilu, gradski park s kupalištem, te poljoprivredni muzej. Nitra je sjedište dvaju sveučilišta: Sveučilišta Konstantina Filozofa i Slovačkog poljoprivrednog sveučilišta, na kojima studira oko 25.000 studenata. U samom gradu smještena je prehrambena industrija, pivovara, industrija pokućstva te industrija ratarskih strojeva. Grad Nitra surađuje danas gospodarski i kulturno s brojnim gradovima, a od hrvatskih najintenzivnije s Osijekom koji je od 1997. grad prijatelj.
Tijekom osmodnevnog kongresa slušali smo zanimljiva predavanja. Humphrey Tonkin, profesor engleskog jezika i umirovljeni rektor Hardfordskog sveučilišta u Connecticutiju (SAD), upoznao nas je s unutarnjom strukturom Ujedinjenih naroda i svime što je važno znati o njima. Vera Barandovska Frank, češka esperantistica, doktor filoloških znanosti, koja se ponajviše bavi jezičnom pedagogijom i interlingvistikom, održala je predavanje o Velikoj Moravskoj na temelju latinskih povijesnih dokumenata »Annales Fuldenses«. Ján Vajs, slovački esperantist kojemu je hobi speleologija i planinarenje, upoznao nas je s prirodnim ljepotama Slovačke: visokim planinama, slapovima, špiljama i nacionalnim parkovima. Mlade slovačke esperantistice Žena Belková i Zuzana Kožuchová upoznale su nas pomoću kratkog kviza s najpoznatijim Slovacima. So Gilsu, korejski esperantist i profesor ekonomije na sveučilištu Sokyong u Seulu, održao je pomoću powerpointa zanimljivo predavanje o đavolima na Putu svile (jesu li bili pljačkaši ili spasitelji). Lydia Machova, mlada slovačka prevoditeljica i mentorica za jezike, održala je predavanje o što efikasnijem učenju stranih jezika, a Chuck Smith, američki esperantist govorio je o tome kako gotovo pola milijuna ljudi uči esperanto kao drugi jezik. Bilo je tu i drugih itekako zanimljiv predavanja, ali ja sam u četiri kongresna dana po dva školska sata pohađao tečaj esperanta za početnike i pokazao se dosta dobrim učenikom, tako da se s pravom mogu pohvaliti dobivenom diplomom. Naravno da učiteljici Katalin Kováts, mađarskoj esperantistici koja živi u Nizozemskoj, nisam priznao kako sam esperanto učio već nekoliko mjeseci ranije putem interneta i kako sam (pomoću rječnika, naravno!) čitao fragmente iz knjiga nekih poznatih esperantskih autora.
Svakog dana oko podneva mogli smo po vlastitom izboru slušati koncerte esperantskih sastava (No problem, E-Familio, Sepa kaj asorti, Aceraj violonoj, Jenja i Jela) te pjevača Ralpha Glompa, Malkašita Kašija, Mikaela Bronštejna, Georga Handzlika, Barbare Hazuchove, Martina Wiesea, Kima Henriksena i dr. Na svakom koncertu doživio sam neku posebnu prisnost i uvjerio se da je glazba vrsta univerzalnog jezika. U nezaboravnoj uspomeni ostat će mi slika kako je za vrijeme koncerta jedan sedamdesetogodišnjak veselo plesao sam na galeriji, kako je na drugom kraju dvorane mlada djevojka plesala sa slijepim mladićem. U istom redu, nekoliko sjedala dalje od mene, neki je muškarac četrdesetih godina vješto pleo iglama nekakav vez roza boje, vjerojatno za svog unuka ili unuku negdje u Australiji. Bilo mi je nadasve zanimljivo promatrati kako se ljudi umiju opustiti i razveseliti, a posebnu draž pričinjao mi je srdačan »Saluton!« na svakom koraku i susretu sa svakim sudionikom kongresa. Je li to bio na djelu toliko naglašavan homaranizam Ludviga Zamenhofa, etički projekt čovjekoljublja zasnovan na općeprihvatljivoj moralnoj poruci? Možda… U svakom slučaju Zamenhof je uz planski međunarodni jezik poklonio ljudima i toplo emocionalno ozračje, podsticajnu atmosferu u kojoj se može zdravo i veselo napredovati prema dobrim novim ciljevima. Navečer smo se našli u Buganki, najstarijem restoranu u Nitri. Tu sam nad tanjurom češnjakove juhe i valjuški s makom shvatio da sam od silnih programa propustio konferenciju »Perspektive jezičnog komuniciranja u EU« koja je održana na Sveučilištu Konstantina Filozofa i na kojoj je bila moja sugovornica. Na konferenciji je glavni govornik bio komesar za zdravlje i sigurnost hrane pri EU Litvanac dr. Vytenis Povilas Andriukaitis. Svojim savršenim esperantom i idejama o komuniciranju u EU razgalio je slušatelje. Za utjehu što ga nisam slušao – dobio sam za večerom crnu majicu s trojezičnim natpisom koja se dijelila na konferenciji.
