hvatajući ritam nejasne
pjesme koju donosi vjetar
u sutra često odlazimo
tako što od sadašnjosti činimo put
prema neponovljivim
trenucima iz prošlosti
i ponese nas nada
u tome gnijezdu paradoksa
da bi se mogla nedokučiva roditi
nježna i svijetla istina
ili ptica za kojom bismo mogli zaplesati
IGLO
nekim pjesmama
čovjek se nikada ne može vratiti
samo zato što nikada i nije
otišao iz njih
po istoj logici po kojoj je i sreća
uvijek samo jedan mali iglo
načinjen od iste studeni
od koje se mrznu ruke
OČEVID
oče vidi ovo lišće izniklo čudom
kroz hrastove usnule
tvoja djeca su još uvijek živa
i još ti streme
ova njihova tanka rebra
vidi ove rukopise zatvorenih očiju
naših bosih nogu
krvave zemljopise
U TUTANKAMONOVU GROBU
zamjerka estetske naravi
na zlatnoj stranici sarkofaga
božica Nut raširenih krila
štiti kralja putem na drugi svijet
očiju plavih kao rastaljeno staklo
na ovratniku njegove posmrtne maske
ispod koje mu na vratu blista ogrlica
sa slikom božice lešinara Nehbet
ili zašto ne volim neke svoje
pjesme ili pjesme drugih
kojima ne mogu naći nijednu
zamjerku estetske naravi
RIJEČI U PŠENICI
vjerujem da ćeš i sama
jednom pročitati pismo
koje sam ti napisao kao konj
kopitima u pšenici podivljao u gumnu
kao kazaljka što pokazuje
vrijeme provedeno s tobom
ZRCALO
starac kojeg sam viđao u djetinstvu
kako prolazi ulicom pored moje kuće
teško hramljući na desnu nogu
kasnije je često prolazio
pored našeg izbjegličkog centra
nedaleko od jelenje gore
i hramao na lijevu
ZEHRA NE ZNA OD ČEGA ĆU UMRIJETI
kad me prestane boljeti
napisaću o svemu tome pjesmu
recimo ovako: bilo je tako puno svjetla
u očima ljudi koje sam sretao
i napisaću priču o maloj ester
koju su esesovci zaboravili
dok je sakrivala lutku
recimo ovako: ruši se niz stepenice kao simfonija
dok trči za ocem kojega odvode
stiže ga i grli
grle se
opisaću kako je izgledao brod
kojim je petrogradska gospoda nekad
bježala pred crvenim oktobrom
i kako je zaboravljena lajala za čovječanstvom
pudlica neke gospođe
s kofera bačenog u more
...
kad me prestane boljeti
ispričaću priču o tome
kako sam odlazeći iz rodnoga grada
prolazio kroz napuštena sela
i odvezivao zaboravljene pse
recimo ovako: neki su bili tako bijesni
da im nisam mogao prići
a neki su ostajali kao ukopani
na mjestima gdje im skidah lance
kad me sve ovo jednom prestane boljeti
napisaću i jednu, samo jednu pjesmu o zehri
recimo ovako: zehra je otišla sinoć
i zaboraviću kako su drhtali
bijeli jorgovani na kiši
budeći se mirno kao golubovi
u njezinim njedrima
i neko će je drugi voljeti zbog toga
nikada više neće zaplakati
nikome više okrenuti dlanove i reći bojim se
zagrli me, ja sam bolan dijete
PROKLETA POEZIJA
napokon sam razumio
kako funkcioniraju svemir
i zulejhini zglobovi
treba mi samo jedna
prevoditeljica s vrapčijeg
da stvar negdje objavimo
i ukinemo prokletu poeziju
jer druga varijanta je puno teža
treba sanjati da si ptica
i sletjeti takav na svoj prozor
probuditi samoga sebe
a ne nestati
progovoriti opet ljudskim glasom
a ne zaboraviti ništa
(viđeno u snu)
MUJO KUJE KONJA PO MJESECU
moje suze su voda i ova pjesma
majci što je od finaca još jednom
tražila da opere jaknu
svoga sina
jer u našem jeziku nikada nije bilo
imena za ženu
koja je izgubila dijete
za vrijeme kad mati osjeća pticu
koja svija gnijezdo
na drvetu koje sijeku
...
