Uska varljiva nemirna staza
tek poneki stih
zaklon za pogled nad ponorom
duša u grmovima riječi
izraslim oko straha
Kako se dozvati sa onima
koji razbacani po danima i noćima
zovu
Osloboditi se sreće
objaviti se nad provaliljom
ostaviti glas vjetrovima
ili zaplakati
Radio javlja o teškoj situaciji
i televizija
utjehe i novine kasne
Kraj ili još jedno iskušenje
(na tom putu oznaka nema)
Govorili su o kružnom putovanju
a sada ćute
Potrošene zalihe
A prošlost stiže
tutnji
mjesečinastom krvlju svemira
koja se sliva niz kamenje i misli
Bježi luno luno luno
jer ako dođu cigani
napraviće od tvoga srca
đerdane i bijelo prstenje
čuje se vapaj pjesnika
koji nije uspio pobjeći
i zli glasi i zli dusi
oko rječitih grmova
i skamenjenog straha
Ti se prikradi
budi zvijezda nad ponorom
bježi u moju samoću
da te u njoj zaboravljam
sjaj po sjaj
riječ po riječ
ljekovita infuzija
kap po kap
red koraka red proplanaka
dok ne dođe sunce da mi tajne pretraži
da mi pretitra sne
i otvori provalije dana-udesa
Živi trag
u kamen zasađujem
da bi vrludava staza
bila turistička destinacija
koju će razgledati
digitalnim očima
skriveni iza crnih naočara
znatiželjni
Bježi luno luno luno
jer ako dođu
Sunce odrubljenog vrata zalazi
dovikuje iz Kruga Gijom
Ali to nije utjeha Apoliner
jer između sunca i tame
pitanja više i ne traže
svoje odrubljene odgovore
Ti se prikradi kao noć
da te u samoći pamtim
kap po kap
ispijajući svoju dušu
po zaboravljenim krčmama
opasnog svijeta
jer nije ovo ni šala ni zabava
ni ja ni nebo
ni uska staza
ni pjesma u kojoj opstajem
među ljudima-oblacima
i drugim argumentima
velike rasprave
Prikradi se tajnovitim putem
tragom istine
gdje su tišine od pamćenja dublje
životima i drugim pejzažima
tiho da se ne razbude
vjetrovi
po kojima pužem
pokušavajući da dohvatim istinu
riječima koje mi izmiču
i kojima se nevješto branim
optužen
za širenje neistina o sreći
ČEKAJUĆI VJETAR
Svako veče opomena
a noć slutnja
pa mi jutra bojažljiva
drhtava i nesigurna
pred veliki prasak
Ti pristavi kafu
Pod prozorima uzdasi
u trenu se ostvaruju i nestaju
ne mogu ih razabrati
Ti pristavi kafu
dok čekamo vjetar izdaleka
koji već ponekad prođe
potajnim mislima
SAMO DA PROĐEM
Zvijer sam
misao odbjegla koja luta
ovom velikom masovnom grobnicom
gradovima
piramidama zazidanih uspomena
Čekaj
To je moja sjena što te izaziva
mlada nedorasla opasnostima
koje me traže
Ja sam
ako me se sjećaš sveopšti zaborave
koji se hraniš lijepim zorama
noćima gorkim
osmijehnutim glavama
i slikama koje se u meni kriju
i bdiš
nad svakim uzdahom vjetra
nad svakom krivinom bola
Čekaj
da prođem brzo nečujno
dok prolaze i ostali pusti snovi
SERENADA
Znam da odavna nije u modnim trendovima
ali neki me uvjeravaju
da mi ova glava još dobro stoji
naročito blago osmijehnuta
pa je najčešće takvu iznosim
na balkanske vjetrometine
gdje zli dusi duvaju sa svih strana svijeta
i sviram na vlastitim tetivama
(jer čovjek je takođe instrument)
serenadu gluvoj sudbini
VEČERNJE PJESME
Rađamo se i šetamo
pokraj smrti-ponora
začuđeni slikama i glasovima
u mraku se dotičemo
sakupljamo misli-riječi
tu nekada pogubljene
A kad se neko od nas približi
hrabrimo ga: Ne brini
Ne boj se Svi ćemo
Život rijeka
ponornica
Oko nje se sakupljamo u večeri
odnekud nam znane
tu nam dođu prošli ljudi
a navrate i budući
pa joj tiho zapjevamo
pjesme koje rijeke vole
KRAJ SVIJETA
U mojoj glavi-domovini
tajnoj kovnici lažnog novca i bižuterije
lijepom zavičaju mnogih odnekug izbjeglih misli
snova i drugih mikroorganizama
i svega što bježi ispred
katastrofalnih svitanja
poplava zemljotresa
erupcija tajnih vulkana
ljubavnih i rodoljubivih
pobuna ratova nesvjestica
nesanica
Glava moja otadžbina
prostrani osunčani predjeli
koje sam dugo strpljivo za izbjegle nade
i razbuđene snove
skupljao po nevremenu
beznađu i bolu
sama
osmijehnuta na kraju svijeta
