Ne zalaze ni ptice u ovo bijedno dvorište.
Plaše se antena, ventilacijskih cijevi
i mrkih pogleda otuđenih birokrata.
Plaše se i nadletjeti ovaj jadni prostor
jer ovdje ne bi našle ni mrvu sućuti.
O kad bi znale gdje je moj prozor
možda bi na nj tiho kljunom pokucale,
možda bi me cvrkutom
prijateljski dozvale imenom
i sjele na popucalu prozorsku klupčicu
da malko sa mnom porazgovaraju
o tužnoj jeseni koja nadolazi.
Ako dogodi se čudo pa me pronađu,
sigurno će me izvući
iz ove uklete krletke,
iz ovog skučenog svirepog sobička,
pa ću zajedno s njima
poput kukca umanjen
poletjeti na mekom krilu majke ptice.
Zagreb, 2.listopada 2012.
ISLUŽENI ČINOVNIK
Oronuh poput pokućstva uredskog
u ovom jadnom prostoru
tri za dva metra.
Ja sam definitivno bivši i potrošeni
za sve nadređene
i za podređene meni nadređenih
koji su zaboravili da postojim
jer samo i jedino na sebe misle.
Uostalom što bi oni sa mnom
isluženim činovnikom?
Korisniji sam im u svim mogućim
nijansama nečinjenja,
ovakav unižen i mizeran
poput zadnjeg lista kalendara
na žutom izbrazdanom zidu očaja.
Moje snage su iscrpljene, a znanja utamničena.
Sasušili su se kao prah tonera u štampaču,
raspucali kao boja na drvenariji prozora
koji gleda u crni ponor moje budućnosti.
Moje izmoždeno pouzdanje
rasklimano je kao i moj radni stol,
razbijeno kao šarka ormarića za spise.
Osjećam se umorno i odbačeno
kao i moj stari modri kaput
na trošnoj samostojećoj vješalici u kutu.
Zagreb, 18.siječnja 2013.
IZLOŽBA GODINE
Izložbe suvremene revije pomodarstva,
u galerijama i paviljonima veličanje jastva.
Promenade skorojevića i lažni hvalospjevi,
šuplji performansi i sladunjavi prepjevi.
Izložbe osrednjih, izložbe laktaša,
sponzorski kokteli uz bajadere Kraša.
Na kraju godine po izboru odabranih,
kritičara kulinara-majstora pera naših,
bje proglašena izložba godine-čak dekade.
Vrcaju komplimenti s blještave estrade,
a lovorom taštine ovjenčan bez trunka srama
izjavljuje pred kamerama mini novinara:
najveći ja sam bez lažne skromnosti,
ja sam već sad klasik i nemam dilema,
najboljim me proglasiše intelektualna krema.
Zagreb, 16.prosinca 2013.
NASTOJIM RADOVAT SE SUNCU
Nastojim radovat se suncu
što me danas grije.
Ljudima nažalost ne mogu,
jer dok šećem
zahvaljujući blagom zimskom danu
strah me je pogledati u njihove oči
iz kojih sijevaju munje nezadovoljstva.
Plašim se tog ispaćenog i uniženog čovjeka
koji više ne mari ni za sebe ni za zavičaj.
Oteli mu zadnji zalogaj pouzdanja
i svako novo jutro mu se gadi
dok srce izdiše
na razvalinama dostojanstva.
Sav bijes u sebi je zatomio i upokojio.
Izgubio je zadnju mohikansku bitku
u mračnom labirintu opstojanja.
Zagreb, 4. veljače 2013.
KRONIČNI BOLESNIK
Lužnatost izjeda mi jezik,
kiseli suglasnike i samoglasnike
za predstojeću zimu.
U slanoj utrobi
pacaju se moje tuge
za gladne nesreće.
U masnoj jetri talože se
moje zaboravljene ljubavi.
Bubrežni kamenci,
moji tihi neprijatelji
strpljivo čekaju da propišam krv.
Za moje umorne žile nema ozdravljenja,
iako se tom čudu nada olinjala pumpa.
Sasvim je izvjesno, ukoliko me prije
ne pogodi štogod malignoga,
da će me strefit šlag nasred ceste.
Dotad ću se kiselit i pacat kronično,
umjereno tužno i vazda hipertonično.
Zagreb, 3.lipnja 2014.
