Moja starost zaboravila mu je prezime. Nije on kriv što sam ja senilan. Fino je odgojen čovjek jer u mom slučaju svaki put ono senilan zamijeni eufemizmom dekoncentriran i malo dekoncentriran. Tu smo. Slabo gađam slova. Na tipkovnici izbjegavam SMS. Opaža on to i -šuti. Majstorija je loviti trenutke šutnje i biti uspješan u lovu. Tu se moj prijatelj Fabos očituje kao uspješnik. Uletio je on u moju duhovnu kuću kao drag Božji dar. Uletio je u pravom trenutku jer su mi se prijatelji pogubili, a još ne izgubljenima sam sve teže podnošljiv teret pa me zaobilaze… Pročitali te i sada te zaobilaze... Znači zaobilaze te i oni koji još jedva mogu kako tako da hodaju? Sažaljivo mi reče pokretima lica i usana. Pogledom me šutke pita što činim da smanjim tu svoju i njihovu sramotu i bruku.? Ne baš puno, prika moj. Teško podnosim poniženja ma otkuda ona dolazila.
Zvoni, jarane! Zvoni nam stalno i na sve strane. Samo jedno zvono telepatski svaki put pogodim, Ponosim se što dobro pogađam čim iz slušalice začujem "tu sam".Rekoše mi nakon prvog dodira kako sam tim dodirom u dotu dobio jednog brdskog svata. Šuška se okolo da je psihopata. Kako god se uzme njega sunce grije. Mafijaški zakon još ga dodirnuo nije. Oholost se njegova ohladila, a oni joj još u vis dižu krila. Kako god da se uzme čim sam u polju njegovog glasa sretnijeg čovjeka na svijetu nema. Jesi li me ti tolič zvao? Što ti znači to tvoje tolič? To ti kod narodnih naratora znači ono što nama propisuju kao književno malo prije. Ono tolič je praktičnije, traži manje izgovorne energije. Ma, nelogičnosti vriju na sve strane. Našim jezikoslovnim sveznalicama ono što je praktičnije i logičnije ne paše pa ga nogirali iz rječnika.
Reci mi što sad mudrijaš? Kako to misliš? Sve mi se čini kako mudrijaš nešto tamo-amo pa nikamo; gori -doli, a jadaš mi se kako te ćela boli. Riječi su, čovječe, kao ljudi. Dotakneš ih. Sklope se u pet-šest sintagmi koje te novinom iznenade....? I što?. Pobjegoše u narod s novim imidžom. Ne hvale se kako su novokovanice. Zapravo, mnoge kovanice meni ne pašu jer ih kuju dunđeri. Slabi su to kovači. Prokletstvo je što svaki od njih umišlja sebi kako je baš on amaha kovač.
Glazbom me nepozvan časti Tu sam. Mene nema tko da žali/ što mi tuga sruši dom/ Gore-dolje, tamo-amo da se vratim nemam kom. Tu sam, imitiram ga. Nije to ništa, upada, samo mali kvar u karakteru. Kako si? Jedan gladan osmijeh svoj alpari traži. Zar u meni? Gdje
stigne!
Svako vrijeme imalo je svoje škrabatore, narod kaže dunđere. Pojam talent u pisanju sve rjeđe se čuje kao da ga nema I kao da nikome ne treba. Netalentirano pisanje zamara i navlači na sebe auru odbojnosti prije nego što smo ga i zagrizli.
* Elektronski časopis za umetnost i društvena pitanja Afirmator iz Beograda raspisao je konkurs za izbor najbolje kratke priče. Među pristiglih više od 200 kratkih priča ugledni prosudbeni žiri odabrao je tri najbolje priče među kojima je priča »Tu sam« književnika Rajka Glibe.
Moja starost zaboravila mu je prezime. Nije on kriv što sam ja senilan. Fino je odgojen čovjek jer u mom slučaju svaki put ono senilan zamijeni eufemizmom dekoncentriran i malo dekoncentriran. Tu smo. Slabo gađam slova. Na tipkovnici izbjegavam SMS. Opaža on to i -šuti. Majstorija je loviti trenutke šutnje i biti uspješan u lovu. Tu se moj prijatelj Fabos očituje kao uspješnik. Uletio je on u moju duhovnu kuću kao drag Božji dar. Uletio je u pravom trenutku jer su mi se prijatelji pogubili, a još ne izgubljenima sam sve teže podnošljiv teret pa me zaobilaze… Pročitali te i sada te zaobilaze... Znači zaobilaze te i oni koji još jedva mogu kako tako da hodaju? Sažaljivo mi reče pokretima lica i usana. Pogledom me šutke pita što činim da smanjim tu svoju i njihovu sramotu i bruku.? Ne baš puno, prika moj. Teško podnosim poniženja ma otkuda ona dolazila.
Zvoni, jarane! Zvoni nam stalno i na sve strane. Samo jedno zvono telepatski svaki put pogodim, Ponosim se što dobro pogađam čim iz slušalice začujem "tu sam".Rekoše mi nakon prvog dodira kako sam tim dodirom u dotu dobio jednog brdskog svata. Šuška se okolo da je psihopata. Kako god se uzme njega sunce grije. Mafijaški zakon još ga dodirnuo nije. Oholost se njegova ohladila, a oni joj još u vis dižu krila. Kako god da se uzme čim sam u polju njegovog glasa sretnijeg čovjeka na svijetu nema. Jesi li me ti tolič zvao? Što ti znači to tvoje tolič? To ti kod narodnih naratora znači ono što nama propisuju kao književno malo prije. Ono tolič je praktičnije, traži manje izgovorne energije. Ma, nelogičnosti vriju na sve strane. Našim jezikoslovnim sveznalicama ono što je praktičnije i logičnije ne paše pa ga nogirali iz rječnika.
Reci mi što sad mudrijaš? Kako to misliš? Sve mi se čini kako mudrijaš nešto tamo-amo pa nikamo; gori -doli, a jadaš mi se kako te ćela boli. Riječi su, čovječe, kao ljudi. Dotakneš ih. Sklope se u pet-šest sintagmi koje te novinom iznenade....? I što?. Pobjegoše u narod s novim imidžom. Ne hvale se kako su novokovanice. Zapravo, mnoge kovanice meni ne pašu jer ih kuju dunđeri. Slabi su to kovači. Prokletstvo je što svaki od njih umišlja sebi kako je baš on amaha kovač.
Glazbom me nepozvan časti Tu sam. Mene nema tko da žali/ što mi tuga sruši dom/ Gore-dolje, tamo-amo da se vratim nemam kom. Tu sam, imitiram ga. Nije to ništa, upada, samo mali kvar u karakteru. Kako si? Jedan gladan osmijeh svoj alpari traži. Zar u meni? Gdje
stigne!
Svako vrijeme imalo je svoje škrabatore, narod kaže dunđere. Pojam talent u pisanju sve rjeđe se čuje kao da ga nema I kao da nikome ne treba. Netalentirano pisanje zamara i navlači na sebe auru odbojnosti prije nego što smo ga i zagrizli.
* Elektronski časopis za umetnost i društvena pitanja Afirmator iz Beograda raspisao je konkurs za izbor najbolje kratke priče. Među pristiglih više od 200 kratkih priča ugledni prosudbeni žiri odabrao je tri najbolje priče među kojima je priča »Tu sam« književnika Rajka Glibe.
