Pišem najbolju pjesmu do sada
s gađenjem odbacujem
prijetvornost iskazane istine.
Mučnina izazvana slatkoriječivošću
diže kiselinu,
gorčina ubija želju
za još jednom lakrdijom.
Poštovani,
da Vi, baš Vi
što sjedite zavaljeni u prazninu,
Vi što dekadentno zurite u istu onu glupost
koju porodih Vama u inat.
Moja blagoglagoljivost
i Vaše odobravanje
spoj nesagledive gluposti.
Ne, ne ljutite se na mene.
Vaša ljutnja je moj trijumf.
Zaplješčite prije kraja,
spriječite me u nakani da ubijem
nevinost nerođenog čeda.
...
Smiješite se,
odaje Vas dim cigarete
nemir prijeti usahlim usnama.
Mrzite me
isto onako kako ste me voljeli
u tami vlastite krivice.
...
Možda je uzaludnost moj odabir.
Možda je samoća tek privid.
Možda ipak treba da odem?
...
Kamo?
...
Otkud Vam pravo da me pitate, baš Vi.
Zar neznate?
Vama sam darovala vrijeme
u noćima kad brojili ste uzdahe.
Voljeli ste me onog jutra.
...
Kojeg?
...
Ne pitajte, onog...
...
Možda i nisam
napisala najbolju pjesmu do sada,
ali napisala sam Vas.
Ne prepoznajete se?
Pitate...
otkud poštovanje...
Zašto »Vi«.
...
Poštujem Vas
jer ste probudili osmijeh
u sivim tonovima svanuća.
To je sasvim dovoljno da trajete.
Uvukli ste ruke u moje grudi
i uzeli mene...
...
Da Vi,
baš Vi što sjedite zavaljeni u prazninu.
NAŠ PUT
tražeći prstima putujem
niz obrise,
vani je samoća
užurbanim koracima
ispisala dan,
a u meni miriše nar,
topi se sočnost njegovih sjemenki.
usnama izgovaram tišinu
skrovitosti osmjeha,
oboren pogled
meškolji nemir
duboko u grudima.
vani miriše nar
dan je odlučio da putuje
drugim putevima.
savijena u okrilju tvoje sjene
osluškujem otkucaje
našeg jutra.
BOJE DUŠE
nestvarno te volim
u stvarnosti odlomljenog krika.
razbijeno ogledalo
kažu donosi nesreću,
pronaći ću tisuće četverolistih djetelina
da ti darujem za svaki komadić razbijenih snova.
krvare rasječene vene plavim tonovima uskovitlanog mora,
ovijam alge ne bi li zaustavila vrelinu želje da nestanem
u crvenim tonovima probuđene zore.
nestvarno te volim
u stvarnosti odlomljenog krika.
u djeliću razbijenog ogledala
ocrtava se potpunost
tvog lika,
mojih usana,
ruke krvare zbog razbijenog ogledala.
zar je to važno???
tko pita kakvim bojama krvari duša?
(NE)SPREMAN ČOVJEK
Operi ogledalo
da jasnije vidiš sebe.
Ne zateži bore,
one su jasan predznak odlasku.
Nebitnost ljušture ostavljene na ovoj obali,
odbačeno odijelo časti il’ pomame za vlašću,
a možda samo sakupljena izdaja vlastitih obećanja.
Koliko puta si pogledao
u prljavštinu onih nasuprot,
ne vidjevši vlastitu zabludu,
ne priznajući da ti ruke nisu čiste,
da si oskvrnuo nevinost
prvog krika
u trenutku lažnog svjedočanstva.
Operi ogledalo,
obriši svaki pedalj kako bi jasnije razaznao
blizinu odlaska,
kako bi progledao iako slijep za svjetlost koja dolazi.
Umiven
možda pronađeš sjaj u sumraku.
ALEJA ULIČNIH SVJETILJKI
večeras su padale svjetiljke
ničice
ničim izazvane
rušili se stari fenjeri
tamo ispod tamnih krošanja
mirisnih lipa
jedan za drugim
kao domino kockice
slagali su gusjenicu
uz zveket metalnih obruča
koji su još uvijek stezali
umiruću svjetlost
promatrala ih je nesvijesno
brojeći
uzdahe
poljupce
obećanja
zveket razbijenog
prolamao je
bolnost otvorenih pitanja
aleja uličnih svjetiljki
nestajala je u mraku
BEZ LAMENTACIJE
Pišem najbolju pjesmu do sada
s gađenjem odbacujem
prijetvornost iskazane istine.
