LJUBAV, LJUBAV PRIJE SVEGA

I, kao zveckanje čajnog servisa,
čuje se zvuk crkava venecijanskih
u jednoj kutiji života slučajnih.

Josif Brodskij, Laguna

Onog nedjeljnog jutra koncem maja 2001 voz Udine-Venecija stigao je sa zakašnjenjem od pola sata. Stoga moja supruga i ja nismo uspjeli da budemo prisutni na oproštaju od Nadežde Ivanovne Bramberg, naše Nadje: njen pastorak, pedeset-i-kusur-godišnjak sportskog stasa, u elegantnom crnom odijelu, već je bio rasuo njen pepeo po vodama ispod Rialta. Dvadesetak minuta kasnije, u hotelu, reći će nam: »Žao mi je, mislio sam da ste zaboravili… Ah, niste mi ostavili broj vašeg mobilnog telefona.« (Kad mu rekosmo da nemamo mobilni telefon, on nas pogleda čudno, možda onako kako su konji u Engleskoj, nekad davno, gledali ljude bez kišobrana.) Ručali smo zajedno; i taj ručak je bio među posljednjim željama njegove maćehe. O Nadeždi Ivanovnoj razgovarali smo malo, uostalom kao i o drugim stvarima. Skoro ništa osim njegovog pitanja: »Kako je moguće da ste vi tako dobro poznavali pokojnicu?« i mog odgovora: »To je jedna duga, duga priča…« Njegov mobilni je zvonio svakih dva-tri minuta, on je odgovarao ubjedljivim glasom pravog advokata. Prije rastanka me zapita: »Hm, vi ste autor priča koje su se tako dopadale Nadeždi Ivanovnoj?« Duboko iznenađen tim, meni zaista neočekivanim, riječima izmucah jedno da-da, kao da sam zbog nečeg bio kriv. Zato mi se, po izlasku iz hotelskog restorana, kli-kli venecijanskih galebova učinise ironični, štaviše podrugljivi? Utom se oglasiše zvona. Bila su živi odjek iz jedne kutije života slučajnih?

Nadju Ivanovnu prvi put sam susreo u friulskom gradu Kazarsi, u decembru 1993, nakon predstavljanja jedne moje knjige priča. »Nadia Bramberg...«, tako mi se obrati jedna starija ženica s plavim šeširićem, vunenim pončom iste boje koji, na svaki živahni pokret njenih ručica, njenom sićušnom tijelu davao je izgled leptira. Užurbano zatraži moj broj telefona i, ostavivši me zbunjenog, ode. Javiće mi se nekoliko dana kasnije. »Ja sam, Nadja... Pročitala sam vašu knjigu...« Tek što joj zahvalih za pažnju koju je posvetila knjizi, iz slušalice stiže jedno međutim, nakon kojeg je slijedilo: »Mogu li s vama razgovarati?«

I… tako, jednog predvečerja, u jednom baru u centru Udina, po čijim zidovima su se utrkivali odbljesci božićnih svjetiljki (kroz prozor sam, s vremena na vrijeme, bacao pogled na novinski kiosk okružen plakatima o glavnim vijestima dnevnih novina: Balkan – jedan beskrajni rat?, Sarajevo – opsada bez kraja?), započe dugi niz mojih susreta sa Nadjom, obilježenih, prije svega, našim polemikama. Bile su dolcemente aspre. Slatko oštre. Njeno francusko r davalo je njenom glasu i u našim polemikama ton neke primamljive otmjenosti. Ipak, to r odavalo je i staru istinu o strancu koji se naizgled ni po čemu više ne razlikuje od ljudi zemlje u kojoj živi, osim sto ga prate, kao neodvojive sjenke, njegovo ime i barem jedan glas koji nije uspio prilagoditi. Ah, kako da se ne sjetim njene prve opomene, u kojoj r u scrivere – pisati krcnu kao da se lomila grana: »Vi morate pisati i o drugim stvarima!« Istu opomenu će mi ponoviti u svom prvom pismu, upućenom iz Rumunije. Slijedila su i druga, brojna pisma moje, u to vrijeme sedamdesetogodišnje, leptirice, sa njenih putovanja po istoku Evrope, u potrazi za starinama za njen antikvarijat u T***. (Leptirica, uvijek leptirica! Imala je pončo za svako godišnje doba.)