U topla predvečerja mogli smo uživati u kazališnim priredbama Tomáša Plaszkog, najpoznatijeg slovačkog lutkara, klauna i mađioničara, u Čapekovoj drami »Život insekata« koju su odiglari članovi Docela malé divadlo iz češkog gradića Svitavy, u igrokazu »Kredit« esperantskog teatra Verda Banano (u kojemu je zapaženu ulogu imao srpski esperantist Saša Pilipović) ili u monodrami o Ludvigu Zamenhofu poljskog esperantista, scenarista, glumca, pjesnika i pjevača Jerzya Handzlika, koji je monodramu izvodio u prepunoj sinagogi i jako mi je žao što ga zbog lošeg razglasa nisam mogao pozorno pratiti. Zato sam propuštene rečenice nastojao za vrijeme večere nadoknaditi u razgovoru sa svojom suputnicom koja je pričala kako je Zamenhof vrlo brzo nakon objavljivanja udžbenika o esperantu 1887. počeo izdavati i adresar esperantista, kako je 1893. uspio osnovati Ligu esperantista, godinu dana kasnije izdati Univerzalni rječnik s prijevodima esperanta na francuski, engleski, njemački, ruski i poljski jezik, a 1903. objavio je Fundamentalnu hrestomatiju na esperantu koja se sastojala od predgovora, vježbi, bajki i legendi, anegdota, razgovora i članaka o općim generalnim temama. U Nitri me dodatno preplavio ugodan osjećaj pripadanja Slavenima.
Kongresna srijeda bila je predviđena za izlete. Brojni sudionici već su se unaprijed prijavili kamo će na izlet. Nas dvoje ostavili smo tu mogućnost otvorenom i tek smo se za vrijeme doručka počeli dogovarati hoćemo li u Bratislavu ili u Bansku Štijavnicu. Odlučili smo krenuti u Štiavnicu koja je 1993. upisana na popis svjetske baštine UNESCO-a. To je gradić u središnjem dijelu Slovačke, smješten u kotlini koja je nastala urušavanjem drevnog vulkana. Vozili smo se više od sat vremena. Prvo smo ugledali na brdu s lijeve strane monumentalnu kalvariju, perivoj s postajama križnog puta i svetištem na samom vrhu. Parkirali smo, izašli iz auta i odjednom nas prestravi silan pucanj. Bio je namijenjen zloslutnom sivom oblaku kojeg je trebalo razbiti u obrani od tuče. Dobrano uzdrmani obišli smo sve postaje, većina je obnovljenih, a neke se upravo obnavljaju. One pri vrhu služe ujedno kao vidikovci odakle seže pogled na središte grada. Iz turističkog prospekta saznajemo da je ta dolina u prošlosti obilovala rudnicima zlata i srebra, da se ovdje prvi put koristio barut kao eksploziv i parni stroj za ispumpavanje vode iz rudnika, da je sredinom 17. stoljeća ovdje osnovana rudarska škola i fakultet za mineralogiju. Oduševljeni tim podacima odvezli smo se s Kalvarije u samo središte grada, na povijesni Trg Svetog Trojstva gdje se nalazi gradska vijećnica i muzej rudarstva. Nad gradom se uzdižu dva dvorca (Starý zámok i Nový zámok). Oba su danas pretvorena u muzeje. Posjet dvorcu Sväty Anton, nekad u vlasništvu prinčeva Coburg, ostavili smo za drugi put. Ručali smo u restauraciji hotela Matej, juhu od vrganja i prženu pastrvu. Na povratku smo u dva navrata naletjeli na prolom oblaka, što je znatno usporavalo vožnju i pojačavalo zamor kod vozača, ali naposljetku smo ipak sretno stigli u suncem obasjanu Nitru i jedva dočekali počinak u Zlatnom klučiku.
Moja suputnica pravovremeno me upozorila da je kongres esperantista nezamisliv bez Kongresne knjižare (Libroservo). Knjižara pruža tijekom trajanja kongresa sudionicima priliku da u jednom od reprezentativnih salona mogu kupiti najnovija izdanja te uživati na prigodnom sajmu knjiga. Ne prodaju se tu samo knjige, već i razni drugi esperantski predmeti, kao što su zastave, CD-i, DVD-i, kalendari, rokovnici, etikete itd. Svakog dana održavaju se susreti s piscima, pa smo tako imali priliku slušati poznate esperantske autore Ulricha Linsa, njemačkog povjesničara koji je napisao knjigu o progonjenim esperantistima, Zlatka Tišljara, hrvatskog esperantista i generalnog sekretara Europske esperantske unije, Federica Gobba, talijanskog interlingvista i informatičara, Istvána Ertla, mađarsko-francuskog esperantskog književnika koji živi u Luxemburgu, Amri Wandela, izraelskog astrofizičara, Trevora Steela, australskog pripovjedača i mnoge druge. Meni je svakako bio najdraži nastup moje suputnice koja je ljubitelje knjige obradovala prisjećanjem na prvo čitanje pjesme »Milovanje prije sna« Lubomira Feldeka te čitanjem izabranih slovačkih i hrvatskih ljubavnih pjesama.
