Draga svjetlosti prigušena
što obavijaš Janikul
i moje tijelo koštunjavo.
Ja stranac večeras u tvom okrilju,
u povlaštenoj samoći, mirakul.
Tko je naložio ovu prisnu osamu?
Tko je izopćio ljude ove večeri
da bih bio sam sa sobom i svojom sjenom
na glas i bezglasno i časkao sa zviježđem
nad ugaslim kupolama umorna i mrzla grada?
Kamena poprsja zaboravljenih garibaldinaca
u nijemu razgovoru povijesti
ko da su dahnula na trenutak
i pogledom iskazuju mi dobrodošlicu.
Hodim po raskvašenu pijesku
vijugavih šetnica, uspravan
sjenu sam poklonio vučici.
Dohodim spomeniku brončanu
Križam se i klanjam Aniti Garibaldi
što počiva u zakucanoj nutrini postamenta.
Klanjam se i cijeloj regimenti
idealista i revolucionara
onima razborito hrabrima
koji su znali za koga i zbog čega umiru
i onima opijenim i zanesenim studentima
koji su umrli zbog patriotske ljubavi.
Gle jedan ucviljen pas
stražari podno heroja konjanika.
Gola stabla sniju mlada lišća,
čekaju ptice radoznale
i jedan uzdah ljubavnika,
šušanj poljubaca
i suzu varljive sreće.
Nisi davno zaplakao od sreće
reče mi oslobođena sjena.
Ne uistinu nisam zaplakao
jer samo tuga zacjeljuje mi rane.
KUPOLA SVETOG PETRA
Kupola mojega straha
nada mnom previsoka,
olovna i sablasna vertikala
utamničuje moj pogled obazrivi.
Hodeći vidim mikroskopske ljude,
galerijom gmižu amorfne mrlje.
Pokloničke i radoznale glave
u povodnju svjetlosti
tragaju za ljekovitim milosrđem.
Valjalo je dosegnuti pobožni cilj,
uspeti se k zamišljenom raju.
Ja ne kanim se gore uspinjati ,
iako je odozgo bezdan suviše lijep.
Radije ću k mostovima Tibra
prizemljen i ne manje pobožan koracati
pa kakav već jesam, premalen i ustrašen,
radije ću klicati nebesima i vodama odozdo.
Pognut i pokunjen, nevesel i euforično vesel
u svakom prosjaku gledat ću Krista,
svakomu udijelit ću sitni milodar.
Ući ću u sva otvorena svetišta
i nikome neću zavidjeti.
Demistificirat ću vlastito srce
koje vazda nešto kuje i krije,
istjerat ću iz njega prokleta farizeja
i bit ću slijepa sabranost,
sušta iskrenost i bit ću čist
ko slap nad koritom djetinjstva.
SANTO SPIRITO IN SASSIA
Suhi horizont
Santo Spirito in Sassia
Gorki klaustar samoće
Bolna sjeta za rodnim domom
Za mrtvom smokvom
Za jalovom ledinom
Za dračom kupina
Za prašnim krovom
Za laporastim brijegom
Oronuli željezni most
Nad ušćem uspomena
Svi dobri starci mojega djetinjstva
odavna su sklopili oči.
I njihovi vrtovi su odmah izdahnuli
baštinici ih nisu umjeli njegovati
i ptice su potjerali zavazda.
U klaustru drevnom rimskom
jedan je golub slomljena krila
našao zaklon, ko i ja mir svoj.
Odmah smo se sprijateljili.
Dao sam mu mrvu rimskoga kruha.
