Intervali šutnje sve su dulji. Muklo šuti. Sve pliće diše i budan opaža kako tim disanjem sve neučinkovitije guši nasrtaje glavobolje. Nepomičnost s napola sklopljenim očima ubire minutažu. Tako je, biva, najbolje, mislio je. Misli su izranjale iz ponornih dubina njegova bića i rojile se u plićaku sve mršavijeg života.
Ivana je u svojim mislima i vozi novom cestom, u sitne sate, prema Zadru. Vozi sve brže i šuti. Dosadna su i neugodno joj smetaju duga svjetla prometala iz suprotnog pravca. Vozeći je pokušavala, ali nije nikako mogla srediti misli i misliti kako je Glavonja, sada na mjestu suvozača, nekada samom svojom nazočnošću, njoj nadobudnoj značio i zračio sreću. Ovaj sad nije bio isti čovjek za nju. Pravdala je malo sebe, malo njega. Utanjio se oko njega njezin omotač od mašte. Ispario je u nigdinu. Možda mi je evokativnost popustila. Možda... možda Glavonja nije tome kriv, bar ne u cjelini. Možda je on još leptir, samo eto, ne može više letjeti. Svoju golišavost i glad on od nje, zapravo od svih, krije. Takvo nešto nije novo, ali ni umrijeti nije najnovije, ušeta joj se u misli Jesenjinov dvostih. Otkud baš Jesenjin? Otkud baš ta njegova pjesma i njezin poantni dvostih.? Pa, on je živio i svojom voljom prestao živjeti, ali je za vazda ostao leptirom. Htjela je bivšoj simpatiji nešto reći, nešto što joj se iznenada u misli sunovratilo. S tom namjerom pogledala ga je više mehanički. Glavonja je spavao.
Bio je u tuđem ( zvao ga je svojim) vrtu i okopavao krizanteme. Žena mu je bila ljubitelj cvijeća. Ona je tuđi, davno napušteni i upadljivo zapušteni vrt radišno doradila i oplemenila i sebe i vrt raznovrsnim cvijećem koje je mamilo pozornost prolaznika i oni su zastajali naslonjeni na ogradu uživajući, makar nakratko, u čarima «rajskog vrta». Sada je Glavonja sam u vrtu i okopava krizanteme.Već su ostale bez cvjetova. Žena mu je dozvoljavala sugrađankama da ih naberu, prema potrebi, i ukrase bukete koje su pronosile na mjesno groblje. Istini za volju, vremenom se pokazalo kako je sve više onih koje bez pitanja u vrt uđu u vrijeme kada Glavonja nije kod kuće, naberu krizantema koliko ih volja trgajući ih i sijekući bez reda i bez ukusa, bez trunke brige prema cjelovitoj slici vrta. S tako ukradenim krizantemama popune i uvećaju svoje, najčešće male i skromne bukete, pa ih odnesu na grobove svojih najmilijih. Glavonja ogrće korijenje krizantema za zimu. Ispod jednog busena ugleda crnu brizastu mačku, brizastu jer je imala bijeli trokut na čelu koji je njezinu umiljatost uvećavao. Pokretima glave i koracima pozivala je Glavonju u šetnju. Zafrljacio je motiku u kut vrta i nje je odmah nestalo, a on se u tili čas našao u šumi. Ponad borovog gaja prolijetali su galebovi. On ih prati pogledom i iznenadi se grubom glasu fazana ( rijetka vrsta za ovaj kraj) koji mu zazvoni u ušima, a njegovo zlatasto i modro-zeleno perje kao čarolija ukrašava mu šumom stisnuti obzor. Fazan je zastao na prvom proplanku u kostimu renesansnog princa. Kako bi ga fazan s pojačanom radošću primio u svoje društvo, Glavonja otrči kući i na brzinu navuče na sebe svoj kostim renesansnog princa koji je za boljih i veselijih dana nosio u maškarama. Za mila Boga, nije valjda neetično biti sam sa sobom, sretan i zadovoljan. Ubrzo je bio lađar, pa radio na splavu i prevozio pretovarene magarce panjevima i suvarcima na obližnje otoke.Svaki put je kod utovara galamio dosta je dosta, već je previše tereta, ali ljudi i magarci su se rojili odasvuda i svaki je želio na splav. Glavonja je, u tim sve učestalijim zgodama, sjeo kraj vesala i plakao, ali rulja hoće kući što prije i njegovom plaču sve manje vjeruje. Odjednom starac i plač nekud pobjegoše. Glavonja se u trenu preobrazi u dijete i prašnjavom makadamskom cestom potrča prema mami, ali mame nestade čim ju je opazio. Anatemiziranje je uprazno sviranje, sjeti se njezinih riječi koje je za života ponavljala do iznemoglosti. Odavna sjeme obmane potire sjeme obrane da bismo bili mirni, konta Glavonja u snu.
