sedmog marta, pedest sedme godine
nastradao je dječak vitalij zinkov
pokušavajući da dodirne voz
koji je iz pravca moskve
tutnjao za novosibirsk
i nikad se nije zaustavljao
u malenom seocu vrb
R
djeca kojoj smo u jastuke stavljali sječiva
sada traže nekoga da ne spavaju sama
i ne znamo što će se opet desiti
na uzglavljima: ljubav ili zločin
izgrebane nejakim kandžama
ruke voljene žene moje su sjećanje
na mače koje je stavila u auto
i ostavila u drugome selu
čekam da kaže kako tamo
u tome drugome selu
žive samo dobri ljudi
da se slomi i zavrišti
...
sjećam se kako smo se smijali
pitajući se tek progledalo
zašto je toliko gricka i grebe
jesam li ga ubio pretpostavkom
da u njoj vidi samo veliku šniclu
a ne majku, kako je ona govorila
...
čekajući da se moja voljena žena slomi i zavrišti
čitam neke nove knjige poezije
njihove životopise izgovaram kao uzglavlja
i svakome dodajem: nepokolebljivi evolucionar
rugajući se svojim starim iskustvima čitanja
...
čekajući da se moja voljena žena slomi i zavrišti
razmišljam o tome kako su bezosjećajni
samo odgovor izmučenog ljudskog mesa
historija je pojela još jedno slovo
mače je grickalo njene ruke
djeca kojoj smo u jastuke stavljali sječiva
traže nekoga da ne spavaju sama
i ne znamo što će se opet desiti
...
na uzglavljima: ljubav ili zločin
umjesto pjesme koju bi neko morao napisati
vrsti koja tako tiho odumire
osluškujem iz vjetra riječi koje sam izgovaram
...
majci koja negdje opet tako uporna čeka da me rodi umotana u hidžab dana koji dolaze:
majko, miluje me žena koju volim
rukama koje je izgrebalo mače
koje sam ja ubio riječima
djeca kojoj smo u jastuke stavljali sječiva
traže nekoga da ne spavaju sama
i ne znamo što će se desiti
...
čekam da se žena koju volim slomi i zavrišti
BALADA O CRNCU
razmišljam o pjesničkim pravcima
i gledam na universal channelu
uzbudljivu kriminalističku seriju
kad ulazi mlada žena
u sobu gdje očito se desio zločin
i gdje sreće čovjeka koji joj pruža ruku
i kaže: ah, vi ste dakle, žena
drago mi je, ja sam crnac
i tako pružam ruku prema televizoru
i kažem nekome pored sebe
da o tome treba pisati pjesme
potom gledam cvijeće
u saksiji pored televizora
prozor iza njega i brezu
posječenu prije dvije godine
i nebo kojemu su odsjekli golubove
kao glavu nepoznatog čovjeka
da, u toj sobi je neko nekoga ubio
i kap te krvi frsnula mi je na pjesmu
U SVAKOM SLUČAJU TE VOLIM
mnoge pjesnikinje koje volim
kad napišu pjesmu od destak stihova
načine čudo u koje ostanem gledati
zabezeknut od ljepote
i tako njihove dugačke pjesme
idalje strpljivo primam
kao zasluženu kaznu za stoljeća
u kojima ih nismo htjeli saslušati do kraja
DRVENO SRCE
fejko je drvosječa
pljune u šake, uzme sjekiru i zalupa
mnogo drvo dočeka ramenom, prevali preko sebe
i nikad se ne okrene nazad
ima molitvu koju niko ne razumije
eh, zelujeha, koliko bi čovjek
bio sretniji da nema ljubavi
pljune u šake, uzme sjekiru i zalupa
Pjesme iz zbirke Podnevni mjesec koja će početkom aprila 2015. biti objavljena u Novom Sadu
u izdanju Banatskog kulturnog centra
O ČEMU JE PISAO TAJ MENSUR
o čemu je pisao taj mensur
koji je sada bez ikakve sumnje napokon mrtav
premda zahvaljujući čaroliji koju ni sam nije razumio još uvijek se cjenjka oko starih knjiga
na osunčanim visočkim buvljacima
i još uvijek se ponekad okrene za nekom ženom
s cekerima punim jabuka
čije ga noge kao usijana kliješta
uhvate u sjećanju na trenutak kad je zaboravio ime
i one koju je jedinu volio
ali prvo da se predstavim, ja sam ono što on nije
nikada pristajao da bude i zato sam ga nadživio
jer oduvijek je želio da njegova smrt važi samo za njega
i jako je volio te posebne i rijetke stvari
muštiklu od trešnjeve grančice koju je dirala zehra
(sad nisam ni ja siguran da se tako zvala)
vidiš, govorio je, kako je samo smiješna
