Ima jedna Rama. Bila je svjetski poznata i slavna po proizvodnji oružja i oruđa, Ono po proizvodnji oružja bila je strogo čuvana tajna od svih ramskih klijenata širom Europe. Rama se dičila svojim talionicama i kovačnicama. Njezino naoružanje bilo je kvalitetom nedostižno kroz tisuću i više godina. Danas je to zemljopisno pocijepani kraj koji je u posljednjem ratu i nakon njega opljačkan »klasičnom pljačkom«. Danas je to sirota Rama sinonim jada i čemera. Ona je razapeta između prošlosti koju joj potiru i ubijaju umrežene snage mraka gurajući je u mitske boje i navlačeći joj mitsku auru te budućnosti koja se po tko zna koji put kao riba isklizne iz ruku i to baš onda kada se učini kako samo što nije došla.
Patrijarhat je tu ostavio svoje tekovine sa kojima se ljepši spol ovoga pitomog kraja na svoj način bori, a na koncu većina ih sputana zagrljajem provincije bolno uzdahne jer rezultati tu borbu krste sintagmom jalova borba. Bježe cure iz tog prekrasnog i kao ukletog prostora i od istih takvih ljudi dok se same ne slome na koljena pa onda hine taj život kao regularni, a u dnu duše kriju onaj neizvještačeni prema vani, recimo onaj stvarni. Dio ramskih ljepotica (one postojanije) ostaju i otimaju se zagrljaju provincije kako znaju i umiju. One koje su odlepršale prema matičnoj »rodzini« ubrezo shvate kako su u novom kraju tek »bijelo roblje« ali to kriju kao zmija noge. Kako god okreneš ispada da je zlo na čelu, a dobro u repu.
Oponašanje stvarnosti je emitiranje. Sve što je lažno i na laži iskonstruirano, a garnirano stereotipom i naci patetičnim primjesama s crno-bijelom tehnikom pisanja u prljavom vremenu unosnije je. Ono ima svoje glasnogovornike koji se brzo osposobljavaju na kursevima laži, obmana i insinuacija. Nikada u životu nisam mogao pristati da mi mala konzervativna sredina kroz zagrljaj provincije uzima i određuje mjeru. Znao sam. To bi me ubilo.. Međutim, zagrljaj provincije je zafrkana kategorija. To je omča koja kao da dođe genski s rođenjem čovjeka. Iz nje vrlo rijetki iskaču ili se trude očitovati kako je ne osjećaju, a ona ih zapravo sve jače steže i unižava. Mi to počnemo osjećati po očitovanjima u društvenoj sredini i što smo bliži sa pojedinom osobom sve jače se u nama ocrtva njezin zagrljaj provincije.
Ispred i iza mene je gulaš od blasfemije, licemjerja,, pohlepe i jada. Miješam ga »mišačom« kolektivne i osobne katarze. Uprljane ruke peru đon obraze.
U lirskom loncu vrije nepomirljivost i lonac cvrči od misaonog razlaganja šugavog života u šugavom vremenu. Šuga se širi na misaone i emotivne tokove. Opasno nagriza polja platonske ljubavi. Roje se kolone uspona i padova, zagonetki i tajni. Etika i etičnost inficirane su. Preobražaji u lirskom loncu sve sporije traju jer se kroz zidove laži i obmana sve teže provlačimo. Ono malo emocija koje su postojane lete nečem nemogućem da postane mogućim, a ono se nad ekspresivnim krikovima tek zagonetno smijulji.
Mnogi se iracionalno već desetljećima trude da ja budem što nevidniji. Kod mog crnog anđela psihopatski nagoni odavna su prešli u svoju višu fazu patološke opsjednutosti piscom koji je (tako on misli) kao feniks neočekivano bljesnuo i nitko ga ne može dostići na njegovom putu u visine. Tješi se on da to ne smije biti tako i da će se sve posložiti po njegovoj mjeri čim »piskaralo« otegne papke.. Mnogi crkaju od muke što su to što jesu (osjećaju se piscima i to velikim) a zapravo nisu to. Njima se pripisuje »veličina malenih« Antuna Barca. Mnogi nisu ništa. Fušfilolog i njemu slični tješe se masovnom improvizacijom znanosti koja je više plagijatorska nego izvorna. I jedni i drugi zapravo sami sebi dosuđuju jedanaesterce koje svojim ne znanjem ili ne talentiranošću zarade. Kud god se čovjek okrene oči mu bodu sve nasrtljivije mutnine. Osjeća krivi put, ali ne pronalazi način dostojanstvenog silaska sa takvog puta, a taj put je toliko drzak da se inaugurira kao jedini pravi put.