A u onom pismu? I drugim, nakon ovog?

O sebi – ni riječi. Na način čudesno prirodan obraćala mi se na temu mojih priča: »Vi, tokom svog pripovijedanja, tek što stignete do tačke od koje bi se mogla razviti jedna ljubavna priča, sve to napustite i zaputite se ka pitanju: zašto čovjek ratuje? Da li ste vi svjesni da većina čitalaca ne razbija glavu tim pitanjem?« Pobunih se: »To ne možemo znati posve sigurno!« Ona se naroguši: »To ne, zacijelo, ali jedna stvar bi vam morala biti jasna: većini čitalaca se više sviđaju ljubavne priče!«

Prolazili su dani i mjeseci, rat u Bosni se završio, mi se nismo vratili u zemlju koju nikad prije nismo ni pomišljali napustiti, a moj odnos s Nadjom suštinski se nije mijenjao: o svemu što sam pisao i objavljivao nije nedostajalo njenih kritika. Bile su, kao i naše polemike, dolcemente aspre. Uslijedio bi redovno njen smiješak, polutužan: Kome ja to sve govorim? Ali govoriću ti ovako, dok sam živa! (Već nakon našeg prvog susreta ona je istrajavala u nastojanju da pređemo na ti. Nećkao sam se, meni je to ti, u odnosu prema njoj, zvučalo grubo, neučtivo, ali popustih. I, tako, s prvim proljećem, u našoj kući u Z***, ona postade naša Nadja. Ah, da ne zaboravim reći: bila je od rijetkih osoba koje nas nisu zapitkivale da li ćemo i kad ćemo se vratiti u Bosnu.)

Naša Nadja, na pragu jedne zime – baš tih dana duvao je burian, vjetar koji od Urala i ruskih stepa Friuliju donosi hladan vazduh i suh snijeg - ipak će početi da govori i o sebi: »Ja sam stvorenje došlo na svijet čistim slučajem... Znaš li ti šta je slučaj? Hm, nije važno! Zamisli zimu na obalama Crnog mora – ah, ova friulska, i kad zaduva burian, samo je jedna šala! – zamisli ledenu buru, mnogo ljudi u luci grada Odese: građani i plemići u bijegu… Ah, već znaš: građanski rat, bijeli i crveni. I, tako, svi čekaju brod za Istambul. Mnogi sumnjaju da će se pojaviti na vidiku a još više, ako se pojavi, da će svi moći da se ukrcaju. Medju njima je jedan mladi plemić: oči mu se žare, ima groznicu. Pored njega je kofer, nevelik. Posve blizu, on čuje jedan glas. Ženski, mekan, mladalački. Koji časak potom njegov i njen pogled će se susresti. I to baš u trenutku kad se bude oglasila sirena očekivanog broda! On ima mjesto na brodu, unaprijed obezbijeđeno, ali, svejedno, njegov pogled je tužan, bolan. Ne uspijeva vidjeti gdje je ona koju je maločas vidio, čuo njen glas. Ni lice onog starijeg čovjeka s okruglim naočalima, koji je, misli on, njen otac. Ipak, vidjeće ih, među licima onih koji nisu imali sreću da se ukrcaju na brod. Očekujući da nekim čudom opet bude spušten pokretni most, stoje na molu, nepomični, kao živi kipovi. Mladić se probija kroz masu putnika, žuri prema pramcu, da zamoli kapetana broda da primi još dva putnika. Ali kapetan, bez riječi, samo niječno zavrti glavom. U tom času mladić izvadi pištolj iz onog kofera i, uperivši ga prema kapetanovom čelu, kaže da ne želi popustiti: ili-ili. Gle, čudo! Most je spušten, jedan čovjek i jedna mlada djevojka žurno se penju… Mladić, pospremivši oružje, skine sa prsta veliki zlatni prsten: poklon kapetanu, za strah i ostalo… Dalje? Naravno da ima dalje… Ona djevojka na brodu koji plovi prema Istambulu njeguje onog mladića, da bi što brze i bolje ozdravio od upale pluća. Kasnije? Ima i kasnije, dragi moj! Desiće se, zamisli, zbog nekog nesporazuma u polasku vozova prema Parizu, da izgube jedno drugo… Ali, kao u svakoj pravoj priči, oni će se naći ponovo, dakle u Parizu. Njihova kćerka će u tom istom gradu, tri godine nakon završetka drugog svjetskog rata, upoznati jednog advokata, Italijana, koji će se u nju zaljubiti. I ona, naravno, u njega. On će se toliko zaljubiti da će zbog nje ostaviti suprugu i jednogodišnjeg sina. Njihova priča se nastavlja u Italiji, prvo u Bolcanu, gdje je advokat naslijedio jedno imanje, zatim u Veneciji, Veroni, Paviji, Mantovi i, na kraju, u jednom planinskom mjestu u Friuliju. U tu priču će ući i njegov sin, koji će nakon majčine smrti, živjeti sa njima. Putuju, mnogo, bože, koliko su putovali! Ali svim zajedničkim putovanjima dođe kraj, kao i svemu, zar ne? Ah, rekla sam, na kraju, nešto zaista blesavo?«

