Odmah da vam kažem: šah više ne igram. Ni »Človeče ne jezi se«, ni domine, ni tač ni preferans ni briškulu.
A zašto, bit će vam jasno ako pročitate slijedeći tekst.
Dakle...
Poziv na te medjunarodne susrete pisaca sam prihvatio preko volje. Poštanski sandučić nisam otvarao tjednima i moglo se je lako dogoditi da ne vidim tu tiskanicu pa da ni ne odem. Ne bih ni slutio što bih propustio. To mi je spasilo život! Ali, čekajte... Jer taj je skup spisatelja bio zapravo smijurija. Esperantisti u srcu Zagorja. U Njegušu. S vremenom čovjek nauči da se ne vrijedi truditi niti svoj jezik naučiti, nekmoli neki drugi, a još izmisliti jezik nepostojećeg naroda i nepostojeće zemlje, to je onda posve nelogičan pothvat. Samo malo nelogičniji od prenašanja čitave opere u džunglu u filmu »Fitzcarraldo« Wernera Herzoga.
Ali, otišao sam. Na svim tim susretima pisaca naravno da se uopće ne govori o piscima i književnostima. To sam shvatio već nakon svog prvog puta u inozemstvo. Tada sam, ozbiljno shvaćajući »temu« tog skupa, prije puta uradio domaću zadaću, ponio knjige i koncept referata, te simpozij iskoristio da se natovarim nepotrebnim knjižurinama na koje sam spiskao sve dnevnice. Vjerujte mi, još nisam ni otvorio neke od knjiga koje sam, poput pretovarene i prijevarene kamile, donio doma s tog svog prvog »znanstvenog skupa«! Estonsko-mađarski rječnik. Izgovor jakutijskog jezika s CD-om. Prijevod drame Slobodana Šnajdera na retoromanski, usporedno s kanadsko-francuskom verzijom, »radi bildanja jezika po kontrastivnoj metodi«! Stoje mi te knjige na polici kao spomenik moj nekadašnjoj gluposti i naivnosti.
Svaki je »medjunarodni susret« pisaca ili književno-jezinki «simpozij« samo prigoda da potencijalni ali pažljivo odabrani spisateljski djelatnici badava jedu piju i malo vide svijeta i da se uvjere u vlastiti značaj i »misiju«. Točnije, da steknu lažni dojam da su kao »intelektualci«, »ubojita pera svoga naroda« doista važni i da ih netko sluša. Dojam da mogu – pazite ovo, za umrijeti od smijeha! – da mogu »promijeniti svijet«.
Kao i uvijek, sve se svodi na špijunažu. To sam shvatio već nakon mog prvog simpozijuma, čudeći se što me svi gledaju kao luđaka dok sam se iz sve snage napinjao sudjelovati, priložiti »diskusiju«, kak se to krivo veli, koju sam krvnički redigirao do zadnjeg trena. Dok su se svi oko mene razletjeli kupovati digitalne foto aparate, jake, torbice, donje i gornje rublje i dok su uglavnom boravili po indijskim restoracijama i srkutali hektolitre espressa, ja sam mukotrpno delao u svojoj sobi, želeći uopće opravdati svoj dolazak i osjećajući se do neba polaskanim što je netko zamijetio moj samoprijegor.
Dakle, sve se svodi na špijunažu. Novinari jesu dobri špijuni, ali pisci su još bolji. Tu, na susretima pisaca, na lingvističkim simpozijima, tu se regrutiraju novi agenti.
Kao i obično, američki pisci koji dolaze u istočnu Europu na te susrete, uvijek su mladji od 36 godina i imaju samo po jednu jedinu objavljenu knjigu. Uvijek drže katedru iz sociologije i uvijek im je biografija u prvih 25 godina života prazna; pojela ju maca.
Svi su naime počeli kao konobari ili surferi na plažama zapada Amerike ili lakoatletičari i onda nekim čudom završili državni koledž na istoku. Osjetili poziv iz svemira, što li. I počeli pisati. Tek tako. Tipična biografija agenta CIE. Takav čovo uvijek ima i dalekozor sa sobom i zapisuje što vidi. Navodno bird watcher. Kur moj si gleda on ptice! To je Ugrešićka uostalom skužila još u onom svom romanu. A u stvari, taj prividno relaksirani pisac-agent bilježi raspored benzinskih crpki i vojarni. I broj pojedenih hrenovki za doručak. Jer to je vrlo značajno u gospodarskoj ofenzivi na proučenu zemlju. Na primjer, kud bi Amerika mogla tako držati Egipat u šaki, pitam ja vas, da ne znaju da se Egipćani mogu pacifizirati i anestetizirati samo hrpicom dovoljno jeftinih i pristupačnih somuna? Mislite da Mubarakova gospodarska politika može osigurati da toliko pljosnatih kruhova svakoga dana izađe iz onih starostavnih peka na drva?! I što bi bilo, pitam ja vas, kada bi Američani isporučili onolikim gladnim Egipćanima, primjerice, kroasane sa stišnjenom šunkom?! Suezki kanal bi dok si rekao »kebab« pao u ruske ruke, garantiram!