Navečer predzadnjeg dana u ruke mi je dopala knjižica La vojo al harmonio (Put do harmonije) Jaroslava Karhana, ekonomista i esperantista koji živi u češkom gradu Oloumoucu. Autor se ukratko osvrće na djelovanje Jana Amosa Komenskog, češkog pedagoga, znanstvenika i pisca, te Ludviga Lazara Zamenhofa, naglašavajući srodnost njihovih naprednih nastojanja glede što boljeg razumijevanja među ljudima i harmonije u suživotu jednih s drugima.
Na povratku iz Nitre imali smo zaista o čemu razgovarati. Dragoj suputnici pokušavao sam najiskrenije priznati osjećaje koji su me ispunjavali ljudskom toplinom i misli koje su me pomalo razdirale, zato što su bile na strani Zamenhofova oca Marka, srednjoškolskog profesora geografije i modernih jezika. Naime, kad mu je 19-godišnji sin povjerio svoj rukopis o novom jeziku kojeg je nazvao univerzalnim, otac se posavjetovao sa svojim kolegama koji mu rekoše da je to za čim teži njegov sin puka utopija, mladenački zanos, uzaludno trošenje energije. I otac je, iz straha za zdravlje svog sina, spalio sve njegove rukopise na kojima je godinama mukotrpno radio. Ali sin nije odustao od »univerzalnog jezika«. Rukopis mu je ostao u glavi, nastavio je naporno raditi na njemu i uspio ga je objaviti pod pseudonimom Doktoro Esperanto (»doktor koji se nada«). Dvadesetak godina kasnije, kad je njegov jezik postao svjetskim, Zamenhof je počeo razvijati i koncept nadnacionalnog čovjekoljublja, takozvani homaranizam (esperantski homaranismo, prema homarano »pripadnik čovječanstva«). Ali koje li povijesne ironije!? Prije nego što će taj koncept objaviti svijetu na kongresu u Parizu 1914. dogodila se pucnjava u Sarajevu koja je urodila neobuzdanom nacionalnom mržnjom i užasnim krvoprolićem. Nažalost, povijesna zbivanja nisu išla i ne idu u prilog Zamenhofovim idealima. Njegova veličina sastoji se u tome što u svoje ideale nikad nije posumnjao. Kongres u Nitri uvjerio me da esperanto nije samo jezik, već istovremeno i pokret koji u sebi sadrži humanu poruku mira i ravnopravnosti. Divim se brojnim esperantistima koji svojom jedinstvenošću, jakom osobnošću i stvaralačkom dosljednošću odskaču od prosječnosti, a svojom jednostavnošću oplemenjuju ljude oko sebe.
Na jednom od zagorskih brežuljaka, u kuriji iz Stroßmayerova vremena, na imanju koje je slavni biskup nazvao Njeguš, dočekala me jednog ožujskog poslijepodneva ljupka domaćica. U palači obloženoj knjigama, starim slikama, skulpturama i ogledalima pogostila me toplim štruklima i čašom vina. Kad su štrukli maknuti sa stola na red je došao osebujan desert: domaćica je donijela na stol naramak knjiga i pokazala mi »Čudnovate zgode šegrta Hlapića« na bengalskom, perzijskom, vijetnamskom i kineskom jeziku, kojeg su s esperanta na svoje jezike preveli azijski esperantisti. S nevjericom sam prvi put u rukama držao perzijsku i japansku knjigu koje se čitaju »naopačke« – početna stranica nama je zadnja. Potom je s teškim starinskim ključem u desnoj ruci najavila otključavanje podruma i oslobađanje dvoje preljubnika za ljubav kakva se ne pamti. U podrumu preuređenom za kulturne priredbe ispričala je i uz pomoć video-projektora te popratnih dokumenata zorno dočarala najljepšu ljubavnu priču 19. stoljeća o belgijskoj princezi Lujzi i njenom odabraniku, zagorskom plemiću Gezi pl. Matačiću.