majko, ja ti nemam ništa dati
osim svoga imena
koje si ti dala meni
i zvaćemo te mensur
onako kako se zovemo ja i moja žena
presvisla od boli
i mi nemamo ništa drugo
u dnu ovoga broda
osim tih lanaca i okova
kojim ćemo izboljeti svoja srca
u sevdah i bluz, u gange i zapjeve o radoju
kralju našemu smiješnome
bivajući tako očima samo
svaka neizgovorena riječ
jedna po jedna s ovoga svijeta
što nas dodiruje poput vjetra
i kad nas ne bude više
iz zemlje ove od kostiju naših
kad iznikne bagremlje novo
praznim rebrima svoga lišća
u proljeću nekom novom
da traži naša srca
u mjesecu mladom
čijim su vrhovima oštrim
mojoj kući izvadili prozore
u toj očnoj duplji gdje opet sjedim sam
i po staklima ti sjajnim
pjesmu pišem
...
jer sve historije pisane od herodota
do danas bile su samo komadić
krvave guščije kože na peru
samo pokušaj da se nađe
opravdanje za ubijanje djece
i samo u krupnim očima moje žene
sva je istina o nama
ošišali su je do glave
i otsjekli su joj dojku
u tim nebesima njenim
i sad slobodni od svega
dok plešemo uz glazbu naše kćeri
koja na mjesecu potkiva konje
i koju zovemo mujo
i sve su pjesme ovoga svijeta
ove noći ispred hotela sunce u neumu
gdje ona izlazi na plesni podijum sama
i nema jedne dojke
u bijeloj, bijeloj haljini od lana
i nema nigdje toliko nišana bijelih
kao u bijeloj uvali moga krina
što sada bljesnu u noć
livade i konji bijeli, krilati, nesedlani
tamo gdje nestaje glazba
što je pušta di džej
i mali primorski gradić
poput užarene potkove
potanja u more
iz crnih dubina svemira
dok se prolamaju riječi pjesme
mujo kuje konja po mjesecu
ah, mujo kuje a majka ga kune
sine mujo živ ne bio majci
ne kuju se konji po mjesecu
tamo gdje je prije hiljadu godina
i prije magna karte libertatum
o, naš smiješni kralj kulin
umjesto državne povelje
napisao pjesmu
u kojoj se pominje srce
mujo kuje konja po mjesecu
i to što je ležalo pod njenim srcem, dijete
...
ove moje suze rekoh
i ova pjesma samo su voda
u koju ove noći tonu užarene
potkovice bježećih konja i gradova
ovo se sad od mene spašavaju i riječi
i odlijeću kao male ptice
s posječenog drveta
ali jedina moja, nije daleko jutro
kad probudićemo se opet
kao robovi mladi
na nepreglednim poljima riže
i vriskati od sreće
bosim nogama gaziti
njihovu vrelu vodu
kad opet će iznići kratke i oštre
crne kovrdže na tvojoj glavi
i ja ću ih ljubiti nježno
zlato moje neharato
gazelo moja crna
BALADA O ŽIRU
ne znam ko si, zehra
i što tako rađaš samu sebe
pred mojim očima
kao kurtizana iz venecije
na karpačovoj slici dok jedra
prutom draškaš toga pauna
zbunjenog u meni
ali vjerujem da su ipak
tamo na rubu šume i svjetla
nekad vješali nevine ljude
ti oko svoga vrata
kad si prebacila šal i riječi
na drugu stranu
da si spasila jednog od njih
tamo gdje i sad pucketa suha grana
lomeći se vjetrom
kao neizdrživa misao
...