Danas se takvi mlađani američki »pisci« ne razdvajaju od lap topova koji su pravi monstrumi od računala. Općeprihvaćena zabluda da su Američani antintelektualno nastrojeni, te majstori u svemu, od podvodnog ribolova i padobranstva preko pisanja haiku poezije dok se bave paraglidingom, pa do socioloških teza o značaju reklama za coca colu na ljubavni život sredovječnih uredskih službenika, najbolji im je cover koji se može zamisliti. Nitko od njih uopće ne očekuje da budu oni pravi, normalni pisci, kakvi trebaju biti. Kao, na primjer, naši. Slavenske duše! Pokušajte si samo predstaviti našeg spisatelja da džogira, vozi auto, umije popraviti neki kvar na štednjaku ili da umije kuhati, bavi se plivanjem i ribolovom, ili da se šeće po prirodi? Odmah biste pomislili da je to šarlatan! Ne, naš pisac mora pušiti kao dimnjak. Hrvatski pisac puši kao visoka peć. Tako on stvara. Naši se pisci slikaju uvijek kako šeću pod granjem drveća i puše i misle, zblenuti u daljine! Oni također moraju sjediti u kavanama i piti kao ribe u akvariju. Jebeš trijeznog pisca! Također, naš si pisac mora biti kilav i bez traga mišića. Ako je proćelav i debel, tim bolje. Što više bolesti, tim bolje! Konačno, zadnji je uvjet – a to su samo oni najosnovniji, nužni uvjeti, ima tu još toga, ohoho! – imati ravne tabane i loše konfekcijsko odijelo koje stoji tako kao da je nositelj zaboravio izvaditi vješalicu iz sakoa. Posivjelo lice i prljava kosa je ob-ve.zna! Također i mučan izraz kao da se tri dana nije uspio posrati. Zarozane čarape samo doprinašaju autoritetu intelektualnog topnika našeg spisateljstva.
Traperice su zabranjene. E, Američanin je vječito u trapericama i sportskoj jaki, ili s puloverom nemarno prebačenim preko ramena, on trči i ide u teretanu, a kad uđe u neko udruženje naših pisaca, naši pjesnici dižu ruke u zrak jer misle da ih je netko došao orobiti.
Upoznao sam tako jednog takvog Američanina, u Njegušu, na susretima esperantista, i on se nešto bio žalio na proljev. Naime, da bi odglumio (znao sam odmah da glumi!) antiglobalistu i antibushovca, jeo je na silu neki kebab u najsumnjivijem kiosku na zagrebačkoj željezničkoj postaji; te kebabe sa zagrebačke željezničke postaje ne jedu ni najgladniji siromasi koji se samo švercaju još zapadnije. I naravno, Escheria colli bakterije su počele djelovati...
Nemojte sada pomisliti da sam se uvlačio Američaninu u dupe; napose, to bi bilo nezgodno kad je bio u takvome sranju. Hoću reći stanju. No, dao sam mu jedno pakiranje papirnih rupčića koje sam imao viška i jednu tabletu protiv žgaravice (koja, pazite, muči sve prave pisce!), ali sam ga slagao da je to protiv proljeva. Valjda zbog placebo efekta, prestao je tako često skakat’ u zahod.
A eto, vidite što je otuđeni truli Zapad! Tamo se misli da je svako dobro djelo proračunato! Tamo misle da uvijek ima »neka zadnja namjera« kad vam netko učini makar i najmanju uslugu, »bez da mora«, bez bjelodanog razloga... Eto, zato sam, a i zahvaljujući sretnom proljevu, zadobio njegovo povjerenje.
A istina je, vidim, i to da Američani slabo podnose pijaču; slabije od Šveda... Zahvaljući svemu tomu vam ovo i pripovijedam.
I tako mi se je počeo povjeravati. Naime, otkrio mi je u čemu je vic sa svim tim aktivnostima oko penzionera i procvata svih vrsta tečajeva za riste i bakice, od keramike do maratona.
Dakle, svi mi znademo da je u porastu huligansko ponašanje staraca u našem društvu, od jalovog kritizerstva, preko bahatog terora u javnim prometalima do maltretiranja poštenih ukućana glasnim slušanjem tv dnevnika i brazilskih sapunica (zbog nagluhosti), ali to je samo vrh ledenog brijega, to je lako riješiti uz suradnju s obučenim snagama SAS-a, jordanskim pješaštvom, belgijskim helikopterskim postrojbama, kanadskim konjaništvom, plavim šljemovima iz Iraka i Avganistana, te domoljubima iz Australije i Čilea i uz pokojeg mudžahedina, sve bi se to dalo srediti. No...
Riječ je o tomu da je taj problematični dio popualcije toliko narastao u omjeru naprama poštenim građanima koji najnormalnije zabušavaju u uredima, rade bofl produkte po tvornicama ili čupaju dlake s lica i turpijaju nokte u uslužnim djelatnostima ili najnevinije spavaju po cijeli dan da bi si noću malo zaplesali i poslušali glazbu i tako, dakle ti su pošteni građani postali najobičnija manjina.
