Je li vam se ikad dogodilo da, bačeni iz kolosijeka, rečete svagdašnjici: zbogom i da se vinete, nošeni strašnim vihorom, zaprepašteni kao onaj kome se tlo izmiče?
Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve — a šta se čovjeku ne može uzeti? — i da vam na dušu polože tešku odurnu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i sama srčanost, koja ostaje kao posljednji očajni dar sudbine, da vam uzmu i da učine od vas nijemo prezavo ropče?
Raznoliki su i mnogi bolovi koji zadešavaju ljude na ovoj zemlji, gdje se »ljepšom dušom dublje jeca«, ali kog je jedan samo od ovih istinskih velikih bolova zadesio, brat je moj i prijatelj!
Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.
Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa. Visoko ukočeno nebo. Tvrda nemilosna zemlja.
Ne, ništa se neće dogoditi! Ne, planine se neće soriti! Nebo će ostati gordo i hladno na visini!
Izmiče se daljina, gubi zvuk, boje mru u sivom: da se vidi i čuje ropsko krvavo srce kako kuca.
U grmljavini i oblacima dolaze buduća stoljeća i gledaju moj sram. Pred očima pokoljenja leži moja duša naga i bespomoćna kao prelomljen mač. Žeže me samilostan pogled nerođenih.
Kud sam ja sve lutao!
Kud su padale moje težnje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i griješio u životu! — Kako da vam kažem kad to i rođeno moje sjećanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nabijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost života.
Trgao sam najviše plodove. Usne su mi bile krvave, žene su mi cjelivale ruke. Prolazile su godine i donosile svoje plodove, a ja sam se nazivao: gospodar života.
Tada me silan udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljepota života zgusnu na mrežnici mojih očiju. Od svega ne osta ni koliko je pepela na kosi na Čistu srijedu.
Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavši je, da mi lakše bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram moj i tuđi, i udarci i tragovi gvožđa na rukama.
Ko zna od sretnih i slobodnih šta je to samoća? Ni pauka nije bilo da jednom bar protka moju samoću, a čovjek čije sam korake čuo pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.
Bojao sam se i krvi koju sam čuo kako bije u mom ručnom zglobu, jer me je uvjeravala da živim, a to je bilo isto što i patnja.
I mislio sam: Bog ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas dovodi na strašno mjesto, gdje nam je smrt i život jedno te isto. Tada još, ni u najvećoj pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi na svoj život.
I tada kad se je u kupanju miliona jednoličnih minuta, bez ikakve nade i promjene, moja duša pretvarala u pustinju koja više i ne žedni, kad su mi rešetke na prozoru bile tako guste da nisam mogao ni ruku pomoliti da mi kane kap kiše ili da me omiluje zalutao vjetar, tada je u mojoj duši, kao svjetiljka nad mrtvom radosti, planulo ovo svjetlo.
Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu. Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima.
Ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.
Često sjedim sate i gledam u hladne jesenje boje. Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu.
Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav.
Deset se je tjedana bilo navršilo kad, okružena samoćom, po prvi put progovori jasno moja duša.
Nakon beskrajnih šetnja od šest koraka napred i šest natrag, kad se već zamorih i kad oktobarski dan stade da se primiče kraju, ja stadoh u udubinu niskih vrata u zidu, kao kip u oltar, i gledajući prozorak sa parčetom sive bjeline rekoh glasno.
– Evo me, tu sam!
Moj glas je imao jak i svijetao zvuk onih koji se odzivaju.
I sputan i nemoćan, u toj vlažnoj jazbini, u položaju koji me ponizuje do skota, ja po prvi put pojmim u mislima i obuhvatim osjećajem smisao ljudskog života i borbe.
U meni bijesni iskupljena istina.
Pokopana u šutnji i skromnosti kojoj nas uči nevolja ona gori u meni i čini sjaj u mojoj duši i u mojoj ćeliji.
Kad dođe glas o mom svršetku uzrujaše se na čas ljudi što stanuju u malim kućicama na jedan kat i s vrtom do ulice. I moj će spomen, u pričanjima zaprepaštene čeljadi, još jednom proći ulicama, gdje je prohujalo moje djetinjstvo.
Mučan će nemir ući u male kuće i duše gdje je mirno i dobro.
Stare žene, koje najbolje razumiju nuždu i uviđaju potrebu svakog zla, samo će glavom zanjihati, a mlade će majke sklapati ruke misleći na sudbinu svoje djece.
Žene će govoriti s plačem u glasu a muškarci kratko i krupno krijući osjećaj.
Šapćući (da ne čuju mladi) pričaće oni koji se najbolje sjećaju sudbine nesrećnika, a djeca će, uhvativši tu i tamo koju riječ, naslućivati svijetle i strašne daljine; dječaci će imati blijedo lice i zamišljene oči, a djevojčice će pobjeći u svoje bijele sobe u potkrovlju i plakaće u maramicu.
Ne, život nije istrgao povijesno kako se čini oku našem kratka vida. U Bogu je svršetak misli koja nam se gubi u očajan beskraj.
