Povodom izlaska romana »Traganje za samim sobom«, Fraktura, Zagreb, listopad 2025.
Zašto da ja pišem o Bagoli? Ne stojim li preblizu? Ne treba li se odmaknuti da se nešto vidi?
Ne trebam se bojati da ću otkriti previše. Nitko Bagolu tako nemilosrdno ne otkriva kao on sam.
U čemu je tajna da je preveo preko trideset knjiga sa slovenskog i skoro toliko s njemačkog? I još smo mu u studenom 2025. predstavljali dvadeset i petu vlastitu knjigu, drugo izdanje četrdeset i pet godina nakon prvog beogradskog objavljivanja.
Beograd 1978., sobica u Zahumskoj ulici na Zvezdari
Tajna je u onom okrutnom sjemeništu u Vrapču koje je pubertetlije u pola pet ujutro dizalo ispod laganog pokrivača i slalo ih na molitvu. Tu je naučio kako produljiti dan. Dok mi drugi još spavamo ušuškani jastucima, on je već dva-tri sata pisao i prevodio.
Najvrjednija investicija iz doba Vrapča bila je ona baterija s kojom je noću ispod deke buljio u stihove Charlesa Baudelairea.
Mi drugi upisivali smo se u gradske knjižnice uz mamino klimanje glave dok je otvarala novčanik za članarinu, on je okretao glavu lijevo i desno da buntovnog pitomca iz sjemeništa nitko ne vidi u tom grešnom činu: zanimale su ga zabranjene knjige. Index librorum prohibitorum.
Brzinu kojom rješava stvari povećao je onaj zastavnik koji je u kasarni Maršal Tito u Skopju naređivao da treba u pet ujutro uskočiti u čarape i čizme jer neprijatelj ne spava. (Vojska je ipak bila trideset minuta milosrdnija od sjemeništa u Vrapču. Trideset minuta jutarnjeg sna bio je veliki dobitak za guštera.)
I danas se oblači brzinom kao za karaulu. Misli su mu oduvijek uznemiravale žene, ali vjerujem da se u sebi nikad nije prestao iskreno čuditi kako žene ne mogu uskočiti u hulahopke, nego nešto dugo i polako petljaju.
Bagola cijeli život voli književnost, Zagorje i Sloveniju, ne nužno tim redom. Prve stihove pisao je na hrvatskom i slovenskom. Slovenski je upio uz Sutlu, cijeli život živi »tu in tam čez mejo«. To mu je i naslov jedne knjige. Čim je mogao primiti demižon u ruku slali su ga po »kiselu vodu« u šumicu kraj lječilišta Rogaška Slatina. Bila je to izvorska mineralna voda, dok je još nisu ukrotili u zelene boce Donata i Tempela, njeni su mjehurići izvirali su prekriveni lišćem. Divio se palačama i fontanama Rogaške Slatine. Iza velikog stakla fini su ljudi lizali kugle sladoleda. To mogu samo bogati.
U njegovoj župi Taborsko bogat je bio jedino velečasni župnik. Tata ga je prvo odveo da bude ministrant. Dok je župniku nosio misno vino u ampulicama od kuhinje do oltara, krišom je malo srknuo. Taj život nije imao loš ukus.
Danas ima tri pisaća stola nad kojima se grbi. Onaj u Humu na Sutli je najvažniji. Sutla, Sotelia je njegova strast. Humsko narječje koje je pomogao zaštiti zakonom.
Nikad mu nije teško dati pristanak da vodi okrugli stol uz nečiju obljetnicu, da održi posmrtno slovo, da ohrabri lokalni recital ili školsku literarnu družinu. U književnost ga je uveo veliki pjesnik, ne samo slovenske književnosti, Edvard Kocbek. Pamti kako su mu drhtale noge pred vratima njegova stana dok mu je nosio stihove na ogled. Danas on neće uskratiti ohrabrenje drugima, čak i kad na natječaj pošalju pjesmuljak, naravno, uz dvije stranice bilješke o piscu. Tolerantan je, to da.
Kad je u Zagrebu, na Novoj Vesi lupka od zore po tipkovnici na malom stolu. Ne smeta mu pogled na potresom razorenu zgradu u Medvedgradskoj zbog koje mu se oči spotaknu kad krenu prema Jurjevskoj. Možda to zdanje i ne vidi od slika u svojoj glavi gdje obitavaju duše, njegove i duše slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka čijih je 22.000 stihova preveo za »Obitavalište duša«.
