Nigdje me toliko svjetla ne ozari
kao u mraku tvome svilenome
sanjive ti grudi,stopalo boso
oprosti travko, preboli roso
sasvim na vrhu bjeline bijele
jutro nas čeka u visini
usnuli borovi, tanke jele
susret pjesnika u tišini
oh, gdje se ljepše sresti bože!
veziri srca i baklje čuti može
od slatke tišine tvojih šuma.
ZABORAVU
Da li te boli moja ljubav
nošena dugo,čuvana brižno
da li ti znači išta to vrijeme
ledeno,olovno i nedostižno
To što ja na putu spoznah
do zaborava nikom ne dam
to me sad od smrti čuva
dok te gledam.
FERHADIJA
Preko mosta pa pored Kastela
skoro uz pojas zelene vode
vitkoga stasa munare bijele
spomenik vremena u vrijeme ode
te noći grijeha srce peče
davnine tihoj uspomeni
da pomoli se vjetar tu će
i ustvari se se mjesec sneni
sva davnina odjednom tu je
na istom mjestu peti vijek
uprkos svemu tu stanuje
srce vremena srcu za lijek
u vazduhu sad lebde ruke
što slagale su stamen kamen
što podigle su neba luke
znamenu da bude znamen
sliku ubiti u mozgu vremena
nikad niko neće moći
moje će oči i oči sjemena
talisman biti u sljepoći
sve mine uma rasrojenog
uzalud svodom grmiti mogu
od sad se vremena ubijenog
prinose darovi jedinom bogu
NA MLIJEČNOM PUTU
I šapat moj i šapat tvoj
nemirno rone žilištem istim
da stoče se u patnji svoj
pod isplakanim nebom čistim
I miris moj i miris tvoj
zemlja će stransno udahnuti
u nicanja i zrenja poj
tužna će ljubav izdahnuti
I odjek moj i odjek tvoj
u zraku će se sresti jednom
i s nepovratom stopiti se
na mliječnom putu nepregledom
ZA VODOM
Ja više vremena nemam,oko moje.
i bol moj je sličan bolu vode,
niz koju nečujno ono isteklo je,
a koja varkom sunca
i bude i ode
Spremam se sa svitom škrtih riječi
ostatak predjela proći.
Osvajaće me putem do kraja
sivilo tišine moćne.
A kad se zemni glasi
u magli stope
kad se duboko slegnem
i kad kažem,
osloviće me zvuk
zohvine svirale mlade,
zvuk što sve pamti,
tad probudiće me snova
miris ljiljana i ruka Gorčinova.
11. 7. 1994.
HORIZONTI
Ništa više promijeniti ne da
saželo se vrijeme i svijetle kristali
samo da dušmanin suzu ne ugleda
da ogromnost stane u toj doseg mali
pučina bez kraja i u daljinu putnici
o vjernosti sjajna ustrajna i tvrda
nismo li to stigli milostivi bože
i zar sve baš osta iza tmastih brda
nisi kriva ti dušo moje duše
sve po sebi samo u mozaik hrli
sve je to plod trpki davne oskoruše
to se samo vidik sa vidikom grli.
PONORNICA
Pod tvrdom kožom umrla je studen
Iz bunila inja gladni se budimo
U svilen konac proklijale stope
Sa staza se davnih još sebi čudimo
Vatreno se saće bokori iz trave
Minulo se vrijeme u zidove slaže
Nijeme kazaljke kruže oko glave
Davni nas prsti na dnu ćupa traže
Jutro se opet sledilo u dirku
Ostani još malo skriven u šari
Plavi nas zračak nadima k’o svirku
Dovešće nas u red izluđene stvari
LEPTIR I RUŽA
Kako da srce otvorim tebi
Pa ti si mi ga otrovao
Eno različak žut se lebdi
A tebi još je mene žao
Gore, na kraju, u visini
Runolist usamljen,za tobom cvili
O nježno krilo, leptiru moj
Mi nikad nismo jedno bili
Ruža da miriše,leptir da krili
Ostaće tako dok je bilja
I dok je žića pod plavetnilom
Da sreća tugu blagosilja
O ZIMZELENU MOJ
gorčina svela još je zelena
misao vrela zeleno zbori
iz krvi tople zelena vrela
o zimzelenu moj u gori
davnino moja zeleno-mrazna
i sunca stara zeleno zrače
i put pred tobom zelena kazna
i zadnje riječi zeleno znače
ti nisi znao zelen reći
ruha zelenog kad ti je dosta
u zelen san ćeš miran leći
a iza tebe zeleno osta
I DA ODEŠ
Potonuli davni zvuci
već su ruci u damaru
kad se vratiš
sjajan domak svevremeni
da pozlatiš
uman svjedok drevne suze
doba tavnog
na dlan gorki sa dna diže
sebi ravnog
zatvorene mladog srca
u tišini vrele slike
raskravljene iz daljine
tople snene krajolike
opet žednoj duši stere
da se sjetiš da je mrijeti
k’o sa sobom miriti se
kao sa svim što se miriš
samom sebi diviti se
kao što se bolu diviš
svome bolu izvan sebe
što te grije,što te zebe
sam ostati,da se sjetiš
da oduvijek sam si bio
i da odeš kao da si
čitav život odlazio