Ne nosi nas vjetar kao lišće i ova gorka sreća da se leti nije smisao i svrha samoj sebi. Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima, nego sićušni dijelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao, oblik ni veličinu, ali u kom sam, evo, našao svoje mjesto i stojim pobožno kao u hramu.
Dva dana me već ne izvode ni na onaj jedan sat šetnje, jer kiša bez prestanka sipi.
Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju i da mi pada po licu i rukama kao ljepljiv talog. Moj pokrivač je oštar i studen, moje jelo ima ukus limene posude i moja ćelija onaj neopisivi zadah uskog prostora u kom jedan čovjek diše i živi, bez promjene i zračenja.
Ali tu za mojim vjeđama — sklopim li samo oči — živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje. Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni.
I sad kad sam sve to izgubio puni mi dušu beskrajna blagodarnost za sve mnogostruke i divne darove što ih život daje onima koji su sretniji od mene.
Od kud mi ovaj čudni osjećaj?
Ja kroza nj prolazim kao kroz tamnozeleni mir i mirisnu tišinu omorikove šume u ljetni dan. I zaboravljam sve oko sebe.
Danas, kao i u svim teškim danima zatočenja, meni je žao svih ljudi koji žive dane, onih koji čine zlo jednako kao i onih koji ga snose, žao mi je i sebe i snage koja čili, ali najviše i najteže mi je žao majke.
Žao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova, muka i nadanja.
Misle li ljudi ikada kakva je noć majci koja zna da joj je jedini sin dopao gvožđa i tuđinove nemilosne ruke?
Bog će oprostiti svima; i ja lako praštam, ali zašto ste ucvilili staricu?
Već sam bol majka zazvat će na svijet strahovitu pokoru i stradanje; Bog ne može da ne vidi te suze i to drhtanje.
Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po Tvom srcu.
U sobi, gdje sam se — u koban čas! — rodio. Ti bdiješ i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš: »Isuse, zar su nam za suze dana djeca naša?«
Ti nemaš šta iznijeti do sirotinjsko srce i stare ruke s tragovima rada i bezglasne suze, ali Ti plači i moli, majko, jer ko da me izbavi, ako ne teška suza Tvoja na božjem dlanu?
A ja te pozdravljam u muklim noćima uzdahom, a jutrom po suncu što zlati moje teške rešetke i u isti čas sja tebi na bijeloj kaldrmi naše avlije!
Prošlu je noć bilo naročito studeno. Nisam mogao zaspati, obuzeo me je neki bijes na sama sebe i ja sam mislio na samoubojstvo.
Sramio sam se i kajao u isti čas, ali sam mislio dugo i živo. Sa nekim crnim zanosom sam mislio o smrti koja je nešto divno, lako i lijepo, ali nešto što ne smije biti. I to da ne smijem umrijeti bolilo me sve u besanoj svijesti kao neka odveć stroga, preteška dužnost, gotovo kao nepravda.
Zgrijati se nisam mogao, ali sam konačno sam protrnuo od studeni i u nekom jednoličnom bolu zaspao.
Kad sam se probudio bilo mi je kao da sam se po drugi put rodio. To je bila najteža noć u samici.
O gdje je ona mukla riječ, tiha, nerazumljiva, dobra riječ, što svijetli u mraku kao mali, mali oganj koji se nikad ne gasi?
Gdje je riječ utjehe?
Jučer i sinoć i jutros još sam znao, zašto se ne javi sada u meni, sad kad mi je gorko teško, zašto ne sine kao dalek oganj treptave zvijezde, kao veseli sjaj oka?
Kako, kako sam je mogao zaboraviti?
Danju dok sunce vlada, bore se u meni zahtjevi tijela sa istinama i savjetima duše; i duša je uvijek pobjednica, jer pod ćutanjem krije vrisak i u odricanju utapa želje i strahove.
Ponos čovječje duše koje ne mogu da se odrečem i smjelost koju duša silom otima tijelu, provode me danju dok sunce vlada.
Ali noću, u snovima, kad usne bolna, ali jaka svijest dana i moje osamljene ličnosti i kad ležim bespomoćno izložen noći i njenim tajnim silama, tada događaji dobivaju strahovito lice u snovima; tijelo, koje danju sputava misao i ponos, dolazi do svojih prava; smjela divna duša čovjekova leži mrtva kao kamen na dnu mora, a tijelom gospodari bestijalan strah i nerazumljiva panika živaca.
U kosti mi ulazi studen koja je oko mene kao more. Dlanovima, koji su uvijek vreli, grijem svoje tijelo — i još mi studenije biva. Pokrivač mi je oštar i čini mi se da širi od sebe studen umjesto da me grije.
Studen me počinje žeći. Obuzima me bezuman očaj; ja skačem na prstima i trzam rukama u vis, ali osjećam samo bol. Jelo mi se ledi još dok ga jedem.
Čim sklopim oči otvara mi se široko snježno polje.
Pred sam suton je prestao snijeg. I nastala je tišina nad šumama i bijeli vlažni mir visokog, visokog snijega. On je pokrio omorike kao mramorne kapelice i zasuo staze, smrtno bijel i neprohodan.
Kuda ćeš, Jelena?
Gluho i muklo. (Teško je gaziti kasni snijeg).