ta naša čudna navika da se ljubimo u usta
da spajamo te krajnje granice svemira, trešnju s njenih usana
i dim duhana iz mojih pluća
tu gdje se moj svijet smanjivao
na činjenicu da ljudi umiru od alshajmera
a da je meni upravo alshajmer trebao da preživim
dobro, vidim čemu sve to vodi i onda
da se predstavim ponovo, ja sam mensur
koji je preživio u sebi kao bakteriju odgajenog alshajmera o čemu je, dakle, pisalo to što je umrlo
dobro, evo nazvaću ga čovjekom
i posudiću mu nakratko ime koje mi je ostavio
o čemu je pisao taj mensur
DVA ČOVJEKA KOPAJU RAKU
dva čovjeka kopaju raku
koja sve tješnja postaje zadnje
mjesto gdje se sjeku njihovi svjetovi
i sve češće kao u igri se sudaraju
dodiruju ramenima i podbadaju lopatama
skrivajući se od julske vreline
spuštaju se na njezino dno
i nakratko zgrčeni sklapaju oči
kao zaspala djeca
sve dok jedan od njih ne progleda
(praštaj, druže)
MUŠICA
bila neka Hajra u Odžaku pa umrla
ponijeli je na tabutu
pa se blizu mezarluka pridigla
sišla na zemlju i vratila kući
i prvu sam baklavu na kraju bacila
rekla nekoj drugi svojoj, suzu stisla
ko mušicu je iz oka izvadila
PJESMA O DARVINOVOJ ŽENI
pitao sam: kako ste tako sigurni
da nema boga, da nema nikakve kazne
i rekoše mi smijući se da naprosto nisu bili tu
kad se mojsiju otvorio prolaz u moru
i da ih niko ne može kriviti što nisu vidjeli čuda
pitao sam: zašto onda ne budete bogohulni do kraja i ne budete bogovi jedni drugima
ali su se samo nasmijali providnosti moje zamke
i rekli da kao racionalni ljudi poštuju samo dokaze
darvina je žena dugo molila da ne objavljuje
svoju teoriju o evoluciji, rekao sam
i gledao sam na you tube sićušnog majmunčića
kako ne odustaje od pokušaja
da probudi svoju umrlu majku
ah, tvoj dokaz je glupost majmuna
rekli su i prasnuli u smijeh
POVRATAK IZ RATA
majke ne grle sinove
koji se vrate iz rata
samo ih dugo i nježno
diraju u nevjerici
i zubima zarivenim u vratove
odnose ih kao mačiće
na neka druga mjesta
Pjesme iz zbirke Sokrat na psihijatriji koja će tijekom 2015. biti objavljena u izdanju
IK Klepsidra u BiH
VRB
sedmog marta, pedest sedme godine
nastradao je dječak vitalij zinkov
pokušavajući da dodirne voz
koji je iz pravca moskve
tutnjao za novosibirsk
i nikad se nije zaustavljao
u malenom seocu vrb
R
djeca kojoj smo u jastuke stavljali sječiva
sada traže nekoga da ne spavaju sama
i ne znamo što će se opet desiti
na uzglavljima: ljubav ili zločin
izgrebane nejakim kandžama
ruke voljene žene moje su sjećanje
na mače koje je stavila u auto
i ostavila u drugome selu
čekam da kaže kako tamo
u tome drugome selu
žive samo dobri ljudi
da se slomi i zavrišti
...
sjećam se kako smo se smijali
pitajući se tek progledalo
zašto je toliko gricka i grebe
jesam li ga ubio pretpostavkom
da u njoj vidi samo veliku šniclu
a ne majku, kako je ona govorila
...
čekajući da se moja voljena žena slomi i zavrišti
čitam neke nove knjige poezije
njihove životopise izgovaram kao uzglavlja
i svakome dodajem: nepokolebljivi evolucionar
rugajući se svojim starim iskustvima čitanja
...
čekajući da se moja voljena žena slomi i zavrišti
razmišljam o tome kako su bezosjećajni
samo odgovor izmučenog ljudskog mesa
historija je pojela još jedno slovo
mače je grickalo njene ruke
djeca kojoj smo u jastuke stavljali sječiva
traže nekoga da ne spavaju sama
i ne znamo što će se opet desiti
...
na uzglavljima: ljubav ili zločin
umjesto pjesme koju bi neko morao napisati
vrsti koja tako tiho odumire
osluškujem iz vjetra riječi koje sam izgovaram
...
majci koja negdje opet tako uporna čeka da me rodi umotana u hidžab dana koji dolaze:
majko, miluje me žena koju volim
rukama koje je izgrebalo mače
koje sam ja ubio riječima
djeca kojoj smo u jastuke stavljali sječiva
traže nekoga da ne spavaju sama
i ne znamo što će se desiti
...