Penzionerska populacija polako postaje najbrojnija skupina dvonožaca na ovome planetu i to, prosto kao grah ali ipak još nejasno većini ekonomista u Europi, to, dakle, ugrožava svjetsku ekonomiju.
Nije više moguće, čak ni u takozvanim socijaldemokratskim solidarnim »društvima blagostanja« iz proračuna pokriti tolike umjetne kukove, slušne trubice za nagluha ušesa, pacemakere, multiplicirane operacije ugradnje bypassa, dotiranje toplica s ljekovitim blatom i vodenom masažom, mirovine kao takve (jer ne zaboravimo, sve je to već potrošeno, a kod nas znamo i gdje - za Olimpijske igre u Sarajevu i Univerzijadu u Zagrebu), pelene za odrasle, ljepila za zubne proteze itd. Sve je to dotirano u 99 postotaka zemalja an svijetu. Također, starci zauzimaju 68 postotaka stambenog prostora u europskim državama. Troše 79 postotaka vremena provedenog na zahodskim školjkama jer im crijeva slabo rade. (A pogle’jte si samo mog mladog Amera!)
To je problem, tabu broj 1, javna tajna broj 1 suvremenog svijeta i to je ono što ugrožava naš planet, a ne globalno zatopljenje i efekt staklenika (koji je uzgred rečeno posve izmišljen, ali to je druga priča). Do uvida u taj problem došlo se – a gdje bi drugdje?! - u Americi. Bush ima dakako pametnija posla no brinuti zbog navodno opasnih ispušnih plinova i dima koji se u nebesa diže zbog gradela i dimnjaka... Dakle, ako se do 2020. godine nešto ne učini glede staračke populacije, ekonomija će propasti ne kao 1929. već kao da je atomska bomba pala na burzu. Naravno, to se radi lijepo, to je već futurizam na djelu, to je kraj povijesti... Starci se eliminiraju lijepo, lukavo, pod krinkom brige za njihovo dobro.
Evo što mi je između napadaja proljeva ispričao moj novi esperantski prijatel vu srcu Zagorja u Njegušu: Preparati za ublažavanje bolova, dijetetski suplementi za pamćenje i bolesne kosti, vitamini i slično. Znate ono: “Kupite pakiranje brufena od 12 kg i imate kilo i dvjesto grama gratis!” A na slici - Nasmiješeni reumatik, koji baca štake i ide vodit unuka na tekmu i slično. U sve te pilule se podmeće sav onaj galofak koji se više ne smije koristiti za kljukanje pilića? Dalje, otvaranje sveučilišta za treće doba. Tu se navodno starci uče nečemu korisnome, da se ne osjećaju odbačenima i slično. Sjetite se samo čemu se uče: igraju tango, rade yogu, uče paragliding, bave se grnčarstvom, uče, navodno, kineski. I što je posljedica? Prije svega, broj lomova kostiju kod staraca koji igraju tango je 89 postotaka. Kod staraca koji prakticiraju yogu se događa svakodnevno da poslije par tjedna kad osjete neugodan vonj iz nekog stana samo pokupe uvezanog penzionera koji se nije umio razvezati i bace onak kao “osmicu” u mrtvačnicu. O udesima u paraglidingu ću reći samo to, da već deset godina institucija piknika i klopanja pečenog pileta ne postoji u Americi i EU. Tu padne penzioner s krilima, plaćeni novinar napiše da je to NLO i gotovo. A “kineski” jezik? Kur... moj uče oni kineski. To ti je, moj pajdaš, japanski. I kao u Cirkusu Montyja Pythona, kad onaj Madžar veli “I will not buy this record, it is scratched”, ovdje se starci uče – a tko će provjeriti, pitam ja vas?! - japanski i to je zavjet samuraja, da naprave harakiri! Sve se to poslije pripiše serijskim ubojicama... A grnčarija? Što mislite, koja je uloga visokih peći za pečenje?! Dalje, maratoni za “veterane”! To je po tajnom izviješću CIE najunčikovitija metoda. Ima najmanje tri tuceta svjetski poznatih maratona. U svim tim gradovima, a to su u pravilu metropole, postoje specijalna groblja za pokop preminulih staraca koji odapnu na trkama. Jer, znanstveno je dokazano da je trčanje zapravo štetno po zdravlje starijih od 13 godina. Nakon te dobne granice jedino je ispravno jesti burek i sjediti u kafićima i gledati komade, jer ti tu već herc dovoljno brzo tuče.
Sve ovo mi je, dakle, pijan kao majka (a pod proljevom), otkrio jedan agent američke tajne službe, koji je under cover bio na međunarodni esperanatističkim susretima u srcu Zagorja, u Njegušu.
I kada mi je to ispričao, opet ga je pritjeralo. Otrčao je, ostavivši mi posve nesmotreno na uvid svoj lap top. Ja gvirnuh u ekran lap-topa toga prevejanoga imperijalističkoga špijuna. Na ekranu je pisalo: Predrag Crnković, nice material for a double agent. Unfortunatelly, I’ve just dicovered that his ID is phony. He is much much older than I expected him to be. He already knows too much. Recommended solution: extermination by playing chess to death.