A svojedobno bilo je tako. Ono što Glavonja kaže to stoji. Njegova je neporeciva. Mnoge pametne naume on bahato dogotovi na prečac. Za nas mlade, Glavonja je genijalno i lucidno anticipirao i preduhitrio buduće događaje. Njegova suvremenost ne vrijedi spomena. A bio je čovjek s vizijama. Ali što ćeš? Jedni se opterećuju s vizijama, a drugi s provizijama. Ja pripadam ovim drugima. A, vidite, na što je spala moja nesuđena ljudina. Triput mi tijekom vožnje ponavlja «All is well wbat ends well» Sve je, dakle, dobro što se dobro svrši. Utuvljuje mi kako je tako rekao tamo neki Shakespeare. Zajebo si se, moj Glavonja! Vidi kako si svršio ti koji si ostao dolje, prema meni koja sam se uspela gore. Mjesta iz mladosti zamijenila su nam se, evo, na pragu starosti. Vjerovao si kako misliš tri-četiri desetljeća unaprijed, a ispalo je da si mislio unazad. U rikverc, u rikverc si mislio, moj nesuđeni Glavonja. Ti si propala nekadašnja avangarda, a svoju propast sada ublažavaš tješiteljkom kako smo mi Hrvati nekakav pospani sanjalački narod. Hm! Ruku na srce, možda toga tu i tamo ima, ali generalizirati o tome, kako to činiš ti Glavonja, čista je demagogija. Šampanjac uspavao mog suvozača Glavonju, a moje oči u retrovizoru se napele kao u sove i tako buljave nekud su odlutale. Njemu je susret sa mnom, nakon toliko prohujalih godina, čista milina i happyend dostojan drage uspomene, a meni je samo evokativna mrvica koju ću zaboraviti možda već sutra. Svaki novi dan za mene je nova radost koja potire sve one radosti koje su me salijetale prije nje. Glavonjin lov na mačke je prevaziđen. Ja sam u tom njegovom lovu upala u klopku više zbog naše mladalačke prošlosti, nego zbog bilo kakvih pomisli prema budućnosti, pogotovo zajedničkoj budućnosti. U mladosti je on lovio silnicama svojih mladalački usjajenih žarkastih očiju, gracioznošću i ljepotom tijela, mimikom, gestama i iznad svega kapima veselja koje su neprestano kapale iz njegovih, uvijek novih, viceva. Vicevi su bili njegove lovačke puške kojima je on kao liječnik slušalicama prebirao one koje su ga palile i one su se omamljene osvješćivale tek hladeći se spržene pod njim. Glavonja sada jadan više ne može ni da shvati suvremene oblike lova. Medijski lov, recimo, njemu je još uvijek tuđi i stran. Moj je satir sada nedvojbeno ogoljen do dna i - gladan. Tvrdi mi kako ovi nehumani odnosi vode u propast, a nema snage i znanja da pokaže kada i gdje su ti odnosi bili humani.