BLAGDAN VELIKE GOSPE
Moj dobrovoljni četverogodišnji egzil
i moj dom me više ne prepoznaje
bijeg od sebe sama
u diplomatski imunitet
u tuđini
želio bih pisati prijateljima
koji me zaboraviše
neprijatelje ošinuti bičem oka
hladnim prezirom
odricanje od ljubavi u ime čega
uzalud tražim objašnjenja
gubim se u opsjenama
podsmjehuju mi se moje medalje i ordenja
pokušavam naći krhotine ljepote
u ovom žamoru
automobila i mobilnih telefona
Gospode pomiluj
tama kripti i katakombi
blaži moj nemir
i bliješteći mozaici
starokršćanskih crkava
Ispovjedih se danas na Veliku Gospu
u Santa Maria Maggiore
Ponizan s hostijom na jeziku
upravih pogled ka okrunjenoj Bogorodici
Kirie Elejson
sjena moje majke steže mi ruku
silovita sjećanja
zaboravljene ljubavi
izglodani mrtvaci
razvaline kuća
bijeg od bijega u pričest
u kristalnu čistoću boja
Mozaici i zvuci orgulja
ponizno praštanje
mojoj slijepoj mržnji i zabludama
Pročišćenje
Krstim se i izlazim na trg
motreći u golemi korintski stup
s Marijinim kipom
Utješni mir
poljupci sunca ptica cvijeća
i jedna suza
spomenik se uzdiže ka istini
sahranih sve svoje sumnje i nemire
i mržnje i ratove iz mojih snova
Gospode pomiluj
Ulazim u obližnju Santa Prassede
dodirujem pleksiglas koji štiti
svetu relikviju, komadić stupa Kristove muke
gdje ga privezaše i bičevaše
silazim u kriptu i polažem dlan
na lice sarkofaga sestara mučenica
Prassede i Pudenziane
Gospode Tebe slavim i hvalim
jer mrvu vjere danas pronađoh.
UZORAN ČOVJEK
Biti nevidljivo uočljiv
milostiv poput mladomisnika
na nedjeljnoj propovijedi
Biti dobrostiv poput stara fratra
posjedovati skromno znanje
katolika srednje veličine u tranziciji
i koristiti ga u malim dozama katehetski
transparentno pametno transparentno
kako ne bi iritirao neznalice
drugih vjera i nevjera
nacionalnih i anacionalnih
Biti prosječne visine i kilaže
sitnoslikarske tetovaže na zapešću
što bezličnija fizička izgleda
odjeven sasvim komorno
obuven franjevački
Biti odmjereno ljubazan i jezuitski vesel
prirodno tužan za prirodnih nepogoda
požari svadbe potresi poplave smrti
katkada dopustiti pohvalu na vlastiti račun
čuvati bankovne izvode
I biti razumno nenametljiv
recimo izbjegavajući zamjenicu Ja
ni u snu hvalisav i razmetljiv
I biti što više pokretljiv recimo
kao pop u seoskoj župi
i umjeti se vješto skriti i prikriti
Biti jedno veliko ništa ničega
i biti pomalo sve od svačega
kao recimo ministar bez portfelja
Biti samozatajno javan
i javno nedostupan kao stari mobitel 099
biti osobito neosoban
jednom riječju biti izložen
umjerenoj sobnoj temperaturi
tipskoga stana od 53 metra četvorna
s bezdrvnom drvarnicom od pet kvadrata.
BESPIGMENTNI AMERIKANCI
Turisti zbunjeno trčkaraju uz Lungo Tevere
Još smetenije prelaze cestu
kroz šumu automobila
Izlistavaju poučne vodiče slikovnice
U dubokim džepovima pohranili
zlatne kartice i putovnice
Prednjače bespigmentni Amerikanci s viškom kila
Skitnice uredno prose na pragovima crkava
Poneki na raskrižjima traže milostinju
od mekoćutnih vozača
Na Piazza Rotonda ubogi Šrilančanin
prodaje poluusahle ruže izgnanstva
Takmac mu nasrtljiva ciganka urokljiva
Ulični pjevači zarađuju mizernu dnevnicu
pojući napolitanske kancone uz gitaru
Sam Bog zna koliko sitniša prikupe u šeširu
Sve manje je darežljivih kavaljera
Starkelja i starleta za stolom u otmjenu baru
ispijaju francuski pjenušac prisno
Svjetluca kaciga usamljena bersaljera
dok turbulentni turisti posrću u zamkama brzine
Svi bi htjeli badava u hipu ispiti ovu ljepotu
Pojesti je zajedno s Macdonaldsovim hamburgerom
Svi bi htjeli osvojiti memorije careva i svetaca u blickrigu
Oboružani digitalnim kamerama i odlučnošću
zauzimaju crkve i hramove vječna grada
U najezdi gotovo bez stanke pikiraju
na forume klaustre trgove buvljake
na kupole butike staretinarnice zvonike
Sažetak antičke historije htjeli bi ponijeti preko Atlantika
u gorke solitere samoće u opasane rezidencije
načičkane sofisticiranim alarmnim uređajima.
MOJOJ SESTRI BLIZANKI
Moja sestra udovica
blijeda lica nipošto stara
više duhom klonula
grca daveći se koštunicom straha i samoće.