U ljubaznoj sugovornici imao sam čast upoznati Spomenku Štimec, uglednu spisateljicu koja svoje pripovijetke, putopise, predavanja i udžbenike piše i objavljuje prvenstveno na međunarodnom jeziku esperantu. Razgovor o tome kako esperanto nije samo jezik, već istovremeno i pokret koji u sebi sadrži humanu poruku mira i ravnopravnosti, pobudio je u meni želju za učenjem tog jezika i upoznavanjem esperantskog pokreta. Tako sam poslije marljivog učenja i dvogodišnjeg prijateljevanja odlučio potkraj srpnja 2016. sudjelovati na osmodnevnom Univerzalnom esperantskom kongresu koji se održavao u slovačkom gradu Nitri.
Na put smo krenuli rano ujutro. Moj mali auto bio je krcat. Nosio je veliku kutiju esperantskih knjiga i stripova zagrebačkih izdavača. Bio je natovaren esperantskim prospektima Zagrebačke turističke zajednice. Na zadnja sjedala jedva smo smjestili ogroman uokviren plakat za pekinšku predstavu glumice Vide Jerman »Žena koja je šaptala u uraganu«. Taj je plakat Nenada Dogana 1987. u Parizu uvršten u sto najljepših plakata svijeta, a u Nitri ga treba preuzeti predstavnik Muzeja planskih jezika, smještenog u renoviranoj palači Mollard u Beču.
Na schengenskoj granici Goričan-Letenye dočekalo nas je ljubazno osoblje. Mađarski policajac upozorio me na vinjetu i pokazao mi bijelu kućicu pedesetak metara dalje. Nastavili smo autocestom prema Nagykanizsi i Siofoku, gradu noćnih zabava na Balatonu. Nismo se zaustavljali, već smo nesmanjenom brzinom jurili dalje prema Szekesfehervaru, krunidbenom gradu mađarskih (dakle i naših) kraljeva. Tu smo skrenuli s autoceste i nastavili vožnju državnom cestom prema Moru, gradu u kojem se svake godine održava manifestacija »Dani vina i kulinarskih specijaliteta«. Ja o vinu i kuhinji, a moja suputnica spomenula je esperantski naslov knjige Knaboj de Mor. Dok se uzalud prisjećala autora, misao joj ode do mađarskog književnika Ferenca Molnara, slavnog po »Junacima iz Pavlove ulice«, ulice u kojoj je jednom i sama stanovala u Budimpešti. Ferenc je za vrijeme Prvog svjetskog rata djelovao kao ratni dopisnik i ostao zapamćen kao velik zagovornik tadašnje Austro-Ugarske. Zbog svog djelovanja dobio je priznanje od Habsburgovaca, ali i mnogo kritika od kolega koji su za razliku od njega bili pacifistički orijentirani.
Na putu prema drugoj državnoj granici suosjećali smo sa suncokretima pokunjenih glava. Očito su im otežale od dozrelih sjemenki. Usput smo spominjali velikog mađarskog i esperantskog pisca Istvána Nemerea, tako neumorna u pisanju da su se Mađari rado šalili na njegov račun, a jedna od tih šala glasi: »Jesi li čuo najnoviju vijest?« – »Prođe tjedan dana, a Nemere nije objavio knjigu!« Suputnica je nastavila pričati zanimljive anegdote o svom kolegi i prijatelju Nemereu, gostu na književnim susretima u Zagorju. Kad je buknuo Domovinski rat, Nemere nije od zagrebačkog izdavača dobio honorar. Uzalud je zvao i raspitivao se: Je li Mere ili Nemere. Ispalo je Nemere. Tako smo u šaljivom raspoloženju začas stigli do Dunava koji mostom povezuje mađarski Komarom i slovački grad Komarno. Oba imena upućuju na komarce koji nam srećom nisu dosađivali. Komarno je najveća slovačka luka na ušću rijeke Váh u Dunav. Tu smo na prvoj benzinskoj pumpi uzeli gorivo te odsjeli u Čardi Pri Važskem moste. Prizalogajili smo pečenu pastrvu s pikantnim punjenjem i pohanog soma ili sumeca, te slasne zalogaje zalili pivom Zlaty Bažant (Zlatni fazan) iz pivovare u susjednom gradiću Hurbanovo. Taj je gradić nekad nosio naziv po obitelji Gyallay, a današnje ime nosi po slovačkom piscu Jozefu Miloslavu Hurbanu. Obitelj Gyallay podsjeti nas na hrvatskog pisca i zagorskog plemenitaša Ksavera Šandora Gjalskog, na njegove pripovijetke u knjizi Iz varmeđinskih dana u kojima opisuje činovnike mađarskih županija.