Ne vidi se nebo ni šuštalo sunce. Ugasla boja. Zamro zvuk. Neizrecivo tiho, bijelo, zaspalo. I kad se je, duboko u šumi, slomila grana pod snijegom bilo je kao da je najvećem stablu srce puklo. -
Kuda ćeš, Jelena?
Snijeg ovih šuma ledi dah, stine krv, ubijeli put. Ovo je pogreb svih tragova i uspomena. Umorne su noge, ozeble pocrvenjele ručice. Snijeg je zameo ljetošnje grobove, samrtni pokrov za žive i mrtve.
Jelena, Jelena!
U našoj kući mora da je već polumrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasjenjuju stabla, puna snijega.
Dok sjedim naslonjen na prozor meni se privida; U velikoj kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotan su, tek izvađeni, pečeni hljebovi u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe jaki miris pečenog tijesta.
Mama je, kao svake subote, zapalila na maši smrekove bobe i šećera i okadila cijelu kuću, a sad, dok u avliji djevojka nešto pere i pjeva, umočila je suh bosiljak u svetu vodu i poškropila budžake.
Ona se postarala.
Sad zastaje i, dok je niko ne vidi, krsti se u polumrak jednog raspela u kutu i kazuje mu sve terete koje ona šutke kroz život nosi i koji po cio dan počivaju u ponosnom bljedilu jednog:
»... dobro, hvala Bogu; kako ste Vi?«
Često sanjam noću da sam slobodan, da putujem (putovati i kretati se to je u mojim snovima najveća sreća), da se viđam sa znancima i da im pripovijedam kako sam teško živio prije. Ali buđenje je gorko i iza takvih snova sam neveseo cio dan.
Što sam duže ovdje sve to češće sanjam o slobodi i putovanjima. I ta se noćna igra toliko puta ponavlja da sad usred sna vidim sebe gdje bolno kimam glavom i sam govorim: ah, da, sve je to samo san koga po bog zna koji put sanjam uzalud.
Ima časova kad se u meni duša pjeni i baca, i moje dvadeset i tri godine dižu svoj glas, i moja luda želja bije čelom o uski udesni krug, kao tica o stablo.
Ima časova kad smirenošću koju donosi nevolja uviđam potrebu odricanja i stradanja, kad — blagodaran za sve radosti života koje su bile — uviđam da je bilo nužno da jednom bude i njima kraj, da bude ovakav kraj.
Ima časova kad gorim mirno, kao žrtveno svjetlo tek uneseno u hram.
Koga li ljubi sada ona mlada žena?
Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi — Bog zna zašto jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumijevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikad određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu.
To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćući isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li sada ljubi ona mlada žena?
Budući! Slobodna djeco; zoro noći naše, kad se budu slobodni i visoki domovi vaši ocrtavali na istom nebu, koje je gledalo patnju našu i sram i smrt, niko neće pomišljati da ti moćni temelji počivaju na našim kostima. Sreća je bezbrižna i misli napred samo.
Što će vas sjećati otaca vaših koji su bili veći u trpljenju nego u borbi? Vaš život biće naš zaborav.
Tek u nesvjesnoj suzi vaših žena, u zanosima mladića, maštanju djevojaka, noćnoj svirci ili riječima vaših pjesnika, bljesnuće možda na čas spomen otaca vaših čiji je život bio kratak, a bol ogroman. Tek najbolji među vama osjetiće, možda, da ih tih svagdanjih događaja bije, kao vjetar, beskrajna žalost mrtvih i nijemih života koji su živili i mrli za vas. Budući!
Budući, radosno koljeno, ja vidim kako je ružna i grešna moja želja da živim u slavi i ljepoti vaše slobode.
Tako mora da bude:
Vaš će život biti obilje i radost kao što je žetva i plod jeseni, a naš prolaz velik, težak i mučan kao proljetno sijanje i rad.
Ne, ne želim spomena, neka budem neznan i nijem kao kamen koji šuti u temelju, neka me nestane bez traga i imena, neka moj tamni život — grijeh i patnja ne baci nikad svoju sjenku na Vaš bijeli put.
Zamara me dužina čekanja. U jednom danu po dva put mi klone duša kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati.
Krv moja juri i bije po damarima u bezumnoj želji da se prospe na suncu.
I posljednje snage su bijesne od gnjeva, jer to čekanje vara kao šumska staza svojom daljinom.
Ja ne nalazim više oslona u svojoj duši koja se odveć razdavala. Ja tražim zaboravljene veze krvi i sežem u prošlost, dozival u pomoć snage mrtvih naraštaja.
I gle, kao uvijek u časovima najvećeg iskušenja, ja vidim, da mi u dnu duše, pod tvrdom korom i sivim talogom praznih riječi i izvitoperenih pojmova koji tako brzo iznevjere, žive vječne, nesvjesne i blagoslovene baštine djedova, koji su tijelo svoje položili u stara rasuta grobišta, a jednostavne i jake vrline svoje u temelje naših duša.
Sav sjaj što ga Bog svijetom propisa plavi oči moje. Vezani su ćilimi od sunca i sjenka. Ognjen miris ima vino života. Srce mi pod grlom bije.
