Vraz je ustrajavao na glasovnim i gramatičkim posebnostima domaćeg narječja, što će svoju valjanost doživjeti tek dvjesto godina kasnije, unutar društvene i političke tvorevine koja je mnogo šira od sveslavenstva.
Stanko Vraz bio je najmlađi od šestero djece, a rodio se prije dvjesto godina, 30. lipnja 1810. Otac mu je bio općinski školski nadzornik, pa je i on 1828. položio učiteljski ispit. Po svjedočenju suškolarca Frana Miklošiča, najznačajnijeg slovenskog slavista 19. stoljeća, Vraz je već u gimnaziji pisao slovenske stihove. Zajedno s Miklošičem odlazi 1830. na studij u Graz. Prvu godinu završio je uspješno, a u drugoj nije položio nijedan ispit. Htio se prije svega afirmirati kao slovenski pjesnik, zapisivao je domaće narodne pjesme i napjeve, studirao svjetsku književnost, pratio noviju europsku liriku Goethea i Byrona te strastveno čitao Prešerna i Mickiewicza.
Budući da je tvrdoglavo ustrajavao na nekim glasovnim i gramatičkim posebnostima domaćeg štajerskog narječja, nije bio baš omiljen kod Prešerna i uredništva Kranjske čbelice. Bio proglašen maltene narodnim odmetnikom, a danas se upravo te posebnosti materinskoga govora itekako vrednuju, pa su tako, prije tri godine, materinski govori humskog i bednjanskoga kraja proglašeni posebnim nematerijalnim kulturnim dobrom hrvatske kulture, a vjerujem da će nematerijalnim kulturnim dobrom slovenske kulture biti proglašen i Vrazov prleški (ljutomerski) materinski govor. Prema tome, Vraz je ustrajavao na nečemu što će svoju valjanost doživjeti skoro dvjesto godina kasnije, tek u ovo naše vrijeme, unutar društvene i političke tvorevine koja je mnogo šira od sveslavenstva, unutar Eurospke unije i suvremenog europejstva.
Za vrijeme ljetnih praznika 1833. namjeravao je otputovati u Ljubljanu da se dogovori u vezi s pravilima svog narječja, ali ga u tome preduhitri hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj, koji se tih dana, na povratku iz Beča, zaustavio u Grazu i pozvao Vraza na suradnju u svojim novinama za koje je upravo dobio dozvolu. Umjesto u Ljubljanu, Vraz je krenuo u Hrvatsku (Krapina, Samobor). U Hrvatskoj, naravno, nije našao rješenje za svoje narječje, ali su ga zato oduševile pripreme za izdavanje novina i časopisa te preporoditeljska uzavrelost mladih iliraca.
Po povratku iz Hrvatske u Graz htio se opet afirmirati uz Prešerna, kao suradnik Njemačko-slovenskog rukopisnog rječnika za koji je marljivo skupljao domaće riječi. Htio je na svaki način dati osobni doprinos stvaranju slovenskog jezika, a njegovu pažnju osobito je privuklo Čopovo »objektivno viđenje« književnog jezika, pa mu je 24. siječnja 1834. pisao kako je voljan sporazumjeti se s urednicima Kranjske čbelice o jezikoslovnim pravima narječja. Čop je odugovlačio s odgovorom, a Vraz je u međuvremenu otkrio u Janu Kollaru »slavenskog proroka i spasitelja« koji je odgovarao njegovim revolucionarnim snovima. U svoje političke budnice počeo je unositi nove riječi koje je smišljao po češkom uzoru. No dosta brzo odustao je od tog pothvata te nastavio s pisanjem političkih i ljubavnih soneta na slovenskom jeziku s prleško-zavičajnim vokalizmom.
Za vrijeme ljetnih praznika 1834. Vraz je najprije otputovao u Ljubljanu. Tu se doduše sreo s objektivnim Matijom Čopom, jezikoslovnu pomoć nudio mu je i Miha Kastelic, čak je i s Prešernom našao neke dodirne točke, ali po pitanju poezije njihovi su putevi išli različitim smjerovima. Prešern je u poeziji vidio prije svega sredstvo za kultiviranje čovjeka i naroda, a Vrazu je poezija služila kao poziv na narodni preporod i sveslavensko udruživanje. Budući da nije dobio odgovor na pitanje o jezikoslovnim pravima narječja, žurno je otputovao u Zagreb i Krapinu. U Hrvatskoj se najprije sprijateljio s mladim političarom i književnikom Ljudevitom Farkašem-Vukotinovićem. U rujnu 1934. u Krapini se pobratio s Ljudevitom Gajem koji mu je obećao da će novi književni časopis Danica objavljivati priloge »ne samo vu Hrvackom, nego i vu drugih ilirskih narečjah«. Pa ipak, još uvijek se nadao da će mu Miha Kastelic objaviti pjesme u Kranjskoj čbelici.
U srpnju 1835. poslao je za Kranjsku čbelicu nekoliko zapisanih narodnih pjesama, jedan sonet, odgovor budućim kritičarima te tri pjesme napisane u istočno-slovenskom duhu i slogu. Čekao je poziv iz Ljubljane, ali ništa od toga. Sredinom kolovoza 1935. umjesto u Ljubljanu otputovao je u Krapinu, Ljudevitu Gaju koji je odlučio svoje Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske i Danicu preimenovati u Novine ilirske, kao glasilo Ilirije, domovine Hrvata i svih južnih Slavena. To saznanje Vraz je popratio odlukom da će odsad na svakih deset slovenskih pjesama napisati jednu »po obćem illyrskom«; tako je svoju romancu »Micka i Marko« prepjevao na ilirski i dao joj naslov »Stana i Marko«. Povrh svega, u Samoboru se zaljubio u Juliju Cantilli.