Posjećivala nas je iznenadno, u nepravilnim vremenskim razmacima, zadržavajući se kratko, nikad duže od dan-dva. Istina, ponekad smo se brinuli zašto se dugo ne javlja. Jednom smo joj telefonirali na broj njene radnje u T***. Glas telefonske sekretarice nam je objasnio da gospođa Bramberg otvara radnju samo na poziv pravih ljubitelja starina. Pitali smo se i zašto se bavi antikvarijatom. Budući udovica jednog advokata vjerovatno nije imala materijalnih problema. »Zašto tako često putuješ, Nadja?« zapitasmo je jednom, po povratku sa jednog od njenih putovanja po Mađarskoj. »Putovanje je susret s vremenom ispunjenim razmišljanjem o dvije najvažnije stvari…« reče ona, ne trepnuvši okom, kao da je samo čekala čas kad da je o tome upitamo. »O dvije stvari?« kliknusmo, uglas. »O ljubavi i smrti...« Poćutasmo potom, kao po dogovoru.

»Ima li šta novo?« Tim pitanjem mi se obraćala odmah nakon pozdrava. »Iste teme – iste priče!« uzdahnula bi, ne skrivajući svoje razočarenje. Ni za moje ne-poezije (bolje reći diskurse nimalo lirične, stvarane u zapitanosti ko smo unutar Istorije u Pokretu i koliko je istina a koliko iluzija da smo zaista vidjeli njeno lice) činilo mi se da nije željela pokazati ni trunku razumijevanja. Istina, nad jednim ne-stihom se zamislila, ali vrlo kratko: Ko sam u vremenu novih atlasa? Prema našim friulskim prijateljima angažovanim u mirovnim pokretima bila je bespoštedna; kritikovala ih je i zato što me nisu savjetovali da se bavim nekim drugim literarnim temama. »Pacifizam je ideologija, a ideologije ubijaju umjetnost…« Oni su je ubjeđivali da misao o miru i nenasilne akcije zasnovane na toj misli nisu nikakva ideologija već potreba. Ona je ostajala gluha za njihove riječi. »Uz sve to, ko je taj koji je u stanju izmijeniti puteve kojim se kreću točkovi istorije? Niko!« neumorno je ponavljala. »Nama preostaje samo ljubav… Ljubav, ljubav prije svega! Ah, vi ne znajete čto ljubov!« Tako joj se, prvi i posljednji put, oteše riječi na ruskom: Vi ne znate šta je ljubav!