Za dug život i veliku radost!
Putujte i brodite, ne ostanite željni burna mora, ni polja, ni gustih šuma! Milo je Bogu da vas vidi gdje vam je život pjesma i ples!
Za žive i za one koji su mladi!
Za slobodnu ljudsku djecu je radost ljetnih dana. Gle, kako se negdje njišu grane, — kako je nemirno srce u meni! — Gle, ptica neće da umakne cijelo jutro, i ceste što svijetom idu hite, hite i zovu, i nebo kog s moga prozora ne mogu da vidim, mora da je veličajno i divno kao jedna jedina beskrajna radost.
Dvaput sam u životu imao prsten, ali sam ih jadno izgubio.
Staro prstenje, nježni pokloni; prvi; biser i tirkiz u ugasitom zlatu, drugi: krvava suza rubina koja spaja obruč neobične vitkosti. Ti ljubavni pokloni, očito, nisu imali sreće na mojim prstima.
Prvi sam izgubio jednog ljeta na putovanju koje sam bio poduzeo od očaja. To je bio jedan od onih dana koji kasnije vječno žive u nama.
Okupao sam se u maloj, dubokoj rijeci tuđeg kraja. Sunce je izašlo. Na stjenovitoj obali je ležala topla sjena. Legao sam na stijenu koja je dahnula vrelinom minulog dana kao da živo tijelo pulsira poda mnom.
Pogledao sam svoje ruke. Prstena nema.
Nisam ni pokušao da tražim. Sa najbeznadnijim gubicima čovjek se najlakše pomiri. Zagledao sam se u tamno zelenu vodu. I u slici izgubljenog prstena na pješčanom dnu bi mi jasan život čovjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez nade i povratka.
Osjetio sam da sam se prerano odcijepio od ljudi, da sam osamljen i nesrećan.
Stijena je bila obrasla debelom mahovinom i lišajem; mahovina je naličila malim srcolikim jastučićima u koje žene zabadaju igle.
Bio sam go i sam u prvim sjenama sutona, koje uvijek uznemiruju čovjeka nad tuđim krajem i tamnom vodom.
Nigdje nikog. — Zalud sam tražio u sebi oslona; i pao sam kao kamen na kamen i prislonio lice uz mahovinastu stijenu, koja je grijala kao živo biće koje diše, ali me nije slušala ni razumjela, a zlatna veza s ljudima leži na dnu vode za uvijek izgubljena.
Bilo mi je osamnaest godina i priroda me odbijala, jer sam grešno prekinuo vezu ljubavi.
Ali još sam jednom obnovio vezu (krvava suza rubina na tankom obruču zlata).
Bilo je dično i mnogo radosno, već su se javljale i nade, ali tada kucnu očaj opet u svoje zvono, diže me nemir. — Zbogom ravnotežo! Zalutalo se u mislima ogriješilo, o dušu čovjekovu! — I jedne noći dođe opet znamenje.
Kraj se gubio u magli i s njim beskrajan niz svjetiljka. Tada sam imao za prijatelja nasilna i bezbožna čovjeka, koga sam zvao Baraba, jer je tako morao izgledati onaj koga su pustili da bi Hrista razapeli. Kosa mu je počinjala rasti odmah iznad obrva tako da nije ostajalo mjesta za čelo.
Spavao je danju i bio razrok.
Pio sam vino, crno i teško kao nesreća. I bilo mi je jasno kojim sam to putem krenuo.
Išao sam kao otrovan. A kad me poduzelo piće bjesnio sam svu noć.
Posljednje što sam vidio u velikom ogledalu: ležao sam voštana lica, a oko mene bludnice, jedna je držala moju lisnicu i brojila banknote.
Kad sam se probudio — bilo je u jednom malom tek nasađenom parku — moj smoking je bio mokar, a moje ruke krvave od razbijenih čaša, krvave i — gole.
Obijesna djeca su mi natakla napuko, drven obruč na vrat i sad se kraj mene samilosno zbunjeno smiješi gradski stražar koji me probudio. Bilo me je stid sunca.
Tako je svršila noć u kojoj sam izgubio drugi prsten, posljednju vezu s ljudima. Tirkiz i biser: (tiha vjera, dar krvi i prošlost, temelj ličnosti i baština mnogih naraštaja) progutala je rijeka u tuđini.
Krvavu suzu rubina: (ponos čovjekov, ženska ljubav, jedina sreća i smisao života) ukrala mi bezimena noćna žena.
A jesenas me je, prstenom kog neću nikad izgubiti, bolom žrtve, usud vezao s čovječanstvom, koje preko patnje ide istini i dobru u susret.
Je li kad bilo naraštaja i u naraštaju pojedinca na kom bi počivale ovako teške baštine i neminovna prokletstva rase i krvi?
Strahovit je hod historije; preteški su tereti prošlosti i zahtjevi budućnosti na ovim uskim plećima.
Objavljamo prvi del zbirke Ex ponto, ki je izšla leta 1918. Doživela je velik odmev in močno vplivala na tedanjo literarno javnost. Objavljamo jo z razlogom – Andrić je ta del zbirke je napisal v času, ko je bil zaprt v Mariboru.