Glavonjina glava klati se lijevo-desno dok nije pala na njezino rame. Ona se malo pomakla za upravljačem i on se probudio.
Oh, ispričavam se - procijedi zbunjeno.
Ne, to je lijepo.
Glavonjin osjećaj upio je to polusneno stanje kao lijepo. Prošli su Maslenički most. Još malo i stižu u Crno. Moglo bi noćas da mi ne bude crno. Nije prekasno za hotel. Pomišlja li nešto slično moja suputnica?
Na nebu je nekako neobično nisko sjao pun mjesec. Možda je meni pun, a mojoj davnoj simpatiji tek uštap. Možda... Tko zna?
Negdje ću parkirati – šapnula je stotinjak metara ispred Crnog, pa dalje idemo pješke. Fali nam sadržaj pun i okrugal kao mjesec. Sadržaj, ljubavi nekadašnja, sadržaj, jašta! Pogleda ga svojim kosookim pogledom i kao nekad kraćukasto se nasmiješi. Njezina joj je intuicija, kupana mjesečinom i toplinom noći, govorila kako se mislima nekud odsutni Glavonja zapravo osjeća ugodno, čak vrlo ugodno. Snima ona njegove geste i grimase i prati kako se suzdržava da njezinu ruku na upravljaču ne poklopi svojom. Ona je, možda, nekome pripadala ili željela nekoga i što sad sve ovo može da znači? Glavonja pokušava da iskoči iz smisla značenja koje riječi imaju jer među riječima je baš kao među ljudima - kaos, a od njih su, semiotički gledano, jasnije i uvjerljivije geste i grimase. Na njih ću se usredsrediti. Ona je u pratnji svojih gesta i grimasa prikupljala uvele ostatke nekadašnjeg nadanja.
Onda je naglo skrenula s ceste u prosušenu travu. On šuti kao pijavica i nagađa što bi se moglo dogoditi. Ona je uzela iz gepeka vreću sličnu vreći za spavanje. Samo jedna, pomisli on. A ja? Gdje? Pedesetak metara na zaravnaku prostrla je vreću na travu i zamolila ga da sjedne do nje. Svlačila ga je redom kojim to rade žene u javnim kućama. Svečano je onda razgolitila sebe. Bljesnu na mjesečini komad žene kakva se samo sanjati može, žene ljepše i bolje od one koje se Glavonja sjećao iz njihove mladosti. Misli, jadan, da je iščašen iz moje prošlosti. Vara se on. Iščašenost je upitna kategorija, zar ne? Možda ćemo ovim osigurati neke naše životne ruševine pa se one više neće rušiti. Ah, to možda?
Sjeo je i pružio ruke prema njoj. Vreća je nepromočiva, opazi. Ona se nije bojala njegovih nezgrapnih ručetina koje su joj, naprotiv, bile tako očaravajuće, premda je sve ovo došlo kasno i neplanski. Glavonja za ovo nije bio predviđen. Pazim da glasno ne izustim njegov nadimak Glavonja, kako ga zovu još iz mladih dana, jer se na to ime svaki put žestio i psovao. Nije bio predviđen za ovo, ali tu je. U njegovim rukama osjećam se sigurnom kao kopno poslije mnogo godina plutanja i lutanja morima. A opazila sam ga sasvim slučajno i tek kao obris u masliniku koji se, zajedno s njim, kupao u zelenkatso sivom svjetlu mjesečine koje je sada, evo, bijelo kao majčino mlijeko. Trepneš okom i tri desetljeća prohujala – rekla je penjući se na njega i njegov šampanjcem i njezinim dirlikanjem ukočeni alat. Sada ja moram biti gornja. On je šutio. Naizmjence su bili gornji sad jedno, sad drugo, sve dok se iz Glavonje neočekivano brzo nije začulo: Ivanaaa, aaaaaah, juuuuh, juh, juh, Ivana draga moja!. Ti, ti, samo ti znaš to tako dogotoviti, voljena moja Ivana!