PROZOR U DVORIŠTE MINISTARSTVA
Ne zalaze ni ptice u ovo bijedno dvorište.
Plaše se antena, ventilacijskih cijevi
i mrkih pogleda otuđenih birokrata.
Plaše se i nadletjeti ovaj jadni prostor
jer ovdje ne bi našle ni mrvu sućuti.
O kad bi znale gdje je moj prozor
možda bi na nj tiho kljunom pokucale,
možda bi me cvrkutom
prijateljski dozvale imenom
i sjele na popucalu prozorsku klupčicu
da malko sa mnom porazgovaraju
o tužnoj jeseni koja nadolazi.
Ako dogodi se čudo pa me pronađu,
sigurno će me izvući
iz ove uklete krletke,
iz ovog skučenog svirepog sobička,
pa ću zajedno s njima
poput kukca umanjen
poletjeti na mekom krilu majke ptice.
Zagreb, 2.listopada 2012.
ISLUŽENI ČINOVNIK
Oronuh poput pokućstva uredskog
u ovom jadnom prostoru
tri za dva metra.
Ja sam definitivno bivši i potrošeni
za sve nadređene
i za podređene meni nadređenih
koji su zaboravili da postojim
jer samo i jedino na sebe misle.
Uostalom što bi oni sa mnom
isluženim činovnikom?
Korisniji sam im u svim mogućim
nijansama nečinjenja,
ovakav unižen i mizeran
poput zadnjeg lista kalendara
na žutom izbrazdanom zidu očaja.
Moje snage su iscrpljene, a znanja utamničena.
Sasušili su se kao prah tonera u štampaču,
raspucali kao boja na drvenariji prozora
koji gleda u crni ponor moje budućnosti.
Moje izmoždeno pouzdanje
rasklimano je kao i moj radni stol,
razbijeno kao šarka ormarića za spise.
Osjećam se umorno i odbačeno
kao i moj stari modri kaput
na trošnoj samostojećoj vješalici u kutu.
Zagreb, 18.siječnja 2013.
IZLOŽBA GODINE
Izložbe suvremene revije pomodarstva,
u galerijama i paviljonima veličanje jastva.
Promenade skorojevića i lažni hvalospjevi,
šuplji performansi i sladunjavi prepjevi.
Izložbe osrednjih, izložbe laktaša,
sponzorski kokteli uz bajadere Kraša.
Na kraju godine po izboru odabranih,
kritičara kulinara-majstora pera naših,
bje proglašena izložba godine-čak dekade.
Vrcaju komplimenti s blještave estrade,
a lovorom taštine ovjenčan bez trunka srama
izjavljuje pred kamerama mini novinara:
najveći ja sam bez lažne skromnosti,
ja sam već sad klasik i nemam dilema,
najboljim me proglasiše intelektualna krema.
Zagreb, 16.prosinca 2013.
NASTOJIM RADOVAT SE SUNCU
Nastojim radovat se suncu
što me danas grije.
Ljudima nažalost ne mogu,
jer dok šećem
zahvaljujući blagom zimskom danu
strah me je pogledati u njihove oči
iz kojih sijevaju munje nezadovoljstva.
Plašim se tog ispaćenog i uniženog čovjeka
koji više ne mari ni za sebe ni za zavičaj.
Oteli mu zadnji zalogaj pouzdanja
i svako novo jutro mu se gadi
dok srce izdiše
na razvalinama dostojanstva.
Sav bijes u sebi je zatomio i upokojio.
Izgubio je zadnju mohikansku bitku
u mračnom labirintu opstojanja.
Zagreb, 4. veljače 2013.
KRONIČNI BOLESNIK
Lužnatost izjeda mi jezik,
kiseli suglasnike i samoglasnike
za predstojeću zimu.
U slanoj utrobi
pacaju se moje tuge
za gladne nesreće.
U masnoj jetri talože se
moje zaboravljene ljubavi.
Bubrežni kamenci,
moji tihi neprijatelji
strpljivo čekaju da propišam krv.
Za moje umorne žile nema ozdravljenja,
iako se tom čudu nada olinjala pumpa.
Sasvim je izvjesno, ukoliko me prije
ne pogodi štogod malignoga,
da će me strefit šlag nasred ceste.
Dotad ću se kiselit i pacat kronično,
umjereno tužno i vazda hipertonično.