Život sa slatko-gorkim silnicama uglavnom je nekud odmaglio. Ostatak tjeskobom stisnut bez prestanka lomi lance ugroze. Lirskokazi topli žive s jednom zadaćom – kraviti ledenine u ljudima i puniti ih darovima topline, ali na svoju nesreću sve manje su privlačni, sve više su odbojni i njihov rejting u mršavim ispražnjenim dušama teško se i sve teže uspostavlja i napreduje. Zašto sada šutiš? Što si se zamislio? Hvata te obeznađenost? Usahlo je nebo moje/ Ti se čudiš/ Ne vjeruješ?/ Usahlo je, usahlo je. Veliki snovi nisu izgubljeni. Sretan si, sretan jer svaki put iznova svjetlucavke svjetlucaju ispod tvoga krova.. Crkvena zvona i dalje na groblja ispraćaju prizemljaše. Bistri smo, bistrii lako se može dogoditi da ih ubrzo zamijene one ( drvene ili željezne) čegrtaljke. Ti ih iz svog snopa svjetlucavki ispraćaš s ljubavlju. Naslućenoj ti sublimiranoj budućnosti mnogi su prizemljaši još od tvog djetinjstva omču pakosti spremali, ali kopajući jamu za tebe sami su u nju upali. Nisi kao oni. Okupan suncem kroz nasrtaje mutnine ti i za njih virove ljubavi gradiš kao tvoja i njihova najjača utočišta. Pršte iz tih virova silnice ljepote da usreće njihove otužne živote. Prilično uspješno opireš se zagrljaju provincije iz kojega si uspio iskočiti i nasrtsjima mutnine potirući zle čine i gorčine da svjetlucave slutnje lakše plove u visine. U svjetlucave komadiće lomi se misao tvoja i ne prestaje da se razlijeva u spektru duginih boja.
Na sve strane pucaju granice dobrog ukusa. Strah od zavičajnog kiča sporo, ali ipak pomalo popušta. A upravo kič (nacionalni,provincijalni, regionalni...) u svakoj umjetnosti – ljepoti, a posebno u književnosti nepoželjan je, ali nažalost u ovim šugavim vremenima ide. U svojoj kući tiho gradim svoju poetiku blasfemizma i propitujem se češće jesam li očišćen od gliba Rame i uistinu se iščupao iz zagrljaja provincije. Nema osinjeg gnijezda po ujedljivosti jačeg od rodnog gnijezda.
DOKAŽI
Ja sam Vjerica. To vam je deminutiv od imenice vjera, znate to? A da pravo kažem nisam ni vjerica, ni nevjerica. Živim svoj život na svoj način. Napravi sam sebi raj, ako ti ga drugi neće da naprave. Ja sam svoj sebi zarana napravila i feštam li, feštam. Eeeeeh, ne bih ni pisala ovu priču da neki dan na TV ne pogledah i ne poslušah priču jedne plavuše slične meni.Po godinama i po ljepoti isti smo broj. Njezina priča probudi u meni asocijacije i evokacije. – Nisam ja laka žena, ne! Nisam ni kurva, ne daj Bože! Najveće su kurve one žene i oni muškarci koji osiono u brk govore ženama da su kurve, a površno ih znaju. Iz vizure mojih godina gledano, znate što ću reći? Nauživala sam se muškaraca kao mekih krušaka i nije mi žao. Žena sa TV kaže: - Sada mi je žao mnogih koje sam odbila. Tada sam mislila da radim ispravno, a sada bih to radila tako da imam spoj i sa njima. Ona tako veli, a ja mozgam i smišljam kako dalje da šaram jer još mi se šara, ali jauklija je sve manje. Godine mijenjaju odnose i stanja, ali ne dam se. Moja je sreća što ličim na oca. Nabrao je 86, a ja 62 godine. Svi mi govore kako izgledam mladoliko. Kome prokažem godine opominje me da se ne šalim, jer »sam dama u pedesetim«. Godi mi to. Malo jače godi kada mi to kaže muškarac. Odmah ga pročitam Upucava se. Rijetko u procjeni pogriješim.