Ona je u nekoj bezrazložnoj sreći ležala kraj njega šuteći. U svemu se slagala s njim. Pobjegla je iz nje moć kritičkog rasuđivanja. Glavonja je takav ugođaj ili barem sličan, čekao dulje od desetljeća. Osjećao se u zagrljaju zaštićen, voljen, neugrožen, zbrinut, u svemu bezbrižan i predan slatkim trenutcima protjecanja vremena koje plovi kao polužuti list na rijeci. Opet se kao nekad namirio i ostavio me napola zadovoljenu. Tako bahat bio je i kao mladić.
Odvest ću te kući reče mu oblačeći se. Dobro uzvratio je skakućući mislima s kraja na kraj Zadra i tražeći dio grada u kojemu njega - beskućnika, manje poznaju. Neki stid kvasa u njemu. Ofrlje je upro prstom u neku naizgled napuštenu kuću. Izišao je iz automobila s ćao i hvala na usnama. Ona je okrenula automobil i udaljavala se polako mašući rukom kao malo dijete i odnoseći svoje i njegove misli u pravu stvarnost. Ljepota i trajanje opet su antipodi.
Iza nje ostaje Zadar koji ona napušta zajedno sa strahom od opasnosti ludila u kojemu se dugo igrala lažnim i stvarnim kao jednakim, a pred očima su joj titrala paklena vrata Psihijatrijske bolnice u Grazu u kojoj je provela par posljednjih godina. Mliječna mjesečina stapala se sa svjetlom koje sa sobom donosi nova ovedrena zora, puna podmlađenih zraka sunca koje se budi tamo negdje daleko, iza Velebita. Vozeći se šaputala je sebi u njedra: Razlike među nama nisu u godinama, već u glavama. Važno je istinski željeti i voljeti, a Glavonja ni jedno, niti drugo, nikada nije imao, pa ni sada.
K r a j
Intervali šutnje sve su dulji. Muklo šuti. Sve pliće diše i budan opaža kako tim disanjem sve neučinkovitije guši nasrtaje glavobolje. Nepomičnost s napola sklopljenim očima ubire minutažu. Tako je, biva, najbolje, mislio je. Misli su izranjale iz ponornih dubina njegova bića i rojile se u plićaku sve mršavijeg života.
Ivana je u svojim mislima i vozi novom cestom, u sitne sate, prema Zadru. Vozi sve brže i šuti. Dosadna su i neugodno joj smetaju duga svjetla prometala iz suprotnog pravca. Vozeći je pokušavala, ali nije nikako mogla srediti misli i misliti kako je Glavonja, sada na mjestu suvozača, nekada samom svojom nazočnošću, njoj nadobudnoj značio i zračio sreću. Ovaj sad nije bio isti čovjek za nju. Pravdala je malo sebe, malo njega. Utanjio se oko njega njezin omotač od mašte. Ispario je u nigdinu. Možda mi je evokativnost popustila. Možda... možda Glavonja nije tome kriv, bar ne u cjelini. Možda je on još leptir, samo eto, ne može više letjeti. Svoju golišavost i glad on od nje, zapravo od svih, krije. Takvo nešto nije novo, ali ni umrijeti nije najnovije, ušeta joj se u misli Jesenjinov dvostih. Otkud baš Jesenjin? Otkud baš ta njegova pjesma i njezin poantni dvostih.? Pa, on je živio i svojom voljom prestao živjeti, ali je za vazda ostao leptirom. Htjela je bivšoj simpatiji nešto reći, nešto što joj se iznenada u misli sunovratilo. S tom namjerom pogledala ga je više mehanički. Glavonja je spavao.