.
Je li vam se ikad dogodilo da, bačeni iz kolosijeka, rečete svagdašnjici: zbogom i da se vinete, nošeni strašnim vihorom, zaprepašteni kao onaj kome se tlo izmiče?
Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve — a šta se čovjeku ne može uzeti? — i da vam na dušu polože tešku odurnu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i sama srčanost, koja ostaje kao posljednji očajni dar sudbine, da vam uzmu i da učine od vas nijemo prezavo ropče?
Raznoliki su i mnogi bolovi koji zadešavaju ljude na ovoj zemlji, gdje se »ljepšom dušom dublje jeca«, ali kog je jedan samo od ovih istinskih velikih bolova zadesio, brat je moj i prijatelj!
Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.
Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa. Visoko ukočeno nebo. Tvrda nemilosna zemlja.
Ne, ništa se neće dogoditi! Ne, planine se neće soriti! Nebo će ostati gordo i hladno na visini!
Izmiče se daljina, gubi zvuk, boje mru u sivom: da se vidi i čuje ropsko krvavo srce kako kuca.
U grmljavini i oblacima dolaze buduća stoljeća i gledaju moj sram. Pred očima pokoljenja leži moja duša naga i bespomoćna kao prelomljen mač. Žeže me samilostan pogled nerođenih.
Kud sam ja sve lutao!
Kud su padale moje težnje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i griješio u životu! — Kako da vam kažem kad to i rođeno moje sjećanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nabijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost života.
Trgao sam najviše plodove. Usne su mi bile krvave, žene su mi cjelivale ruke. Prolazile su godine i donosile svoje plodove, a ja sam se nazivao: gospodar života.
Tada me silan udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljepota života zgusnu na mrežnici mojih očiju. Od svega ne osta ni koliko je pepela na kosi na Čistu srijedu.
Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavši je, da mi lakše bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram moj i tuđi, i udarci i tragovi gvožđa na rukama.
Ko zna od sretnih i slobodnih šta je to samoća? Ni pauka nije bilo da jednom bar protka moju samoću, a čovjek čije sam korake čuo pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.
Bojao sam se i krvi koju sam čuo kako bije u mom ručnom zglobu, jer me je uvjeravala da živim, a to je bilo isto što i patnja.
I mislio sam: Bog ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas dovodi na strašno mjesto, gdje nam je smrt i život jedno te isto. Tada još, ni u najvećoj pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi na svoj život.
I tada kad se je u kupanju miliona jednoličnih minuta, bez ikakve nade i promjene, moja duša pretvarala u pustinju koja više i ne žedni, kad su mi rešetke na prozoru bile tako guste da nisam mogao ni ruku pomoliti da mi kane kap kiše ili da me omiluje zalutao vjetar, tada je u mojoj duši, kao svjetiljka nad mrtvom radosti, planulo ovo svjetlo.
Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu. Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima.
Ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.
Često sjedim sate i gledam u hladne jesenje boje. Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu.
Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav.
Deset se je tjedana bilo navršilo kad, okružena samoćom, po prvi put progovori jasno moja duša.
Nakon beskrajnih šetnja od šest koraka napred i šest natrag, kad se već zamorih i kad oktobarski dan stade da se primiče kraju, ja stadoh u udubinu niskih vrata u zidu, kao kip u oltar, i gledajući prozorak sa parčetom sive bjeline rekoh glasno.
– Evo me, tu sam!
Moj glas je imao jak i svijetao zvuk onih koji se odzivaju.
I sputan i nemoćan, u toj vlažnoj jazbini, u položaju koji me ponizuje do skota, ja po prvi put pojmim u mislima i obuhvatim osjećajem smisao ljudskog života i borbe.
U meni bijesni iskupljena istina.
Pokopana u šutnji i skromnosti kojoj nas uči nevolja ona gori u meni i čini sjaj u mojoj duši i u mojoj ćeliji.
Kad dođe glas o mom svršetku uzrujaše se na čas ljudi što stanuju u malim kućicama na jedan kat i s vrtom do ulice. I moj će spomen, u pričanjima zaprepaštene čeljadi, još jednom proći ulicama, gdje je prohujalo moje djetinjstvo.
Mučan će nemir ući u male kuće i duše gdje je mirno i dobro.
Stare žene, koje najbolje razumiju nuždu i uviđaju potrebu svakog zla, samo će glavom zanjihati, a mlade će majke sklapati ruke misleći na sudbinu svoje djece.
Žene će govoriti s plačem u glasu a muškarci kratko i krupno krijući osjećaj.
Šapćući (da ne čuju mladi) pričaće oni koji se najbolje sjećaju sudbine nesrećnika, a djeca će, uhvativši tu i tamo koju riječ, naslućivati svijetle i strašne daljine; dječaci će imati blijedo lice i zamišljene oči, a djevojčice će pobjeći u svoje bijele sobe u potkrovlju i plakaće u maramicu.
Ne, život nije istrgao povijesno kako se čini oku našem kratka vida. U Bogu je svršetak misli koja nam se gubi u očajan beskraj.
