Tako bih rado ispjevao stihove
o ljudskoj dobroti
u ovim sumornim vremenima
sveopće materijalne i duhovne bijede.
Al’ zar nestade ljudska dobrota
i činima se rijetko iskazuje,
jer svatko se iz straha u ljušturu svoju skrio
pa ne diže glasa nego pritajen šuti
i na sebe sama jedino misli.
I kako o čovjeku,
o prijatelju da pjevam
kad se taj prijatelj nekad čovjek
potpunoma onečovječio
i ne odgovara na vapaje moje
kano da su tuđinski.
Niti ga ne zanima što mu imam za reći,
je li to možda kakva molba ili je tek obična potreba
da iskažem ono što me tišti
da olakšam dušu i utjehu nađem.
U začetku sam nemilosrdno odbijen
da ne bih sitnu korist il’ uslugu
zatražio od njega ili od onih
kojima sam nekad nesebično pomagao
i uvijek im na raspolaganju bio.
Ja nikada se pritajio nisam niti od koga krio.
Kakva li je to ravnodušnost
i bezdušnost zavladala
u ovim teškim vremenima
sveopćeg siromaštva duha,
u ovim vremenima lopovluka i otimačine,
u ovim teškim vremenima
bezočnog materijalnog bogaćenja
po svaku cijenu, pa i po cijenu prijateljstva.
Nema više sućuti , nema više skromnosti,
nema više milosrđa, nema više moralnosti
u ovom našem jadnom zemnom svijetu
i kako da pjevam o ljudskoj dobroti , o čovječnosti.
Bolje mi je pjevati o stablima i pticama,
o moru i oblacima, o kišama i olujama
o imaginarnoj ljubavi, o lađama i lukama , o neživim stvarima,
o smrti i o neugasloj nadi i vjeri u uskrsnuće i u život vječni.
Zagreb, 28. studeni 2012.
SNJEŽNE ASOCIJACIJE
Ostaci crnosivog snijega na pločnicima
i trgovima, na postajama i parkinzima
lagano kopne zajedno s izmoždenom
i obespravljenom klasom proletera,
(a uz budno oko dežurnih tv reportera),
koji više nemaju ni trunke snage da se bune.
I kao što je normalno da se stare fasade rune
u sveopćoj bijedi i besparici novoga poretka
tako je posve normalno da mali čovjek trpi i šuti
da radi i ne prima plaću u ovom trajnom poraću
il da ne radi a crkavica mu sigurna ipak stiže
manje-više na vrijeme desetoga u mjesecu.
Što se tu pak može
kad se nerješivi problemi množe,
zar se može kontra elementarne nepogode?
Uostalom, revolucije nikomu ništa dobra nisu donijele,
kao ni protugradne rakete ratarima.
Najbolje ništa ne talasati u idućem periodu,
nego samo strpljivo čekati sljedeći izborni cirkus.
A dotada će svi preostali bogataši propasti
i bankrotirati zajedno s državom.
I sve i sva bit će izravnano i ujednačeno
kao u ne tako davnoj besklasnoj utopiji
u koju su mnogi slijepo vjerovali.
Zagreb, 18. prosinca 2012.
ISKRENO ŽALIM
Svakoga dana žalim
zbog vremena uludo potrošena,
zbog života protraćena od mene luda.
Bilo je istina i korisnih stvari što napravih,
al’ bogme najviše tričarija i bluda.
Bilo je suviše straha od promašaja,
od javnih nastupa gdje često zaglavih.
Bilo je mnogo tuge i razočaranja,
stezalo me u grudima i mučila palpitacija
mog nemirnog srca vječno nezadovoljna.
Svakog dana žalim zbog krivoga izbora,
jer moj životni poziv nije diplomacija.
Na žalost ne bje ni onaj profesorski,
tu ne pomakoh se dalje od predavača.
A lijepo mi je govorila mati: doktoriraj sinko,
kani se sanja i poezije,
ta tko ju danas cijeni i čita.
Žalim što se ne potvrdih barem kao slikar,
pa makar i u najdubljoj očevoj sjeni.
Ali i za to ne imadoh dovoljno strpljenja.
Ipak najviše žalim što nisam operni pjevač,
I osrednji rado bih bio bez zrnca kajanja.
S epizodnom rolom sretan bih bio,
vjere mi i poštenja.
Na ljetnim igrama u svom gradu
bezbrižan bih nastupao
i klanjao se svojoj publici.