Dok je u Hrašćini, piše za stolom zagorske književnice Štefanije Bernas - Belošević. Ne smeta mu što iz gornje ladice vire ostarjele »Brennschere« za njene frizure. U kuriji stavlja na stolac bordo-jastuk da bi dosegao tipkovnicu: prethodna vlasnica je bila puno korpulentnija od njega. Njeno povećalo u maloj ladici rijetko koristi. Vidi dobro. A to što je zagorski župan vidio suzu u Bagolinom oku dok su promovirali Zagorsku enciklopediju od 1200 stranica, nije se županu samo učinilo: kad je Bagola pokrenuo ideju da poslije Istre i Zagorje dobije svoju enciklopediju, trebalo je naći »lagev penez«, a ne samo uskladiti 140 suradnika. (I što je najčudovitije 2000 Zagoraca, koji inače ne vode na listi najvećih hrvatskih čitača, kupilo je svoju enciklopediju, i evo drugo prošireno izdanje 2025. još je opsežnije.)
Ugovara okrugli stol, promociju slikovnice o svojoj velikoj strasti – arhitektu Viktoru Kovačiću – rođenom u Humu na Sutli, rezervira karte za operu Manon Lescaut, potvrđuje uredniku da se slaže s naslovnicom nove knjige, javlja u Maretić »da bu za pol vure došel po jajca« i odgovara unuci na telefon koja mu je bila najdraža igračka u ranom djetinjstvu, jer je za domaću zadaću trebala napisati koja je bila djedu najdraža igračka. Djedina. (Bio je to onaj bijeli konj na drvenim kotačima kojeg je tata četverogodišnjaku donio iz vojske u Ičićima 1951.)
Od svih komplimenata Zagorju, najdraži mu je onaj slovenskog pjesnika Braneta Senegačnika, zagledanog prema Ivančici: »Ma kakva Toscana, Zagorje je pravi raj zemaljski!«
Kad skuha starinsku kavu u bosanskoj džezvi, sjednemo za stol ispod stoljetnog drenka (koji još uvijek donosi divne plodove za pekmez) i rješavamo križaljke.
Tko to može platiti?
Pitam se zašto stigne više nego mi drugi? Je li zbog hrane? Stol mu je krcat kao kod Keglevića. (Afrikanjske friške fige donosi mu susjeda.)
Od ranog jutra jako mu je važno voće. Kad presahnu trešnje u vrtu, okreće se štandu iz Kule Norinske. Poslije će okretati lubenice i dinje s Neretve. Krušku naši bere u vrtu kod šogorice Jožice. I lješnjake s deset stabala. Jabuka svaki dan. Najdraža mu je vinogradarska breskva. Ima posebnu tehniku za čišćenje nara. Odjednom nestane usred rečenice, odjuri niz brijeg do brajdi ispod klopotca da vidi jesu li možda čvorci ostavili koji grozd.
Zimi, u rupu avokada ulijeva malo maslinovog ulja. Ljušti mandarine, naranče, tuca orahe.
Meni hepatolozi sažalno klimaju glavom nad nalazima: »Gospođo, na redukcijsku dijetu!« Teoretski jako jednostavno: jednu trećinu manje! Njemu ne predbacuju ništa.
Nevjerojatno marljiv i kad treba rušiti stabla, kad mu dečki nacijepaju »furčeke«, za čas spremi četiri debla pod krov.
Reda mora biti!
»Baš sam pregledao portale, Jergović mi je na Ajfelovom mostu objavio 22 priloga.«
I ne samo to. Uspio je iznenaditi i Litvanca Vytenisa Andriukaitisa, svojevremeno povjerenika za zdravlje pri EU. Kad je došao u Zagreb poslije korone, Bagola je doturio organizatorima svoj prijevod gostovog izlaganja o jezicima koji je Vytenis predstavio u slovačkoj Nitri. Visoki gost otvorio je oči. U Nitri je govorio na esperantu, a jedini prijevod koji je vidio poslije Nitre bio je Bagolin. Prijevod s esperanta.
Novo Frakturino izdanje Traganja za samim sobom, predstavljeno u Frakturinoj knjižari 27. 11. 2025., uredila je Sanja Jovičić 45 godina nakon onog koje je tiskala beogradska Prosveta s urednicima Svetlanom Velmar Janković i Vidosavom Stevanovićem. Zagrebačka je knjiga nadopunjena brojnim pripovijestima koje je Bagola objavljivao u studentskim godinama po raznim časopisma u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, a nisu bile uvrštene u prvo izdanje. Popraćena je zanimljivim pogovorom Zdravka Zime.