Bio je u tuđem ( zvao ga je svojim) vrtu i okopavao krizanteme. Žena mu je bila ljubitelj cvijeća. Ona je tuđi, davno napušteni i upadljivo zapušteni vrt radišno doradila i oplemenila i sebe i vrt raznovrsnim cvijećem koje je mamilo pozornost prolaznika i oni su zastajali naslonjeni na ogradu uživajući, makar nakratko, u čarima «rajskog vrta». Sada je Glavonja sam u vrtu i okopava krizanteme.Već su ostale bez cvjetova. Žena mu je dozvoljavala sugrađankama da ih naberu, prema potrebi, i ukrase bukete koje su pronosile na mjesno groblje. Istini za volju, vremenom se pokazalo kako je sve više onih koje bez pitanja u vrt uđu u vrijeme kada Glavonja nije kod kuće, naberu krizantema koliko ih volja trgajući ih i sijekući bez reda i bez ukusa, bez trunke brige prema cjelovitoj slici vrta. S tako ukradenim krizantemama popune i uvećaju svoje, najčešće male i skromne bukete, pa ih odnesu na grobove svojih najmilijih. Glavonja ogrće korijenje krizantema za zimu. Ispod jednog busena ugleda crnu brizastu mačku, brizastu jer je imala bijeli trokut na čelu koji je njezinu umiljatost uvećavao. Pokretima glave i koracima pozivala je Glavonju u šetnju. Zafrljacio je motiku u kut vrta i nje je odmah nestalo, a on se u tili čas našao u šumi. Ponad borovog gaja prolijetali su galebovi. On ih prati pogledom i iznenadi se grubom glasu fazana ( rijetka vrsta za ovaj kraj) koji mu zazvoni u ušima, a njegovo zlatasto i modro-zeleno perje kao čarolija ukrašava mu šumom stisnuti obzor. Fazan je zastao na prvom proplanku u kostimu renesansnog princa. Kako bi ga fazan s pojačanom radošću primio u svoje društvo, Glavonja otrči kući i na brzinu navuče na sebe svoj kostim renesansnog princa koji je za boljih i veselijih dana nosio u maškarama. Za mila Boga, nije valjda neetično biti sam sa sobom, sretan i zadovoljan. Ubrzo je bio lađar, pa radio na splavu i prevozio pretovarene magarce panjevima i suvarcima na obližnje otoke.Svaki put je kod utovara galamio dosta je dosta, već je previše tereta, ali ljudi i magarci su se rojili odasvuda i svaki je želio na splav. Glavonja je, u tim sve učestalijim zgodama, sjeo kraj vesala i plakao, ali rulja hoće kući što prije i njegovom plaču sve manje vjeruje. Odjednom starac i plač nekud pobjegoše. Glavonja se u trenu preobrazi u dijete i prašnjavom makadamskom cestom potrča prema mami, ali mame nestade čim ju je opazio. Anatemiziranje je uprazno sviranje, sjeti se njezinih riječi koje je za života ponavljala do iznemoglosti. Odavna sjeme obmane potire sjeme obrane da bismo bili mirni, konta Glavonja u snu.