Mučnina izazvana slatkoriječivošću
diže kiselinu,
gorčina ubija želju
za još jednom lakrdijom.
Poštovani,
da Vi, baš Vi
što sjedite zavaljeni u prazninu,
Vi što dekadentno zurite u istu onu glupost
koju porodih Vama u inat.
Moja blagoglagoljivost
i Vaše odobravanje
spoj nesagledive gluposti.
Ne, ne ljutite se na mene.
Vaša ljutnja je moj trijumf.
Zaplješčite prije kraja,
spriječite me u nakani da ubijem
nevinost nerođenog čeda.
...
Smiješite se,
odaje Vas dim cigarete
nemir prijeti usahlim usnama.
Mrzite me
isto onako kako ste me voljeli
u tami vlastite krivice.
...
Možda je uzaludnost moj odabir.
Možda je samoća tek privid.
Možda ipak treba da odem?
...
Kamo?
...
Otkud Vam pravo da me pitate, baš Vi.
Zar neznate?
Vama sam darovala vrijeme
u noćima kad brojili ste uzdahe.
Voljeli ste me onog jutra.
...
Kojeg?
...
Ne pitajte, onog...
...
Možda i nisam
napisala najbolju pjesmu do sada,
ali napisala sam Vas.
Ne prepoznajete se?
Pitate...
otkud poštovanje...
Zašto »Vi«.
...
Poštujem Vas
jer ste probudili osmijeh
u sivim tonovima svanuća.
To je sasvim dovoljno da trajete.
Uvukli ste ruke u moje grudi
i uzeli mene...
...
Da Vi,
baš Vi što sjedite zavaljeni u prazninu.
NAŠ PUT
tražeći prstima putujem
niz obrise,
vani je samoća
užurbanim koracima
ispisala dan,
a u meni miriše nar,
topi se sočnost njegovih sjemenki.
usnama izgovaram tišinu
skrovitosti osmjeha,
oboren pogled
meškolji nemir
duboko u grudima.
vani miriše nar
dan je odlučio da putuje
drugim putevima.
savijena u okrilju tvoje sjene
osluškujem otkucaje
našeg jutra.
BOJE DUŠE
nestvarno te volim
u stvarnosti odlomljenog krika.
razbijeno ogledalo
kažu donosi nesreću,
pronaći ću tisuće četverolistih djetelina
da ti darujem za svaki komadić razbijenih snova.
krvare rasječene vene plavim tonovima uskovitlanog mora,
ovijam alge ne bi li zaustavila vrelinu želje da nestanem
u crvenim tonovima probuđene zore.
nestvarno te volim
u stvarnosti odlomljenog krika.
u djeliću razbijenog ogledala
ocrtava se potpunost
tvog lika,
mojih usana,
ruke krvare zbog razbijenog ogledala.
zar je to važno???
tko pita kakvim bojama krvari duša?
(NE)SPREMAN ČOVJEK
Operi ogledalo
da jasnije vidiš sebe.
Ne zateži bore,
one su jasan predznak odlasku.
Nebitnost ljušture ostavljene na ovoj obali,
odbačeno odijelo časti il’ pomame za vlašću,
a možda samo sakupljena izdaja vlastitih obećanja.
Koliko puta si pogledao
u prljavštinu onih nasuprot,
ne vidjevši vlastitu zabludu,
ne priznajući da ti ruke nisu čiste,
da si oskvrnuo nevinost
prvog krika
u trenutku lažnog svjedočanstva.
Operi ogledalo,
obriši svaki pedalj kako bi jasnije razaznao
blizinu odlaska,
kako bi progledao iako slijep za svjetlost koja dolazi.
Umiven
možda pronađeš sjaj u sumraku.
ALEJA ULIČNIH SVJETILJKI
večeras su padale svjetiljke
ničice
ničim izazvane
rušili se stari fenjeri
tamo ispod tamnih krošanja
mirisnih lipa
jedan za drugim
kao domino kockice
slagali su gusjenicu
uz zveket metalnih obruča
koji su još uvijek stezali
umiruću svjetlost
promatrala ih je nesvijesno
brojeći
uzdahe
poljupce
obećanja
zveket razbijenog
prolamao je
bolnost otvorenih pitanja
aleja uličnih svjetiljki
nestajala je u mraku