reci, odakle dolazim
i zašto sam odrastao tako
spavajući i klateći se na vjetru
u lešu obješenog pobunjenika
na jastucima od perja
i među dušama umrlih ptica
zašto sam nikao lijanom
iz njegovog vrata kao hrast
tako blizu svoje kuće
sjenom blagom
da je dodirnem samo
korijenjem svojim dižući se
u nebo da je srušim
POEMA O PUSTINJAKU
i dok mi je živo vadila srce
s ruke su joj kapale ruže
toliko sam je volio
...
i kažem, sreća je u suncu
poludjela čovjekova rana
zato jedina boli samo kad prođe
i zato slikaću se sa svima koje si voljela
čak i s onim pacovom od pjesnika
na kojega si namigivala
onomad meni iza leđa
slikaćemo se na antarktiku
nije važno, ići ćemo do kraja
jer ja nemam bliže rodbine od njih
na ovome svijetu
vidjećeš njihove debele kapute
i moju proljetnu košulju od riječi
koje si tako olahko izrekla
drhtaću i smijati se na tebe kao lud
jedini od njih sretan
što sam te sreo, curice
jer mogao bih sada prizvati
u ovaj plićak vjetar i sunce
kao dvoje djece
da se igraju u mojim očima
i u sebi tvojim dahom
kojemu je vatra ispunila obećanje
mogao bih sada živjeti u pustinji sam
samo s mišlju da te volim
i šumom tvoje haljine širom
ozelenjeti cijeli horizont
ali nikad se neću vratiti
da se oprostimo
jer sad ću te pogledati onako, reći ćeš
(i pokazati mi kako se ljute...
curice s velikim očima)
sad ću se polahko popeti u krošnju bagrema
i okretati prste na vrhu nosa
sad ćeš da vidiš
i ko zna kud odlaziš
sad kad više nemam vremena
nizašto drugo osim za tebe
nesrećo, sad ću se popeti na krov
i glumiti limenog horoza
dok mi ne kažeš silazi odozgo magarice
vidjećeš ti, vidjećeš
i sad ću ti sama otplesati ono
kad vojnik drži u zagrljaju
ženu nad provalijom...pa plači
neka se okreću suncokreti u mojim očima
dok odlaziš, pokvareni starče
ČOVJEK PLEŠE U SUMRAK
hvatajući ritam nejasne
pjesme koju donosi vjetar
u sutra često odlazimo
tako što od sadašnjosti činimo put
prema neponovljivim
trenucima iz prošlosti
i ponese nas nada
u tome gnijezdu paradoksa
da bi se mogla nedokučiva roditi
nježna i svijetla istina
ili ptica za kojom bismo mogli zaplesati
IGLO
nekim pjesmama
čovjek se nikada ne može vratiti
samo zato što nikada i nije
otišao iz njih
po istoj logici po kojoj je i sreća
uvijek samo jedan mali iglo
načinjen od iste studeni
od koje se mrznu ruke
OČEVID
oče vidi ovo lišće izniklo čudom
kroz hrastove usnule
tvoja djeca su još uvijek živa
i još ti streme
ova njihova tanka rebra
vidi ove rukopise zatvorenih očiju
naših bosih nogu
krvave zemljopise
U TUTANKAMONOVU GROBU
zamjerka estetske naravi
na zlatnoj stranici sarkofaga
božica Nut raširenih krila
štiti kralja putem na drugi svijet
očiju plavih kao rastaljeno staklo
na ovratniku njegove posmrtne maske
ispod koje mu na vratu blista ogrlica
sa slikom božice lešinara Nehbet
ili zašto ne volim neke svoje
pjesme ili pjesme drugih
kojima ne mogu naći nijednu
zamjerku estetske naravi
RIJEČI U PŠENICI
vjerujem da ćeš i sama
jednom pročitati pismo
koje sam ti napisao kao konj
kopitima u pšenici podivljao u gumnu
kao kazaljka što pokazuje
vrijeme provedeno s tobom
ZRCALO
starac kojeg sam viđao u djetinstvu
kako prolazi ulicom pored moje kuće
teško hramljući na desnu nogu
kasnije je često prolazio
pored našeg izbjegličkog centra
nedaleko od jelenje gore
i hramao na lijevu
ZEHRA NE ZNA OD ČEGA ĆU UMRIJETI
kad me prestane boljeti
napisaću o svemu tome pjesmu
recimo ovako: bilo je tako puno svjetla
u očima ljudi koje sam sretao
i napisaću priču o maloj ester
koju su esesovci zaboravili
dok je sakrivala lutku
recimo ovako: ruši se niz stepenice kao simfonija
dok trči za ocem kojega odvode
stiže ga i grli
grle se
opisaću kako je izgledao brod
kojim je petrogradska gospoda nekad
bježala pred crvenim oktobrom
i kako je zaboravljena lajala za čovječanstvom
pudlica neke gospođe
s kofera bačenog u more
...