Malo iza podneva evo nas pred kongresnim centrom u Nitri, na adresi: Slovenská poľnohospodárska univerzita (Slovačko poljoprivredno sveučilište). Moja suputnica morala je žurno na sjednicu Esperantskog sabora, a meni je valjalo pronaći hotel Zlatý Kľúčik u Svätourbanskoj ulici. Poslije nekoliko kružnih vožnji gradom naletio sam sasvim slučajno na putokaz koji me doveo do željenog cilja. Hotel se nalazi na obronku šumovita i vinorodna brda Zobor na čijem vrhu dominira tv-odašiljač, baš kao na zagrebačkom Sljemenu. S parkirališta ispred hotela pruža se prekrasan pogled na panoramu grada. Samim položajem i visokim standardom usluga te jedinstvenim interijerom ogromno prizemno zdanje pripada najpoznatijim turističko-ugostiteljskim objektima u gradu i okolici. Smjestivši kofere u sobu kakva se samo mogla poželjeti, priuštio sam sebi osvježavajuće tuširanje i odmaranje na prostranom krevetu. Imao sam dovoljno vremena da još jednom pročitam najznačajnije informacije o gradu kojemu smo došli u pohode.
Grad Nitra udaljen je devedeset kilometara od Bratislave, ima nešto više od osamdeset tisuća stanovnika, četvrti je grad po veličini u Slovačkoj, kulturno i poljoprivredno središte u kojem mnogo toga podsjeća na njegovu slavnu prošlost. Nitru se zbog njene starosti i značenja za slovačku povijest naziva majkom slovačkih gradova, kolijevkom slovačkog kršćanstva i pismenosti, a zbog bogatih arheoloških nalazišta i metropolom slovačke arheologije. U pisanoj povijesti taj je grad prvi put zabilježen davne 828. godine, kad je knez Pribina dao sagraditi prvu crkvu. Najslavnije razdoblje u povijesti tog grada vezano je uz Veliku Moravsku, kad je Nitra postala sjedištem najmoćnijeg vladara te države, kneza i kralja Svatopluka, a 880. godine i sjedište biskupije te jedno od središta misijske djelatnosti braće Ćirila i Metoda koji su u taj grad došli 863. iz Soluna u Grčkoj, pozvani da slavenskim žiteljima Moravskog kraljevstva propovijedaju kršćansku vjeru i običaje na pučkom slavenskom jeziku. U tu svrhu sastavili su prvo slavensko pismo, takozvanu glagoljicu.
I upravo na tu temu, sukladno središnjem motu kongresa »Socijalna pravednost – jezična pravednost«, pripremio sam poseban prilog javnoj raspravi. Htio sam na temelju glagoljice istaknuti veliko značenje solunske braće za hrvatski jezik, a istovremeno na neki način povezati značenje sveslavenskog jezika i međunarodnog jezika esperanta. Naime, Nitra je za Slavene isto što i Bjalistok za esperantiste. Glagoljica je vrlo brzo postala svojevrsnim univerzalnim pismom slavenskih naroda i stoljećima se njegovala u dva oblika, kao uglata i okrugla glagoljica. Uglata je u doba renesanse primjenjivana kao oblik hrvatskog nacionalnog pisma. Tim pismom napisana je i 1483. objavljena prva hrvatska knjiga pod naslovom Misal po zakonu rimskog dvora. To je pismo itekako značajno za hrvatski jezik. Ćiril i Metod imaju velike zasluge za Hrvatsku, zato u njihovu čast djeluju mnoga društva u Hrvatskoj, a posvećene su im i brojne crkve i ulice u hrvatskim gradovima.
Svečano otvaranje kongresa održano je u gradskoj sportskoj dvorani. Kongres su organizirali amateri esperantisti pod vodstvom Petra Balasza. Okupilo se preko 1300 učesnika iz šezdesetak zemalja, te neuobičajeno velik broj časnih uzvanika, veleposlanika, kulturnih atašea (iz Japana, Ukrajine, Kenije, Koreje, Rusije), zatim Jozef Dvonč, gradonačelnik Nitre, te Jan Figel, povjerenik Europske komisije za obrazovanje, stručno usavršavanje, kulturu i višejezičnost. Sve nazočne u dvorani pozdravio je Mark Fettes, sveučilišni profesor iz Kanade, predsjednik Svjetske esperantske organizacije, a svoje pozdrave izgovorili su u jednoj ili dvije rečenice predstavnici pojedinih zemalja, među kojima je bio i hrvatski predstavnik Filip Šeatović, srednjoškolac iz Zaprešića. Nakon pozdravnih riječi uslijedilo je nekoliko glazbenih točaka i slovačkih popijevki. Prvi put čuo sam slovačke nacionalne instrumente poput fujare, drvenog puhačkog glazbala jedinstvenog dizajna koje je upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine. Predstavnik Slovačke pošte informirao nas je o prigodnoj esperantskoj poštanskoj marki koja se mogla kupiti u kongresnom centru.
