ČITAČI TITLOVA
Centar Branimir, multipleks na trećem katu, dvorana Ž... (naravno) na ljubavnom sjedalu vodi se posve osobit razgovor, pače dijalog jedva čujnim šapatom. Jer film je njesra, publike ni da pokrije trošak čistačice, koja će pomesti dvoranu zasvinjenu izgaženim kokicama i pogubljenim ulaznicama... surround-stereo gubi boj sa šumom klimatizacijskog sustava.
»Dragi, ja ne mogu više ovako... fakat ne mogu! Pa, jebote, djeca su mi gimnazijalci... da Ivana nije ponavljala, već bi nekog kurca i studirala, onako da ne gubi zdravstveno i pokaz. Ne puše oni više te fore: majka mora raditi, jer vam onaj usrani ćaća ne plaća alimentaciju. Crvenim se od ušiju do kurjih očiju svaki put kad im se opravdavam – a da se barem vraćam doma pošteno jebena, k’o što oni odavno misle da jesam... ni pol jada... nego samo naprazno narajcana. A gdje? Na usranu ljubavnom sjedalu u jebenom multipleksu! Dođem doma s takvim bolovima... tu, tamo dolje, znaš već gdje... premda jedva navraćaš onamo!... kao da sam se zaista žestoko ispraskala – ma, jesam... pizdumojematerenatroš-nutavanu! To si više ni gimnazijalke ne dopuštaju, a kamoli učenice frizerske škole u Savskoj... Nego, dragi moj Pecikoza, budi već jednom jarac, pa mrči – ili me ostavi da pohvatam konce moga razjebanog života,« Petra Jerkunica glasala se na čudan način, iz duboka grla, gotovo uopće ne protiskujući zrak, kao kazališni inspicijenti stare škole.
»Draga... kako da ti objasnim... nije to lako. Vazda mi fali riječi... Naime, i ja imam djecu, troje čak, a i ženu, kao što znaš od prvoga dana... ludaču koja bi, da nas ovako zatekne, pucala iz sačmarice Browning po cijeloj sali... da se pamti kad je Zora Vatavuk, udana Pecikoza, divljala jer je zatekla muža in fragranti s raspuštenicom iz uredništva korporativnog lista. A misliš da ja ne dođem doma s bolnim jajcima?!«
»Dragi, kurac me savršeno boli za tvoja jajca – da ne bi možda da ti ih sad i ovdje isišem? Pa da tebe ništa ne boli, a mene da bole i pička, i glava... i trbuh od poremećene probave! Fakat, uvijek se saserem od te tvoje sperme... da nisi bolestan? A koja si ti sebična svinja, pa to niiije normalno... Sad idem doma, pusti me! Zaista si prevršio sva-ku mje-ru! Ovo fakat više nema nikakvog smisla! Multipleks po mulitpleks – jednako kompleks nedojebane polovnjače! Čovječe, meni je umalo četrdesetosma... premda se to baš i ne vidi, ali je krajnje vrijeme da kažem NE! Pa makar završila na Lesbosu! A ti, moj kozane spečenih muda, što si drpao, drpao si... Samo reci da ti nisam dala šansu!« Petra će pušćenica i dalje iz dubine bića, netremice buljeći u platno na kojem se priča odavno otela redateljevoj zamisli, koncentraciji priučenih glumaca iz petog ešalona off-hollywoodske produkcije, a bogme i njezinoj pažnji... sve bez pokreta i pomaka.
»Draga, posve razumijem tvoje golemo i opravdano nezadovoljstvo... na mjestu posebice stoga što si ti ipak jedna slobodna žena – mislim, rastavljena bez tvoje krivice – a ja još uvijek okovan bračnim prstenom, najgorim negvama što ih je čovjek smislio. Ali, ako nismo dosad uspjeli uspostaviti tehničke uvjete za konzumaciju toga što se već godinama valja među nama, ne znači da se oni neće jednom i steći. Ti znaš koliko te želim, kako bih silno htio da nam se desi ta provala strasti, međunožnoga ognja, to nepovratno sljubljivanje... pa da se, umjesto na ovome bezveznom sjedalu, grlimo i mazimo na raskošnoj francuskoj postelji, uživajući jedno u drugom... uz konjak i šansone one prekrasne curice Zaz... a možemo povremeno i Aznavoura tiho pustiti... da se rastapamo u onome što si godinama želimo jedno drugom dati,« ni Julije više-koza-nego-jarac nije pritom mijenjao dinamiku dikcije ni izraz lica, čak je uspijevao šaptati ne mičući usnama, tako da onaj tko bi spojio sliku i zvuk njegova performansa ne bi ni za mjesec dana intenzivna znanstvenog istraživanja razumio u čemu je veza između njegova bića i onoga što izgovara... ima li je uopće.
»Dragi, mislim da gadno gnojiš! Oprosti što sam tako prosta, ali neke se stvari ne mogu izreći, nego onim riječima što ih je narod smislio upravo za takvu potrebu,« Petra Jerkunica i dalje je uspijevala bješnjeti u magmenim vrtlozima duše svoje, ne otkrivajući ni najmanjom gestom ili tikom obrva, trepava, usana... kakva oluja traje u njoj. »Tako da znaš, ovo je zadnjom da se tu žuljam, držim se tvoga k’o utopljenik vrbova klina... stišćem nesretnicu bedrama da ne vrisne. Sljedeći put kad mi samo spomeneš kino, bogme ćeš imat’ požarište u kući! Upast ću ti doma, počupati svu bujnu riđu kosurinu onoj tvojoj umišljenoj kuji... ispipaj okolišno kojem frizeru ide, baš ju dobro farba!... a tvojoj ću dragoj djeci, u kratkom pledoajeu, objasniti da im je otac pizda koja se pičke plaši, pa ćeš vidjeti je li ti se isplatila onanija s odgodom vraćanja!«
»Draga... nego kako drugačije da olakšam jajca?! Ti bi, vidim, iz niskih pobuda, gnjusne osvetoljubivosti, da ja trpim nesnosnu bol sve do sljedećega našeg šlatanja na divanu... a zar to nije jebeno sebično s tvoje strane? Nego, ni najmanje ne volim kad mi prijetiš! Znam da si ti razumna žena, da nisi ne bi se bila rastala od one pijane ništarije, koja te u petnaest godina braka pojebala samo u prvoj i posljednjoj bračnoj noći – koliko si puta i zanijela. Pa, stoga... ne srljaj, uvijek ima boljih rješenja. Eto, predlažem...«
»Ma, goni se u krasni kurac, čovječe! Kakvi jebeni prijedlozi!?... Dosta je meni toga! Rekoh ti: il’ me jebi kako spada, il’ me se okani! Čovječe, pogledaj me, ako se usudiš! Na što ti ja sličim? Na usukanu četrdeset-i-nešto-godišnjakinju, jel’ da? Poharanu životom, samohranu mater nerotkinju koja je opako dehidrirala, koliko je prevode žednu preko vode? I jesam, da znaš!.. Ali, dosta je bilo! Hoću muškarca! Muškarčinu: šleper s prikolicom, da me pregazi, pa se vrati da utvrdi gradivo. Petra Jerkunica nikad neće biti namagarčena kumica! Ja izlazim iz ove jalove rupetine, ti kako hoćeš... Ni najmanje mi nećeš nedostajati, ako sama pođem mostom što mi ga je prijeći!«
»Ali, draga! Čemu srljati u nepoznato? Uostalom, evo i mene... film upravo završava... a tim ćemo mostom kad dođemo do njega,« Julije Pecikoza će ustajući i otresajući ostatke kokica s hlača.
