Dah kapi na
razbijenom ogledalu
od tajne tajniji, od zelene
zeleniji zvuci, sjenke i
lokvanj, između
slogova gluposti malo
sunca, slobode
i cvijeća. Plitko gaze
plitkoumni: šljamom,
barom i močvarom.
Bućnimo u život ko ima
dubok korjen, stablo jako
i raskošnu krošnju. Rijeke teku
tiho, ako su duboke, vjerolomno
snebivanje razum okoštava,
nbsp;svijet je kao korpa prljavštine,
zapleten u jedra potrganih
duša, lako padneš, a teško
izlaziš, u vijek iz vijeka
jeste kako nije bilo,
a život u oštru ivicu
udara, u svetoj leguri
dva tijela u jedno
& spaja.
-------------------------
Okrenuće
se sutrašnja
strana
ljubavi,
doći će u oplođenom
ljetu,
širokim sokakom,
opijena
slašću polena,
da nevidljivim
nitima splete u
vječnost životne
priče, koje
moramo sami
ispričati,
zabilježiti
vrijeme koje
izgorijeva u
vlastitom
žaru,
koje se iscrpava, klizeći
prema crti na kojoj se,
kada je dodirne,
izgubi.
-------------------------
Ako je dim
kao vjetar,
teško ga je
slomiti,
kao oblak
u oblaku,
postoji istinita
vjera, u srcu,
koje razumije
prostor i vrijeme,
i dani kad u meni
sve vrišti,
da moram skočiti,
i dozvoliti da
:me sveta
voda dotakne,
isčisti, izvuče
mrak i gluhoću,
čežnju lazur
: plavog
kamena pomiluje
miris božura,
sunce i mjesec
unesu toplinu
u mene,
a sreća je
tamo
gdje je toplo.
-------------------------
Uljuljkane,
labilne emocije
zapleću valove
slutnje u buket
ivančica, prsti
fluidnih oblaka
vrtlože drhtaje,
remete
usklađenost
zapažanja
hipnotisane
podsvijesti,
smrt čuči
skamenjena
na prijestolu,
krvari,
u plavičastoj
huki sumaglice,
u baštama
rajskim,
mjestu
određenom
za kajanje.
-------------------------
Boja indigo negdje
na kraju pjesme,
zadnji stih nema
nikakve veze sa
glavnim likom i
ljepotom divlje
guske, rekao sam,
pokušajnbsp; pisanja
preliva ljubav
u oblake i mjesec,
povezane sa očima
koje su plakale usred
noći, zbog bola srca,
indigo boje neba,
ali ne dignuti glavu i
vidjeti nebo je grijeh
protiv svoje duše.
Otvori prozor,
pusti sunce da posuši
buđ sa zidova tvoje
zatvorenosti, čin
samopoštovanja:
vilim te i ti voliš ptice,
oboje volimo ptice,
čvrsto držeći ruke
nade, ne zaboravimo
pogledati nebo boje
indigo.
Dah kapi na
razbijenom ogledalu
od tajne tajniji, od zelene
zeleniji zvuci, sjenke i
lokvanj, između
slogova gluposti malo
sunca, slobode
i cvijeća. Plitko gaze
plitkoumni: šljamom,
barom i močvarom.
Bućnimo u život ko ima
dubok korjen, stablo jako
i raskošnu krošnju. Rijeke teku
tiho, ako su duboke, vjerolomno
snebivanje razum okoštava,
nbsp;svijet je kao korpa prljavštine,
zapleten u jedra potrganih
duša, lako padneš, a teško
izlaziš, u vijek iz vijeka
jeste kako nije bilo,
a život u oštru ivicu
udara, u svetoj leguri
dva tijela u jedno
& spaja.
-------------------------
Okrenuće
se sutrašnja
strana
ljubavi,
doći će u oplođenom
ljetu,
širokim sokakom,
opijena
slašću polena,
da nevidljivim
nitima splete u
vječnost životne
priče, koje
moramo sami
ispričati,
zabilježiti
vrijeme koje
izgorijeva u
vlastitom
žaru,
koje se iscrpava, klizeći
prema crti na kojoj se,
kada je dodirne,
izgubi.
-------------------------
Ako je dim
kao vjetar,
teško ga je
slomiti,
kao oblak
u oblaku,
postoji istinita
vjera, u srcu,
koje razumije
prostor i vrijeme,
i dani kad u meni
sve vrišti,
da moram skočiti,
i dozvoliti da
:me sveta
voda dotakne,
isčisti, izvuče
mrak i gluhoću,
čežnju lazur
: plavog
kamena pomiluje
miris božura,
sunce i mjesec
unesu toplinu
u mene,
a sreća je
tamo
gdje je toplo.
-------------------------
Uljuljkane,
labilne emocije
zapleću valove
slutnje u buket
ivančica, prsti
fluidnih oblaka
vrtlože drhtaje,
remete
usklađenost
zapažanja
hipnotisane
podsvijesti,
smrt čuči
skamenjena
na prijestolu,
krvari,
u plavičastoj
huki sumaglice,
u baštama
rajskim,
mjestu
određenom
za kajanje.
-------------------------
Boja indigo negdje
na kraju pjesme,
zadnji stih nema
nikakve veze sa
glavnim likom i
ljepotom divlje
guske, rekao sam,
pokušajnbsp; pisanja
preliva ljubav
u oblake i mjesec,
povezane sa očima
koje su plakale usred
noći, zbog bola srca,
indigo boje neba,
ali ne dignuti glavu i
vidjeti nebo je grijeh
protiv svoje duše.
Otvori prozor,
pusti sunce da posuši
buđ sa zidova tvoje
zatvorenosti, čin
samopoštovanja:
vilim te i ti voliš ptice,
oboje volimo ptice,
čvrsto držeći ruke
nade, ne zaboravimo
pogledati nebo boje
indigo.