Ma, znate što? Živjeti u selu uz željezničku prugu i čuvati ovce oko pruge i oko željezničke postaje za teenagerku je ubitačno dosadan posao. Selo je selo. Hvali ga, ali bježi iz njega na koji god možeš način. Ja sam se na muškom biciklu (velikom) svaki dan vozila u pučku školu i nazad. Na tjelesnom sam ispravno opažala kako na satovima tjelesnog odgoja i đaci, i profe motre najduže moje batake. Ako nisam sva lijepa, onda su bataci ama ha! Uživala sam u tome. Po selu sam oduzela nevinost petorici (starijih) maloljketnika i tračanje je krenulo. A kada seoske ćakularke nekoga uzmu na zub nema šansi udati se i naći dečka u svom selu da si ne znam kako lijepa i pametna. Moraš, Vjerice, što dalje od oela. Nema ti ovdje spasa. Izgledi na bilo kakav uspjeh u životu mršavi su i blizu ništice. Uvjerila sam roditelje. Za jedne vojne vježbe zacopala sam se u vojnika. Svi bi nekud otišli nekog vraga vježbati, a on se svakog dana vrzmao oko kazana za hranu, smijao se, cirlikao i guštao sad ovo, sad ono. Pogledala sam ga prvi put izbliza. Osjetih trnce od peta do glave. Guštat ću i ja tebe, ili me neće biti pomislim. Osjećam da mi rumenilo puni lice i uši trnu od uzavrele krvi pa se udaljavam praveći se kao da za njega i ne hajem.
Otišli su. Noć je kuma svakog zaborava, ali u mene je to obrnuto. Ostade mi sam na krčevini pamćenja. Moj plićak odjebo je sve dotadašnje čežnje i sada samo jednu čežnju ima. Povodljivošću zapletena hodam kao omađijana. Bože, kako mama razumije svoje dijete. Na stamenitom sam tlu, ali su oko mene nestameniti teenageri. Pustila me da odem mojoj simpatiji u posjetu. Napravila mi je kolača, zapakirala i posložila u korpu, dodala buket cvijeća i ja na »ćiru« pa truc, truc; tipa-tapa, tipa-tapa i stigoh. Dočekao me je i odveo u mjesni hotel. Pjevom se puni knjiga sastanka. Krv vrije. Krevet se traži što prije. – Veliki pozdrav oprezu! – reče mi mama. Kakav oprez žalosna ti godina. Spoj u krevetu dotada tako intenzivan i tako jak do ovog nisam doživjela. – Odspavaj, a ja moram u vojarnu. Dobro! Doći ću po tebe za koji sat. Dobro. Zaspala sam. Tako tvrdo puna četiri sata nikada nisam spavala. Konobar je donio duge ljestve i uz njih se popeo do prozora moje sobe. – Živa je! – kaže. Na zemlji ugledah simpatiju. Požuda mi pobježe sa lanca. Motrim crne oči koje drže ljestve, oči koje mi njihovo vrijeme neobuzdano otima. Bjesni pobješnjela krv. Spoj opet, pa opet. Tko će ih brojati? Kome to pada na um! Kad tebe gledam tobom mirišem i dišem. Na trenutak mu motrim oči pune straha. Motrim i pijem sokove nepočinka. Zar ti je klik izgubio nomen linka? Ti si moj klik i moj nomen, uzvaraća. Mojim tijelom teče tvoja rijeka ne brini. Uvijek netko nekoga čeka. Cirliknu nenajavljeno.