Kud god bi došao dojdek Bagola se dočekao na četiri noge. Sebe je nazvao miljenikom sudbine. Veliki ljudi su ga ohrabrivali u Ljubljani gdje je počeo studij teologije. Tamo je, doduše, kad je donio indeks na potpis, doživio da ga je profesor – čuveni grafolog – začuđeno pogledao vidjevši njegov rukopis i upitao ga: – Gospodine, jeste li Vi ovdje na pravom mjestu? Tad nije sumnjao. Tek mu je nekoliko semestara kasnije postalo jasno da je profesor bio u pravu: nije mu bilo mjestu negdje na Madagaskaru, među misionarima.
Kad se preselio na bogosloviju u Zagreb, zavolio ga je rektor Ivan Golub, naklonost mu iskazivali pjesnici Mihalić i Gotovac. U godini »hrvatskog proljeća« tiskana mu je prva pjesnička zbirka za koju je dobio državnu nagradu, što je kod kanonika na Kaptolu pobuđivalo uvjerenje da je »prodao dušu vragu«. Zato ga je rektor uputio u gradić Eichstätt, »bavarski Vatikan«, da se u Zagrebu manje vidi kako strši. Uzdržavala ga je bauštela. Nosio je okvire prozora i vrata na osmi kat, lifta nije bilo.
Kad mu je u prosincu 1973. Večernji list objavio priču »Žrtva unatoč svemu«, o lezbijskoj vezi u ženskom samostanu, izbačen je iz zagrebačke bogoslovije uoči ređenja za đakona. Bezgrešna crkva takvo svetogrđe nije mogla otrpjeti davne 1973. a teško bi i danas. Seks u samostanu! Neviđeno! Drugi je dan morao napustiti bogosloviju. Skandal je bio još veći što je njegova rodbina već došla slaviti zaređenje. Donijeli su korpe krcate kobasicama, otvarali su se demižoni, kako priliči zagorskoj veselici. A nesuđeni slavljenik samo je htio nestati.
Prijatelj mu je ponudio sobicu na Trešnjevci. Uskoro je stao na noge.
U Skopju ga »kapetan bezbednosti« nije šest godina ranije uzalud »vaspitavao«, da bi mu bilo bolje da ne postane kaluđer, nego da upiše studij književnosti i bavi se pisanjem. Još kad se vraćao iz vojske, na željezničkom kolodvoru u Beogradu na kiosku je kupio časopis za poeziju, novosadska »Polja«. Kakva je to zemlja bila koja je na kioscima prodavala poeziju? Tko su bili kupci? Soldati koji su skinuli smb-šinjel, obukli jeftino civilno odijelo i krenuli u život? Tek su ih uvježbali da budu nišandžije, a oni otvaraju časopis za poeziju na prvoj stanici vlaka i šalju prilog redakciji tek što popiju prvi gemišt u svojoj seoskoj krčmi
Prve pjesme u Ljubljani pisao je na hrvatskom i slovenskom. U Novi Sad poslao je hrvatske. Kakve li sreće, vidjeti svoje ime ispod zadnjeg stiha! U Ljubljani ili u Novom Sadu.
Još u Ljubljani shvatio je da mora zatajiti svoje prezime da bi nešto objavio. Cenzura je prema sjemeništarcima bila prevelika. Posegnuo je za imenom kojim su zvali djeda. Djed je kupio kućerak od nekog anonimnog Bagole. Tako je svom prezimenu Brezinšćak dodao Bagolu. Poslije se zaprepastio kad je vidio da se cijelo selo kod Nagykanizse zove Bagola. Od službenika je zatražio još jednu promijenu prezimena. Molio je osobnu iskaznicu na Brezinščak, ne na Brezinšćak.
Službenik ga je blijedo gledao.
»Promijeniti kvaku na ć?«
»Da. Nitko od kajkavaca ne zna izgovoriti ć.«
Kad je u tajništvu Filozofskog fakulteta zabezeknut saznao da se ne priznaje vjerska škola i da ne može upisati studij, prijatelj mu je dojavio da sjedne na Aurora Express i krene za Beograd. Što ne može u Zagrebu, može u Beogradu. Zanimljivo da mu tijekom školovanja nitko nije rekao da se u Zagrebu nakon vjerske škole ne može upisati fakultet. A može u Beogradu? Doista?