U tom trenutku, gospođa neodređene mirogojske dobi, koja je sjedila (sjedjela?) pred njima, okrenula im se, uputila pogled pun zahvalnosti, te tiho rekla:
»Joj, dragi ljudi... hvala vam do neba! Da vi niste čitali titlove, ne bih bila kurca tebe skužila. Em je film bijedna izdrkotina, scenarij ne valja pizdu mrzle vode, scenski rekviziti i kostimi iz kineskog dućana sve-po-deset-kuna, glumci diletantski šljam... a ja, da njesra bude kompletno, zaboravila naočale za kino i televiziju. Spas’li ste mi tridesetpet kunica! Baš vam hvala... Hvala!... Hvala vam do neba.«
TREĆI TANJUR
Običavam listati novine otraga, ali ne i pogledati osmrtnice... ne samo stoga što mi onaj o čijem odlasku mogu saznati takvom obaviješću, kao dotepencu na Trešnjevku, teško može biti pripadnik rodbinske, ili generacijski bliske galaksije. Zato sam kao poticaj iz onostranosti razumio poriv da toga petka, uz espresso u kvartovskom kafiću – polazeći od golemih sisa na »antifasadi« lista prema televizijskom programu, vremenskoj prognozi... zastanem i na partama – i protrnem nad objavom: Marta Magdalenić, nakon duge i teške bolesti... u 53. godini... ožalošćena kći Sanja.
I nitko više!
Spustio sam novine na ploču od umjetnog mramora, još se jednom zagledao u fotografiju pokojnice snimljenu dovoljno dugo nakon trenutka u kojem sam je zadnji put vidio, da bez te šture opreme ne bih prepoznao dotjeranu ženu na snimku iz osobnog dokumenta... a onda mi se počeo odmotavati film prekinut »zapaljenjem vrpce« 29. veljače one godine što smo je zajedno dočekali kod mojih prijatelja Jarmile i Vitka.
Pozvao sam je u posljednjem trenu, i ne vjerujući da će se odazvati; nije li bilo blesavo pretpostaviti – sve da sam i zanemario ono što nam se zbilo potkraj jednoga davnog kolovoza – da šarmantna čakovečka liječnica nema s kim ni kamo u najluđu noć? Ostade mi u sjećanju da sam to učinio više u ljutnji zbog još jednog prenemaganja udane dame s kojom sam nešto kao petljao te jeseni, nego radi obrane časti muškarca u najboljim godinama, koji si ne može pribaviti pratilju za novogodišnji tulum.
Pristala je neočekivano ushićena, sišla – kad sam došao po nju pred prijateljičinu kuću u Crikveničkoj – ozarena radošću, besprijekorno uređena, prelijepa... prešutjevši pitanje kako to da sam se sjetio upravo nje, leptirice iz burne ljetne avanture, koju nakon mučna svršetka nitko od nas nije želio pamtiti kao nešto izuzetno, doživotno urezano u zaseban memorijski raboš.
Marta Magdalenić... sirena s podgomiljske hridi pozlaćene suncem zrela augusta, zanosna contessa one noći u Domjanićevoj 27, žena koju nitko nije očekivao ni poznavao u poveliku društvu, a bliski mi pajdaši smatrali jednokratnom zamjenom za Veroniku, čije su mušice, kao i naša razilaženja i pomirenja, odavno bili dio usmene predaje s opako posprdnim predzvukom. Marta Magdalenić... umrla pod djevojačkim prezimenom, ostavljajući samo kćer Sanju. Ispraćaj, na čakovečkom groblju Mihovljan, 16. travnja u 11.30 sati.
Ako vas ne očekuju uz odar umrloga ili pokojne, bolje je uraniti minutu-dvije, nego zakasniti, pa se izvrgnuti upitnim pogledima: a tko li (mu/joj) ovaj bješe?! – stupio sam stoga pred kapelu za oproštaje na čakovečkom groblju u 11.25, a ipak zadnji od pedesetak okupljenih. Obavijeni oblakom studene šutnje, bjehu joj ondje ostarjeli joj stric i druga mu supruga, dvije-tri seljanke u crnini – daleke rođakinje, pomislio sam – nekoliko muškaraca i žénā srednje i mlađe dobi, vjerojatno kolégā iz bolnice, neki oronuo starac »posuđen iz ubožnice«... jednom spomenuti ujak?... i Sanja: povisoka blijeda djevojka duge riđe kose, u ogrtaču boje pijeska, s tamnozelenim svilenim šalom, odsutna duhom, očī kanda ugašenih u noćima majčine agonije. Stao sam iza »osoblja«, nastojao ostati nezamijećen; nisam uspio: ošinuli su me pogledom u kojem su se miješali prijekor, zazor... pitanje »što ćeš ti tu?« – vjerojatno im znan iz novina i s ekrana, a nikomu rod ni pomoz’ bog.