Otac me posluša i odosmo kod njega u grad na južnim padinama Makljena, a grad i jedan prozorčić duboko su urezani u moje pamćenje i ugođaj. Dozvola ljekara na tri mjeseca trudnu maloljetnicu pomogla je tu kada kod mojih nije išlo. Trudnoća se sačuvala i mene udala. Prespavali smo u mjesnom hotelu ja, ćaća i moja simpatija. Noću je ćaća zaspao (ili se pravio), a ja se prebacim kod dečka u krevet i spoj se pomalo suzdržljiv, ali ugodan ipak dogodi dvaput. Kasnije sam brzo shvatila kako je zagrljaj provincije gori od sela. Tamo ovce i vlakovi. Dečki znaju da ih ne odbijam pa malo malo i evo ga. Poševiš se s njim u kukuruzu čije lišće pjeva i pravi hladovinu, a skriveni smo. Poslije ševe otkinem list, obrišem se dolje, jer kupanje će doći tek kada se uveče vratim kući.
Muž me preko svojih veza zaposlio u gradskoj knjižnici. Na jednom savjetovanju, u pauzi uz kavu, jedna kolegica ispriča kako ima u knjižnici molerske ljestve. Tko joj se svidi propusti ga unutra i traže zajedno knjigu. Ona se popne visoko. On odozdo gleda u njezine noge, guzu i međunožje. Ona ga odozgo pogleda. Ako opazi da se mijenja znači biti će nešto. Onda siđe i igru preeuzima ona. Dugo sam tako radila. Onda nas i pučko sveučilište spojiše. Zapade me dvaput tjedno prodavati ulaznice za kino. Koji mi se teenager svidi dajem mu kartu s kraja reda i kada kinopredstava počne svjetla se gase, a ja k njemu u krilo i plavom kutom sakrijem nas pogledima oko nas. Haj, haj, uživaj! U očima kinoaparatera davno sam opazila sjaj i kada predstava počne, a u dvorani je hladnije, ja zaključam izlazna vrata, popnem se u kabinu i kroz prozorčić projektora gledam sageta kako se ljubavne igre odvijaju na filmskom platnu, a kinooperater mi ga nabija otraga. Šuti kao zemlja i do muža nikada ništa nijue stiglo.
Sada oronula kuća čuva otiske uspomena. Stidljivo razabira tajne zalivene lucidnim duhom. Nisam odbijala muškarce, osim za mjesečnice. Svako odbijanje je debakl. Kad krv uzavre i trnci krenu onda se zna što treba činiti i sve zapreke padaju u vodu. Svaka žena zna da je pažljiv i nježan muškarac samo u fazi osvajanja, a čim te ima , nježnost i pažnja polako kopne. Ma, znate? Nedavno pročitah jednu haiku pjesmu. Privukao me njezin naslov »Jarčev nauk«, a odmah za njim i tekst: »Jarac se kozi/ ne smije samo onda/ kada je na njoj.« Jarčev nauk dobar je nauk za naše drkadžije koji svoje frustracije prenose na ženu u smješi u kojoj pljuske imaju značajan udio i višestruku zadaću. A ženi treba smijeha i ništa više. Smijeh ženu obara najbrže i najprikladnije za muški ćeif.
Muž me nije puno maltretirao, a puno je toga znao. Vjerojatno radi mira u kući i tri kćerke koje su bile njegov ponos. Njih je natprosječno volio. Kad god se usudio spočitnuti mi nevjeru ja sam se nahorozila i kriknula: »Dokaži!« Dalje od toga on nije išao, a meni se nastavljalo haj, haj, uživaj. Prije pet godina otišla sam od njega kod roditelja.
U selu je kamsikud gore. Vi mislite »smirila se«. E, nije i neće. Moj život je borba za spoj sa muškima i kada borbom prestane biti onda on nije ništa. Zraknem ja moje vršnjake, ali radije one malo mlađe i malo još mlađe. Prvo ga zraknem izravnim pogledom u oči. Ako oči nisu čile i ako imaju zeru sjaja pojačat ću ga. Usrećiti ću ga na trenutaku njegovoj nesreći, jer ih većina misli kako su nesretni. Vratim mu u spoju (uz razumijevanje kada mi ne može ništa) i pojačam želju za život. Oćeifimo oboje i to je to. Onima razočaranim zapjevam: »Imam noge, imam sise/ Udat ću se, jebe mi se« i oni prasnu u smijeh, a čim ih malo najarcam dolje na um mi padnu police, knjižnica, ljestve i haj, haj uživaj! Raj nećeš imati, ako sam ne znaš da ga prema svojim željama napraviš.