Po povratku u Graz odlučio je nastaviti studij prava, ali ga sredinom rujna 1835. ugodno iznenadi vijest da mu je u Danici objavljena pjesma »Stana i Marko«, i to s potpisom S. V., Ilir iz Štajera. Miklošič mu je odmah predbacio otpadništvo, a i svi članovi Slovenske družbe u Grazu, takozvani slovenopoliti, bili su uznemireni. Podršku mu je davao jedino Slovenac Štefan Kočevar, kojemu je to bio naprosto dokaz slovenske spremnosti za suradnju s hrvatskim ilircima.
Ovdje želim posebno istaknuti veliku ulogu koju je u Vrazovu životu imao Štefan Kočevar, liječnik, narodni preporoditelj i političar iz Podčetrtka i Celja. S Vrazom se upoznao 1832. u Grazu i ostao mu je prijatelj i dobrotvor do kraja života. Pratio je njegov rad, novčano ga podupirao, zauzimao se za njega. Kočevar se vatreno zauzimao za bolje međusobno poznavanje slavenskih naroda, osobito Slovenaca i Hrvata.
Vrazovu suradnju s ilircima ili Hrvatima ne mogu nikako oprostiti neki Slovenci sve do danas. Tako je prije nešto više od tri godine, početkom 2007., ljubljansko Delo objavio prijedlog da se u Ljubljani i Ptuju promijene imena trgova nazvanih po pjesniku Stanku Vrazu kao simbolu navodnog hrvatskoga kulturnog imperijalizma. Delo je, naime, objavilo pismo jednoga čitatelja koji upozorava na neriješena granična pitanja s Hrvatskom i tvrdi da je Slovencima ilirizam, koji je predstavljao Vraz, nanio »goleme štete«, jer se on zauzimao za zajednički ilirski jezik zbog čega su kasnije u kraljevini Jugoslaviji Slovence tjerali govoriti »srbohrvaško«.
Takve jednostrane osude Stanko Vraz zaista nije zavrijedio. Nažalost, jugoslavenska indoktrinacija desetljećima je udaljavala i otuđivala Hrvate i Slovence. Udaljavala ih na taj način što su Slovenci u višim razredima osnovne škole učili ‘srbohrvaščino’, što znači srpsku ekavicu, koju su potom u jugoslavenskoj vojsci samo učvrstili. Zato su na susretima gospodarstvenika, ali i političara i znanstvenika sve do 1990. sa svojim hrvatskim partnerima razgovarali ili slovenski ili srpski, a nipošto hrvatski! Poslije 1990. ti su se odnosi bitno izmijenili. Slovenski gospodarstvenici, političari i znanstvenici nađoše se na susretima s hrvatskim kolegama u velikoj neprilici zbog svoje ‘srbohrvaščine’. Često sam imao priliku vidjeti kako se slovenski sugovornici muče s hrvatskim izgovorom, vidjeti i slušati njihovo nelagodno ispričavanje zbog duboko usađene ekavštine. Takva ispričavanja obično bi završavala u mučnoj tišini koju sam na lijep način uvijek pokušavao prekinuti s podsjećanjem na Franca Prešerna, na njegovu rečenicu iz pisma Stanku Vrazu: »Sjedinjenje svih Slavena u jedan književni jezik ostat će po svoj prilici tek pobožna želja.«
Čast i slava Francu Prešernu! Ali dužni smo odati i veliko poštovanje Stanku Vrazu koji je prvi u Hrvatskoj pokušao živjeti jadovit život književnika od zanata. Danas bi se vjerojatno osjećao i potpisivao ne kao »Ilir«, nego kao »Europučanin iz Štajera«, baš kao što se osjećamo mnogi Slovenci i Hrvati u prelijepom slovenskom Štajeru i Hrvatskom zagorju.
U travnju 1837. Vraz je pitao Prešerna bi li mu mogao objaviti nekoliko balada i pohvalu ilirizmu. Najavio mu je svoj literarni almanah i molio ga za suradnju. Prešern je nekoliko mjeseci kasnije odbacio Vrazovo očekivanje da bi mogle slavenske književnosti revolucionarno djelovati na sudbinu naroda. Vraz se u studenom iste 1837. godine uzvišenim riječima zahvalio Prešernu za pomoć te mu ujedno bezobzirno poručio da se definitivno pridružio ilircima, budući da njega i urednike u Ljubljani nije mogao pridobiti za reformu književnog jezika u smislu sinteze između središnjeg i istočnog vokalizma te da je općenito prestao pisati na slovenskom jeziku.
Danas je Stanko Vraz nadasve zanimljiv u svjetlu prekograničnih projekata Europske unije. Poslije velikog početnog oduševljenja novim državama na prostoru bivše Jugoslavije možemo i moramo staloženo i iskreno ljubiti svoj narod i djelovati za boljitak svoje države, što je osnovni preduvjet i jamstvo poštovanja svakog drugog, ponajprije susjednog slovenskog naroda i države. Hrvate i Slovence ne mogu ubuduće zbližavati nikakva oduševljavanja sveslavenstvom, nikakve parole o bratstvu i jedinstvu, pa ni parole o europeizmu, nego ponajprije i povrh svega čista istina i istinske vrijednosti naših naroda i država na svim područjima čovjekova življenja i stvaralaštva.
