Tražio sam tvoje meko tijelo,
tražio sam tvoje toplo srce
ali nadjoh stijenu, hladnu, krutu, bijelu
sladku kao šećer.
Al naidje oluja, donese sobom
guste oblake, iz kojih poće da pada kiša.
I kiša je padala, padala, padala.
I tu slatku i bijelu stijenu
topila, topila, topila.
I od te bijele statke stene
ostade samo sumaglica,
iz koje se rodi bijela prozirna čipkasta zavjesa.
(ko žena)
I tu bijelu čipkastu prozirnu zavjesu
sam stavio na svoje tijelo
i njoj sam udahuo svoju dušu i svoje srce
i ona je opet postala ona divna
ona krasna ona vruća žena
koju sam ja želio na samom početku.
ZATVOREN KRUG
O, pa zar mora i tako biti?
Zatvoren krug i ništa više.
Hladan i tužan, bez išta,
zaista ja ne mogu ništa!
Zašto sam stigao baš ovdje,
da li sam morao ovdje doći?
Tako je tužno ovdje u samoći.
Zavladala kriza, ne mogu otići.
A oni gore u slobodi lebde,
oblaci sivi nadamnom se slili
i smjelo gledaju u pravcu mome
kao da žele zdraviti, radnika, mene.
O da sam barem ptica neka
pa bi mogao poletjeti svuda,
samo ovdje ne bi morao doći.
Sjedim sam u tvorničkom dvorištu,
a oko mene zidine stare nepomične.
I one su visoke i strme i gledaju
baš u mene ko sa visine ptičurine neke crne.
Kao da žele radnika, mene.
Zašto žele tražiti baš mene?
Nisam ja tudjin ni igračka neka,
nisam sam, za ime svijeta!
O, pa zar mora i tako biti,
zatvoren krug i ništa više?
Hladan i tužan, bez išta,
zaista ja ne mogu ništa?
ŽENA KO BIJELA ZAVJESA
Tražio sam tvoje meko tijelo,
tražio sam tvoje toplo srce
ali nadjoh stijenu, hladnu, krutu, bijelu
sladku kao šećer.
Al naidje oluja, donese sobom
guste oblake, iz kojih poće da pada kiša.
I kiša je padala, padala, padala.
I tu slatku i bijelu stijenu
topila, topila, topila.
I od te bijele statke stene
ostade samo sumaglica,
iz koje se rodi bijela prozirna čipkasta zavjesa.
(ko žena)
I tu bijelu čipkastu prozirnu zavjesu
sam stavio na svoje tijelo
i njoj sam udahuo svoju dušu i svoje srce
i ona je opet postala ona divna
ona krasna ona vruća žena
koju sam ja želio na samom početku.
ZATVOREN KRUG
O, pa zar mora i tako biti?
Zatvoren krug i ništa više.
Hladan i tužan, bez išta,
zaista ja ne mogu ništa!
Zašto sam stigao baš ovdje,
da li sam morao ovdje doći?
Tako je tužno ovdje u samoći.
Zavladala kriza, ne mogu otići.
A oni gore u slobodi lebde,
oblaci sivi nadamnom se slili
i smjelo gledaju u pravcu mome
kao da žele zdraviti, radnika, mene.
O da sam barem ptica neka
pa bi mogao poletjeti svuda,
samo ovdje ne bi morao doći.
Sjedim sam u tvorničkom dvorištu,
a oko mene zidine stare nepomične.
I one su visoke i strme i gledaju
baš u mene ko sa visine ptičurine neke crne.
Kao da žele radnika, mene.
Zašto žele tražiti baš mene?
Nisam ja tudjin ni igračka neka,
nisam sam, za ime svijeta!
O, pa zar mora i tako biti,
zatvoren krug i ništa više?
Hladan i tužan, bez išta,
zaista ja ne mogu ništa?