Rutinski obred, bez truna emocije, posmrtne riječi ili geste sućuti, potrajao je prekratko da bih stigao promisliti o bilo čemu – i sam se ukop odvio jednako brzo, u začudnoj tišini bez plača i uzdaha. Vremešni svećenik duga naborana puranskog vrata još je mrmljao molitvu nad rakom, a grobari su se latili zatrpavanja lijesa blatnjavom ilovačom... oni koji su posmrtne ostatke Marte Magdalenić dopratili do posljednjeg počivališta u žurbi su humak obložili vijencima i buketima, pa se razbježali kanda užasnuti zlokobnom nazočnošću smrti.
Krenuo sam prema grobljanskim vratima od kovana željeza – tko bi znao zašto mi nije palo na um izraziti sućut nikom od nazočnih... a onda se pokojničina kći stvorila uza me, dohvatila se objema rukama moje desne nadlaktice, stao sam, spontano je obujmio ljevicom oko pojasa. Onesvijestit će se, sinulo mi je, našto se privila uz moje rame, prošaptala:
»Sad samo tebe imam... oče.«
Pogledao sam je okom naprasno smrznute kamere, nikakva mi riječ nije mogla preko usana, položio lijevu šaku preko njenih prstā grčevito stisnutih ponad moga desnog lakta – kao da se drži nečega s poplavom razorena doma – poveo je, oprezno korak-po-korak, put automobila na drugoj strani ceste. Otvorio sam vrata, spustio je na sjedalo, obišao auto... ne bi pomoglo ni da sam minutama, a ne sekundama, odgađao pitanje koje mi je bubnjalo u mislima: Zašto tek sada doznajem da je Sanja Magdalenić moja kći?
»Zašto tek sada doznaješ da sam tvoja kći?... Mama je tako htjela: da ti ne kažem prije nego nje ne bude, pa i to jedino ako dođeš na ispraćaj. Sama nikada nije smogla snage, nije željela doživjeti taj trenutak... sresti se s tobom – toliko te je voljela, onoga nekadašnjeg tebe. I nije umrla s mojim, nego s tvojim imenom na usnama,« izustila je pred semaforom u Ulici ZAVNOH-a.
Umalo sam je upitao znade li što je kumovalo takvoj Martinoj odluci, pa odšutio; da i jest više važno, odgovor je odnijela sobom... u nepovrat.
»Možda nije baš trenutak... ali, hoćeš li da objedujemo skupa?« oprezno sam upitao.
»Da objedujemo? Hm, karmine za dvoje... a, zapravo, jedine dodirnute njenim nestankom. Može: za sve nedjeljne ručkove, o kojima je Marta u mislima postavljala treći tanjur za tebe imaginarnoga, ne očekujući da ćeš doći ni onda kad je ta njena opsesija... znala sam za nju, otkrila ju mi je šutnjom o tebi... bila onkraj razumskoga. Produži preko kružnoga, pa ćemo u Zajčevu. Uz teniski klub je restoran, dobar za obred obiteljskog zajedništva... s mamom za stolom.«
Čega li ne bješe u Sanjinom glasu: neutažene žudnje, okašnjele radosti, žâla za nedjeljama zaludnih čekanja. I sumorne poruge nad svim tim osjećajima.
»Ali, i dalje ne razumijem...« izustio sam poluglasno, zagledan u asfalt, dok sam obilazio krug u sredini križanja.
»Nema se tu što razumjeti. Ti nisi naslutio što je nepremostivo iskrslo toga 29. veljače, ona je znala zašto ti nije otkrila, a ni otada se javila. Godinama je i meni tajila, nije htjela reći zašto se za posjeta Zagrebu skrivala u mnoštvu kad bi te spazila na ulici, bježala u tramvaje u suprotnom smjeru, u dućane u koje nećeš ući... sa ženom, prvom ni drugom, s kojima te itekako viđala. I sve ti je o djeci znala, doznavala za tvoje uspone i padove... nadasve za onaj strašan posrtaj, kad je malo nedostajalo da te potraži, jer je osjetila da si užasno sâm. Bože, kako je plakala... danima i noćima ponavljala da supruga, djeca, nitko nije na tvojoj strani... da se raspadaš lišen oslonca u bilo komu, bilo čemu. Jedva sam je spriječila, uvjerila da nije dobar čas, da bi se osjetio povrijeđen... njen izron iz odbačene prošlosti ne bi doživio kao potporu, nego mislio da te sažalijeva. Zapravo, vjerujem da nije iskreno prihvatila da taj njezin čin, nakon toliko godina ogluhe, ne bi mogao drugačije objasniti... nego je znala da si zadnji koji se miri s bilo čijom sućuti, makar i najopreznije izraženom. Ja sam predzadnja toga zaguljenog soja,« ispričala je stojeći uza stol u gostionici, kao da će joj, sjedne li, sjećanja presušiti poput ljetnog potoka.
»Sanja, zaboga... što bi bilo da nisam vidio partu?«
»Ništa. Ja te, zatočena materinim tabuom, ne bih bila potražila. Iako sam znala da samuješ, da su mi polubraća odrasla... i manje-više ti okrenula leđa. Okrutno, jest... ali, da te ona nije dozvala, jesam li smjela pomisliti da ja smijem?« izrekla je ključno pitanje sjedajući mi prekoputa; čelo stola prešutno smo namijenili Marti.
»Pa...« nisam znao što bih kazao – vjerojatno upravo ono što je Sanja naslutila.