Ravnodušno svikla na uknjižbu žigova i gluposti
na procesije zlobnih lajavih usana
od portirnica do biroa pčelinjih
negda buntovna i jača od svih poruga
negda odlučnija u svojim ludim zabludama
u kovitlacu neukroćene mladosti
u plesu na žici krhke plesačice- akrobatkinje
u naivnoj pribranosti a sanjivih očiju
na prečac odlučiše se između glume i života
za bijeg u kartuzijansko majčinstvo
za provincijalnu lekciju pokornosti
za bezoblični posluh pred lijepom kulisom.
Znam to ne bje volja tvoja
a jest čin ili ne-čin tebi pripisan
kao i meni moji isukani noževi.
I kako si ti sirota na sve to mogla utjecati
kad te mladost zavitlala kukavnu
i čistu poput blijeda ljiljana.
Svi oltari u proštenju bili su jednako zlatni
i svaka porota činila se blagonaklonom .
I što da ti kažem sestro
danas kada smo najmanje pribrani
iako se čini da jesmo
i da bismo zbog zrelih godina to trebali biti.
I što da ti kažem sretna nesretnice
u našem preludiju starosti.
I što da ti veli tvoj ljupko otresiti brat
nezdruživa blizankinjo moja
Što da ti kaže tjeskobni plašljivac i pjesnik tuge
Što da kažem Tebi s kojom sam
nagriženu majčinu posteljicu u utrobi dijelio
i krevetac s oštrim bridovima prisnoga straha.
Što da kažem tebi samotnice
s kojom sam se skrivao u mraku
zabravljena i odmotana prizemlja
iščekujuć bešćutne i slijepe mlazove svjetla.
Znam naposljetku i zato ti kažem bratski najprisnije
Uglazbio bih to naše sijamsko djetinjstvo
i naložio bih vatru u izmišljenom kaminu popločana doma.
Naši izgubljeni lari i penati pucketajući sačinili bi nam
jedan plamen i vječan sarkofag izgubljene ljubavi.
Pesmi so iz zbirke »Rimske pjesme«, ki bo kmalu izšla pri »Književni Rijeki«
GIANICOLO
Draga svjetlosti prigušena
što obavijaš Janikul
i moje tijelo koštunjavo.
Ja stranac večeras u tvom okrilju,
u povlaštenoj samoći, mirakul.
Tko je naložio ovu prisnu osamu?
Tko je izopćio ljude ove večeri
da bih bio sam sa sobom i svojom sjenom
na glas i bezglasno i časkao sa zviježđem
nad ugaslim kupolama umorna i mrzla grada?
Kamena poprsja zaboravljenih garibaldinaca
u nijemu razgovoru povijesti
ko da su dahnula na trenutak
i pogledom iskazuju mi dobrodošlicu.
Hodim po raskvašenu pijesku
vijugavih šetnica, uspravan
sjenu sam poklonio vučici.
Dohodim spomeniku brončanu
Križam se i klanjam Aniti Garibaldi
što počiva u zakucanoj nutrini postamenta.
Klanjam se i cijeloj regimenti
idealista i revolucionara
onima razborito hrabrima
koji su znali za koga i zbog čega umiru
i onima opijenim i zanesenim studentima
koji su umrli zbog patriotske ljubavi.
Gle jedan ucviljen pas
stražari podno heroja konjanika.
Gola stabla sniju mlada lišća,
čekaju ptice radoznale
i jedan uzdah ljubavnika,
šušanj poljubaca
i suzu varljive sreće.
Nisi davno zaplakao od sreće
reče mi oslobođena sjena.
Ne uistinu nisam zaplakao
jer samo tuga zacjeljuje mi rane.
KUPOLA SVETOG PETRA
Kupola mojega straha
nada mnom previsoka,
olovna i sablasna vertikala
utamničuje moj pogled obazrivi.
Hodeći vidim mikroskopske ljude,
galerijom gmižu amorfne mrlje.
Pokloničke i radoznale glave
u povodnju svjetlosti
tragaju za ljekovitim milosrđem.
Valjalo je dosegnuti pobožni cilj,
uspeti se k zamišljenom raju.
Ja ne kanim se gore uspinjati ,
iako je odozgo bezdan suviše lijep.