Iskreno žalim, žalim svakoga dana
zbog života protraćena zaludu.
A lijepo mi je govorila mati:
e moj sinko ne sanjari ,
ne sanjari i ne pravi od sebe ludu.
Zagreb, 19. siječnja 2013.
IZBAVLJENJE
Sedmi već mjesec protječe,
a ja utamničen i osokoljen smrću
proklinjem ništavnost ovakva življenja.
Zatočen i zakopčan u svom zdvojnom biću ,
zabravljen a neunižen ,nijem a neušutkan,
stisnut a nesužen, neokaljan a obrukan,
ovo malo životnosti što mi dotječe
duboko prezirem i bojim se
još trpkijih ogorčenja.
Sedmi već mjesec evo protječe,
a ja zarobljen u okuženu mraku, u bolnu grču
uzaludno iščekujem čas spasonosna izbavljenja.
Zagreb, 15.veljače 2013.
PROPAST MLADIH ŽIVOTA
Beznađe se poigrava
s mladim životima
i njihovim slijepim vjerovanjima.
Ubija ih sadistički lagano,
ubija ih pohotno i na mah.
Bez trunke kajanja
ruši im zadnje razvaline pouzdanja.
Poniženi i obeshrabreni,
osakaćenih i krvavih nada,
Mladi bezglasno dozivaju upomoć.
Zauzdane pobune i ugušenog krika
osuđeni su na neumitnu propast,
na okrutnu budućnost koja sve srozava
i nikomu ništa ne obećava.
U birokratskim labirintima očaja
lupaju glavama o bešćutne zidove bez izlaza.
Oplakuju svoju nerođenu djecu
I proklinju maćehinsku zemlju
u kojoj rođeni su da ne nađu prava puta.
U golemu i pustu sirotištu tako žive i trunu,
opijajući se opijumom užasa,
sudbu odbačena pokoljenja proklinjući.
Zagreb, 2. svibnja 2013.
TEATAR
Režiseri došljaci s reputacijom
i neki novi naši mladci
iživljavaju se nad glumcima i publikom.
U silnoj želji da budu avangardni i originalni
od svakog komada naprave lakrdiju.
Od komedije sačine tragediju,
od tragedije farsu,
od ozbiljnog štiva neozbiljno i obrnuto .
Poruka navodno bezbroj,
I svaku valja pomno odgonetavati .
Ili je duboko plitka
ili je plitka do najdubljeg nasukavanja
u mulju gluposti.
Glumci se valjaju
i pjevaju na pozornici
izvodeći kojekakve žonglerske
i gimnastičke bravure.
Pljuckaju po podu i publici
uz svjetlosne efekte bez efekta.
Scenografi postaju minimalisti
zbog uštede na kulisama,
a kostimografi sve više vole golotinju.
Čas glumci pjevaju, čas pjevači glume.
Redari iz gledališta također malko glume.
Fotografi i kamermani
uredno ometaju publiku
za ulazaka i izlazaka.
Dobro prolaze oni odjeveni
u bermudama i potkošuljama,
svakom konformizmu usprkos.
Oni mogu preskakati preko sjedala
uz ovacije glumaca koji čekaju
na zadnji samilosni pljesak.
Zagreb, 17.lipnja 2013.
DRŽAVNA ADMINISTRACIJA
Ova nakaradno
ustrojena državna administracija
s parastručnjacima na čelu
pokušava me pretvoriti u parazita,
u nametnika najniže vrste,
u nemislećeg idiota,
u kukavna birokrata,
u beskrvnog beskičmenjaka,
čovjeka bez načela,
u slugu pokornog ,
u prignuto živinče,
u bezbojnog macaklina,
u nevažna prikumka,
u zapečaćenu šablonu,
u neraskuženu uš,
u prostaka bez samokontrole.
Ova dijabolična administracija
važna poput
kakve zabačene dijeceze
izaziva mi jutarnju dijareju
i lagano ubija zadnju mrvu
digniteta u meni,
raščlanjuje me na proste faktore,
dijalizira i paralizira,
nabusito me nacjeđuje
poput suha limuna.
I naposljetku me potpuno
neimuna i prsobolna,
uz razrješnicu,
sretno odlaže
u podrumsku ropotarnicu
da definitivno tamo i krepam.
Zagreb, 26.kolovoza 2013.
NE POSUĐUJEM VIŠE KNJIGE
Ne posuđujem više knjige
u Gradskoj knjižnici.
Kužne su i prljave,
a i ne snalazim se više
u poplavi novih naslova.