ZAGRLJAJ PROVINCIEJE
Ima jedna Rama. Bila je svjetski poznata i slavna po proizvodnji oružja i oruđa, Ono po proizvodnji oružja bila je strogo čuvana tajna od svih ramskih klijenata širom Europe. Rama se dičila svojim talionicama i kovačnicama. Njezino naoružanje bilo je kvalitetom nedostižno kroz tisuću i više godina. Danas je to zemljopisno pocijepani kraj koji je u posljednjem ratu i nakon njega opljačkan »klasičnom pljačkom«. Danas je to sirota Rama sinonim jada i čemera. Ona je razapeta između prošlosti koju joj potiru i ubijaju umrežene snage mraka gurajući je u mitske boje i navlačeći joj mitsku auru te budućnosti koja se po tko zna koji put kao riba isklizne iz ruku i to baš onda kada se učini kako samo što nije došla.
Patrijarhat je tu ostavio svoje tekovine sa kojima se ljepši spol ovoga pitomog kraja na svoj način bori, a na koncu većina ih sputana zagrljajem provincije bolno uzdahne jer rezultati tu borbu krste sintagmom jalova borba. Bježe cure iz tog prekrasnog i kao ukletog prostora i od istih takvih ljudi dok se same ne slome na koljena pa onda hine taj život kao regularni, a u dnu duše kriju onaj neizvještačeni prema vani, recimo onaj stvarni. Dio ramskih ljepotica (one postojanije) ostaju i otimaju se zagrljaju provincije kako znaju i umiju. One koje su odlepršale prema matičnoj »rodzini« ubrezo shvate kako su u novom kraju tek »bijelo roblje« ali to kriju kao zmija noge. Kako god okreneš ispada da je zlo na čelu, a dobro u repu.
Oponašanje stvarnosti je emitiranje. Sve što je lažno i na laži iskonstruirano, a garnirano stereotipom i naci patetičnim primjesama s crno-bijelom tehnikom pisanja u prljavom vremenu unosnije je. Ono ima svoje glasnogovornike koji se brzo osposobljavaju na kursevima laži, obmana i insinuacija. Nikada u životu nisam mogao pristati da mi mala konzervativna sredina kroz zagrljaj provincije uzima i određuje mjeru. Znao sam. To bi me ubilo.. Međutim, zagrljaj provincije je zafrkana kategorija. To je omča koja kao da dođe genski s rođenjem čovjeka. Iz nje vrlo rijetki iskaču ili se trude očitovati kako je ne osjećaju, a ona ih zapravo sve jače steže i unižava. Mi to počnemo osjećati po očitovanjima u društvenoj sredini i što smo bliži sa pojedinom osobom sve jače se u nama ocrtva njezin zagrljaj provincije.
Ispred i iza mene je gulaš od blasfemije, licemjerja,, pohlepe i jada. Miješam ga »mišačom« kolektivne i osobne katarze. Uprljane ruke peru đon obraze.
U lirskom loncu vrije nepomirljivost i lonac cvrči od misaonog razlaganja šugavog života u šugavom vremenu. Šuga se širi na misaone i emotivne tokove. Opasno nagriza polja platonske ljubavi. Roje se kolone uspona i padova, zagonetki i tajni. Etika i etičnost inficirane su. Preobražaji u lirskom loncu sve sporije traju jer se kroz zidove laži i obmana sve teže provlačimo. Ono malo emocija koje su postojane lete nečem nemogućem da postane mogućim, a ono se nad ekspresivnim krikovima tek zagonetno smijulji.
Mnogi se iracionalno već desetljećima trude da ja budem što nevidniji. Kod mog crnog anđela psihopatski nagoni odavna su prešli u svoju višu fazu patološke opsjednutosti piscom koji je (tako on misli) kao feniks neočekivano bljesnuo i nitko ga ne može dostići na njegovom putu u visine. Tješi se on da to ne smije biti tako i da će se sve posložiti po njegovoj mjeri čim »piskaralo« otegne papke.. Mnogi crkaju od muke što su to što jesu (osjećaju se piscima i to velikim) a zapravo nisu to. Njima se pripisuje »veličina malenih« Antuna Barca. Mnogi nisu ništa. Fušfilolog i njemu slični tješe se masovnom improvizacijom znanosti koja je više plagijatorska nego izvorna. I jedni i drugi zapravo sami sebi dosuđuju jedanaesterce koje svojim ne znanjem ili ne talentiranošću zarade. Kud god se čovjek okrene oči mu bodu sve nasrtljivije mutnine. Osjeća krivi put, ali ne pronalazi način dostojanstvenog silaska sa takvog puta, a taj put je toliko drzak da se inaugurira kao jedini pravi put.