Radije ću k mostovima Tibra
prizemljen i ne manje pobožan koracati
pa kakav već jesam, premalen i ustrašen,
radije ću klicati nebesima i vodama odozdo.
Pognut i pokunjen, nevesel i euforično vesel
u svakom prosjaku gledat ću Krista,
svakomu udijelit ću sitni milodar.
Ući ću u sva otvorena svetišta
i nikome neću zavidjeti.
Demistificirat ću vlastito srce
koje vazda nešto kuje i krije,
istjerat ću iz njega prokleta farizeja
i bit ću slijepa sabranost,
sušta iskrenost i bit ću čist
ko slap nad koritom djetinjstva.
SANTO SPIRITO IN SASSIA
Suhi horizont
Santo Spirito in Sassia
Gorki klaustar samoće
Bolna sjeta za rodnim domom
Za mrtvom smokvom
Za jalovom ledinom
Za dračom kupina
Za prašnim krovom
Za laporastim brijegom
Oronuli željezni most
Nad ušćem uspomena
Svi dobri starci mojega djetinjstva
odavna su sklopili oči.
I njihovi vrtovi su odmah izdahnuli
baštinici ih nisu umjeli njegovati
i ptice su potjerali zavazda.
U klaustru drevnom rimskom
jedan je golub slomljena krila
našao zaklon, ko i ja mir svoj.
Odmah smo se sprijateljili.
Dao sam mu mrvu rimskoga kruha.
BLAGDAN VELIKE GOSPE
Moj dobrovoljni četverogodišnji egzil
i moj dom me više ne prepoznaje
bijeg od sebe sama
u diplomatski imunitet
u tuđini
želio bih pisati prijateljima
koji me zaboraviše
neprijatelje ošinuti bičem oka
hladnim prezirom
odricanje od ljubavi u ime čega
uzalud tražim objašnjenja
gubim se u opsjenama
podsmjehuju mi se moje medalje i ordenja
pokušavam naći krhotine ljepote
u ovom žamoru
automobila i mobilnih telefona
Gospode pomiluj
tama kripti i katakombi
blaži moj nemir
i bliješteći mozaici
starokršćanskih crkava
Ispovjedih se danas na Veliku Gospu
u Santa Maria Maggiore
Ponizan s hostijom na jeziku
upravih pogled ka okrunjenoj Bogorodici
Kirie Elejson
sjena moje majke steže mi ruku
silovita sjećanja
zaboravljene ljubavi
izglodani mrtvaci
razvaline kuća
bijeg od bijega u pričest
u kristalnu čistoću boja
Mozaici i zvuci orgulja
ponizno praštanje
mojoj slijepoj mržnji i zabludama
Pročišćenje
Krstim se i izlazim na trg
motreći u golemi korintski stup
s Marijinim kipom
Utješni mir
poljupci sunca ptica cvijeća
i jedna suza
spomenik se uzdiže ka istini
sahranih sve svoje sumnje i nemire
i mržnje i ratove iz mojih snova
Gospode pomiluj
Ulazim u obližnju Santa Prassede
dodirujem pleksiglas koji štiti
svetu relikviju, komadić stupa Kristove muke
gdje ga privezaše i bičevaše
silazim u kriptu i polažem dlan
na lice sarkofaga sestara mučenica
Prassede i Pudenziane
Gospode Tebe slavim i hvalim
jer mrvu vjere danas pronađoh.
UZORAN ČOVJEK
Biti nevidljivo uočljiv
milostiv poput mladomisnika
na nedjeljnoj propovijedi
Biti dobrostiv poput stara fratra
posjedovati skromno znanje
katolika srednje veličine u tranziciji
i koristiti ga u malim dozama katehetski
transparentno pametno transparentno
kako ne bi iritirao neznalice
drugih vjera i nevjera
nacionalnih i anacionalnih
Biti prosječne visine i kilaže
sitnoslikarske tetovaže na zapešću
što bezličnija fizička izgleda
odjeven sasvim komorno
obuven franjevački
Biti odmjereno ljubazan i jezuitski vesel
prirodno tužan za prirodnih nepogoda
požari svadbe potresi poplave smrti
katkada dopustiti pohvalu na vlastiti račun
čuvati bankovne izvode
I biti razumno nenametljiv
recimo izbjegavajući zamjenicu Ja
ni u snu hvalisav i razmetljiv
I biti što više pokretljiv recimo
kao pop u seoskoj župi
i umjeti se vješto skriti i prikriti
Biti jedno veliko ništa ničega
i biti pomalo sve od svačega
kao recimo ministar bez portfelja
Biti samozatajno javan
i javno nedostupan kao stari mobitel 099
biti osobito neosoban
jednom riječju biti izložen
umjerenoj sobnoj temperaturi
tipskoga stana od 53 metra četvorna
s bezdrvnom drvarnicom od pet kvadrata.