»Reci što god hoćeš, samo ne: ipak sam ti kći, otac si mi... iz toga proistječu nekakvi naši odnosi. Nekakva prava, dužnosti, obaveze... Zašto bi? Činjenicom da si nakon dočeka Nove godine... ne sumnjam, uzbuđen jednako Martinom senzualnošću i napaljenošću muškoga dijela društva na nju te noći, učinio najnormalniju stvar na svijetu, ali blaženo lišen ljubavi, iskrene strasti: poševio je u pokvarenu liftu, s nogu, kao zadnju fufu. Njene su to riječi, o momu osamnaestom rođendanu, kada sam konačno saznala da me nije začela po Duhu Svetomu.«
»Sanja, da ona nije htjela, inicirala štoviše...«
»Ma, daj... nemoj mi ogaditi prvi susret s tobom! Pijana mlada žena, uspaljena kupkom muških pogleda cijele noći, stiscima za plesa... pa da ne bi? A ti bi je, da se pokolebala, bio otpustio bez riječi nagovora, jel’ da?«
»Ali, zašto je, dva mjeseca kasnije, izazvala naš ponovni razlaz... brutalno me odbacila, kad je shvatila da je zatrudnjela – a nije mi dala ni najmanjega znaka što se zbilo?«
»Eh, zašto! Čovječe, kakvoga te je zapamtila? Pa da zapravo i niste potrajali jedno drugom do prve kiše, da se zbilo nešto i nakon posljednjega dana te prijestupne veljače... spoznala te, intuitivno osjetila da nisi materijal za valjana roditelja, muža, partnera uopće. Nadasve onoga sposobnog nositi se s njenom nepredvidljivom prirodom. I bila je prokleto u pravu: na što su sličili tvoji brakovi?... Roba si s greškom, dragi oče! Jednom galeb, zauvijek galeb... narcisoidan, površan, vrijednosnog sustava zagađenog dvostrukim mjerilima. Posve mi je jasno zašto je odabrala samohranost, što je presudilo da mi nije potražila zamjenskog oca ni u jednom od muškaraca, koje je u mom djetinjstvu trošila kao vlažne maramice... svake njene godine, sve svježijeg datuma proizvodnje. Ono što djevojčice nauče od brižnih očeva, ja sam napabirčila vještinu po vještinu, znanje po znanje, umijeće po umijeće – svako od drugoga Martinog ljubavnika. Otkrila mi te, opričala vaš kasni kolovoz u Podgomilju, u škrtim naznakama i novogodišnju epizodu, tek s bolničke postelje, meni prepuštajući hoću li te priznat’ ili ne. I ne bih, da nisi došao na sahranu, koliko god sam patila za tobom svih mojih dvadeset i sedam godina. Idealizirala te, nepoznatoga... sve od najranije dobi, pa dok mi se nisi materijalizirao imenom i prezimenom. Onda se čarolija raspršila u nemjerljivu času, raspao si mi se pred očima kao dim gričkoga topa.«
»Eh, Sanja... još kako si moja, premda nisi uza me odrasla. Još kako jesi.«
Zašutjeli smo potom oboje: otac i kći u bezglasnoj molitvi zahvalnici.
»Da sklonim?« konobar je sletio u naš tjeskoban mûk kao nečujan noćni leptir, misleći da nema više smisla čekati izostalu, za koju bješe postavljen treći couvert.
»Ni govora. Marta je itekako s nama,« šapnuo sam, presijecajući mu ruku u pola pokreta; moja se kći ironično-sjetno nasmiješila u njegove začuđene oči.
Objed započet kao prividno-blagdanski za obiteljskim stolom dovršili smo (ipak) kao karmine u hladnoj gostionici... u nelagodnu múku – svjesni da nas Marta promatra s mješavinom okašnjela zadovoljstva i tugaljiva prijekora; nikada se nije dogodio dan u kojem smo nas troje mogli dohvatiti jedinstvenu toplinu prožimanja ljubavlju oca, majke i kćeri. A koga je višeg smisla bilo onda u momu i Martinu »biološkom roditeljstvu« – je li se ono moralo desiti?
Nad raspremljenim stolom rekla je da nikakvu pomoć ne treba, osim povremena razgovora, eda bi upoznala oca i doznala todo sobre su madre – koja joj ostade zagonetna i nakon 27 godina zajedničkog života. Iskren doprinos prvom mogao sam joj obećati, nikako i drugom, jer ni na jednoj pločici puzzlea, koja ostade u mom sjećanju na njezinu majku, nije bilo prsta koji bi odgovarao utoru u bilo komu drugom.
E, FERIĆU, FERIĆU!
Naglo se smrkavalo na isteku još jednoga tmurnog popodneva, uronjenog u začudnu tišinu studenog prosinca. Zagreb se gušio pod smogom, što se zbijao pod nisku naoblaku boje vlažna pepela – iz koje nikako da doleprša pahulja snijega, padne kap ledene kiše, zimske rosulje... a niotkud vjetra – pa jedino što je taj 19. u mjesecu činilo drugačijim od prethodnih dana bješe da je pao u petak. Onaj blaženi okrajak radnoga tjedna, kad se uredništvo razbježi iz bezlične aluminijsko-staklene zgradurine na rubu grada kao na anonimnu dojavu o bombi, koja samo što nije prasnula u ostavi za krpe i metle, novinskoj rotaciji pod njom, sobi glavnog urednika nad njom... zar je važno gdje?
Ali, upravo su blaženi trenuci trule tišine – kad se čuju i faraonski mravi, kako glođu ivericu stola furniranog lažnim mahagonijem – bili vrijeme najdubljeg nadahnuća Annabelle Pivac-Čavlina-Porebrica-Zlošilo, duuugogodišnje urednice rubrike Annabellin Poste Restante u kojoj je odgovarala čitateljicama (i ponekomu obabljenom čitatelju) na moguća i nemoguća pitanja o smislu života i uzvratu na izazove istog. To kasno popodne, što je nezamjetno prelazilo u večer bez snijega, s jedva nešto inja po drveću golih grana zarivenih u olovno-sivo nebo kao osti u hobotnicu, Annabelli P.Č.P.Z. bilo je osobito značajno, bezmalo kao i prvo za istim stolom prije punih 46 godina, jer joj bješe... zadnje. Najmekaj, po sili zakona i podzakonskih akata – a, bokibormeč, i antropobiologije – odavno je trebala uživati zasluženu mirovinu... da nije bilo potrebe za krpanjem kućnog proračuna, pa makar i mizernim honorarom što joj ga je Podnevnik, nekoć ponosna i slavna novina, danas tugaljiv ogrizek tranzicijske havarije, mogao priuštiti. A, kaj se tu more...