Život sa slatko-gorkim silnicama uglavnom je nekud odmaglio. Ostatak tjeskobom stisnut bez prestanka lomi lance ugroze. Lirskokazi topli žive s jednom zadaćom – kraviti ledenine u ljudima i puniti ih darovima topline, ali na svoju nesreću sve manje su privlačni, sve više su odbojni i njihov rejting u mršavim ispražnjenim dušama teško se i sve teže uspostavlja i napreduje. Zašto sada šutiš? Što si se zamislio? Hvata te obeznađenost? Usahlo je nebo moje/ Ti se čudiš/ Ne vjeruješ?/ Usahlo je, usahlo je. Veliki snovi nisu izgubljeni. Sretan si, sretan jer svaki put iznova svjetlucavke svjetlucaju ispod tvoga krova.. Crkvena zvona i dalje na groblja ispraćaju prizemljaše. Bistri smo, bistrii lako se može dogoditi da ih ubrzo zamijene one ( drvene ili željezne) čegrtaljke. Ti ih iz svog snopa svjetlucavki ispraćaš s ljubavlju. Naslućenoj ti sublimiranoj budućnosti mnogi su prizemljaši još od tvog djetinjstva omču pakosti spremali, ali kopajući jamu za tebe sami su u nju upali. Nisi kao oni. Okupan suncem kroz nasrtaje mutnine ti i za njih virove ljubavi gradiš kao tvoja i njihova najjača utočišta. Pršte iz tih virova silnice ljepote da usreće njihove otužne živote. Prilično uspješno opireš se zagrljaju provincije iz kojega si uspio iskočiti i nasrtsjima mutnine potirući zle čine i gorčine da svjetlucave slutnje lakše plove u visine. U svjetlucave komadiće lomi se misao tvoja i ne prestaje da se razlijeva u spektru duginih boja.
Na sve strane pucaju granice dobrog ukusa. Strah od zavičajnog kiča sporo, ali ipak pomalo popušta. A upravo kič (nacionalni,provincijalni, regionalni...) u svakoj umjetnosti – ljepoti, a posebno u književnosti nepoželjan je, ali nažalost u ovim šugavim vremenima ide. U svojoj kući tiho gradim svoju poetiku blasfemizma i propitujem se češće jesam li očišćen od gliba Rame i uistinu se iščupao iz zagrljaja provincije. Nema osinjeg gnijezda po ujedljivosti jačeg od rodnog gnijezda.
DOKAŽI
Ja sam Vjerica. To vam je deminutiv od imenice vjera, znate to? A da pravo kažem nisam ni vjerica, ni nevjerica. Živim svoj život na svoj način. Napravi sam sebi raj, ako ti ga drugi neće da naprave. Ja sam svoj sebi zarana napravila i feštam li, feštam. Eeeeeh, ne bih ni pisala ovu priču da neki dan na TV ne pogledah i ne poslušah priču jedne plavuše slične meni.Po godinama i po ljepoti isti smo broj. Njezina priča probudi u meni asocijacije i evokacije. – Nisam ja laka žena, ne! Nisam ni kurva, ne daj Bože! Najveće su kurve one žene i oni muškarci koji osiono u brk govore ženama da su kurve, a površno ih znaju. Iz vizure mojih godina gledano, znate što ću reći? Nauživala sam se muškaraca kao mekih krušaka i nije mi žao. Žena sa TV kaže: - Sada mi je žao mnogih koje sam odbila. Tada sam mislila da radim ispravno, a sada bih to radila tako da imam spoj i sa njima. Ona tako veli, a ja mozgam i smišljam kako dalje da šaram jer još mi se šara, ali jauklija je sve manje. Godine mijenjaju odnose i stanja, ali ne dam se. Moja je sreća što ličim na oca. Nabrao je 86, a ja 62 godine. Svi mi govore kako izgledam mladoliko. Kome prokažem godine opominje me da se ne šalim, jer »sam dama u pedesetim«. Godi mi to. Malo jače godi kada mi to kaže muškarac. Odmah ga pročitam Upucava se. Rijetko u procjeni pogriješim.