Jednog martovskog popodneva, 1997… Pisao sam, tastatura kompjutera je tiktakala kao neki nesvakidašnji sat; Nadja, čitajući jednu knjigu, sjedila je meni nasuprot. »Šta nam lijepo pišeš, a?« zapita me nakon dugog ćutanja. »Jednu priču…« odgovorih. »Razumjela sam, ali o čemu?« reče odižući jednu obrvu. Ah, tako dobro sam poznavao taj znak na njenom licu! Odavao je, naravno, njenu spremnost za polemiku. »Eto, pripovijedam o jednom starom jugoslovenskom piscu, partizanu, koji je prije više od pedeset godina proživio rat koji kod nas nije bio samo oslobodilački, kako su nas učili u školi, već i bratoubilački… Krajem osamdesetih, ispunjen tjeskobom, naslućujući da bi se svo zlo iz prošlosti moglo ponoviti, odlučio se na jedno putovanje diljem cijele zemlje, koje, naravno, više nema i…« Bože, s koliko naslade u glasu ona nastavi nit radnje: »…i u jednom mjestu, sasvim neočekivano, susreo je jednu svoju staru ljubav!« Ali ohladih plam njenog oduševljenja. »Ne, draga Nadja, to se nije desilo… Želio je, potom, da obiđe krajeve i gradove u kojim se dotiču ili prepliću zemlje mržnje, nesloge, nesporazuma: Jerusalem, Belfast, Kipar, Baskija... Želio pa i učinio! Potom je namjeravao posjetiti i američki Jug, Foknerov, ali u toj namjeri neće uspjeti jer…« Nadja pljesnu dlanom o dlan, poskoči sa stolice. »…jer na trajektu za Kipar susrešće drugu staru ljubav?« Drugu staru ljubav? Kao da su se baš u času pisčevog polaska na put svijetom razmiljele sve njegove stare ljubavi! »Ne, draga Nadja... To se nije desilo jer, jednostavno, njegov život završio se…« Ona me pogleda kao da sam joj nešto silom oduzeo, očito ne želeći čuti kraj jednog zaista stvarnog poglavlja iz života tog pisca. »Ne, dragi moj! Nije on umro jednostavno kao što ti misliš, već zato što je sebi umislio da može dodirnuti čvorove istorije i, zarobljen njima i mišlju kako da se razriješe, nije uspio naći nikakav izlaz… Ali, da zaista je susreo neku staru ljubav..?« (Malo kasnije nađoh na stolu isječak iz jednih dnevnih novina: D. Smith, engleski oficir mirovnih snaga u Bosni, ostavio je suprugu i djecu zbog jedne lijepe Bosanke, prevoditeljice… A na margini članka, Nadjinom rukom napisano: Iskoristivo? Šta misliš? Tek tada spazih da je zaboravila knjigu koju je čitala: Misljaščij trostnik, Nina Berberova. Jedna prava ljubavna priča, samo to sam mogao reći sam sebi o Trsci koja misli. Koja je, uistinu velika priča, kao što je istina i da je Berberova bila pravi pisac: pisala je, u egzilu, ne misleći da li će njena djela ikada biti objavljena.)

Nikad prije nisam vidio Nadju tako ljutitu kao onog dana kada je saznala da je jedan rimski književni časopis zatražio da se predstavim sam, na nekoliko stranica. »Uz sve to smatraju da si pisac migrant? Bolje da su rekli: egzotična životinja!« poče da grmi moja leptirica ne skidajući svoj pončo. »Pisci, dragi moj, ili su pisci ili to nisu! A zna se koji su pravi…« Nastavih: »…oni koji pišu prave ljubavne priče!« Njene oči se ovlažiše, bila je ganuta mojim riječima iako si bile ironične.

Kroz nekoliko dana, dok sam joj čitao fragmente iz Nečeg sličnog predstavljanju samog sebe, činilo mi se da Nadja ne korača već prolijeće iz ugla u ugao sobe, siktavo razbacujući svoje opomene, savjete, žaoke. »U mom friulskom danas, kad pišem, nijedna od magičnih biljki koje rastu duž otrovnih staza nostalgije nije toliko živa kao stabalce igde (Elaeagnus angustifolia). Raslo je u središtu avlije mog djetinjstva. Njeno glatko sitno lišće, za ljetnih dana obasjanih suncem, iskrilo se kao da je bilo posrebreno; noću bi se pretvaralo u plavičastu sjenku usidrenu u mir avlije. Igda iz nekad - krhko stabalce u središtu svijeta: bezbroj listića, svaki listić – jedno lice, jedna sudbina u raspršenosti lica koja sam poznavao, s kojim sam dijelio ono što tako često odveć jednostavno, i ne misleći zašto, nazivamo život… Imao sam tu igdu pred očima dok sam pisao i moju priču Saučesnik. Preobrazio sam je u Igdrasil, sveto zimzeleno drvo iz nordijske mitologije, izraslo u središtu svijeta, koje je vršcima svog stabla dostizalo do neba, granama i lišćem stajalo nad svijetom živih a korijenjem bilo povezano sa svijetom mrtvih…«