Nedjeljno poslijepodne posvetili smo razgledavanju Gornjeg grada (Horne mesto). Radi se o slojevitom tisućljetnom zdanju unutar kojeg se danas nalazi poznata gotička katedrala sv. Emeramusa, malo sjemenište i bogoslovija, umjetnički muzej Nitrijanska galerija, nekoliko secesijskih zgrada za kanonike, ogroman kip kneza Pribina, franjevački samostan, kip legendarnog junaka Corgona, kipovi svete braće Ćirila i Metoda, te nedavno podignut kip Pape Ivana Pavla II. U Dijecezanskom muzeju zastali smo pred zelenom geografskom kartom iz 9. stoljeća na kojoj je pored Nitre i Ptuja naznačen jedino još Sisak. Umorni od višesatnog razgledavanja i bogatiji za čitav niz utisaka iz tisućljetne povijesti i raznih umjetničkih epoha predahnuli smo na terasi restorana Maretti. Navečer smo na glavnom gradskom trgu (Svätoplukovo námestie) uživali u pjesmama i plesovima najpoznatijeg i ponajboljeg slovačkog folklornog ansambla Lúčnica iz Bratislave, koji djeluje od 1948. godine, a sastoji se od pjevačkog kora i nekoliko plesačkih grupa. Njihovo lebdenje u zraku ostavilo nas je bez daha.
U donjem dijelu grada, kojeg smo imali priliku upoznati narednih dana, nalazi se impozantna kazališna zgrada (Divadlo Andrej Bagar), stara vijećnica (Mestský dom) podignuta 1882. u stilu neorenesanse, sinagoga iz 1911. u maursko-bizantinskom stilu, gradski park s kupalištem, te poljoprivredni muzej. Nitra je sjedište dvaju sveučilišta: Sveučilišta Konstantina Filozofa i Slovačkog poljoprivrednog sveučilišta, na kojima studira oko 25.000 studenata. U samom gradu smještena je prehrambena industrija, pivovara, industrija pokućstva te industrija ratarskih strojeva. Grad Nitra surađuje danas gospodarski i kulturno s brojnim gradovima, a od hrvatskih najintenzivnije s Osijekom koji je od 1997. grad prijatelj.
Tijekom osmodnevnog kongresa slušali smo zanimljiva predavanja. Humphrey Tonkin, profesor engleskog jezika i umirovljeni rektor Hardfordskog sveučilišta u Connecticutiju (SAD), upoznao nas je s unutarnjom strukturom Ujedinjenih naroda i svime što je važno znati o njima. Vera Barandovska Frank, češka esperantistica, doktor filoloških znanosti, koja se ponajviše bavi jezičnom pedagogijom i interlingvistikom, održala je predavanje o Velikoj Moravskoj na temelju latinskih povijesnih dokumenata »Annales Fuldenses«. Ján Vajs, slovački esperantist kojemu je hobi speleologija i planinarenje, upoznao nas je s prirodnim ljepotama Slovačke: visokim planinama, slapovima, špiljama i nacionalnim parkovima. Mlade slovačke esperantistice Žena Belková i Zuzana Kožuchová upoznale su nas pomoću kratkog kviza s najpoznatijim Slovacima. So Gilsu, korejski esperantist i profesor ekonomije na sveučilištu Sokyong u Seulu, održao je pomoću powerpointa zanimljivo predavanje o đavolima na Putu svile (jesu li bili pljačkaši ili spasitelji). Lydia Machova, mlada slovačka prevoditeljica i mentorica za jezike, održala je predavanje o što efikasnijem učenju stranih jezika, a Chuck Smith, američki esperantist govorio je o tome kako gotovo pola milijuna ljudi uči esperanto kao drugi jezik. Bilo je tu i drugih itekako zanimljiv predavanja, ali ja sam u četiri kongresna dana po dva školska sata pohađao tečaj esperanta za početnike i pokazao se dosta dobrim učenikom, tako da se s pravom mogu pohvaliti dobivenom diplomom. Naravno da učiteljici Katalin Kováts, mađarskoj esperantistici koja živi u Nizozemskoj, nisam priznao kako sam esperanto učio već nekoliko mjeseci ranije putem interneta i kako sam (pomoću rječnika, naravno!) čitao fragmente iz knjiga nekih poznatih esperantskih autora.