Aralica posvuda,
pet polica Aralica,
Krleža u zapećku,
Ne nalazim nigdje
Dragojevićev Negdje,
samo antologije pjesništva pradavne,
nove su ionako nogometno selektorske,
hermetika osrednjosti.
Prijevodi strane literature
su dobri za prste
jedne ruke polizat,
krimići su sladunjavi
s lako predvidivim završetkom.
Rado bih čitao naše kiklopaše
s golom spisateljicom
na nula celzijusa
i s povezom na jednom oku
makulopatskom.
Biblija je vječna,
ali mi je postala mučna
kao Sartrova mučnina
u doba obavezne lektire.
Nema više revolucionarne literature
u ovim pseudo revolucionarnim vremenima.
Tko to tamo korača lijevom,
desna, desna, desna,
pa u centar dezorijentiran od umjerenosti.
Nema više borbenih manifesta,
svi su postali nepodnošljivo pomirljivi,
osim mrtvih poeta avangardnih
koje prekasno hvale panegiričari
zbog njihove hrabrosti i životne bijede.
Zagreb, 6.ožujka 2014.
ZAGREBU S LJUBAVLJU
Zrinjevačka kamena poprsja velikana
u rano jutro spokojno me gledaju.
Obnoć dobrano su se isplakala
nad hudom sudbom unakažena grada
i pomalo umorna tonu u tupu apatiju.
Nakazni ljudi odsvuda pristigli
nepovratno su ga nagrdili
svojim nametnutim nastranim običajima.
Natkrovili ga svojom sebičnošću i isključivošću,
misle da su oni gospodari svih trgova i šetnica,
katastara i zemljišnih knjiga, bogomolja,
cijelog neba nad Zagrebom i njegove stratosfere.
Neotesanci naravno ne mare za tradiciju,
za prošlost i budućnost.
Njima je jedino po volji sadašnjost
kao njihova svojina, kao prčija
koju će prenijeti na svoje jednako
surove i beskrupulozne nasljednike.
Nama drugačijima uzaludna je svaka samotna
šetnja i nastojanje da živimo od ljubavi
i ljepote koja zanavijek neumitno iščezava.
Zagreb, 8.svibnja 2015.
ČEKAM TE
U bolnici il’ umobolnici, svejedno
čekam te na listi čekanja
u čekaonici zajedno se predbilježimo
na jeftino umiranje
čekirajmo se na vrijeme
da ne bismo kasno umrli
u krilu humanih i potplaćenih liječnika
čekirajmo se na vrijeme, molim te,
prije nego li sliste protekcionističke liste
nađimo se molim te pred zoru u KBC Rebro
gdje sjedit ćeš mi na koljenu
sve dok sestre ne otvore šaltere
da se zajedno rendgenski snimimo
od glave do pete dok su aparati još pospani
u bolnici il’ umobolnici, svejedno
nađimo se pa ćemo popiti kavu iz automata
i ugodno ćaskati o zdravlju državnog aparata
ako me slučajno ne nađeš oprosti mi,
to ne znači da sam definitivno odustao,
možda sam samo promašio bolnicu il’ umobolnicu,
ili sam pak otišao nekom doktoru privatniku
da utučem nešto ušteđevine
koju sam čuvao za crne dane
ipak predlažem bolje nađimo se
na kavici u gradskoj kavani
počastit ću te i kolačem ,
darovat ću ti jednu bijelu ružu
da ti pokažem da mi je stalo do tebe
odatle, s mog mobitela možemo lako
onako usput otkazati sve zakazane preglede
tako ćemo barem malko skratiti liste čekanja.
Zagreb, 16.veljače 2016.
OD KULTURE NIŠTA
Jadan li je svaki moj objed
U mračnoj podrumskoj kantini
Reda radi jedem, a osjećam jed
Jer baš nitko neće da služim domovini.
Ponekad za stolom pridruži se domar
Moj prijatelj Ivan Hercegovac
Vjernik je ko’ i ja, marljiv je i dobar
Jučer mi je popravio rasklimani stolac.
Al’ što će mi stolac na kom besposlen sjedim
U preustroju svakom ja sam suvišan broj
Od kulture ništa, zar sve manje vrijedim
I pitam se dokle ću ostati svoj.
Kad bih makar mogo’ biti polit diplomat,
Kabineta šef il’ kakav pravni savjetnik .
Imao bih drugi habitus i format
Ne bih vazda bio neutješni nesretnik.