Ne nosi nas vjetar kao lišće i ova gorka sreća da se leti nije smisao i svrha samoj sebi. Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima, nego sićušni dijelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao, oblik ni veličinu, ali u kom sam, evo, našao svoje mjesto i stojim pobožno kao u hramu.
Dva dana me već ne izvode ni na onaj jedan sat šetnje, jer kiša bez prestanka sipi.
Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju i da mi pada po licu i rukama kao ljepljiv talog. Moj pokrivač je oštar i studen, moje jelo ima ukus limene posude i moja ćelija onaj neopisivi zadah uskog prostora u kom jedan čovjek diše i živi, bez promjene i zračenja.
Ali tu za mojim vjeđama — sklopim li samo oči — živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje. Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni.
I sad kad sam sve to izgubio puni mi dušu beskrajna blagodarnost za sve mnogostruke i divne darove što ih život daje onima koji su sretniji od mene.
Od kud mi ovaj čudni osjećaj?
Ja kroza nj prolazim kao kroz tamnozeleni mir i mirisnu tišinu omorikove šume u ljetni dan. I zaboravljam sve oko sebe.
Danas, kao i u svim teškim danima zatočenja, meni je žao svih ljudi koji žive dane, onih koji čine zlo jednako kao i onih koji ga snose, žao mi je i sebe i snage koja čili, ali najviše i najteže mi je žao majke.
Žao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova, muka i nadanja.
Misle li ljudi ikada kakva je noć majci koja zna da joj je jedini sin dopao gvožđa i tuđinove nemilosne ruke?
Bog će oprostiti svima; i ja lako praštam, ali zašto ste ucvilili staricu?
Već sam bol majka zazvat će na svijet strahovitu pokoru i stradanje; Bog ne može da ne vidi te suze i to drhtanje.
Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po Tvom srcu.
U sobi, gdje sam se — u koban čas! — rodio. Ti bdiješ i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš: »Isuse, zar su nam za suze dana djeca naša?«
Ti nemaš šta iznijeti do sirotinjsko srce i stare ruke s tragovima rada i bezglasne suze, ali Ti plači i moli, majko, jer ko da me izbavi, ako ne teška suza Tvoja na božjem dlanu?
A ja te pozdravljam u muklim noćima uzdahom, a jutrom po suncu što zlati moje teške rešetke i u isti čas sja tebi na bijeloj kaldrmi naše avlije!
Prošlu je noć bilo naročito studeno. Nisam mogao zaspati, obuzeo me je neki bijes na sama sebe i ja sam mislio na samoubojstvo.
Sramio sam se i kajao u isti čas, ali sam mislio dugo i živo. Sa nekim crnim zanosom sam mislio o smrti koja je nešto divno, lako i lijepo, ali nešto što ne smije biti. I to da ne smijem umrijeti bolilo me sve u besanoj svijesti kao neka odveć stroga, preteška dužnost, gotovo kao nepravda.
Zgrijati se nisam mogao, ali sam konačno sam protrnuo od studeni i u nekom jednoličnom bolu zaspao.
Kad sam se probudio bilo mi je kao da sam se po drugi put rodio. To je bila najteža noć u samici.
O gdje je ona mukla riječ, tiha, nerazumljiva, dobra riječ, što svijetli u mraku kao mali, mali oganj koji se nikad ne gasi?
Gdje je riječ utjehe?
Jučer i sinoć i jutros još sam znao, zašto se ne javi sada u meni, sad kad mi je gorko teško, zašto ne sine kao dalek oganj treptave zvijezde, kao veseli sjaj oka?
Kako, kako sam je mogao zaboraviti?
Danju dok sunce vlada, bore se u meni zahtjevi tijela sa istinama i savjetima duše; i duša je uvijek pobjednica, jer pod ćutanjem krije vrisak i u odricanju utapa želje i strahove.
Ponos čovječje duše koje ne mogu da se odrečem i smjelost koju duša silom otima tijelu, provode me danju dok sunce vlada.
Ali noću, u snovima, kad usne bolna, ali jaka svijest dana i moje osamljene ličnosti i kad ležim bespomoćno izložen noći i njenim tajnim silama, tada događaji dobivaju strahovito lice u snovima; tijelo, koje danju sputava misao i ponos, dolazi do svojih prava; smjela divna duša čovjekova leži mrtva kao kamen na dnu mora, a tijelom gospodari bestijalan strah i nerazumljiva panika živaca.
U kosti mi ulazi studen koja je oko mene kao more. Dlanovima, koji su uvijek vreli, grijem svoje tijelo — i još mi studenije biva. Pokrivač mi je oštar i čini mi se da širi od sebe studen umjesto da me grije.
Studen me počinje žeći. Obuzima me bezuman očaj; ja skačem na prstima i trzam rukama u vis, ali osjećam samo bol. Jelo mi se ledi još dok ga jedem.
Čim sklopim oči otvara mi se široko snježno polje.
Pred sam suton je prestao snijeg. I nastala je tišina nad šumama i bijeli vlažni mir visokog, visokog snijega. On je pokrio omorike kao mramorne kapelice i zasuo staze, smrtno bijel i neprohodan.
Kuda ćeš, Jelena?
Gluho i muklo. (Teško je gaziti kasni snijeg).