Ma, znate što? Živjeti u selu uz željezničku prugu i čuvati ovce oko pruge i oko željezničke postaje za teenagerku je ubitačno dosadan posao. Selo je selo. Hvali ga, ali bježi iz njega na koji god možeš način. Ja sam se na muškom biciklu (velikom) svaki dan vozila u pučku školu i nazad. Na tjelesnom sam ispravno opažala kako na satovima tjelesnog odgoja i đaci, i profe motre najduže moje batake. Ako nisam sva lijepa, onda su bataci ama ha! Uživala sam u tome. Po selu sam oduzela nevinost petorici (starijih) maloljketnika i tračanje je krenulo. A kada seoske ćakularke nekoga uzmu na zub nema šansi udati se i naći dečka u svom selu da si ne znam kako lijepa i pametna. Moraš, Vjerice, što dalje od oela. Nema ti ovdje spasa. Izgledi na bilo kakav uspjeh u životu mršavi su i blizu ništice. Uvjerila sam roditelje. Za jedne vojne vježbe zacopala sam se u vojnika. Svi bi nekud otišli nekog vraga vježbati, a on se svakog dana vrzmao oko kazana za hranu, smijao se, cirlikao i guštao sad ovo, sad ono. Pogledala sam ga prvi put izbliza. Osjetih trnce od peta do glave. Guštat ću i ja tebe, ili me neće biti pomislim. Osjećam da mi rumenilo puni lice i uši trnu od uzavrele krvi pa se udaljavam praveći se kao da za njega i ne hajem.
Otišli su. Noć je kuma svakog zaborava, ali u mene je to obrnuto. Ostade mi sam na krčevini pamćenja. Moj plićak odjebo je sve dotadašnje čežnje i sada samo jednu čežnju ima. Povodljivošću zapletena hodam kao omađijana. Bože, kako mama razumije svoje dijete. Na stamenitom sam tlu, ali su oko mene nestameniti teenageri. Pustila me da odem mojoj simpatiji u posjetu. Napravila mi je kolača, zapakirala i posložila u korpu, dodala buket cvijeća i ja na »ćiru« pa truc, truc; tipa-tapa, tipa-tapa i stigoh. Dočekao me je i odveo u mjesni hotel. Pjevom se puni knjiga sastanka. Krv vrije. Krevet se traži što prije. – Veliki pozdrav oprezu! – reče mi mama. Kakav oprez žalosna ti godina. Spoj u krevetu dotada tako intenzivan i tako jak do ovog nisam doživjela. – Odspavaj, a ja moram u vojarnu. Dobro! Doći ću po tebe za koji sat. Dobro. Zaspala sam. Tako tvrdo puna četiri sata nikada nisam spavala. Konobar je donio duge ljestve i uz njih se popeo do prozora moje sobe. – Živa je! – kaže. Na zemlji ugledah simpatiju. Požuda mi pobježe sa lanca. Motrim crne oči koje drže ljestve, oči koje mi njihovo vrijeme neobuzdano otima. Bjesni pobješnjela krv. Spoj opet, pa opet. Tko će ih brojati? Kome to pada na um! Kad tebe gledam tobom mirišem i dišem. Na trenutak mu motrim oči pune straha. Motrim i pijem sokove nepočinka. Zar ti je klik izgubio nomen linka? Ti si moj klik i moj nomen, uzvaraća. Mojim tijelom teče tvoja rijeka ne brini. Uvijek netko nekoga čeka. Cirliknu nenajavljeno.