Srknuo je svoju prvu lincuru, pojeo dva tvrdokuhana jaja i slušao kako mu tuče srce dok je stajao pred profesorom.
»Znamo mi, bre Božidare, što je teologija! Upisat ćeš, ne prvu, nego treću godinu. Naravno, trebaš prvo položiti opštenarodnu obranu.«
Našao je sobicu u Zahumskoj ulici, sa česmom u dvorištu gdje su na štriku visjele plahte petero ili šestero susjeda koji su gazdi Arsenu iz Aranđelovca plaćali kiriju za bivše šupe – unapređene u sobice. Na tapeti uz uzglavlje stajao je zapis prethodnog stanara »Bolja je Vesna danju nego noću«. Tonuo je u san uz zamišljena bedra te Vesne. Njegova se domaćinstvo sastojalo od male žličice koja će se od sutra zvati kašičica. Tanjur se zvao tanjir.
Nakon neke pijanke neki mu je od novih kolega ostavio u džepu Bukvar, da zna što mu sad treba. Kad je u nekom veselju zapjevao Još Hrvatska ni propala, spasio ga je od milicije konobar, pun suosjećanja, koji mu je u čašu ulio neki sedativ pa je začas zaspao snom pravednika nad stolom punim čaša i »čikapernica«. Čini se da je za tim sredstvom snalažljivi konobar morao češće posegnuti i na drugoj strani beogradskog glazbenog spektra.
Urednik Frakture Seid Serdarević na predstavljanju je koristio metaforu »da je živio skromno poput Nepalca u Zagrebu danas«.
I tako se dečec iz zagorskog blata dovinuo do diplomskog o njemu najdražem filozofu Friedrichu Nietzscheu. Opštenarodna obrana i nije bila najgora stvar kroz koju je trebalo proći.
Knjiga Traganje za samim sobom obuhvaća desetljeće od 1968.-1978. To nisu samo intimni zapisi o odrastanju i sazrijevanju. Tu se ogledava vrijeme Hrvatskog proljeća, radnička i politička emigracija, važne crkvene, kulturne i društvene institucije. U ovoj knjizi sabrane su i njegove pripovijesti objavljivao u časopisima diljem Jugoslavije, kojima smo već zaboravili imena čim je autoput Bratstva-Jedinstva prestao voditi do Beograda i zaustavio se u Lipovcu: ljubljanski Klic časa, Pogovori, Tribuna, Prostor in čas; celjski Obrazi, mariborski Dialogi; zagrebački Teka, Oko, Pitanja; beogradski Omladina, Književna reč, Književne novine, Ideje i Bagdala iz Kruševca. Od časopisa koji su mu objavljivali prozu preživjeli su jedino mariborski Dijalogi i beogradske Književne novine.
I danas dok mu iz stihova, kao u pjesmi o starom orahu, već viri strah od smrti, odmahne rukom na taj strah.
Ogromno stablo oraha
počelo se iznenada sušiti,
morali smo ga hitno srušiti
od njegove dugovječnosti
ostala su tek drva za zimu
i pritajen strah od smrti.
(Ogromno stablo oraha, iz knjige izabranih pjesama Svetkovini u predvečerje, Matica hrvatska, Zagreb 2023. )
Zagorje nema većeg književnika od Bagole. Odužio se Zagorju ne samo što je inicirao da humsko narječje bude zaštićeno kao hrvatska nematerijalna baština već je Zagorju postavio i veliki spomenik koji se više ne može srušiti, kao da ga je radio Augustinčić: pokrenuo je Enciklopediju Hrvatskog zagorja koju je ostvario Leksikografski zavod.
Napisao je trilogiju o najvećim ljudima rođenim u humskom kraju: patologu dr. Ljudevitu Juraku (1881. – 1945.), arhitektu Viktoru Kovačiću (1874.-1924.) i svom prijatelju iz mladih dana, ubijenom svećeniku Antunu Grahovaru (1951.-1990.)
Ususret 79. rođendanu ostaje vedar i piše dnevničku prozu radnog naslova »Život je pjesma«.
Velik dio slovenske književnosti prenio je u hrvatski jezik. I sad mu je na stolu knjiga mlade slovenske književnice Ane Schnabl koju će uskoro početi pretakati na hrvatski.
Od svih rečenica koje je u životu Bagola preveo sa svih jezika sa kojih prevodi, u ovoj životnoj fazi najvažnija mu je ona velikog slovenskog književnika Lojzeta Kovačiča iz njegove knjige Kristalno vrijeme: »Zrelost je sve«.