Ne vidi se nebo ni šuštalo sunce. Ugasla boja. Zamro zvuk. Neizrecivo tiho, bijelo, zaspalo. I kad se je, duboko u šumi, slomila grana pod snijegom bilo je kao da je najvećem stablu srce puklo. -
Kuda ćeš, Jelena?
Snijeg ovih šuma ledi dah, stine krv, ubijeli put. Ovo je pogreb svih tragova i uspomena. Umorne su noge, ozeble pocrvenjele ručice. Snijeg je zameo ljetošnje grobove, samrtni pokrov za žive i mrtve.
Jelena, Jelena!
U našoj kući mora da je već polumrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasjenjuju stabla, puna snijega.
Dok sjedim naslonjen na prozor meni se privida; U velikoj kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotan su, tek izvađeni, pečeni hljebovi u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe jaki miris pečenog tijesta.
Mama je, kao svake subote, zapalila na maši smrekove bobe i šećera i okadila cijelu kuću, a sad, dok u avliji djevojka nešto pere i pjeva, umočila je suh bosiljak u svetu vodu i poškropila budžake.
Ona se postarala.
Sad zastaje i, dok je niko ne vidi, krsti se u polumrak jednog raspela u kutu i kazuje mu sve terete koje ona šutke kroz život nosi i koji po cio dan počivaju u ponosnom bljedilu jednog:
»... dobro, hvala Bogu; kako ste Vi?«
Često sanjam noću da sam slobodan, da putujem (putovati i kretati se to je u mojim snovima najveća sreća), da se viđam sa znancima i da im pripovijedam kako sam teško živio prije. Ali buđenje je gorko i iza takvih snova sam neveseo cio dan.
Što sam duže ovdje sve to češće sanjam o slobodi i putovanjima. I ta se noćna igra toliko puta ponavlja da sad usred sna vidim sebe gdje bolno kimam glavom i sam govorim: ah, da, sve je to samo san koga po bog zna koji put sanjam uzalud.
Ima časova kad se u meni duša pjeni i baca, i moje dvadeset i tri godine dižu svoj glas, i moja luda želja bije čelom o uski udesni krug, kao tica o stablo.
Ima časova kad smirenošću koju donosi nevolja uviđam potrebu odricanja i stradanja, kad — blagodaran za sve radosti života koje su bile — uviđam da je bilo nužno da jednom bude i njima kraj, da bude ovakav kraj.
Ima časova kad gorim mirno, kao žrtveno svjetlo tek uneseno u hram.
Koga li ljubi sada ona mlada žena?
Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi — Bog zna zašto jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumijevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikad određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu.
To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćući isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li sada ljubi ona mlada žena?
Budući! Slobodna djeco; zoro noći naše, kad se budu slobodni i visoki domovi vaši ocrtavali na istom nebu, koje je gledalo patnju našu i sram i smrt, niko neće pomišljati da ti moćni temelji počivaju na našim kostima. Sreća je bezbrižna i misli napred samo.
Što će vas sjećati otaca vaših koji su bili veći u trpljenju nego u borbi? Vaš život biće naš zaborav.
Tek u nesvjesnoj suzi vaših žena, u zanosima mladića, maštanju djevojaka, noćnoj svirci ili riječima vaših pjesnika, bljesnuće možda na čas spomen otaca vaših čiji je život bio kratak, a bol ogroman. Tek najbolji među vama osjetiće, možda, da ih tih svagdanjih događaja bije, kao vjetar, beskrajna žalost mrtvih i nijemih života koji su živili i mrli za vas. Budući!
Budući, radosno koljeno, ja vidim kako je ružna i grešna moja želja da živim u slavi i ljepoti vaše slobode.
Tako mora da bude:
Vaš će život biti obilje i radost kao što je žetva i plod jeseni, a naš prolaz velik, težak i mučan kao proljetno sijanje i rad.
Ne, ne želim spomena, neka budem neznan i nijem kao kamen koji šuti u temelju, neka me nestane bez traga i imena, neka moj tamni život — grijeh i patnja ne baci nikad svoju sjenku na Vaš bijeli put.
Zamara me dužina čekanja. U jednom danu po dva put mi klone duša kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati.
Krv moja juri i bije po damarima u bezumnoj želji da se prospe na suncu.
I posljednje snage su bijesne od gnjeva, jer to čekanje vara kao šumska staza svojom daljinom.
Ja ne nalazim više oslona u svojoj duši koja se odveć razdavala. Ja tražim zaboravljene veze krvi i sežem u prošlost, dozival u pomoć snage mrtvih naraštaja.
I gle, kao uvijek u časovima najvećeg iskušenja, ja vidim, da mi u dnu duše, pod tvrdom korom i sivim talogom praznih riječi i izvitoperenih pojmova koji tako brzo iznevjere, žive vječne, nesvjesne i blagoslovene baštine djedova, koji su tijelo svoje položili u stara rasuta grobišta, a jednostavne i jake vrline svoje u temelje naših duša.
Sav sjaj što ga Bog svijetom propisa plavi oči moje. Vezani su ćilimi od sunca i sjenka. Ognjen miris ima vino života. Srce mi pod grlom bije.