Svakog dana oko podneva mogli smo po vlastitom izboru slušati koncerte esperantskih sastava (No problem, E-Familio, Sepa kaj asorti, Aceraj violonoj, Jenja i Jela) te pjevača Ralpha Glompa, Malkašita Kašija, Mikaela Bronštejna, Georga Handzlika, Barbare Hazuchove, Martina Wiesea, Kima Henriksena i dr. Na svakom koncertu doživio sam neku posebnu prisnost i uvjerio se da je glazba vrsta univerzalnog jezika. U nezaboravnoj uspomeni ostat će mi slika kako je za vrijeme koncerta jedan sedamdesetogodišnjak veselo plesao sam na galeriji, kako je na drugom kraju dvorane mlada djevojka plesala sa slijepim mladićem. U istom redu, nekoliko sjedala dalje od mene, neki je muškarac četrdesetih godina vješto pleo iglama nekakav vez roza boje, vjerojatno za svog unuka ili unuku negdje u Australiji. Bilo mi je nadasve zanimljivo promatrati kako se ljudi umiju opustiti i razveseliti, a posebnu draž pričinjao mi je srdačan »Saluton!« na svakom koraku i susretu sa svakim sudionikom kongresa. Je li to bio na djelu toliko naglašavan homaranizam Ludviga Zamenhofa, etički projekt čovjekoljublja zasnovan na općeprihvatljivoj moralnoj poruci? Možda… U svakom slučaju Zamenhof je uz planski međunarodni jezik poklonio ljudima i toplo emocionalno ozračje, podsticajnu atmosferu u kojoj se može zdravo i veselo napredovati prema dobrim novim ciljevima. Navečer smo se našli u Buganki, najstarijem restoranu u Nitri. Tu sam nad tanjurom češnjakove juhe i valjuški s makom shvatio da sam od silnih programa propustio konferenciju »Perspektive jezičnog komuniciranja u EU« koja je održana na Sveučilištu Konstantina Filozofa i na kojoj je bila moja sugovornica. Na konferenciji je glavni govornik bio komesar za zdravlje i sigurnost hrane pri EU Litvanac dr. Vytenis Povilas Andriukaitis. Svojim savršenim esperantom i idejama o komuniciranju u EU razgalio je slušatelje. Za utjehu što ga nisam slušao – dobio sam za večerom crnu majicu s trojezičnim natpisom koja se dijelila na konferenciji.
U topla predvečerja mogli smo uživati u kazališnim priredbama Tomáša Plaszkog, najpoznatijeg slovačkog lutkara, klauna i mađioničara, u Čapekovoj drami »Život insekata« koju su odiglari članovi Docela malé divadlo iz češkog gradića Svitavy, u igrokazu »Kredit« esperantskog teatra Verda Banano (u kojemu je zapaženu ulogu imao srpski esperantist Saša Pilipović) ili u monodrami o Ludvigu Zamenhofu poljskog esperantista, scenarista, glumca, pjesnika i pjevača Jerzya Handzlika, koji je monodramu izvodio u prepunoj sinagogi i jako mi je žao što ga zbog lošeg razglasa nisam mogao pozorno pratiti. Zato sam propuštene rečenice nastojao za vrijeme večere nadoknaditi u razgovoru sa svojom suputnicom koja je pričala kako je Zamenhof vrlo brzo nakon objavljivanja udžbenika o esperantu 1887. počeo izdavati i adresar esperantista, kako je 1893. uspio osnovati Ligu esperantista, godinu dana kasnije izdati Univerzalni rječnik s prijevodima esperanta na francuski, engleski, njemački, ruski i poljski jezik, a 1903. objavio je Fundamentalnu hrestomatiju na esperantu koja se sastojala od predgovora, vježbi, bajki i legendi, anegdota, razgovora i članaka o općim generalnim temama. U Nitri me dodatno preplavio ugodan osjećaj pripadanja Slavenima.
Kongresna srijeda bila je predviđena za izlete. Brojni sudionici već su se unaprijed prijavili kamo će na izlet. Nas dvoje ostavili smo tu mogućnost otvorenom i tek smo se za vrijeme doručka počeli dogovarati hoćemo li u Bratislavu ili u Bansku Štijavnicu. Odlučili smo krenuti u Štiavnicu koja je 1993. upisana na popis svjetske baštine UNESCO-a. To je gradić u središnjem dijelu Slovačke, smješten u kotlini koja je nastala urušavanjem drevnog vulkana. Vozili smo se više od sat vremena. Prvo smo ugledali na brdu s lijeve strane monumentalnu kalvariju, perivoj s postajama križnog puta i svetištem na samom vrhu. Parkirali smo, izašli iz auta i odjednom nas prestravi silan pucanj. Bio je namijenjen zloslutnom sivom oblaku kojeg je trebalo razbiti u obrani od tuče. Dobrano uzdrmani obišli smo sve postaje, većina je obnovljenih, a neke se upravo obnavljaju. One pri vrhu služe ujedno kao vidikovci odakle seže pogled na središte grada. Iz turističkog prospekta saznajemo da je ta dolina u prošlosti obilovala rudnicima zlata i srebra, da se ovdje prvi put koristio barut kao eksploziv i parni stroj za ispumpavanje vode iz rudnika, da je sredinom 17. stoljeća ovdje osnovana rudarska škola i fakultet za mineralogiju. Oduševljeni tim podacima odvezli smo se s Kalvarije u samo središte grada, na povijesni Trg Svetog Trojstva gdje se nalazi gradska vijećnica i muzej rudarstva. Nad gradom se uzdižu dva dvorca (Starý zámok i Nový zámok). Oba su danas pretvorena u muzeje. Posjet dvorcu Sväty Anton, nekad u vlasništvu prinčeva Coburg, ostavili smo za drugi put. Ručali smo u restauraciji hotela Matej, juhu od vrganja i prženu pastrvu. Na povratku smo u dva navrata naletjeli na prolom oblaka, što je znatno usporavalo vožnju i pojačavalo zamor kod vozača, ali naposljetku smo ipak sretno stigli u suncem obasjanu Nitru i jedva dočekali počinak u Zlatnom klučiku.