Slušala me ćutke, vrteći prstima kao da prebire samo njoj vidljive brojanice. »Htio sam biti iskren…« rekoh. »Iskren? Naravno, takav si bio i dok si ostvarivao sliku koju vidiš u zapadnim prozorima tvoje kuće u Z***!« uzviknu ona obuzeta svojom slatkom ljutnjom i ponovo se lati one knjige. Ali naglo poskoči i maši se mog rukopisa. »Iza polja kukuruza vidim zgradu Centra za prijem imigranata, onu istu u kojoj sam se, zajedno sa mojom porodicom, na početku stranstvovanja polako vraćao u život i suštinu običnih a dragih stvari. U daljini, na posljednjoj liniji horizonta, vidim vrhove Pjankavala u čijem podnožju je velika vojna baza, poznata u cijelom svijetu… Tako jedna vazdušna linija duga pedesetak kilometara povezuje dva znaka savremene istorije: prvi, koji ima značenje mogućeg mira i jedne stvarne solidarnosti; drugi, jasan u svojoj poruci destrukcije i smrti…« to pročita glasno, teatralnim pokretima ruku prateći svaku riječ pa zaćuta, u jasnom očekivanju da joj nešto kažem, tako da bi mogla povećati naboj svoje ljutnje.

I ja sam ćutao. Potom, ona me samo ošinu pogledom i nastavi čitati.

»Od mojih istočnih prozora pruža se vidik na lanac Alpa, slovenskih. To je djelić zemlje u kojoj sam rođen i iz koje sam pobjegao, odbijajući sve vojne uniforme, na početku bratoubilačkog rata: Da, pobjegao, praćen, kao i mnogi drugi, dodatnim imenima: pobjeglica, dezerter, podlac, izdajnik… U Sloveniji, na početku mog stranstvovanja, bio sam bez važećih dokumenata. Nakon protjerivanja iz Slovenije, u Italiji sam cijelu godinu dana proveo kao turista (tako je stajalo u mojoj i dozvoli boravka svih Bosanaca). Dakle, mnogo je vode proteklo rijekom Kormor, dok nisam postao pravi pravcati izbjeglica, profugo. Mnogo, mnogo vode je proteklo Kormorom i dok nisam počeo shvatati da je onaj centar jedno ostrvo, prilično usamljeno: dovoljno mi je bilo da se otisnem od njegovih obala, pa da susretnem i mnogo drugačijih ljudi: odbojnih, sumnjičavih, medju kojim nije nedostajalo ni onih ravnodušnih ne samo prema našoj već tragediji svakoj, uopšte. A ona riječ, profugo, tačnije njena prva dva sloga, pri izgovoru stvaraju neku vrstu vjetra…« Nadja odloži rukopis na sto i uzviknu: »I? Čemu sve to?!« Zaustih reći da je i to jedna činjenica, neporeciva, pa zasto je ne objelodaniti. »Svakako da je to jedna činjenica…« reče ona kao da mi je čitala misli. »Ali, dragi moj, to je činjenica više nego komplikovana!« Oči su joj počinjale odavati tihi očaj a glas već znanu mi ljutnju. »Jeste, činjenica je i da te tvoje činjenice nemaju nit će imati ama baš nikakvu vezu sa ljubavnim pričama!« Slegnuh ramenima. »Tako je, Nadja Ivanovna…«

Ah, bilo bi bolje da nisam izustio te riječi!