kad me prestane boljeti
ispričaću priču o tome
kako sam odlazeći iz rodnoga grada
prolazio kroz napuštena sela
i odvezivao zaboravljene pse
recimo ovako: neki su bili tako bijesni
da im nisam mogao prići
a neki su ostajali kao ukopani
na mjestima gdje im skidah lance
kad me sve ovo jednom prestane boljeti
napisaću i jednu, samo jednu pjesmu o zehri
recimo ovako: zehra je otišla sinoć
i zaboraviću kako su drhtali
bijeli jorgovani na kiši
budeći se mirno kao golubovi
u njezinim njedrima
i neko će je drugi voljeti zbog toga
nikada više neće zaplakati
nikome više okrenuti dlanove i reći bojim se
zagrli me, ja sam bolan dijete
PROKLETA POEZIJA
napokon sam razumio
kako funkcioniraju svemir
i zulejhini zglobovi
treba mi samo jedna
prevoditeljica s vrapčijeg
da stvar negdje objavimo
i ukinemo prokletu poeziju
jer druga varijanta je puno teža
treba sanjati da si ptica
i sletjeti takav na svoj prozor
probuditi samoga sebe
a ne nestati
progovoriti opet ljudskim glasom
a ne zaboraviti ništa
(viđeno u snu)
MUJO KUJE KONJA PO MJESECU
moje suze su voda i ova pjesma
majci što je od finaca još jednom
tražila da opere jaknu
svoga sina
jer u našem jeziku nikada nije bilo
imena za ženu
koja je izgubila dijete
za vrijeme kad mati osjeća pticu
koja svija gnijezdo
na drvetu koje sijeku
...
majko, ja ti nemam ništa dati
osim svoga imena
koje si ti dala meni
i zvaćemo te mensur
onako kako se zovemo ja i moja žena
presvisla od boli
i mi nemamo ništa drugo
u dnu ovoga broda
osim tih lanaca i okova
kojim ćemo izboljeti svoja srca
u sevdah i bluz, u gange i zapjeve o radoju
kralju našemu smiješnome
bivajući tako očima samo
svaka neizgovorena riječ
jedna po jedna s ovoga svijeta
što nas dodiruje poput vjetra
i kad nas ne bude više
iz zemlje ove od kostiju naših
kad iznikne bagremlje novo
praznim rebrima svoga lišća
u proljeću nekom novom
da traži naša srca
u mjesecu mladom
čijim su vrhovima oštrim
mojoj kući izvadili prozore
u toj očnoj duplji gdje opet sjedim sam
i po staklima ti sjajnim
pjesmu pišem
...
jer sve historije pisane od herodota
do danas bile su samo komadić
krvave guščije kože na peru
samo pokušaj da se nađe
opravdanje za ubijanje djece
i samo u krupnim očima moje žene
sva je istina o nama
ošišali su je do glave
i otsjekli su joj dojku
u tim nebesima njenim
i sad slobodni od svega
dok plešemo uz glazbu naše kćeri
koja na mjesecu potkiva konje
i koju zovemo mujo
i sve su pjesme ovoga svijeta
ove noći ispred hotela sunce u neumu
gdje ona izlazi na plesni podijum sama
i nema jedne dojke
u bijeloj, bijeloj haljini od lana
i nema nigdje toliko nišana bijelih
kao u bijeloj uvali moga krina
što sada bljesnu u noć
livade i konji bijeli, krilati, nesedlani
tamo gdje nestaje glazba
što je pušta di džej
i mali primorski gradić
poput užarene potkove
potanja u more
iz crnih dubina svemira
dok se prolamaju riječi pjesme
mujo kuje konja po mjesecu
ah, mujo kuje a majka ga kune
sine mujo živ ne bio majci
ne kuju se konji po mjesecu
tamo gdje je prije hiljadu godina
i prije magna karte libertatum
o, naš smiješni kralj kulin
umjesto državne povelje
napisao pjesmu
u kojoj se pominje srce
mujo kuje konja po mjesecu
i to što je ležalo pod njenim srcem, dijete
...