čekam da se žena koju volim slomi i zavrišti
BALADA O CRNCU
razmišljam o pjesničkim pravcima
i gledam na universal channelu
uzbudljivu kriminalističku seriju
kad ulazi mlada žena
u sobu gdje očito se desio zločin
i gdje sreće čovjeka koji joj pruža ruku
i kaže: ah, vi ste dakle, žena
drago mi je, ja sam crnac
i tako pružam ruku prema televizoru
i kažem nekome pored sebe
da o tome treba pisati pjesme
potom gledam cvijeće
u saksiji pored televizora
prozor iza njega i brezu
posječenu prije dvije godine
i nebo kojemu su odsjekli golubove
kao glavu nepoznatog čovjeka
da, u toj sobi je neko nekoga ubio
i kap te krvi frsnula mi je na pjesmu
U SVAKOM SLUČAJU TE VOLIM
mnoge pjesnikinje koje volim
kad napišu pjesmu od destak stihova
načine čudo u koje ostanem gledati
zabezeknut od ljepote
i tako njihove dugačke pjesme
idalje strpljivo primam
kao zasluženu kaznu za stoljeća
u kojima ih nismo htjeli saslušati do kraja
DRVENO SRCE
fejko je drvosječa
pljune u šake, uzme sjekiru i zalupa
mnogo drvo dočeka ramenom, prevali preko sebe
i nikad se ne okrene nazad
ima molitvu koju niko ne razumije
eh, zelujeha, koliko bi čovjek
bio sretniji da nema ljubavi
pljune u šake, uzme sjekiru i zalupa
Pjesme iz zbirke Podnevni mjesec koja će početkom aprila 2015. biti objavljena u Novom Sadu
u izdanju Banatskog kulturnog centra
O ČEMU JE PISAO TAJ MENSUR
o čemu je pisao taj mensur
koji je sada bez ikakve sumnje napokon mrtav
premda zahvaljujući čaroliji koju ni sam nije razumio još uvijek se cjenjka oko starih knjiga
na osunčanim visočkim buvljacima
i još uvijek se ponekad okrene za nekom ženom
s cekerima punim jabuka
čije ga noge kao usijana kliješta
uhvate u sjećanju na trenutak kad je zaboravio ime
i one koju je jedinu volio
ali prvo da se predstavim, ja sam ono što on nije
nikada pristajao da bude i zato sam ga nadživio
jer oduvijek je želio da njegova smrt važi samo za njega
i jako je volio te posebne i rijetke stvari
muštiklu od trešnjeve grančice koju je dirala zehra
(sad nisam ni ja siguran da se tako zvala)
vidiš, govorio je, kako je samo smiješna
ta naša čudna navika da se ljubimo u usta
da spajamo te krajnje granice svemira, trešnju s njenih usana
i dim duhana iz mojih pluća
tu gdje se moj svijet smanjivao
na činjenicu da ljudi umiru od alshajmera
a da je meni upravo alshajmer trebao da preživim
dobro, vidim čemu sve to vodi i onda
da se predstavim ponovo, ja sam mensur
koji je preživio u sebi kao bakteriju odgajenog alshajmera o čemu je, dakle, pisalo to što je umrlo
dobro, evo nazvaću ga čovjekom
i posudiću mu nakratko ime koje mi je ostavio
o čemu je pisao taj mensur
DVA ČOVJEKA KOPAJU RAKU
dva čovjeka kopaju raku
koja sve tješnja postaje zadnje
mjesto gdje se sjeku njihovi svjetovi
i sve češće kao u igri se sudaraju
dodiruju ramenima i podbadaju lopatama
skrivajući se od julske vreline
spuštaju se na njezino dno
i nakratko zgrčeni sklapaju oči
kao zaspala djeca
sve dok jedan od njih ne progleda
(praštaj, druže)
MUŠICA
bila neka Hajra u Odžaku pa umrla
ponijeli je na tabutu
pa se blizu mezarluka pridigla
sišla na zemlju i vratila kući
i prvu sam baklavu na kraju bacila
rekla nekoj drugi svojoj, suzu stisla
ko mušicu je iz oka izvadila
PJESMA O DARVINOVOJ ŽENI
pitao sam: kako ste tako sigurni
da nema boga, da nema nikakve kazne
i rekoše mi smijući se da naprosto nisu bili tu
kad se mojsiju otvorio prolaz u moru
i da ih niko ne može kriviti što nisu vidjeli čuda
pitao sam: zašto onda ne budete bogohulni do kraja i ne budete bogovi jedni drugima
ali su se samo nasmijali providnosti moje zamke
i rekli da kao racionalni ljudi poštuju samo dokaze
darvina je žena dugo molila da ne objavljuje
svoju teoriju o evoluciji, rekao sam
i gledao sam na you tube sićušnog majmunčića
kako ne odustaje od pokušaja
da probudi svoju umrlu majku
ah, tvoj dokaz je glupost majmuna
rekli su i prasnuli u smijeh
POVRATAK IZ RATA
majke ne grle sinove
koji se vrate iz rata
samo ih dugo i nježno
diraju u nevjerici
i zubima zarivenim u vratove
odnose ih kao mačiće
na neka druga mjesta
Pjesme iz zbirke Sokrat na psihijatriji koja će tijekom 2015. biti objavljena u izdanju
IK Klepsidra u BiH