»Tako je? Naravno da je tako! A činjenica je i da u toj tvojoj komediji od predstavljanja nisi mogao napisati da si rijetko ili nikako nagrađivan!« Ponovih ono tako je, a bolje da nisam. »Nisi u stanju ni da se čestito fotografišeš, kao, recimo, onaj slavni profesor i pisac, čiju jednu knjigu imaš!« Naravno, znala je gdje je ta knjiga. Učas joj se nađe u ruci. »Evo, dragi moj. Pogledaj! Poza je jako važna, pogled i, naravno, frizura. Ti na fotosima izgledaš kao da tek treba da uđeš izjutra u kupatilo…« Pokušah da se branim. »Pa… gledam kako gledam, ne umijem pozirati a kose imam sve manje.« Pogleda me zabezeknuto. Pomislih da će mi reći da nabavim neku periku ili barem počnem bojiti ostatak kose. No, prevarih se. »Tipovi kao ovaj i zarađuju bolje od tebe! Znaš li da ga zovu Prof Milion? Taj se ne mrda nikud bez milion lira!« Samo klimnuh glavom, potvrdno, s vedrinom koja nju iznova naljuti. »Ti… Ti… Ti! Ah, bolje je da ćutim…« prosikta i ode, bez pozdrava.

Iduće godine, jednog jesenjeg dana, na moju nesreću ispripovijedah joj da sam počeo raditi u jednom magazinu kućnih potrepština a naveče pohadjati jedan kurs za obradu metala. »Odlično! Nakon berbe grožđa prošle jeseni, ovo je novi vrhunac tvoje kreativnosti! To što si do koji mjesec prije tumarao po školama, kao jezički i kulturni posrednik, izgledalo mi je skoro egzotično… K tome, na italijanskom je zvučalo otmjeno: mediatore linguistico-culturale! A sada?« Ponovih za njom, kao odjek: »A sada, Nadja Ivanovna?« Ona, žurno se ogrnuvši svojim pončom, reče: »Dragi magazineru na probnom radu, sada… Ništa!« Uskoro se začu reski zvuk zatvaranja ulaznih vrata. Ali, dva dana kasnije, kao da nismo razmijenili ni jednu jedinu riječ na temu mojih snalaženja i nesnalaženja u zemlji mog utočišta, Nadja se pojavi raspoložena kao malokad prije. »Ako želiš barem malčice biti savremeni pisac, moraš naučiti nešto vrlo značajno…« reče mi, ozarena lica. »Koju stvar?« Ona mi se približi i šapnu mi na uho. Odmaknuh se od nje. »Moram naučiti kako se postaje snob?« Ah, kako me prostrijeli pogledom. »To je formula uspjeha i za pisce!« uzviknu ona glasno. »Treba, dragi moj, razraditi jednu dobru taktiku!« Nakon dugog a za nju jalovog perioda naših polemika o temama i sadržajima mojih priča, pretpostavih da započinje drugi: onaj koji će biti zasnovan na planovima za moj preobražaj u uspješnog pisca. Odlučno se pobunih. »Draga Nadja, osjećam se dobro samo kad pišem. Mnogo manje kad mislim na uspjeh. To je, znam, jedna vizantijska osobina…« Licem joj preletje podrugljiv smiješak, govorio je više od riječi koje će izreći. »Da nisi, možda, neki dalji rođak imperatora Justinijana?« Ne, ne ostadoh joj dužan. »Ne, prije će biti da sam, kako kažeš, dalji rođak živopisaca ili, možda, slikara ikona.« Nikad prije ne vidjeh toliko tuge u njenim očima. »Jadna ja, izgleda ponovo ću morati da slušam da tim tvojim slikarima nije bilo važno njihovo ime… Ne, neću to da slušam! Već sam se naslušala sličnih riječi od mog oca…Ali…« zastade, u ruke mi tutnu jedan notesić. »Ovo sam napisala za tebe!« Poćutah, zbunjen. »To je priručnik o koristi preobražaja u snoba?« Nadja me samo pogleda, bez riječi, pa me žurno napusti. Nemajući pri ruci naočale za čitanje, samo prelistah nekoliko stranica. Pa ostavih notesić na jednoj polici. I zaboravih na njega.