Moja suputnica pravovremeno me upozorila da je kongres esperantista nezamisliv bez Kongresne knjižare (Libroservo). Knjižara pruža tijekom trajanja kongresa sudionicima priliku da u jednom od reprezentativnih salona mogu kupiti najnovija izdanja te uživati na prigodnom sajmu knjiga. Ne prodaju se tu samo knjige, već i razni drugi esperantski predmeti, kao što su zastave, CD-i, DVD-i, kalendari, rokovnici, etikete itd. Svakog dana održavaju se susreti s piscima, pa smo tako imali priliku slušati poznate esperantske autore Ulricha Linsa, njemačkog povjesničara koji je napisao knjigu o progonjenim esperantistima, Zlatka Tišljara, hrvatskog esperantista i generalnog sekretara Europske esperantske unije, Federica Gobba, talijanskog interlingvista i informatičara, Istvána Ertla, mađarsko-francuskog esperantskog književnika koji živi u Luxemburgu, Amri Wandela, izraelskog astrofizičara, Trevora Steela, australskog pripovjedača i mnoge druge. Meni je svakako bio najdraži nastup moje suputnice koja je ljubitelje knjige obradovala prisjećanjem na prvo čitanje pjesme »Milovanje prije sna« Lubomira Feldeka te čitanjem izabranih slovačkih i hrvatskih ljubavnih pjesama.
Navečer predzadnjeg dana u ruke mi je dopala knjižica La vojo al harmonio (Put do harmonije) Jaroslava Karhana, ekonomista i esperantista koji živi u češkom gradu Oloumoucu. Autor se ukratko osvrće na djelovanje Jana Amosa Komenskog, češkog pedagoga, znanstvenika i pisca, te Ludviga Lazara Zamenhofa, naglašavajući srodnost njihovih naprednih nastojanja glede što boljeg razumijevanja među ljudima i harmonije u suživotu jednih s drugima.
Na povratku iz Nitre imali smo zaista o čemu razgovarati. Dragoj suputnici pokušavao sam najiskrenije priznati osjećaje koji su me ispunjavali ljudskom toplinom i misli koje su me pomalo razdirale, zato što su bile na strani Zamenhofova oca Marka, srednjoškolskog profesora geografije i modernih jezika. Naime, kad mu je 19-godišnji sin povjerio svoj rukopis o novom jeziku kojeg je nazvao univerzalnim, otac se posavjetovao sa svojim kolegama koji mu rekoše da je to za čim teži njegov sin puka utopija, mladenački zanos, uzaludno trošenje energije. I otac je, iz straha za zdravlje svog sina, spalio sve njegove rukopise na kojima je godinama mukotrpno radio. Ali sin nije odustao od »univerzalnog jezika«. Rukopis mu je ostao u glavi, nastavio je naporno raditi na njemu i uspio ga je objaviti pod pseudonimom Doktoro Esperanto (»doktor koji se nada«). Dvadesetak godina kasnije, kad je njegov jezik postao svjetskim, Zamenhof je počeo razvijati i koncept nadnacionalnog čovjekoljublja, takozvani homaranizam (esperantski homaranismo, prema homarano »pripadnik čovječanstva«). Ali koje li povijesne ironije!? Prije nego što će taj koncept objaviti svijetu na kongresu u Parizu 1914. dogodila se pucnjava u Sarajevu koja je urodila neobuzdanom nacionalnom mržnjom i užasnim krvoprolićem. Nažalost, povijesna zbivanja nisu išla i ne idu u prilog Zamenhofovim idealima. Njegova veličina sastoji se u tome što u svoje ideale nikad nije posumnjao. Kongres u Nitri uvjerio me da esperanto nije samo jezik, već istovremeno i pokret koji u sebi sadrži humanu poruku mira i ravnopravnosti. Divim se brojnim esperantistima koji svojom jedinstvenošću, jakom osobnošću i stvaralačkom dosljednošću odskaču od prosječnosti, a svojom jednostavnošću oplemenjuju ljude oko sebe.
