U POVODU STOTE OBLJETNICE PRVE KNJIGE NOBELOVCA IVE ANDRIĆA EX PONTO KOJU JE ZA TISAK PRIPREMAO U KRAPINI

Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine, svoju je prvu knjigu pjesama »Ex Ponto« sređivao i pripremao za tisak upravo ovdje, u gradu Krapini, u proljeće 1918., dakle, prije punih sto godina. Stoga je pravedno i dostojno da se ta obljetnica obilježi u Gradskoj knjižnici Krapina.

Ivo Andrić rodio se u Docu na rijeci Lašvi kod Travnika, u središnjoj Bosni 1892. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu gdje je 1911. objavio prve pjesme. Nakon što je u ljeto 1912. maturirao, napušta Sarajevo i odlazi u Zagreb. Tu vrlo brzo sklapa poznanstva s brojnim hrvatskim piscima – s Ivom Vojnovićem, Antunom Gustavom Matošem, Vladimirom Čerinom, Gustavom Krklecom, Miroslavom Krležom, te književnicom Zdenkom Marković, svojom dobrom prijateljicom, a neki povjesničari književnosti tvrde i tajnom simpatijom.

Početkom srpnja 1912. proveo je nekoliko dana u Hrvatskom Zagorju, kod prijatelja u Oroslavju. O tome piše svom sarajevskom prijatelju Vojku Durbešiću 17. srpnja 1912. sljedeće:

»Boravak u Oroslavju bio je radostan i utješljiv. Svijetla jutra i široki vidici. Melankoliji nema mjesta. Nastupaju nasmijana shvatanja.«

Kako su ta »nasmijana shvatanja« konkretno izgledala saznajemo iz sljedećeg pisma:

»Karte iz Zagorja su poslane pred 15 i više dana, ali ih povjerih mojim pijanim prijateljima (kao što i cio boravak bijaše pijanski) i oni ih otpremiše tek pošto ja stigoh u Višegrad. O, da sam ostao u Zagorju! «

Drugi Andrićev boravak u Hrvatskom Zagorju zbio se 1918. godine, nakon burnih studentskih godina u Beču i Krakowu, nakon atentata u Sarajevu 1914. i hapšenja od strane austrijske policije, nakon sedam mjeseci zatvora u Mariboru i dvogodišnjeg progonstva, nakon mobiliziranja i završavanja u bolnicama Sarajeva, Zenice i Zagreba. Natjeran pogoršanjem bolesti došao je u ožujku 1918. u Krapinu, koja je u to vrijeme bila poznata po Kneippovim mrzlicama, lječilištu nazvanom po bavarskom svećeniku Sebastianu Kneippu (1821-1897) koji je na temelju vlastitog iskustva razvio sustav liječenja pomoću vode u rasponu od hladne do vruće.

O Andrićevu boravku u Krapini saznajemo iz pisama i razglednica što ih je od 13. ožujka. do 12. svibnja 1918. slao svojoj prijateljici Zdenki Marković (1884-1974), književnici i prevoditeljici iz Požege. Na većini pisama označena je njegova krapinska adresa: Paradiš 5 (danas Nazorova ulica 15), prizemnica obitelji Capek. Kako lječilište nije imalo dovoljno smještajnih kapaciteta, gosti su bili smješteni i u privatnim obiteljskim kućama.

Iz Andrićevih pisama saznajemo da mu je u Krapini bilo lijepo. Tako u pismu od 25. ožujka 1918. piše:

»Draga gospođice, već sam Vam javio da sam se dobro smjestio i da mi je lijepo… Vrijeme je svaki dan ljepše. Ovdje se već sve zeleni. Soba mi je puna sunca, a moja soba je upravo dražesna… Inače o samoj Krapini nemam što da Vam pričam, osim da ima prekrasnih šetnja koje bivaju sve ljepše što su dalje od Krapine.«

Andrić se u Krapini družio sa slikarom Jerolimom Mišeom o kojemu piše:

»Miše hoće da me radi uljem i valjaće da mu do subote sjedim; svršio me ugljenom, interesantna slika, nazvao sam je ‘Poslije pogreba’. Miše protestira i ja je nazvah ‘Čas prije pogreba’. Na niže ne mogu licitirati, ovako tužna mlada čovjeka nisam vidio do – u ogledalu.«

Osim s Mišeom družio se i s profesorima Milivojem Blažekovićem i Branimirom Quiquerezom, u to vrijeme nastavnicima u krapinskoj gimnaziji, s kojima je odlazio na duže šetnje izvan Krapine.

Posjećivali su ga i mnogi znanci iz Zagreba.

Za vrijeme svog oporavljanja u Krapini Andrić je pravio i završnu pripremu za izdavanje prve zbirke pjesama Ex Ponto koju je počeo pisati u mariborskom zatvoru 1914. U pismu Zdenki Marković od 4. svibnja 1918. piše:

»Ex Ponto pomalo slažem.«, a 12. svibnja 1918. javlja joj sljedeće: »Ex Ponto sam dovršio, složio i samo još prepisati i – odlučiti se na štampanje.«

Ne zna se dokad je točno ostao u Krapini. Najvjerojatnije se zbog pripreme za tiskanje zbirke u ljetnim mjesecima 1918. vratio u Zagreb.

Dakle, svoju prvu knjigu nobelovac Ivo Andrić pripremao je ovdje, u Krapini, u samom središtu Hrvatskog zagorja. To je knjiga pjesama u prozi, knjiga ispovjedno-molitvenih i lirsko-meditativnih zapisa. Knjiga koju Andrić posvećuje »svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva«, knjiga u kojoj »žudi svom dušom mir i moli od Boga život vedar i tih«.

Pridružimo se Ivi Andriću u toj žudnji i takvoj molitvi – da nam život bude vedar i tih!