Bio je to naš posljednji susret. Javila se nekoliko puta, samo razglednicama. Posljednja je bila iz Transilvanije. (Pričala nam je, nekad prije, da je to najčarobniji evropski kraj, nigdje šume nisu tako zelene, niti ima ljepših drvenih kuća.) Nekoliko puta smo telefonirali nadajući se da cemo je zateći u njenom antikvarijatu. Bezuspješno. Posljednji put, sjećam se, glas automatskih informacija mi reče da sam pozvao nepostojeći broj. »Nadja više ne dolazi jer mi nema ništa reći? Bio sam za nju zid koji sluša njene riječi ali sam ostao zid koji se ne mijenja?« pitao sam se, ponekad. »Uz sve to, ko zna šta bi mi rekla da me vidi u plavom radnom odijelu metalskog radnika, na meni i dok se suši na konopcu?« A tješio sam sebe: »Pa, barem sam je uvijek saslušao!«

Prolazili su, tako, proljeća i ljeta, jeseni i zime. Sve do onog telefonskog poziva njenog pastorka.

»Mislim da je sada jasno: Nadjin pepeo je rasut po vodama sa istog mjesta sa kojeg je ona, nekad prije, rasula mužev…« rekoh mojoj supruzi u povratku iz Venecije. »Može biti… Štaviše, vjerujem da je tako!« reče ona. »Ali ne vjerujem da je tebi jasno da je Nadja od tebe očekivala jednu stvar: da napišeš jednu dugu-dugu priču o njenom životu…« Potom iz tašnice izvadi onaj notesić. »Sad čitaj!« Pročitah tada prvi put one Nadjine pribilješke: jedan divni biografski haos u kojem vremena, mjesta, tri jezika (francuski, ruski i italijanski), lica i nekoliko muških imena (dakle advokat Bramberg je bio njena posljednja i najveća ljubav)… Sve to ličilo je na rijeke i rječice koje žurno teku prema jednom beskrajnom okeanu ljubavi i vremena. Da, u notesiću je zapisala svoju želju: neka moj pepeo završi u vodama Venecije; ne pitajte se da li to zapadni zakoni dopuštaju! Sasvim u uglu, sitnim slovima, bilo je napisano: tamo ćemo se naći nas troje. Od pomoći mi je bila ženska intuicija. »Ko je treći? To može biti samo prva supruga Nadjinog muža…« reče mi moja supruga. Prva supruga advokata Bramberga? Žena o kojoj je Nadja samo jednom izgovorila nekoliko riječi! Ona druga, iz sjenki koje su pokrivale Nadjino ćutanje o ženi koja je zbog nje ostala napuštena. Ali, imam li pravo i pomisliti da je ćutala? Ako je ćutala preda mnom, to ne znači da… (Stop! Zaboga, zašto bi trebalo sve reći u jednoj priči? Svejedno što nije duga-duga, kako je mislila jedna starica koje više nema, neka bude produžena, sad je jasno, mnogim praznim mjestima. A prazna mjesta, iako nevidljiva, liče na rupe, kao što su one u planinskim stijenama kroz koje sviraju vjetrovi što mirišu na vječne snjegove i nestalne oblake? Ne znam. Samo se pitam šta svira kroz rupe u pričama. Istorija? Slucaj? Sudbina? Ljubav?

Ah, da ne zaboravim dopisati… Na posljednjoj stranici, prepisan sitnozrnastim slovima, bio je kratki odlomak iz Trske koja misli: »Svojstvo Venecije je da nestaje trenutno, ne trči za vozom, ne maše čas sa lijeve, čas sa desne strane, kao što čine drugi gradovi koje napuštaš, već iščezava u jednom času, kao da je nema i kao da je nikad nije bilo.« Slijedili su stihovi jedne stare ruske pjesme: Izdaleko dugo teče rijeka Volga,/ meni je sedamnaest godina. /Izdaleka dugo teče rijeka Volga,/ meni je sedamdeset godina… Pjevušili su je Nadjini roditelji? U Parizu, dok se spuštala noć na grad prenaseljen ne samo ljudima već i samoćama? U jednom trenutku mi se učini da odbljesci sunca, blistavi i zasljepljujući, na staklima prozora kupea iscrtaše obrise jednog ponča.