A svojedobno bilo je tako. Ono što Glavonja kaže to stoji. Njegova je neporeciva. Mnoge pametne naume on bahato dogotovi na prečac. Za nas mlade, Glavonja je genijalno i lucidno anticipirao i preduhitrio buduće događaje. Njegova suvremenost ne vrijedi spomena. A bio je čovjek s vizijama. Ali što ćeš? Jedni se opterećuju s vizijama, a drugi s provizijama. Ja pripadam ovim drugima. A, vidite, na što je spala moja nesuđena ljudina. Triput mi tijekom vožnje ponavlja «All is well wbat ends well» Sve je, dakle, dobro što se dobro svrši. Utuvljuje mi kako je tako rekao tamo neki Shakespeare. Zajebo si se, moj Glavonja! Vidi kako si svršio ti koji si ostao dolje, prema meni koja sam se uspela gore. Mjesta iz mladosti zamijenila su nam se, evo, na pragu starosti. Vjerovao si kako misliš tri-četiri desetljeća unaprijed, a ispalo je da si mislio unazad. U rikverc, u rikverc si mislio, moj nesuđeni Glavonja. Ti si propala nekadašnja avangarda, a svoju propast sada ublažavaš tješiteljkom kako smo mi Hrvati nekakav pospani sanjalački narod. Hm! Ruku na srce, možda toga tu i tamo ima, ali generalizirati o tome, kako to činiš ti Glavonja, čista je demagogija. Šampanjac uspavao mog suvozača Glavonju, a moje oči u retrovizoru se napele kao u sove i tako buljave nekud su odlutale. Njemu je susret sa mnom, nakon toliko prohujalih godina, čista milina i happyend dostojan drage uspomene, a meni je samo evokativna mrvica koju ću zaboraviti možda već sutra. Svaki novi dan za mene je nova radost koja potire sve one radosti koje su me salijetale prije nje. Glavonjin lov na mačke je prevaziđen. Ja sam u tom njegovom lovu upala u klopku više zbog naše mladalačke prošlosti, nego zbog bilo kakvih pomisli prema budućnosti, pogotovo zajedničkoj budućnosti. U mladosti je on lovio silnicama svojih mladalački usjajenih žarkastih očiju, gracioznošću i ljepotom tijela, mimikom, gestama i iznad svega kapima veselja koje su neprestano kapale iz njegovih, uvijek novih, viceva. Vicevi su bili njegove lovačke puške kojima je on kao liječnik slušalicama prebirao one koje su ga palile i one su se omamljene osvješćivale tek hladeći se spržene pod njim. Glavonja sada jadan više ne može ni da shvati suvremene oblike lova. Medijski lov, recimo, njemu je još uvijek tuđi i stran. Moj je satir sada nedvojbeno ogoljen do dna i - gladan. Tvrdi mi kako ovi nehumani odnosi vode u propast, a nema snage i znanja da pokaže kada i gdje su ti odnosi bili humani.
Glavonjina glava klati se lijevo-desno dok nije pala na njezino rame. Ona se malo pomakla za upravljačem i on se probudio.
Oh, ispričavam se - procijedi zbunjeno.
Ne, to je lijepo.
Glavonjin osjećaj upio je to polusneno stanje kao lijepo. Prošli su Maslenički most. Još malo i stižu u Crno. Moglo bi noćas da mi ne bude crno. Nije prekasno za hotel. Pomišlja li nešto slično moja suputnica?
Na nebu je nekako neobično nisko sjao pun mjesec. Možda je meni pun, a mojoj davnoj simpatiji tek uštap. Možda... Tko zna?
Negdje ću parkirati – šapnula je stotinjak metara ispred Crnog, pa dalje idemo pješke. Fali nam sadržaj pun i okrugal kao mjesec. Sadržaj, ljubavi nekadašnja, sadržaj, jašta! Pogleda ga svojim kosookim pogledom i kao nekad kraćukasto se nasmiješi. Njezina joj je intuicija, kupana mjesečinom i toplinom noći, govorila kako se mislima nekud odsutni Glavonja zapravo osjeća ugodno, čak vrlo ugodno. Snima ona njegove geste i grimase i prati kako se suzdržava da njezinu ruku na upravljaču ne poklopi svojom. Ona je, možda, nekome pripadala ili željela nekoga i što sad sve ovo može da znači? Glavonja pokušava da iskoči iz smisla značenja koje riječi imaju jer među riječima je baš kao među ljudima - kaos, a od njih su, semiotički gledano, jasnije i uvjerljivije geste i grimase. Na njih ću se usredsrediti. Ona je u pratnji svojih gesta i grimasa prikupljala uvele ostatke nekadašnjeg nadanja.