Tako su joj u 11:00 priredili ispraćaj – bilo je suza, jeftinog pjenušca, dirljivih riječi... – u 15:00 joj je v.d. glodur, kadrovski schrott vladajuće stranke koji se nije umio bolje uhljebiti, predao kineski swatch s remenom od tirkizne plastike i monografiju »Bilo je časno živjeti s Podnevnikom« (imala je već tri komada), a onda su je pustili da ispiše odgovore na posljednja pisma svoje restane pošte. Jer, promijeniše se senzibilitet čitateljica, struktura pitanja, radna temperatura komunikacije uredništva s publikom... pa se rubrika gasi, eto čudesnom koincidencijom s njenim umirovljenjem i o prelasku na novu uređivačku koncepciju pod egidom Žutilo do jaja! Nek’ im samo bude...
— Eh, siročadi moja... faćuci i posmrčadi, ugledat ćete svjetlo dana kad mene više ovdje ne bude — šapnula je Annabelle P.Č.P.Z., raširila posljednjih šest pisama po stolu i htjede se bacit’ na posao. Ali, lakše bi u more Jadransko, jer ju je prva priča – Nikoline Z. iz Grohota na Šolti – najsličnija Popadićevoj ča je život vengo mižerija, ovaj fantažija, katapultirala iz koncepta. Naime, Nikolina Z. bila je zamijenjeno dijete.
Lipa moja šjora Annabella, skužajte ča pišen u dijalektu, ma ono ča Van ‘oću pripovidit drugovačije iz mene neće i bog! Jesan li počela književnin, smrznen se, njanci rič na kartu stavit... a po dalmatinsku, nima osićaja ča ga ne umin izrazit. Meni Van je taj govor kâ pokladna maska: kad je stavin, oslobađa mi dušu i mozak. Brez nje san kâ invalid koji zna da su mu noge zdrave, ma ne bi na nji’ sta za sva blaga ovega svita, jerbo ne bi to više bija on... Joke detto Coto.
Inšoma, moja je nesrića počinjala tri puti. Prvon se na me okomila jušto kad san se rodila, jerbo su dvi mlade matere iz spli’skog rodilišta kod Ajdukova Staroga placa pošle doma s tuđin diteton na rukami. Mene je, kâ svoju, odnila Zjena Z., a njezino dite Nataša B. iz Polače. Tako san ja resla na Šoltu, s očiman kâ gar nimalo slična zakonskin roditejiman, ča je vidila svaka baba u selu, pa je krenila priča da je Zjena, bjonda modri oči, dok je njezin Jere (rico crveni kósā i zeleni oči) bi na Atlantik, dilila noći s Bosancon ča je radi kâ zidar u Nečujam.
Drugi me put nesrića snašla kad san, kâ učenica srednje medicinske, načula o utvrđivanju očinstva priko krvi, pa kriomice uzela kap od Jere i od Zjene – a mikroskop reka da moja s nji’ovin nima blage veze. Ajme, kâ da me grom ošini! Mo’š mislit, divojka san bila, uvirena da me naklepa niki Bosanchero i da je Zjena, da prostiš, kurbetina ča se prčila s obrezanin iz Zavidovića. (Jebate... ne bin po ćaći bila otamo, taman se nikad i ne rodila!) Povirila san se ondašnjemu momku, nekon Stipi iz Zadvarja; reka je da neka ne pizdin, jerbo da je kasno išta minjat’, da se pomirin da mi Jere ni ćaća – a da i njegova mati jedina zna ko je njemu... i tako to.
Ali, za dvi godine, eto nesriće jope na moja vrata! Kako san se zaposlila u spli’ski KBC, kad su došle te DNK analize, jope ja učinila test: vazela in po vlas s kušina.I jebiga, nisan njiova i amen! Ni Jerina, ni Zjenina, a kako se u to vrime otkrila jedna zamjena diteta u Petrovoj, palo mi na um da se to lagje moglo dogodit u Split, di su doturi, babice i sestre nedijon više s puništre gledali Ajduka na Stari plac, vengo vodili brigu ča se u rodilištu dogaja. Pa san privrnila dokumentaciju: sve našla, u dan, uru i minut! I otkrila da je jušto kad je Ferić zabi prvi gol u finalu Kupa Maršala Tita, neka ludača od sestre donila mojon materi podojit ćer Zjene Z., a Zjeni Z. mene! Ajduk je slavi s 2:1, osvoji prvi Kup, a uzeja je i zadnji, tuka 1:0 C. Zvizdu 1991. usrid Beograda, čega se sad ovi nji’ov čavoglavi pricidnik srami!
Sad te ja pitan: ima li smisla reć Zjeni i Jeri? Ima li smisla ić’ po Polači, Kninu, Srbiji... iskat tu nji’ovu ćer ča živi pod mojin imenon Jovanka Đ., odnosno Natašu i Đorđa Đ. (ako su živi, znaš ča su sve naši učinili za vrime i poslin »Oluje«)? Triban li batalit sve, kâ ča je reka Stipe iz Zadvarja (vidila ga lani, konobari na pumpi u Nadin – šesan kâ i vazda, ma je bija muž s menon), pa činit fintu da san Jerina i Zjenina, makar bila i Bosancherova, oli ić iskat roditeje, pa da šoltanske gadure doznaju da san zapravo četnikuša ? Bi li in sviman spizdila život i je li pravda da samo moj bude spižđen, jerbo znan ko komu jes’ mati, tj. ni ćaća?
Otpiši mi nešto pametno, jerbo ću podivjat. Ubit sebe, muža, oboje dice, Zjenu i Jeru... sve. Ma, škercajen se, meni ti je muka i bakule zaprašit! Pritirajen jerbo san dešperana, infotana... nema jutra kad iz posteje bacin pogled prema Braču da se ne pitan: ko san ja zapravo i ustvari, jerbo nisan onega čigova krv jesan?
Jo, lipa moja Nikolina Z., razumijem Vašu nedoumicu, strepnju i bol, a baš stoga što ste mi pisali na dijalektu, tako sam se poistovjetila s Vašim problemom da ga osjećam gotovo svojim. Premda sam rođena doma, pa zamjene nije moglo biti, dovoljno sam maštovita da shvatim što je sve bilo moguće u Splitu, za finala Kupa M. Tita, 24. svibnja daleke 1967. godine.
