Na posebnan se način opraštam. Sa nevjerom, u mutnim večerima. S mrtvim nebesima i što ja znam. Predan iskonu i mitskim zvijerima.
To ti dođe iz hlada mojeg bunara, studen cjelov čist i nag. Od tuđeg toplog srca stvara ledeni mi sarkofag.
Na poseban se način opraštam. Ne pozdravljam čedni stid osjećan u tmini. Samo nježnost o kojoj maštam. I nevine, hrabre ljubavne čini …
Po mojim planetima drugi se veru. Ja sam pješak: kroz noć u drugom smjeru.
Bit ćeš lijepa i zrela, kao izronjena iz samoće, oslobođena patnji nebeskih tijela. Isto davno, zabranjeno voće…
Striček u kaputu kojeg vole. Kojeg vole Tvoji klinci. Svratit će: bio je na putu, ali šuti: ručak, purica, mlinci …
Miris kave, nestat će iz vrta. Svi će na stanici dugo mahati. Za osmjehom Harlekina strta. Ti usamljeni pjesnici strašno su bahati.
Vide i usred tamne noći. Osušeno grlo i načas zamagljene oči.
Sve te priče dobro znam. Prožima ih tuga. Zbog njih i ja ostajem sam. Dobro, budi Pepeljuga.
To ti daje čvrsto obećanje, san i kočije iz bundeve. Lijepi princ, ni više ni manje. Zaborav za sve dobre i lijeve.
Moj galeb, moje sidro, moje snivano, nedoživljeno. Trebala bi biti, mala vidro. No ja sam ti pače iskrivljeno…
Koje Andersena vrlo dobro zna. A neće postat labud na svršetku sna.
Pitam te: »Što je ostalo od Sergeja i Jesenjina?« Osim stihova, sve je postalo crni prah i ocvala drenjina.
Tužna grafika na koricama. U muzeju možda i šal Isadore Duncan. Eto i njega je glave došla dama. Ostade prosto nasanjkan.
Obično tako mudrujem u vlaku, s mišlju o vječnom nepovratu. Obično u kakvu večer mraku kad peku neostavljeni otisci na vratu.
Zaborav nosi humusno tlo. Ništa drugo, baš ništa iz ničego.
