Dok trepnuh,
nestadoše
mi ruke
u zavrzlami
đavolskog kola
i ja nemam više
bijelih dlanova,
kao jutro, što prilazi
plaču trave
i obećava promjene.
Mogu samo nadnijeti
lice nad čatrnju
bistre vode
i promuljati
krmeljavi pogled,
prije nego što uzlete
zagrcnute ptice,
što će mi pjev utrobe
raznijeti
u ravninu nigdine.
PRIJE TEBE
Prije Tebe su danima padale kiše
i s pločnika su nestali svi moji tragovi.
Krov je škripao u naletima vjetra,
a procurila bi i pokoja kapljica,
i ja sam se snalazila kako sam mogla...
Obično sam podmetala dlanove,
a pokatkad i očne duplje, ukoliko nisu bile
zatrpane pepelom utrnjene vatre.
Prije Tebe bila je riječ
i život je pisao neki svoj nokturno...
Oktobar je isčupanom kosom
prekrio osmjehe i zavukao golo tjeme u mene;
ali takvo je bilo vrijeme..,
padale su kiše i samo tako se moglo,
svijajući se jedno uz drugo,
probijati kroz to živo mrtvilo.
Uglavnom, sve je imalo neki smisao,
pa i ona cijevčica, ispod poklopca čela,
kojom sam vezala plućna krila
za kućište kamenog sata,
u kojem sam ustrajno mjerila
pritisak memljivog zraka
u svrhi bivanja između
uzdaha i izdaha.
Ne znam zašto baš danas prizivam sjećanja
na sva noćna kupanja u čistoj soli mjesečina,
dok sam bijela i gola mogla proći
kroz sva slova i spokojna u svoj glas leći.
Čudno je, tek sada znam, kako je jednostavno
bilo to ustajanje u gvozdene korake...
Imala sam oktobarsko rame i ekvatorske ruke,
koje su se znale osloniti na praštanje...
Ali to je bilo prije Tebe.
A NI OPROSTI NE ZNAŠ REĆI
Baneš iznenada, dok sklupčana na kauču
zurim u jednu tačku na zidu,
ni široku, ni duboku,
samo blisku mome mraku.
Baneš, upravo dok savladavam teoriju puzanja,
očarana tehnikom crva, i dok ushićena
modernom metodom misaonog usmjeravanja,
uvjeravam pršljenove da su zapravo
trešnjeve koštice, otporne na zube,
i da je u njima sjeme žalosne vrbe,
koja će, s proljeća, gostiti plemenite rode
i militi tokove, kad se snjegovi otope i kad...
A ti, tek tako baneš, bez kucanja, upravo
dok se voljnim pokretom vežem za grč koljena,
i nije te briga što mi je glava od ove tačke manja
i što me sve više kroz nju nestaje,
i nije te briga za neispranu žalost
skorene maramice, što mi grebe vjeđe,
kojima pokrivam zjenice, da ne vide
koliko sam ludo privržena
podsmjehu sopstvenih sjena
iz lijevog ćoška mog plafona.
NOĆAS TE IŠAPTAVAM
Noćas te išaptavam
tek hiljadu prvim imenom,
koje ti pripada
po kuglici iz smotuljka
rodnog lista, koju vadim
iz sopstvenog uha.
(Izrod sam roda sanjalačkog
i kažnjava me mjesečina
klečanjem na kukuruzu sna...)
Noć je i tama seže dalje
od svjetlucanja zadnje zvijezde,
a koljena, koljena su ona
što najduže pamte otvaranje zore
za četiri prsta
i prvi vrisak sunca
iznutra.
I USPUT SE UČIM
Perem i gulim jabuke, za tebe.
Mislim, kako je dobro da znaš
kakve smo iznutra,
prije nego što zagrizeš.
Strpljiva sam s kapima na tvojim usnama,
dok razmišljam o zahvalnosti
čistih košulja, koje će skliznuti
pod kaiš tvojih pantalona.
Siguran si u moje ruke, ništa manje nego
u svoje zube, i ne čudi me što ti prija
putanja mog jezika, koji se spušta s jednog
i penje na drugi vrh tvog prsta.
Do peta mi se rastegla kožna kecelja,
ali ja sam sve zadovoljnija
vještinom svojih izučenih koraka
i hvatanjem ispljunutih koštica.
Ti ih ne jedeš, a ja sam negdje pročitala da su dobre za pamćenje…
ALI TO NEMA VEZE S PLESOM
Izbrusila sam
sve prijetnje samoća.
Izglancala do sjaja.
Praznu polovinu stola
popunjava posušeni buket
sa davnog rođendana.
Dišem sa zidovima,
što pamte iste dodire
i odriču se pjesmama,
koje dave milim notama.
Čak sam navikla oči
da ne gledaju u sat
sa poklopljenim kazaljkama
i kažem – u redu je, uhvatila sam ritam;