Što se tiče Vaših pitanja, problem identiteta nema veze s dobi. I nakon toliko godina golica Vas naslućena, ali ne i potvrđena istina. S istinom ni inače nije lako... savršeno razumijem da Vas muči, bez obzira na krasan jutarnji prizor prema Braču. Jer, na papiru ste kći Zjene i Jere Z., a biološki tih ljudi iz Polače (Knina... možda od 1995. u Srbiji, Norveškoj, Australiji; raspršili se hrvatski Srbi po svijetu, pa Novak Đoković posvud ima etničku publiku).
Molite me, draga Nikolina Z., da Vam otpišem bilo što. Rado to činim, jer po Vašoj (šaljivoj) prijetnji oružjem shvaćam da ste na rubu živaca. Nije Vam lako, a komu jest, kad se nađe u takvoj situaciji?! Da ga vidim majci! Jasno, najlakše bi bilo naći tu drugu Vas, biološku kćer Zjeninu i Jerinu, odnosno pravu Nikolinu Z., ali bilo bi neodgovorno da Vas potaknem na potragu, isto kao što bi bilo bezosjećajno sugerirati Vam da Zjenu i Jeru Z. prihvatite kao roditelje do kraja života.
Srce je najbolji sudac, ponekad i pretjerano emotivan, ishitren, ali poslušajte što Vam kaže. Kako se osjećate, kao Nikolina Z. ili Jovanka Đ.? Ne bih ulazila u to je li Jovanka Đ., koja je zapravo Nikolina Z., ikad posumnjala je li stvarno kći Đorđa i Nataše Đ., posebice ako nije plavokosa ni zelenooka, pa da je babetine u Polači zovu Kranjica, insinuirajući da joj je otac neki Slovenac koji je služio JNA u kninskom garnizonu.
Mnogo je vremena prošlo, imate muža i djecu, vjerojatno i Jovanka Đ., a što bi vašim muževima značilo otkriće da žive s nepoznatom ženom, odnosno djeci da im nije mati ona za koju se izdaje. Lako je Vama, znate da Vam Zjena Z. nije majka, ali kako bi se ćutila Vaša djeca da doznaju da ih je rodila Jovanka Đ.? Ranjiva je dječja psiha, ne bih se ja time igrala! Posebice što bi Vaša djeca spoznala da baš i nisu pravi Hrvati, ili Jovankina da su samo napola Srbi. A tko im to može učiniti, to te ja pitam?!
Stvar dodatno komplicira i to s Kninom, tj. »Olujom«; kako biste se osjećali da doznate da je prava Nikolina Z. ona s traktora na kojem se Peter W. Galbraith provezao pred kamerama CNN-a? Možda ćete pomisliti o čemu ja to trkeljam – zar nisu tako govorili i Mariji Jurić Zagorki. Drugim riječima, što bi Vam značilo prihvatiti identitet Jovanke Đ. – ako ona ni u ludilu ne bi željela biti Nikolina Z. Razmislite o svemu, jer je to s obiteljskim odnosima poput minskoga polja: krivo se ugazi samo jednom.
A ima li smisla sve reć Zjeni i Jeri? Razmisli, znaš ih u dušu, krajnje oprezno ocijeni. Ima li, nakon rata i svega, smisla ići po Polači, Kninu, Srbiji, Kanadi... iskati tu kćer koju su, kao svoju, Nataša i Đorđe odnijeli iz splitskog rodilišta. Rekla bih da uvijek ima, ako unaprijed znaš što ćeš s ishodom potrage. A znaš li? Taj Stipe iz Zadvarja možda je izrekao najveću mudrost: najbolje bi bilo zanemariti sve, pa se do kraja života pretvarati da si Jerina i Zjenina, tj. Zjenina i neznanoga Bosanca (ionako si već navikla da te zovu Bosančica), jer bi lako mogla upropastiti život njima i »zamijenjenoj tebi«, a je li pravda da samo tvoj život bude »spižđen«, jer znaš tko je komu mati, odnosno nije ćaća? Nema ti na to jednoznačnog odgovora.
P. S. Radi zaštite privatnosti uključenih, izmijenjena su imena i nadimci osoba i mjesta, lokacija benzinske pumpe na autocesti A1, te opisi dijela situacija, ali ne i navod o kritičnom trenutku događaja: sekundama nakon Ferićeva gola Sarajevu. Naime, nešto slično teško se moglo dogoditi nakon drugoga Hajdukova gola (Obradov), a posebice ne nakon utješnoga zgoditka Sarajlija (Musemić).
DODIR OBEZLIČENIH*
Karlo delija bio je od onih lastovaca s kojima sam se uživao sresti koliko i s urokljivom babom – a nisam ga mogao izbjeći, jer smo skupa odrasli, kao pripadnici generacije od svega šesnaest duša, zajedno u dubrovačku gimnaziju krenuli... Dakle, čovjek od koga se nisam smio braniti prelaskom na drugu stranu ulice, koliko god sam znao da slijedi naporna poduka o životu i radu, o kojima ja ne znam ništa, a on znade sve – jer što su moji fakulteti, karijere, tragovi u djelatnostima kojih sam se laćao... u usporedbi s njegovim is-ku-stve-nim se-di-men-tom?!
Sve je to: životna epopeja i iz nje isisane svevremenske mudrosti opće prakse, te pedagoško-andragoški žar siline rovokopača – bilo donekle podnošljivo dok smo se rijetko susretali, a znatiželja mi rastezala podnošljivost poput gumene vrpce u gaćama. Ali ne i kad sam zagazio u treću dob, a strpljenje mi uletjelo u crveno srazmjerno povećanju averzije prema davežima svake vrste. Kao zainat, pak, barem tri godine susretali smo se najmanje jednom tjedno – na Cvjetnom trgu i Trešnjevačkom placu, po parkiralištima, trgovinama, kafićima...
Već sam se bio počeo navikavati na nj kao na rupu u potplatu kroz koju mi svaka zagrebačka kiša dostavi izvještaj o stanju i perspektivama, čak izgradio i spontan scenarij razgovora rastegnutih između lokalpatriotske nostalgije i jetkih tirada o naličjima društvene zbilje... a onda je Karlo Delija nestao. Iščezao poput lastavica, kojih nekoga rujanskog jutra odjednom više nema pod tmastom naoblakom. Prvih dana pomišljao sam da se slučajno mimoilazimo, kao što smo se dotad bez namjere i sretali, pade mi na um da je možda bolestan... pa sam ga poistovjetio s uminulom zuboboljom za koju znam da će se neumoljivo vratiti.