Za dug život i veliku radost!
Putujte i brodite, ne ostanite željni burna mora, ni polja, ni gustih šuma! Milo je Bogu da vas vidi gdje vam je život pjesma i ples!
Za žive i za one koji su mladi!
Za slobodnu ljudsku djecu je radost ljetnih dana. Gle, kako se negdje njišu grane, — kako je nemirno srce u meni! — Gle, ptica neće da umakne cijelo jutro, i ceste što svijetom idu hite, hite i zovu, i nebo kog s moga prozora ne mogu da vidim, mora da je veličajno i divno kao jedna jedina beskrajna radost.
Dvaput sam u životu imao prsten, ali sam ih jadno izgubio.
Staro prstenje, nježni pokloni; prvi; biser i tirkiz u ugasitom zlatu, drugi: krvava suza rubina koja spaja obruč neobične vitkosti. Ti ljubavni pokloni, očito, nisu imali sreće na mojim prstima.
Prvi sam izgubio jednog ljeta na putovanju koje sam bio poduzeo od očaja. To je bio jedan od onih dana koji kasnije vječno žive u nama.
Okupao sam se u maloj, dubokoj rijeci tuđeg kraja. Sunce je izašlo. Na stjenovitoj obali je ležala topla sjena. Legao sam na stijenu koja je dahnula vrelinom minulog dana kao da živo tijelo pulsira poda mnom.
Pogledao sam svoje ruke. Prstena nema.
Nisam ni pokušao da tražim. Sa najbeznadnijim gubicima čovjek se najlakše pomiri. Zagledao sam se u tamno zelenu vodu. I u slici izgubljenog prstena na pješčanom dnu bi mi jasan život čovjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez nade i povratka.
Osjetio sam da sam se prerano odcijepio od ljudi, da sam osamljen i nesrećan.
Stijena je bila obrasla debelom mahovinom i lišajem; mahovina je naličila malim srcolikim jastučićima u koje žene zabadaju igle.
Bio sam go i sam u prvim sjenama sutona, koje uvijek uznemiruju čovjeka nad tuđim krajem i tamnom vodom.
Nigdje nikog. — Zalud sam tražio u sebi oslona; i pao sam kao kamen na kamen i prislonio lice uz mahovinastu stijenu, koja je grijala kao živo biće koje diše, ali me nije slušala ni razumjela, a zlatna veza s ljudima leži na dnu vode za uvijek izgubljena.
Bilo mi je osamnaest godina i priroda me odbijala, jer sam grešno prekinuo vezu ljubavi.
Ali još sam jednom obnovio vezu (krvava suza rubina na tankom obruču zlata).
Bilo je dično i mnogo radosno, već su se javljale i nade, ali tada kucnu očaj opet u svoje zvono, diže me nemir. — Zbogom ravnotežo! Zalutalo se u mislima ogriješilo, o dušu čovjekovu! — I jedne noći dođe opet znamenje.
Kraj se gubio u magli i s njim beskrajan niz svjetiljka. Tada sam imao za prijatelja nasilna i bezbožna čovjeka, koga sam zvao Baraba, jer je tako morao izgledati onaj koga su pustili da bi Hrista razapeli. Kosa mu je počinjala rasti odmah iznad obrva tako da nije ostajalo mjesta za čelo.
Spavao je danju i bio razrok.
Pio sam vino, crno i teško kao nesreća. I bilo mi je jasno kojim sam to putem krenuo.
Išao sam kao otrovan. A kad me poduzelo piće bjesnio sam svu noć.
Posljednje što sam vidio u velikom ogledalu: ležao sam voštana lica, a oko mene bludnice, jedna je držala moju lisnicu i brojila banknote.
Kad sam se probudio — bilo je u jednom malom tek nasađenom parku — moj smoking je bio mokar, a moje ruke krvave od razbijenih čaša, krvave i — gole.
Obijesna djeca su mi natakla napuko, drven obruč na vrat i sad se kraj mene samilosno zbunjeno smiješi gradski stražar koji me probudio. Bilo me je stid sunca.
Tako je svršila noć u kojoj sam izgubio drugi prsten, posljednju vezu s ljudima. Tirkiz i biser: (tiha vjera, dar krvi i prošlost, temelj ličnosti i baština mnogih naraštaja) progutala je rijeka u tuđini.
Krvavu suzu rubina: (ponos čovjekov, ženska ljubav, jedina sreća i smisao života) ukrala mi bezimena noćna žena.
A jesenas me je, prstenom kog neću nikad izgubiti, bolom žrtve, usud vezao s čovječanstvom, koje preko patnje ide istini i dobru u susret.
Je li kad bilo naraštaja i u naraštaju pojedinca na kom bi počivale ovako teške baštine i neminovna prokletstva rase i krvi?
Strahovit je hod historije; preteški su tereti prošlosti i zahtjevi budućnosti na ovim uskim plećima.
Objavljamo prvi del zbirke Ex ponto, ki je izšla leta 1918. Doživela je velik odmev in močno vplivala na tedanjo literarno javnost. Objavljamo jo z razlogom – Andrić je ta del zbirke je napisal v času, ko je bil zaprt v Mariboru.
