RIJEČ PO RIJEČ

RIJEČ PO RIJEČ

Ostavljam riječi kao zmija kože
po zabitima i samoćama
ne pitajući ko stoji iza svega ovoga
i o čemu se radi

dok me i vjetrovi seoski podražavaju
zasipajući duše lišćem i snjegovima
i žalopojkama
kojima se po vremenu dozivaju

otvarajući prastare rane u mislima
preostalim iza vjekova gladnih i promrzlih
i divljih hordi koje još tutnje
šumskim potocima i krvotocima

Riječ po riječ zbijam u bedeme
gledajući kako pred neznanom silom popuštaju
obrušavaju se i prepuštaju me
drugim riječima

Riječ po riječ izgovaram ne bi li se međusobno čule
jer počelo je bezazleno bučno
a iza vrata prozora radosti iza ratova
tišina koja žudno čeka izgovorene

I kao staro vino pretačem ih
iz duše u dušu uvezujem ih u snoplje
prkoseći gladi koja se skriva
oko ovih njiva i oblaka

PREMA POSLJEDNJEM NALAZU

Prenaseljeni
kao u potpuni zaborav potonuli kontinenti
nestale civilizacije

odlazimo bez panike
jedan po jedan
s laboratorijskim nalazima u džepovima

A prema onom posljednjem
u mojoj krvi ima nekih suvišnih iluzija
i nema mjesta za nove uspomene

MRTVI GRAD

Grad je potonuo davno i duboko
uzalud ga trže turisti i vještice
skupljajući obalom
ugarke snova

Od grada su ostale rečenice
korovom okićene i samo ponekad
prigu šeni zvonik-vrisak izroni iz ovih riječi
koje razmjenjujem sa sirenama i vjetrom

UMJETNOST NEPRIPADANJA

Povodom Zbignjeva Herberta i njegove duše

Profesor izuzetaka
na putujućem univerzitetu
jer su sva pravila bila nepovoljna
a mnoga štetna

predavao umjetnost nepripadanja
važećim sistemima i poretku stvari
i držao vježbe iz pretvaranja
istine u nesreću

du šu je nosio na ramenu
obilazeći zamišljen varvarske opsadne logore
zabrinut za sudbinu svojih ruku
ako otpadnu od stihova

što se desilo dvije godine prije zaključenja vijeka
iz kojeg se uporno javlja

U KONCENTRACIONOM LOGORU

U koncentracionom logoru Planeta Zemlja
pjesma se ori
zapjevali prognani o sudbini
o dubokom snu o dalekom
plaču iskupljenje opravdanije svoje
sabirući puste misli prazne flaše i poglede
po smeti štima zaostalim od pamćenja
koje im je oduzeto na ulazu

PJESMA

To je pjesma nad kojom strepim
da se u vremenu me|u knjigama
me|u pogledima i mislima ne zaturi
da je ne opusto še samotnu
da mi s nje misao ne ustrgnu
sirotinjske joj ukrase ne raznesu
da od ove tuge ne naprave gume za žvakanje
kao što su onda moj bol
veselo propili oni koji su mi ga nanosili

POPIS IMOVINE

Ovo što ostavljam nisu ozloglašene metafore
samo riječi samo sadržaj zvuka
to je popis imovine:
nebo zalutalih ptica-snova
i dva groblja prijatelja

a tamo je rijeka koja teče
objašnjavajući nešto što shvatio nisam
a možda se to meni samo pričinjava
kao što se možda čini njoj
da ona stoji a da tečem ja

suza zaostala
na licu svijeta