Nije da mi je nedostajao ni časa, ali niti napuštao moje misli, kao što vam ostane u glavi buka bušilice kojom je susjed vrtio vibriran beton, pa prestao – ostavljajući vas u iščekivanju da bi mogao opet početi. Karlo mi Delija manjka, sinulo mi je, kao bič kojim su srednjevjekovni isposnici cijepali kožu na vlastitim leđima. Svi vrazi s njim! – umalo sam glasno rekao, ne bih li ga se otresao, pošto sam nekog neznanca na Zrinjevcu već proglasio njime i zatekao se obradovan ponovnim susretom. Karlo Delija bjelodano mi je bio onaj gubavac Franje Asiškog koga je fratar-pustinjak uzeo u naručje eda bi, ponizivši svoju oholost, uzvisio Krista, koji mu je poručio da sve što učini bilo kojem od njegove najmanje braće – njemu (u)čini.
Posramio sam se do maloga nožnog prsta: jednako zbog omalovažavanja i plitkog sažaljenja nad bjelodanim životnim gubitnikom – valjda iz podsvjesne potrebe da se odmaknem od čovjeka zaraženog kugom neuspjeha – te spoznavši koliko ga je moralo boljeti što se tako prema njemu odnosi sudrug iz dječjih igara, paesano i potajni uzor (što nikada nije krio), a ne bilo koji znanac sa ceste.
— Razumijem kako se osjećaš — rekla mi je kći, kad sam joj spomenuo »ukazanje Karla Delije pred negdašnjim Lenucijem« i pokušao objasniti što mi je značio. — Možda nisi mogao drugačije. Znaš, dijalog je interakcija... značajno napuštamo pozicije što bismo ih se držali da ne prihvaćamo diskurs onoga drugog. To više vjerojatno nećeš moći saznati, ali sam uvjerena da taj Delija nije nikomu pričao tebi namijenjenu priču, a i da ti nisi nikom iznosio jedino za nj sročenu. Zato ti i nedostaje, koliko god si ga smatrao metiljem... fali ti njegova priča, vjerojatno i tvoja njemu namijenjena. Proganja te osjećaj da ste se uzalud potrošili, zgriješili propustom spram razloga iz koga ste se namjerili jedan na drugoga... nakon toliko godina.
— Da, tako je — priznao sam, nemalo iznenađen njenom prosudbom o zaludnu uzajamnom trošenju, jer moja priča njemu jest samo njegova... bila.
— Možda se opet pojavi — preduhitrila mi je rečenicu, osjetivši da ne znam kako bih ju započeo. — A nije ti palo na um da ga potražiš?
— Da ga potražim?! Ali... — u tom sam trenu spoznao da o Karlu Deliji ne znam ništa današnjega: ni gdje i s kim živi, radi li i što, ima li ičega nalik adresi... telefona, interneta, makar traga u sjećanju konobarica po lokalima u kojima sam ga znao zateći.
— Hm, čudno... pa kakvi ste vi to prijatelji uopće? — začudila se kad sam joj, ne bez srama, priznao da ne znam kako bih ga mogao naći.
— Prijatelji... zapravo i nismo. Rastali se još u gimnazijskim danima, prekinuo je školovanje. Na Lastovu... jedva da sam ga vidio svih godina otad, a i onda bismo razgovarali kratko, ni o čem ustvari... kao da smo se sramili bivših života, pa izbjegavali i najpovršnije poniranje u njih. Tužna i ružna, odbačena strana zavičaja... eto što smo mi bili jedan drugomu.
— Shvaćam: čuvali ste se i otvaranja vlastitih rana, i međusobnog ranjavanja. Ništa nije teže nego o životnim promašajima govoriti pred onim tko te toliko znade da ti se priznanja vraćaju kao izobličene slike s uznemirene vode... a ti te tvoje iz maloga mista ne možeš ni ignorirati, niti ste si dovoljno bliski da vam se povjeravanje može preliti preko međe utvrđene baštinjenim zazorima. Znaš, imala sam prijatelja u gimnaziji — otkrila mi je kći sa sjetom u glasu — koga sam, nakon mnogo godina, jedva prepoznala. Taj propali narkoman i ja porazgovarali smo kao da nismo sigurni je li onaj s kim pričamo zaista taj... ne oslovljavajući se imenima.
— Nevjerojatno! Da me ubiješ, ne mogu se sjetiti jesam li Karla Deliju ikad imenom nazvao... a ni on mene. Samo compagno, amigo, paesano... kao da nismo htjeli jedan drugomu priznati da to zaista jesmo on i ja. Je l’ nas to samoobrambena sila navodi da vjerujemo kako možemo, prešućujući imena, odbaciti identitete oblikovane svime neslavnim što nas je snašlo?...
Karlo Delija i ja bjesmo se dodirnuli poput plastične ambalaže što ju valovlje izbaci na žalo – lišenu naljepnice, oznake porijekla... u vjeri da nas neće sustići izobličene refleksije s uzburkane vode. A itekako jesu, poput jeke svega što smo se bojali reći, a što je moja kći naslutila kao energiju bijega u osamu u kojoj se odričemo i samih sebe, a nekmoli ne bismo onoga tko za nama kroči nalik sjećanju što ga se želimo otresti kao kapljicā listopadske kiše s kaputa.
* Autor je ovom pričom pobijedio 2012. godine na natječaju za najbolju kratku priču »Fran Galović«, u sklopu Galovićevih dana u Koprivnici.
A ANĐEO… ODLETJE*
Osim imena, šljivarskom plemenitašu Ivanu Kalčiću, baštiniku loze koju Bela IV nagradi naslovom 1250. godine, za junačku srčanost u obrani kralja-bjegunca od Tatara, i Johannu Furtingeru, graditelju oltárā, drvorescu i slikaru iz Gornje Austrije, zajednička bješe i zavjetna želja, strast na rubu opsjednutosti, da crkvicu na imanju vlastelina-jednoselca učine najblistavijom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Legenda, od onih kojima se više vjeruje što su u žešćem srazu sa činjenicama, kaže da je Kalčić pokrenuo pregradnju skromna hrama, ne bi li okajao grijeh krvav i strašan… zvjerski zločin što ga kovači priče, iz magijskih pobuda, zatajiše u vjeri da se ponoviti neće; pavlin Johann, pak, da se latio pothvata, kakav ga ne dopade prije ni poslije, u ognju žudnje da bar u zapuštenoj zemlji hrvatskoj ostvari veledjelo kakvo ga, bez moćna mecene, u domovini nikako nije moglo zapasti.