Otac me posluša i odosmo kod njega u grad na južnim padinama Makljena, a grad i jedan prozorčić duboko su urezani u moje pamćenje i ugođaj. Dozvola ljekara na tri mjeseca trudnu maloljetnicu pomogla je tu kada kod mojih nije išlo. Trudnoća se sačuvala i mene udala. Prespavali smo u mjesnom hotelu ja, ćaća i moja simpatija. Noću je ćaća zaspao (ili se pravio), a ja se prebacim kod dečka u krevet i spoj se pomalo suzdržljiv, ali ugodan ipak dogodi dvaput. Kasnije sam brzo shvatila kako je zagrljaj provincije gori od sela. Tamo ovce i vlakovi. Dečki znaju da ih ne odbijam pa malo malo i evo ga. Poševiš se s njim u kukuruzu čije lišće pjeva i pravi hladovinu, a skriveni smo. Poslije ševe otkinem list, obrišem se dolje, jer kupanje će doći tek kada se uveče vratim kući.
Muž me preko svojih veza zaposlio u gradskoj knjižnici. Na jednom savjetovanju, u pauzi uz kavu, jedna kolegica ispriča kako ima u knjižnici molerske ljestve. Tko joj se svidi propusti ga unutra i traže zajedno knjigu. Ona se popne visoko. On odozdo gleda u njezine noge, guzu i međunožje. Ona ga odozgo pogleda. Ako opazi da se mijenja znači biti će nešto. Onda siđe i igru preeuzima ona. Dugo sam tako radila. Onda nas i pučko sveučilište spojiše. Zapade me dvaput tjedno prodavati ulaznice za kino. Koji mi se teenager svidi dajem mu kartu s kraja reda i kada kinopredstava počne svjetla se gase, a ja k njemu u krilo i plavom kutom sakrijem nas pogledima oko nas. Haj, haj, uživaj! U očima kinoaparatera davno sam opazila sjaj i kada predstava počne, a u dvorani je hladnije, ja zaključam izlazna vrata, popnem se u kabinu i kroz prozorčić projektora gledam sageta kako se ljubavne igre odvijaju na filmskom platnu, a kinooperater mi ga nabija otraga. Šuti kao zemlja i do muža nikada ništa nijue stiglo.
Sada oronula kuća čuva otiske uspomena. Stidljivo razabira tajne zalivene lucidnim duhom. Nisam odbijala muškarce, osim za mjesečnice. Svako odbijanje je debakl. Kad krv uzavre i trnci krenu onda se zna što treba činiti i sve zapreke padaju u vodu. Svaka žena zna da je pažljiv i nježan muškarac samo u fazi osvajanja, a čim te ima , nježnost i pažnja polako kopne. Ma, znate? Nedavno pročitah jednu haiku pjesmu. Privukao me njezin naslov »Jarčev nauk«, a odmah za njim i tekst: »Jarac se kozi/ ne smije samo onda/ kada je na njoj.« Jarčev nauk dobar je nauk za naše drkadžije koji svoje frustracije prenose na ženu u smješi u kojoj pljuske imaju značajan udio i višestruku zadaću. A ženi treba smijeha i ništa više. Smijeh ženu obara najbrže i najprikladnije za muški ćeif.
Muž me nije puno maltretirao, a puno je toga znao. Vjerojatno radi mira u kući i tri kćerke koje su bile njegov ponos. Njih je natprosječno volio. Kad god se usudio spočitnuti mi nevjeru ja sam se nahorozila i kriknula: »Dokaži!« Dalje od toga on nije išao, a meni se nastavljalo haj, haj, uživaj. Prije pet godina otišla sam od njega kod roditelja.
U selu je kamsikud gore. Vi mislite »smirila se«. E, nije i neće. Moj život je borba za spoj sa muškima i kada borbom prestane biti onda on nije ništa. Zraknem ja moje vršnjake, ali radije one malo mlađe i malo još mlađe. Prvo ga zraknem izravnim pogledom u oči. Ako oči nisu čile i ako imaju zeru sjaja pojačat ću ga. Usrećiti ću ga na trenutaku njegovoj nesreći, jer ih većina misli kako su nesretni. Vratim mu u spoju (uz razumijevanje kada mi ne može ništa) i pojačam želju za život. Oćeifimo oboje i to je to. Onima razočaranim zapjevam: »Imam noge, imam sise/ Udat ću se, jebe mi se« i oni prasnu u smijeh, a čim ih malo najarcam dolje na um mi padnu police, knjižnica, ljestve i haj, haj uživaj! Raj nećeš imati, ako sam ne znaš da ga prema svojim željama napraviš.