ove moje suze rekoh
i ova pjesma samo su voda
u koju ove noći tonu užarene
potkovice bježećih konja i gradova
ovo se sad od mene spašavaju i riječi
i odlijeću kao male ptice
s posječenog drveta
ali jedina moja, nije daleko jutro
kad probudićemo se opet
kao robovi mladi
na nepreglednim poljima riže
i vriskati od sreće
bosim nogama gaziti
njihovu vrelu vodu
kad opet će iznići kratke i oštre
crne kovrdže na tvojoj glavi
i ja ću ih ljubiti nježno
zlato moje neharato
gazelo moja crna
BALADA O ŽIRU
ne znam ko si, zehra
i što tako rađaš samu sebe
pred mojim očima
kao kurtizana iz venecije
na karpačovoj slici dok jedra
prutom draškaš toga pauna
zbunjenog u meni
ali vjerujem da su ipak
tamo na rubu šume i svjetla
nekad vješali nevine ljude
ti oko svoga vrata
kad si prebacila šal i riječi
na drugu stranu
da si spasila jednog od njih
tamo gdje i sad pucketa suha grana
lomeći se vjetrom
kao neizdrživa misao
...
reci, odakle dolazim
i zašto sam odrastao tako
spavajući i klateći se na vjetru
u lešu obješenog pobunjenika
na jastucima od perja
i među dušama umrlih ptica
zašto sam nikao lijanom
iz njegovog vrata kao hrast
tako blizu svoje kuće
sjenom blagom
da je dodirnem samo
korijenjem svojim dižući se
u nebo da je srušim
POEMA O PUSTINJAKU
i dok mi je živo vadila srce
s ruke su joj kapale ruže
toliko sam je volio
...
i kažem, sreća je u suncu
poludjela čovjekova rana
zato jedina boli samo kad prođe
i zato slikaću se sa svima koje si voljela
čak i s onim pacovom od pjesnika
na kojega si namigivala
onomad meni iza leđa
slikaćemo se na antarktiku
nije važno, ići ćemo do kraja
jer ja nemam bliže rodbine od njih
na ovome svijetu
vidjećeš njihove debele kapute
i moju proljetnu košulju od riječi
koje si tako olahko izrekla
drhtaću i smijati se na tebe kao lud
jedini od njih sretan
što sam te sreo, curice
jer mogao bih sada prizvati
u ovaj plićak vjetar i sunce
kao dvoje djece
da se igraju u mojim očima
i u sebi tvojim dahom
kojemu je vatra ispunila obećanje
mogao bih sada živjeti u pustinji sam
samo s mišlju da te volim
i šumom tvoje haljine širom
ozelenjeti cijeli horizont
ali nikad se neću vratiti
da se oprostimo
jer sad ću te pogledati onako, reći ćeš
(i pokazati mi kako se ljute...
curice s velikim očima)
sad ću se polahko popeti u krošnju bagrema
i okretati prste na vrhu nosa
sad ćeš da vidiš
i ko zna kud odlaziš
sad kad više nemam vremena
nizašto drugo osim za tebe
nesrećo, sad ću se popeti na krov
i glumiti limenog horoza
dok mi ne kažeš silazi odozgo magarice
vidjećeš ti, vidjećeš
i sad ću ti sama otplesati ono
kad vojnik drži u zagrljaju
ženu nad provalijom...pa plači
neka se okreću suncokreti u mojim očima
dok odlaziš, pokvareni starče