Onda je naglo skrenula s ceste u prosušenu travu. On šuti kao pijavica i nagađa što bi se moglo dogoditi. Ona je uzela iz gepeka vreću sličnu vreći za spavanje. Samo jedna, pomisli on. A ja? Gdje? Pedesetak metara na zaravnaku prostrla je vreću na travu i zamolila ga da sjedne do nje. Svlačila ga je redom kojim to rade žene u javnim kućama. Svečano je onda razgolitila sebe. Bljesnu na mjesečini komad žene kakva se samo sanjati može, žene ljepše i bolje od one koje se Glavonja sjećao iz njihove mladosti. Misli, jadan, da je iščašen iz moje prošlosti. Vara se on. Iščašenost je upitna kategorija, zar ne? Možda ćemo ovim osigurati neke naše životne ruševine pa se one više neće rušiti. Ah, to možda?
Sjeo je i pružio ruke prema njoj. Vreća je nepromočiva, opazi. Ona se nije bojala njegovih nezgrapnih ručetina koje su joj, naprotiv, bile tako očaravajuće, premda je sve ovo došlo kasno i neplanski. Glavonja za ovo nije bio predviđen. Pazim da glasno ne izustim njegov nadimak Glavonja, kako ga zovu još iz mladih dana, jer se na to ime svaki put žestio i psovao. Nije bio predviđen za ovo, ali tu je. U njegovim rukama osjećam se sigurnom kao kopno poslije mnogo godina plutanja i lutanja morima. A opazila sam ga sasvim slučajno i tek kao obris u masliniku koji se, zajedno s njim, kupao u zelenkatso sivom svjetlu mjesečine koje je sada, evo, bijelo kao majčino mlijeko. Trepneš okom i tri desetljeća prohujala – rekla je penjući se na njega i njegov šampanjcem i njezinim dirlikanjem ukočeni alat. Sada ja moram biti gornja. On je šutio. Naizmjence su bili gornji sad jedno, sad drugo, sve dok se iz Glavonje neočekivano brzo nije začulo: Ivanaaa, aaaaaah, juuuuh, juh, juh, Ivana draga moja!. Ti, ti, samo ti znaš to tako dogotoviti, voljena moja Ivana!
Ona je u nekoj bezrazložnoj sreći ležala kraj njega šuteći. U svemu se slagala s njim. Pobjegla je iz nje moć kritičkog rasuđivanja. Glavonja je takav ugođaj ili barem sličan, čekao dulje od desetljeća. Osjećao se u zagrljaju zaštićen, voljen, neugrožen, zbrinut, u svemu bezbrižan i predan slatkim trenutcima protjecanja vremena koje plovi kao polužuti list na rijeci. Opet se kao nekad namirio i ostavio me napola zadovoljenu. Tako bahat bio je i kao mladić.
Odvest ću te kući reče mu oblačeći se. Dobro uzvratio je skakućući mislima s kraja na kraj Zadra i tražeći dio grada u kojemu njega - beskućnika, manje poznaju. Neki stid kvasa u njemu. Ofrlje je upro prstom u neku naizgled napuštenu kuću. Izišao je iz automobila s ćao i hvala na usnama. Ona je okrenula automobil i udaljavala se polako mašući rukom kao malo dijete i odnoseći svoje i njegove misli u pravu stvarnost. Ljepota i trajanje opet su antipodi.
Iza nje ostaje Zadar koji ona napušta zajedno sa strahom od opasnosti ludila u kojemu se dugo igrala lažnim i stvarnim kao jednakim, a pred očima su joj titrala paklena vrata Psihijatrijske bolnice u Grazu u kojoj je provela par posljednjih godina. Mliječna mjesečina stapala se sa svjetlom koje sa sobom donosi nova ovedrena zora, puna podmlađenih zraka sunca koje se budi tamo negdje daleko, iza Velebita. Vozeći se šaputala je sebi u njedra: Razlike među nama nisu u godinama, već u glavama. Važno je istinski željeti i voljeti, a Glavonja ni jedno, niti drugo, nikada nije imao, pa ni sada.