BESPIGMENTNI AMERIKANCI
Turisti zbunjeno trčkaraju uz Lungo Tevere
Još smetenije prelaze cestu
kroz šumu automobila
Izlistavaju poučne vodiče slikovnice
U dubokim džepovima pohranili
zlatne kartice i putovnice
Prednjače bespigmentni Amerikanci s viškom kila
Skitnice uredno prose na pragovima crkava
Poneki na raskrižjima traže milostinju
od mekoćutnih vozača
Na Piazza Rotonda ubogi Šrilančanin
prodaje poluusahle ruže izgnanstva
Takmac mu nasrtljiva ciganka urokljiva
Ulični pjevači zarađuju mizernu dnevnicu
pojući napolitanske kancone uz gitaru
Sam Bog zna koliko sitniša prikupe u šeširu
Sve manje je darežljivih kavaljera
Starkelja i starleta za stolom u otmjenu baru
ispijaju francuski pjenušac prisno
Svjetluca kaciga usamljena bersaljera
dok turbulentni turisti posrću u zamkama brzine
Svi bi htjeli badava u hipu ispiti ovu ljepotu
Pojesti je zajedno s Macdonaldsovim hamburgerom
Svi bi htjeli osvojiti memorije careva i svetaca u blickrigu
Oboružani digitalnim kamerama i odlučnošću
zauzimaju crkve i hramove vječna grada
U najezdi gotovo bez stanke pikiraju
na forume klaustre trgove buvljake
na kupole butike staretinarnice zvonike
Sažetak antičke historije htjeli bi ponijeti preko Atlantika
u gorke solitere samoće u opasane rezidencije
načičkane sofisticiranim alarmnim uređajima.
MOJOJ SESTRI BLIZANKI
Moja sestra udovica
blijeda lica nipošto stara
više duhom klonula
grca daveći se koštunicom straha i samoće.
Ravnodušno svikla na uknjižbu žigova i gluposti
na procesije zlobnih lajavih usana
od portirnica do biroa pčelinjih
negda buntovna i jača od svih poruga
negda odlučnija u svojim ludim zabludama
u kovitlacu neukroćene mladosti
u plesu na žici krhke plesačice- akrobatkinje
u naivnoj pribranosti a sanjivih očiju
na prečac odlučiše se između glume i života
za bijeg u kartuzijansko majčinstvo
za provincijalnu lekciju pokornosti
za bezoblični posluh pred lijepom kulisom.
Znam to ne bje volja tvoja
a jest čin ili ne-čin tebi pripisan
kao i meni moji isukani noževi.
I kako si ti sirota na sve to mogla utjecati
kad te mladost zavitlala kukavnu
i čistu poput blijeda ljiljana.
Svi oltari u proštenju bili su jednako zlatni
i svaka porota činila se blagonaklonom .
I što da ti kažem sestro
danas kada smo najmanje pribrani
iako se čini da jesmo
i da bismo zbog zrelih godina to trebali biti.
I što da ti kažem sretna nesretnice
u našem preludiju starosti.
I što da ti veli tvoj ljupko otresiti brat
nezdruživa blizankinjo moja
Što da ti kaže tjeskobni plašljivac i pjesnik tuge
Što da kažem Tebi s kojom sam
nagriženu majčinu posteljicu u utrobi dijelio
i krevetac s oštrim bridovima prisnoga straha.
Što da kažem tebi samotnice
s kojom sam se skrivao u mraku
zabravljena i odmotana prizemlja
iščekujuć bešćutne i slijepe mlazove svjetla.
Znam naposljetku i zato ti kažem bratski najprisnije
Uglazbio bih to naše sijamsko djetinjstvo
i naložio bih vatru u izmišljenom kaminu popločana doma.
Naši izgubljeni lari i penati pucketajući sačinili bi nam
jedan plamen i vječan sarkofag izgubljene ljubavi.
Pesmi so iz zbirke »Rimske pjesme«, ki bo kmalu izšla pri »Književni Rijeki«