Ljeto 1757. bješe dugo i vrelo, sušno i kobno po urod s Kalčićeva imanja, ali pogodno za sušenje ziđa, koje sakri temelje stare crkve poput dječjih dlanova kad se sklope oko prepeličjega jaja. Već u kolovozu, pošto bogomolja dobi novo krovište, zidari se baciše na glačanje žbuke da bi se mogla oslikati freskama, započeše i podizanje oltárā u bočnim polukupolastim nišama, a sam je Johann, strogošću i marom svojstvenim pripadnicima svoga reda, bdjeo nad nastajanjem glavnoga, u prostranoj apsidi na sjeveroistočnom kraju broda. Vlastelin, smrknut, duše rascijepljene između mrzovolje zbog slabe ljetine i zadovoljstva napredovanjem radova, gotovo nije izlazio iz hrama: stojeći postrance, da nikom ne smeta – mada je njegova sumornost lebdjela nad majstorima poput jetka isparenja – mrmljao je nešto između prigovora i čangrizave žalopojke… ne bješe to molitvi ni nalik.
Prvih dana rujna Furtinger je dovršio zidane osnove oltara namijenjena Majci Božjoj od sedam žalosti, dogradio drvene dijelove prispjele iz Koruške, a onda se latio nečega što nije stajalo u ugovoru, niti bilo spomenuto za osmišljavanja izvedbe – a ponajmanje pokriveno ionako prekoračenim troškovnikom: iz dvadesetak godina sušena javorova trupca stao je oblikovati anđela namijenjena vrhu oltara, već raskošno urešenog kerubinima, animalnim i floralnim motivima, vrpcama s porukama iz Evanđelja.
»Nismo se dogovorili,« opomenu ga Kalčić, »a budem li i platio, ne nadaj se ove godine… jalove, gladne.«
»Neka. Mogao, ne mogao… ikad. Recimo da je to moj zadušnički doprinos,« otpovrnuo je pavlin.
Šljivar ne priupita za redovnikov grijeh – samo je prestao nadzirati ostale majstore, a svu pažnju usmjerio na Johannove ruke i dlijeta, pod kojima se, iz bjeličasto-zlatasta drva, oslobađao anđeo krílā raširenih kao u labuda kad se spušta na svibanjsku vodu.
U svjetlu uznapredovalih radova, župnik Vincent Mrazović – koga dotada nitko ni za što upitao nije – predložio je da se novoizgrađena crkva posveti 30. rujna, na dan svetog Jeronima Dalmatinca, zagovornika hrvatskih kršćana u papinskom Rimu. Johann Furtinger kanda je prečuo što svećenik reče: dobacio mu je prezriv pogled i upitao plemenitaša hoće li smoći mesa, kruha, vina… da upriličiti bogatu svetkovinu. Šljivar je u nelagodi slegnuo ramenima, razapet između obzira spram župnika i čudovišna zanosa kojim je pavlin rezbario anđelov lik u ekstazi.
»Pojest će ti anđeo… koji kanda uzlijeće, a ne slijeće, sve oltarske svece, pa i samu Djevu Mariju,« po legendi je prigovorio Mrazović, što ne dodirnu fratrove, još manje šljivarove uši.
U zoru posljednjega rujanskog dana – slučilo se, pa nedjelja bješe – Johann Furtinger pridigao se s tvrda ležaja u potleušici na gradilištu, umio vodom što se bješe izbistrila nad gašenim vapnom, protežući se zakoračio put crkvenih vrata i… najednom stao: nevjerojatne ljepote bješe u krajoliku osvježenu rosom, u ljupkosti sela uza skute brijega na kojem stajaše crkva – kao da je Svevišnji u njegovu slavu razastro svod bez oblačka ponad valovita pobrežja s modrikastim hrptom Bilogore u pozadini. Zatravljen divotom, redovnik je stupio u mrak hrama, digao pogled prema zraci sunčeva svjetla, što je u tom trenu rasjekla tminu kao mač svetoga Jurja kužan dâh aždajin… i okamenio se, preneražen kao nikad u životu: njegova remek-djela, anđela s krilima labuda koji upravo dodiruje jezersku vodu nije bilo. Ni na kruništu oltara, ni podno njega… skršenog na podu. Ni pera mu igdje!
Sleđen od užasa, sapet nepojmljivom stravom, što ga je najednom prožela kao tjeskoba u zimskoj noći, kada mantija, slamarica ni gunj ne mogu spriječiti okivanje nijednog mišića, kosti, same misli… ledenim dahom ćelijskog kamena, netremice je gledao u prazninu što je zinula ondje gdje je prošle noći, uza treperavo svjetlo lojanice, nanio zadnji premaz bijele tempere na anđelovo tijelo i trima nijansama kobaltno modre razigrao nabore na lepršavoj mu halji. Uzalud: nije ga bilo!
Po pučkoj predaji, istinitijoj od najpouzdanijeg ljetopisa, pavlinov je savršeno izdjeljani anđeo… odletio. Oteo se tvorcu, odbio biti svjedokom njegova umijeća, taocem rezbareve taštine. Velečasni Mrazović, nimalo ožalošćen – kao da mu pade kamen sa srca – pripomenu da bješe odveć sličan stvarnomu, da ga Gospod ne bi uzeo k sebi. Samo šljivar ništa ne reče: svjestan da, kao što se nad dovršenom crkvom nije ukazala aura koja bi mu donijela mrvu pokore, smirenja, i Furtingerov anđeo prhnu put rujanskoga neba užasnut neiskupljivim bremenom na fratrovoj duši, preteškim i za njegova krila.
* Autor je ovom pričom pobijedio 2015. godine na natječaju za najbolju priču na temu anđela, u organizaciji Muzeja anđela u Varaždinu.
